Prof. dr. sc. Miroslav Tuđman - u sjećanje

Objavljen je novi broj međunarodnoga časopisa National Security and the Future (1-2 (22), rujan 2021.), dijelom posvećen sjećanju na pokojnoga Miroslava Tuđmana, pokretača i dugogodišnjega glavnoga urednika toga poznatoga časopisa s područja nacionalne sigurnosti. U nastavku prenosimo tekstove njegovih prijatelja i kolega napisane nakon smrti M. Tuđmana.

....................

Gordan Akrap: Biti, ne imati

Prvi susret i razgovor s prof. Tuđmanom, tadašnjim ravnateljem Hrvatske izvještajne službe (HIS) koja se tek stvarala, imao sam prije skoro 30 godina. Naime, u to je vrijeme posljednju riječ oko prijema u HIS imao ravnatelj HIS-a. Tijekom našeg razgovora, koji je trajao skoro pola sata, prof. Tuđman izrekao je rečenicu koja potpuno jasno i nedvosmisleno opisuje njegov način razmišljanja i djelovanja te model i način na koji je prof. Tuđman krenuo u izgradnju nove, moderne hrvatske obavještajne zajednice i HIS-a kao njegove središnje službe: Vi ovdje dolazite misliti svojom glavom. Ako ćete misliti mojom glavom, ne trebamo vas.

Mjeseci i godine koji su protekli nakon tog našeg razgovora, pokazali su da to nisu bile tek isprazne riječi, niti floskula kojom se htjelo prikriti nekakvo drugačije ponašanje, drugačiji mentalitet. Siguran sam da je ovakve riječi prof. Tuđman uputio i drugim kolegicama i kolegama koji su tad, a i kasnije dolazili na razgovor u vezi s mogućim prijemom na rad u HIS.

Tijekom skoro trideset godina naše suradnje i kasnije prijateljevanja, nebrojeno puno puta svjedočio sam situacijama koje su potvrdile da je prof. Tuđman uistinu živio ove svoje riječi. U brojnim razgovorima koje smo vodili u tom vremenskom periodu, što sami, što na sastancima i druženjima s drugim osobama, dolazila je do izražaja snaga njegovog stava i osobnosti. Dolazila je do izražaja njegova želja za vođenjem otvorenih i iskrenih razgovora, za ne-suspregnutom i neopterećenom komunikacijom te razmjenom mišljenja i stavova. Ne mogu se sjetiti da smo ikad, u ovih skoro trideset godina, došli u situaciju da je tijekom razgovora prof. Tuđman koristio argument snage kao sredstvo za nametanje svog stava. Prof. Tuđman je prije i iznad svega poticao i tražio argumentirane rasprave, koristio je argument i kao snagu i kao podlogu za oblikovanje mišljenja i donošenje odluka. I to je tražio od svojih suradnika. Uostalom, to je stavio u grb tadašnje obavještajne zajednice: sova, simbol mudrosti s natpisom Sapere aude (Usudi se misliti).

Razgovorima u kojima je prof. Tuđman sudjelovao (bar onima kojima sam i sam svjedočio) nikad nije bio cilj dokazati da je netko u pravu ili da je netko u krivu. Cilj je bio razmjena znanja, iskustava, stvaranje novih kvalitetnih i korisnih i uporabljivih znanja, vještina i sposobnosti na kojima se nešto novo, drugačije, bolje, uspješnije moglo graditi i razvijati. Jer se znanje stalno mora izgrađivati i dograđivati. To i je cilj znanosti. Ona ne smije stati niti smije postati sama sebi svrha.

