Europa je promijenila projekt

Europski čelnici održali su u petak 11. ožujka izvanredni susret prije redovnog samita koji će se održati 24. i 25. ožujka. Cilj susreta bio je umanjiti nesuglasice oko „pakta za konkurentnost" koji predlaže francusko-njemački dvojac. Njegovi glavni principi su upisivanje u ustav svake zemlje sustava za uzbunu od javnog duga, ukidanje usklađivanja plaća s inflacijom (koje postoji u Belgiji i u Španjolskoj) te automatsko pomicanje dobne granice za odlazak u mirovinu.

U četiri kuta Starog kontinenta, kao i u njegovom dvorištu, u Belgiji i u Austriji, pakt za konkurentnost dočekan je s velikim skepticizmom pa čak i s izvjesnom odbojnošću. Ne zbog toga što bi to bio korak k istinskom europskom federalizmu, već stoga što smisao mjera koje bi njime bile nametnute ide u susret socijalnoj kulturi i interesu velikog broja europskih zemalja.

Ponajviše se radi o temeljitoj promjeni europskog projekta. Lisabonska agenda iz 2000. bila je, doduše, samo djelomični neuspjeh, no nosila je u sebi filozofiju u kojoj bi trebao prevladavati napredak. Europa si je tada zacrtala cilj da će postati gospodarski lider. Ovoga puta, gospodarski i socijalni napredak biva odsutan, nadomješta ga imperativ „konkurentnosti".

Europska konferencija sindikata bijesna je. Njezin glavni tajnik John Monks glasno je rekao: „Ne radi se ovdje o paktu za konkurentnost, već o paktu štetnom za životni standard koji je u padu, biti će više nejednakosti i manje posla. To je kao da se zanemaruju pouke izvučene iz trenutne recesije. (...) Europa riskira koliziju svog socijalnog modela i svog temeljnog principa autonomije kolektivnog pregovaranja."

Neobično je da je Europi gospodarski prioritet jednak režimu Bena Alija, njoj koja se ponosila time što je od Tunisa, unatoč društvenim nepravdama i masovnoj nezaposlenosti mladih, stvorila najkonkurentniju zemlju afričkoga kontinenta ako je za vjerovati Forumu iz Davosa, u jednakoj mjeri „nadahnutog" kao i francuska diplomacija.

S one strane Rajne, pakt za konkurentnost ne proizlazi samo iz želje da (Njemačka) nametne svoj „model" ostatku Europe. Nužan je uvjet da Njemačka dugoročno očuva svoje gospodarstvo, pa čak i svoj gospodarski leadership u Europi. Ta je zemlja, kao i ostale zemlje staroga kontinenta te jednako kao i Francuska, pogođena strahom od ne-europske imigracije; protivljenje prihvaćanju libijskih izbjeglica žrtava političke represije samo je jedan od primjera.

Poput Francuske, i Njemačka je dugo zatvarala vrata useljavanju s juga kako bi „odgovorila" na taj strah. Poput Japana, u unutrašnjosti se ona suočava s toliko niskim natalitetom da je njezino stanovništvo osuđeno na smanjenje. Već je prekasno; ventile za useljavanje s druge strane Rajne trebalo je otvoriti još prije deset ili petnaest godina.

Njemačka će se nedvojbeno suočiti s obrnutom dobnom piramidom, kao i s velikim poteškoćama u financiranju socijalne zaštite i ponajviše u održavanju svojeg proizvodnog kapaciteta. Kratkoročno, ona se može radovati zbog smanjenja nezaposlenosti, no ubrzo će se pojaviti napetosti na tržištu rada, a nedostatak radne snage postat će očigledan.

Ako useljavanje politički ne može poteći s juga, Njemačka će dakle imati potrebu za kvalificiranom radnom snagom iz ostatka „kršćanske" Europe.

Takva dinamika moguća je samo ako njezini susjedi ne ponude jednako dobre ili bolje uvjete u pogledu plaća kao i socijalnih prednosti, osobito onih mirovinskih. Uniformiranjem socijalnih prednosti zajamčit će se mobilnost, utoliko više što će Njemačka nuditi primamljive novčane naknade.

Zbog svog solidnog nataliteta, Francuska bi trebala mehanički ostati relativno mlada te postati najnaseljenija zemlja Europe, pa čak i najjače europsko gospodarstvo, u društvu Ujedinjenog Kraljevstva. Njoj stoga dugoročno ne prijete iste opasnosti i iste napetosti kao njezinom njemačkom susjedu.

Zbog čega bi onda francuska vlada trebala biti „su-nositelj" tog Pakta za konkurentnost? Prvo objašnjenje jest da Pariz nije u stanju vidjeti dugoročno te je opsjednut trenutnim njemačkim uspjehom. No ono što je još sigurnije jest da je Francuska izabrala put potpore Njemačkoj. Takav „pakt solidarnosti" nije nužno neopravdani cilj; on mnogo toga poručuje francuskim građanima i drugim europskim partnerima.

Philippe Askenazy
Le Monde