Propadanje dvorca Brezovica uvrjeda je Domovini

Kad smo toga vrućeg četvrtka 30. srpnja krenuli put Brezovice zagrebački se asfalt topio u tzv. špici turističke sezone. Zatišje pred koncert U2. U svemu tome ima i dobrih strana: Zagreb je gotovo prazan, nema gužve, semafori rade, nema prometne nervoze. Vozimo cestom kojom sam nekada vijugao do vatrenog položaja, pa mi sjećanja na te dane dodatno dižu temperaturu. Još u vrućoj školjki automobila slikar Ivan Obsieger, koji godinama neumorno upozorava na propadanje dvorca Brezovica, obasipa nas podatcima o vlasnicima dvorca, o freskama na zidu dvorane prvoga kata, o povijesti ove građevine koja spada u prvu kategoriju spomenika kulture, i o prirodi koja ga okružuje. Tada smo još mislili kako ćemo cijeloj priči posvetiti jednu stranicu. Ali...

Parkirali smo u perivoj, zapušten, nekošen perivoj, koji tek u grubim naznakama daje mašti za volju – nekad je očito bio prekrasan. Korov raste čak i po stazama sve do platoa pred dvorcem. Zarasla stabla možda se još sjećaju riječi – hortikultura. Prvo pitanje – ima li koga tko čuva perivoj i dvorac. Očito takve stalne službe nema. Odmah u oči upadaju išarani zidovi, na grafitima najčešće piše UMB. Što to znači, pitamo se. Navodno je riječ o kratici imena skupine koja ovdje nesmetano provodi „slobodno vrijeme“ uništavajući sve što se uništiti može. Uglavnom noću.

Obsieger pokazuje na razvaljenu OSB dasku desnog prozora u prizemlju. „Prije dva dana daska je bila pribijena na prozor“. Upozorava nas i moli da pišemo o propadanju Brezovice – jer se stvar još stigne spasiti. Baš kao što je svojedobno upozoravao Antun Gustav Matoš: „Kad pogledate s svrha Mesnićke ulice ili sa Štrosmajerovog šetališta, vidjet ćete nadesno iza Savskog mosta prema Vukomeričkim goricama, nalijevo od Stupnika u simforniji pitome ravnice dvije, tri bijele pjege: crkvu, župni dvor, a nalijevo u parku stari grad, plemićki dvorac... To Vam je Brezovica. Za dva sata dobra pješačenja ste tamo... tu, pod starim, časnim ovim krovom, naučio sam i ja najveću ljudsku dužnost našu: da razumijemo našu zemlju i naš narod, da iznad svega na svijetu ljubimo domovinu i da svaku uvredu njoj nanesenu osjetimo kao mraz na vlastiti obraz, kao osobnu uvredu“.

Sadašnje stanje dvorca jest uvrjeda Domovini

Čudimo se šumu vode što dolazi iz unutrašnjosti. Da, u nekadašnjim sanitarnim prostorima nesmetano žubori voda, ona iz vodovoda. Naš vodič već je izračunao koliko je to godišnje „kubika“ puta toliko i toliko kuna. Boli glava. Milijuni su u pitanju. Samo za vodu!

Vidi se kako su svi prozori porazbijani. Gdjegdje vise prozorska krila. Oluci truli. Unutrašnjost je totalno zapuštena, hodnici puni stakla, praznih boca, nekoliko razvaljenih kreveta, naznaka drogiranja nepoznatih vandala. Krš i lom. Freska, do koje je slikaru nekako, čini se, najviše stalo, također je uništena grafitima. Još se drži stari kamin i sve to nemoćno promatra, sam u prljavoj središnjoj dvorani na prvom katu. Iako je propuh, jer prozorskih stakala nema, užasno zaudara, što od ustajalog zraka, što od vlage, otpale žbuke, smeća...

Pred ulaz parkira se automobil. Pomislismo kako dolazi čuvarska služba. Ne, riječ je o inspektorima Ministarstva kulture. I oni fotografiraju. Upoznajemo se. Kažu da su došli provjeriti daske na prozorima. Pitamo, možemo li dobiti izjavu. Ne. Jedino putem glasnogovornika. Dobro, i bez glasnogovornika vidimo o čemu je riječ. Idemo dalje uokolo dvorca kroz visoki drač i još više koprive. Miris podivljalog bilja odvodi nas u prošlost...