Čak i kad je to bilo izuzetno nepopularno, djelomično i opasno, i kad se našao pod snažnim pritiskom nenaklonjenih mu (uglavnom tendencioznih) medija, osoba iz javnog i političkog života na nacionalnoj i međunarodnoj razini, u nasilnom procesu tzv. detuđmanizacije (a u biti de-identifikacije Hrvatske te unošenja snažnih podjela u hrvatski nacionalni i politički korpus, pokušavajući urušiti sustav naših temeljnih načela, uvjerenja, vrijednosti kao i identitetskih pitanja na kojima je stvorena moderna država), prof. Tuđman nije prestao biti svoj. Nije prestao vjerovati u snagu argumenta, snagu istine. Bez obzira koliko je bilo potrebno uložiti napora da se istina pokaže, pojasni, približi, objasni, stavi u stvarni, a ne tendenciozno izmišljeni kontekst. Bez obzira što je znao da to nije ni kratkotrajan, ni lagan, ni brz proces. Znao je, kao i mi koji smo s njim surađivali i prijateljevali, da poslije svake kiše dolazi sunce. I da sunce traje dulje od kiše. Ali i da kiša ima svoju vrijednost i ulogu u svakodnevnom bitku ljudi i prirode. Kao i toga da bez kiše ponekad nismo niti svjesni koliko sunce ima svoju važnost i vrijednost u našim životima.
U tim vremenima prof. Tuđman znao je često reći, parafrazirajući E. Fromma, a uzimajući u obzir obiteljsko iskustvo kad je u zatvoru posjećivao svog oca upravo zbog „grijeha mišljenja“ za vrijeme komunističke vlasti u Jugoslaviji:

Draže mi je pravo na moje vlastito mišljenje nego bilo koji imetak kojim ga se navodno može nadomjestiti. Borili smo se zato da se više nikad nikome ne zabrani pravo na slobodno mišljenje. I na slobodno i javno iskazivanje tog mišljenja bez obzira sviđalo se to nekome ili ne.

Prof. Tuđman je, znajući važnost i potrebu trajne edukacije i usavršavanja, pokrenuo projekt Obavještajne akademija koja je ugašena na samom početku procesa detuđmanizacije. Također je, godine 1999. pokrenuo osnivanje Udruge sv. Jurja i časopisa National Security and the Future koji je trebao „popuniti prazninu prisutnu u srednjoj i jugoistočnoj Europi, gdje ne postoje nacionalni i međunarodni časopisi s područja nacionalne sigurnosti“ (više o tome u njegovom posljednjem članku objavljenom u našem časopisu: Tuđman, M.: Prvih 20 godina časopisa National Security and the Future, Sv. 20, br. 3, 2019.; https://nsf-journal.hr/online-issues/volumes-and-issues/id/1275).

Zahvaljujući ugledu koji je prof. Tuđman stekao u međunarodnoj stručnoj i profesionalnoj zajednici, okupio je velik broj stručnjaka iz brojnih, međusobno snažno suprotstavljenih izvještajno-sigurnosnih službi. Na jednom mjestu našli su se, između ostalih, bivši zamjenici direktora CIA-e Richard Kerr i Richard Stolz, bivši šef istočno njemačkog HVA Markus Wolf, general Leonid Shebarshin i Nikolai Lemonov iz KGB-a, Oldrich Černy iz Češke, admiral Piere Lacoste iz DGSE, Drago Ferš iz slovenske SOVA-e, general Todor Boyadjiev iz Bugarske, Stevan Dedijer sa Sveučilišta Lund i drugi.

Upravo je ovaj časopis pokazao koliko je prof. Tuđman polagao vjeru u napisano i objavljeno jer je jedini način borbe protiv brojnih dezinformacija objavljivanje istine. Ono što smo pisali i objavljivali, kako u našem časopisu, tako i u drugim časopisima i knjigama, držali predavanja na brojnim konferencijama u Hrvatskoj i izvan Hrvatske, u to doba nije bilo toliko popularno niti prihvaćeno u Hrvatskoj. Bolje rečeno u vodećim medijima i među pojedinim pripadnicima političke nomenklature u Hrvatskoj.

Javnost je pak proces detuđmanizacije brzo prepoznala kao negativan proces te je, korak po korak, taj negativan i štetan proces prvo usporavan da bi se vrlo brzo (a vrijeme od 4-5 godina je kratko vrijeme) preokrenuo u ponovno prihvaćanje temeljnih političkih postavki koje je predsjednik Tuđman, kao istinski hrvatski državnik tražio: pomirba u cilju stvaranje održive i demokratske Hrvatske, članice euro-atlantskih integracija u formi subjekta, a ne objekta bilo čijih interesa.

