Je li „pravo na identitet i podrijetlo“ ispred prava na život?

Brojni su mediji, i to mahom pozitivno, pisali o lijepoj gesti Udruge Betlehem Zagreb kad je uz Dan života ove godine, u subotu 1. veljače, otvorila prvi „Prozor života“ u Hrvatskoj, mjesto gdje će se moći sigurno i anonimno ostaviti neželjenu djecu kako bi im se spasilo život. Udruga je to učinila, kako su naveli, potaknuta slučajevima čedomorstva u Hrvatskoj i ostavljanjem novorođenčadi na neprimjerenim mjestima, kao što je bio poznati slučaj kad je djetešce, srećom – živo, pronađeno u kanti za smeće.

„Prozor života“ smješten je uza samostansku crkvu Corpus Domini u zagrebačkoj Mošćeničkoj ulici (Trešnjevka), a o njemu se skrbe časne sestre Pohoda Marijina. Noćas, u noći s ponedjeljka na utorak 24. lipnja 2025., ondje je ostavljeno prvo djetešce, djevojčica rođena prije desetak dana. Iz udruge su izvijestili da je sve učinjeno prema protokolu: nakon što se oglasio alarm, u samo nekoliko minuta dijete je bilo pod nadzorom, pozvana je policija, došla je liječnica, djevojčica je potom pregledana u Dječjoj bolnici u Klaićevoj i do jutra je već predana Domu za djecu u Nazorovoj.

Ministarstvo naredilo da se zatvori „Prozor života“

O svemu se oglasilo i Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, no ne tonom kojim bi se očekivalo, nego kako bi izvijestili javnost da se „Prozor života“ zabranjuje. Evo priopćenja koje su djelomično ili u cijelosti prenijeli brojni hrvatski mediji:

„Dijete je pronađeno u prostoru tzv. ‘Prozor za život’ Udruge Betlehema, koji je smješten u prostorijama Samostana Marijina pohoda u Zagrebu. ‘Prozor za život’ nema dopuštenje za rad već je Udruzi 10. lipnja otpremljeno rješenje Samostalnog sektora za upravni i inspekcijski nadzor o zabrani pružanja socijalne usluge nakon provedenog izvanrednog inspekcijskog nadzora iz veljače 2025. godine. Iako je motivacija Udruge zasigurno vođena empatijom, napuštanje djeteta u Republici Hrvatskoj je kazneno djelo te ovakve prakse otvaraju prostor paralelnim, nezakonitim oblicima skrbi, što može predstavljati rizik za povredu prava djece koja moraju biti na prvom mjestu.

Republika Hrvatska ima jasno uređen okvir za podršku roditeljima koji nisu u mogućnosti brinuti se o djetetu, a Centri za pružanje usluga u zajednici otvoreni su 24 sata na dan sedam dana u tjednu te se roditelji u ovakvim i sličnim situacijama mogu obratiti stručnom osoblju u svakom trenutku. Praksa tzv. ‘Prozora za život’ stavlja potrebu roditelja za anonimnošću ispred prava djeteta na identitet, podrijetlo i odnos s oba roditelja. Dijete ima pravo na identitet, porijeklo i skrb, a ta temeljna prava štite hrvatski zakoni i međunarodne konvencije kojih je Republika Hrvatska potpisnica.

Nijedno dijete ne smije biti izloženo rješenjima koja, iako vođena brigom, zaobilaze sustav koji postoji upravo da bi ga štitio. Kroz mrežu pružatelja usluga socijalne skrbi, roditeljima su dostupne stručne i sigurne opcije koje omogućavaju zaštitu privatnosti.

Zbog svega navedenog, sukladno članku 276. Zakona o socijalnoj skrbi, inspekcija Ministarstva je Udruzi Betlehem naredila prestanak svih radnji i aktivnosti vezano za djelovanje i rad ‘Prozor u život’ u Zagrebu.”

Mnogi nakon navedenoga priopćenja i odluke o zatvaranju „Prozora života“ postavljaju isto pitanje: Je li „pravo na identitet i podrijetlo“, na koje se poziva Ministarstvo, ispred prava na život?

Valja primijetiti da se Ministarstvo ovom odlukom stavilo na stranu rijetkih protivnika „Prozora života“, kao što je npr. Ženska mreža Hrvatske koja je čim je „Prozor“ otvoren tražila da se on zabrani i da se sankcionira takva „opasna praksa“ i spriječi njezino širenje (v. N1, Faktograf i H-alter: 'Prozor' mora pasti). 

(iš, hkv, Foto: Udruga Betlehem Zagreb)