Na gospoštiji Brezovica, zna se, godine1217. stoluje knez Jaroslav, pa njegov sin Ivan Okićki. Od ondašnjeg 13. stoljeća, do današnjeg početka 21. stoljeća, znamo da se Ivanovi potomci spominju do godine 1488. Onda dolaze obitelj Dragostić pa Mrnjavčević, a 1663. posjed je u Zrinskih. Godine 1691. prelazi obitelji Drašković. Pretpostavlja se da Ivan V. Drašković započinje izgradnju baroknog dvorca, ovoga koji sad stoji pred nama. Sredinom 18. stoljeća Draškovići grade crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije i kapelicu uz dvorac. Od 1807. dvorac je pod banom Gyulayjem. Zatim ga kupuje zagrebački veletrgovac Auš, te napokon od njega Zagrebačka nadbiskupija (1912.) i drži ga sve do 1946. kad smo pali pod oslobođenje. U međuvremenu kardinal Alojzije Stepinac dao je 1939. izgraditi samostan, karmel, tik uz dvorac gdje su i danas sestre karmelićanke. Komunističke vlasti oslobodile su dvorac cjelokupnog inventara, stilskog namještaja, biblioteke... Oslobodile su perivoj stoljetnih hrastova, bukva i crnogorice. A one freske zbog kojih Obsieger danas ne može mirno spavati prebojane su sivom bojom. Šezdesetih godina su očišćene i restaurirane. Nastale su 1776. po narudžbi grofa Kazmira Draškovića i prikazuju događaje iz semodgodišnjeg rata u kojima je sudjelovao Drašković, i „imaju značajnu umjetničku virjednost i predstavljaju rijetki sačuvani primjer zidnog slikarstva baroknih dvoraca u Hrvatskoj“. Autor je nepoznat, predpostavlja se kako je riječ o nekom od bečkih fresko-slikara.

Dvorac je 1955. ipak proglašen spomenikom kulture. I kao takav predan je na upravljanje gostiteljima. U njemu je bio disco-klub, restoran... U jednoj sporednoj građevini u parku stvarala je nekolicina hrvatskih slikara, dok ih gostitelji nisu prisilili da oslobode prostor „od osoba i stvari“. Prije negoli je godine 2007. u izrazito lošem stanju vraćen Nadbiskupiji zagrebačkoj još je jednom dvorac temeljito opljačkan, odneseno je sve što se moglo odnijeti, od radijatora do instalacija. Daljnju devastaciju dvorca nisu spriječile ni daske na prozorima, zabijene „po propisima“. U međuvremenu svaki tjedan događa se novi incident, provala u dvorac.

Iz Nadbiskupije kažu da je obnova ovoga spomenika nulte kategorije skupa, te da zahtijeva složene zahvate konzervatora, građevinara, arhitekata. Dosad nema zadovoljavajućeg prijedloga koji bi dao cjelovito rješenje. Dvorac je zatvoren prema propisima Ministarstva. I što sad? Provale su stvar policije. Zaštita je stvar vlasnika. Ministarstvo kulture skrbi o kulturnim dobrima temeljem Javnog poziva za predlaganje javnih potreba u kulturi i zahtjeva za financiranjem, na preporuku Hrvatskog vijeća za kulturna dobra. Još jednom – i što sad?

Možda je najbolji, ali dugoročni, odgovor dao dr. Vinicije Lupis, znanstveni suradnik Instituta Ivo Pilar, u intervjuu Glasu Koncila (9. kolovoza, str. 8 i 9): „Crkva u Hrvata treba poraditi na svom neovisnom sustavu zaštite spomenika, a ne ovisiti o 'milosti' državnih institucija. Crkva treba organizirati mrežu restauratora i konzervatora koji su vjernici, i koji će s mnogo poleta i žara obavljati svoj posao na dobrobit hrvatskog naroda“. Potpisujemo.

I dodajemo kako bi u međuvremenu nekoliko nezaposlenih hrvatskih branitelja rado prihvatila posao čuvanja dvorca, njegova čišćenja i elementarnog uređenja okoliša. To bi za početak bio dobar znak. Za dragovoljnu šire organiziranu radnu akciju čišćenja i sami bi se javili. Kao što znamo Crkva se u povodu proturecesijskih nastojanja ove godine odrekla 50 milijuna kuna. Ne kažemo da bi taj iznos pokrio sve što na dvorcu treba uraditi, ali ovaj biser udaljen samo pola sata vožnje od središta Zagreba, bez obzira na recesiju, treba obnoviti, sačuvati, dati mu dušu.

Prije odlaska Ivan Obsieger insistira da pogledamo i građevinu u nekadašnjem parku u kojoj su od 1968. do 1999. stvarali hrvatski slikari. Atelier Brezovica, kako to gordo zvuči, danas je zapušteno zdanje, razbijenih prozora. Slikar nam pokazuje prozor svoga nekadašnjeg ateliera. Probijamo se prozoru kroz koprive, a stopala o nešto zapinju. Među gustim šipražjem pobacan Novi zavjet, izdanje Kršćanske sadašnjosti, prepoznajemo ga po plavim koricama. Desetci njih trunu porazbacani u visokoj gustoj travi, a većina u provaljenoj i opustošenoj prostoriji nekadašnjega ateliera. Dio krova više ne postoji, zjape šuplji zidovi. Ne možemo vjerovati! Pokraj ateliera ostatci „logorske vatre“, ložilo se i velike balvane, a za potpalu dobro dođe i Novi zavjet. Kako to nitko nije vidio i spriječio? Pitamo se kako je noću karmelićankama u samostanu preko puta.

- Robert, znaš kaj? Ovo što smo vidjeli je očajno.

- Strašno. Ovdje sam često kao klinac dolazio s roditeljima. Tema je za „duplericu“ s puno fotografija. Neka se vidi da nam nije svejedno.

- Pazite da ne dobijete po prstima – upozorava Obsieger, poučen vlastitim iskustvom.

Pripremili: Robert Krmpotić i Nenad Piskač
Fotografije: Robert Krmpotić, Ivan Obsieger i Nenad Piskač
Hrvatsko slovo

{mxc}