Iako nije bio homo politicus kao što je to bio prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, prof. Miroslav Tuđman imao je sve odlike državnika. Znao je razlikovati trenutne od dugoročnih interesa, znao je i stavljao je interese društva i države ispred svojih osobnih interesa, gradio je a ne rušio mostove suradnje i razvoja, stvarao je nova znanja, nesebično je prenosio svoja znanja i iskustvo na mlađe generacije, pomagao u daljnjem razvoju i jačanju utjecaja Republike Hrvatske u međunarodnim odnosima u mjeri i na način koji je odgovarao našim nacionalnim interesima.

Prof. Tuđman bio je na ovom svijetu, ostavivši snažan i izuzetno vrijedan trag iza sebe. Trag koji je kao čovjek, član svoje obitelji, prijatelj i znanstvenik ostavio, pokazuje da je njegov život imao smisao. Prof. Tuđman bio je čovjek slobodnog ali kritičkog uma, vedra duha, neovisan i plemenit, miran i staložen, iskren i pošten, skroman i dobroćudan, dostojanstven i dosljedan, nenametljiv i ponizan, znanstveno aktivan i produktivan, hrabar, mudar i odlučan.

Prof. Tuđman bio je slobodan čovjek. Tako je živio. Tako je, na žalost, i otišao iz svijeta fizičkog bitka. Ostavio je, kao dio svog duhovnog i znanstvenog bitka, brojne radove koji pokazuju i dokazuju da vrline koje su ga resile nisu bile tek prolazno stanje u njegovom životu nego stalnica koju je istinsko živio.

Kuzma Kovačić: Miroslav Tuđman u obrani hrvatske istine

Vjerujem da svi mi koji dijelimo zajedničko kolektivno iskustvo u stvaranju suverene hrvatske države i sudioništvo u Domovinskom ratu, danas možemo reći isto: volimo Hrvatsku i danas kad nam se ne sviđa, i gadi ono što se u njezino ime radi. Stariji smo od samostalne hrvatske države , svjedoci smo njezina krvavog rađanja, i upravo zato ne dozvoljavamo da nam se oduzima kolektivno pamćenje. Jer naše kolektivno pamćenje nije ni povijesna ni socijalna konstrukcija, nego izvorno, nepatvoreno zajedništvo i osobno iskustvo nacionalnog identiteta – tj. iskon i ishodište suvremene Hrvatske.

Miroslav Tuđman: Programirane hereze i hrvatski otpori, UHIP, Zagreb, 2013.

... nakon dočeka na Trgu bana Jelačića, generali nisu izravno otišli na Pantovčak, nego su prvo otišli u Katedralu.

Miroslav Tuđman (isto)

Prof. dr. sc. Miroslav Tuđman, plemenit, istinoljubiv čovjek velikoga srca i širokoga znanja, hrvatski je velikan kojemu naš narod duguje trajnu zahvalnost i istinsko poštovanje za djela koja znamo i ne znamo, koja su u Domovinskom ratu i nakon toga u obrani hrvatske istine i ljudi koji su branili Hrvatsku bila nemjerljivo velika. Mnoge će njegove zasluge ostati nepoznate, po naravi njegova posla, ali one koje znamo, kao što je bilo njegovo odlučno zauzimanje za ostvarivanje pravde na haškome sudu za optužene Hrvate i djelovanje u drugim bitnim i presudnim političkim prilikama i pitanjima za Hrvatsku, tolike su da možemo reći kako je Miroslav Tuđman poslije svoga oca bio jedini istinski hrvatski državnik iako takvu funkciju formalno nije obnašao. Za neke koji su te funkcije obnašali „bilo bi bolje da se ni rodili nisu“, a o Miroslavu Tuđmanu dužni smo prenositi svijetu i novim hrvatskim naraštajima svjetlost istine i glas slave.

Živo se sjećam onog dirljivog časa kad je u jeku detuđmanizacije, pokušaju rashrvaćenja Hrvatske, bila održana prva sv. misa za pokojnog Predsjednika Tuđmana u Svetištu Sveta Mati Slobode u Zagrebu, i kad sam mu, želeći ga obradovati i ohrabriti mojim doživljajem toga čina, da je Crkva, naime, stala u obranu časti i djela utemeljitelja hrvatske države, rekao da je time detuđmanizacija zapravo već slomljena. Blago se nasmijao prihvaćajući, vjerujem, u nadi tu moju tvrdnju. Razumije se, bila je pred njim još velika i teška i bitka, koju je zatim svojim zauzetim pisanjem, svojom neporecivom, argumentiranom riječju svjedočke ljubavi prema Domovini i dobio.

S Miroslavom Tuđmanom vežu me lijepe uspomene srdačnoga prijateljstva i suradnje u važnim trenutcima njegova za Hrvatsku presudna i nezamjenjiva djelovanja, djelovanja koje je zaustavilo posrtaje hrvatske državne politike nakon preminuća Predsjednika Tuđmana i u mnogome Hrvatsku vratilo sa stranputice kojom je krenula nakon 2000. godine. Vidjevši njegovu predanost dobru hrvatskog naroda i države u obrani hrvatske istine o Domovinskom ratu, potvrđenu njegovim sudjelovanjem u obrani od srpske agresije u kojoj je imao mnoge zasluge i visoke uloge, od prvog časa, od prvog našeg razgovora pridružio sam se njegovim nastojanjima. Želio sam pridonijeti onime što sam mogao, kiparskim svjedočenjem i svjedočenjem javnom, pisanom riječju. Te događaje spominjem, jer su oni bili oblik i sadržaj naše suradnje kroz protekla dva desetljeća.

Susreli smo se, koliko se sjećam, u nekoliko prigoda devedesetih godina, u ratno i poratno vrijeme, ali prvi naš bliskiji susret bio je na otvaranju moje izložbe u Galeriji Forum u Zagrebu 2000. godine, izložbi koju sam posvetio pokojnome Predsjedniku Tuđmanu i našim braniteljima. Na otvaranje sam pozvao obitelj Tuđman, koja se odazvala i počastila izložbu, i tada smo dogovorili suradnju u otporu nadolazećoj najavljenoj detuđmanizaciji dolaskom nesretne Koalicije na vlast i Stjepana Mesića na mjesto predsjednika Hrvatske. Mesić je već samovoljnom odlukom bio „demontirao“ Oltar hrvatske domovine na Medvedgradu, a Miroslav Tuđman dao je ostavku na svoju funkciju vidjevši što se sprema. Kao najupućeniji čovjek u sve tajne i događaje oko stvaranja i obrane države, preuzeo je na sebe tešku zadaću obrane hrvatske istine u tome za Hrvatsku ponovo presudnom vremenu. Nitko u takvome poslanju nije učinio više od njega. Tada je izostala i pomoć stranke koju je osnovao Predsjednik Tuđman, a preuzeo krađom glasova na izbornom Saboru Ivo Sanader (bio sam tamo i vidio!). Zapravo, i protiv tadašnjeg vodstva HDZ-a morao je voditi istu bitku.

Ipak, 2001. godine podignut je prvi spomenik dr. Franji Tuđmanu u Hrvatskoj, u Škabrnji, što je inicirao HDZ, jer mu je bio potreban radi političkog opstanka. Na pozivnom natječaju pobijedio je moj prijedlog. Svečanost otkrivanja spomenika na kojoj je Miroslav Tuđman govorio, u kojoj smo zajedno sudjelovali, bila je ljekovit događaj, ali ne baš lišen stanovite sjete, s obzirom da je bilo poznato tadašnje stanje u Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Sličnosti takvome stanju protežu se sve do danas.

Miroslav Tuđman zatim je organizirao najvažniji oblik otpora lažima bačenima na hrvatsku: javna svjedočenja – skupove, simpozije, rasprave. Na poziv Miroslava Tuđmana sudjelovao sam na tim skupovima koje je organizirala Udruga za promicanje hrvatskog identiteta i prosperiteta (UHIP), što su urodili nizom zbornika s odgovorima na bitna hrvatska pitanja (koje je na omotu resio kip spomenika u Škabrnji): Dr. Franjo Tuđman – vizije i postignuća, 2002. Zagreb („Stvaranje obilježja i znamenja, spomen-znakova i spomenika-simbola), Dr. Franjo Tuđman – neoproštena pobjeda, 2003., Zagreb („Tuđmanovo djelo veliki je doprinos ostvarenju ljudskih prava malih naroda“), Globalizacija i identitet – rasprave o globalizaciji, identitetu i kulturi politike, 2004., Zagreb („O kršćanskoj vjeri sadržanoj u umjetničkom djelu“), Hrvatski nacionalni interesi i EU, 2006., Zagreb („Samo Hrvatska u zajednici suverenih i slobodnih europskih država i naroda“), Hrvatska i zapadni Balkan – rasprave o suverenitetu, nacionalnom identitetu i vanjskoj politici, 2007., Zagreb („Ne možemo više trpjeti“), Informacijski rat protiv oslobodilačke operacije Oluja – rasprave o doktrini informacijskog rata, scenaristima haških optužnica i hrvatskoj samobitnosti, 2008., Zagreb („Šutnja – organizirani zločin protiv Hrvatske“); Pamćenje i suvremenost - rasprava o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Hrvatske, 2011., Zagreb („O pitanju pamćenja u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti“). (U zagradama su navedeni moji prilozi, u potvrdu autentičnosti ovog svjedočenja). Sudjelovali su u tome pothvatu vjerni suradnici i poštovatelji Predsjednika Tuđmana, suradnici prof. dr. Miroslava Tuđmana i admirala Davora Domazeta Loše (bili su pozivani također i neki svjedoci drukčijih pogleda na događaje u vrijeme stvaranja i obrane države) – političari, generali, književnici, umjetnici, znanstvenici, gospodarstvenici, novinari, publicisti i drugu svjedoci presudnih zbivanja od 1990. do 1999. godine i nakon toga. Svih tih godina pratio sam i podupirao nastojanja Miroslava Tuđmana da se oživi duh hrvatstva, predanog domoljublja u hrvatskome društvu (u stvarima i na područjima kojima sam najbolje mogao tome doprinijeti) te podržao zdušno njegovu kandidaturu za hrvatskog predsjednika i njegovu novoosnovanu stranku Hrvatski istinski preporod.

Drugi od tri spomenika Predsjedniku Tuđmanu koje sam napravio podignut je u njegovu zavičaju, rodnom Velikom Trgovišću, opet uz asistenciju HDZ-a (kojeg je tada vodio Tomislav Karamarko). Otkrivanju je nazočila obitelj Tuđman, pa smo opet u radosti bili zajedno.

Naša se prijateljska povezanost ostvarivala i u drugim srdačnim susretima, u Zagrebu, Splitu, Velikom Trgovišću, i drugim mjestima i prigodama, a posebno lijepo u otočkom ambijentu – u Selcima na Braču i u Hvaru.

Osobito dirljiv bio je susret u mojem atelieru u Kučinama (Solin), podno Mosora, dok sam oblikovao zagrebački spomenik Predsjedniku Tuđmanu. Pozvao sam Miroslava da vidi kip u glini, da se posavjetujemo dok se još oblikuje kip. Prije sam mu bio pokazao i skicu-studiju za taj spomenik i tada smo se složili o nekim mogućim manjim promjenama. Ovaj put ni jednom riječju nije se upustio u pitanja kiparske naravi. Vidio sam da je sretan, sretan i zato što će spomenik konačno biti postavljen u Zagrebu, sad i kao državni čin priznanja i zahvale njenom utemeljitelju. Na svečanom otkrivanju spomenika 10. prosinca 2019., na 20. godišnjicu preminuća Predsjednika Franje Tuđmana, državnika i akademika, bili smo opet u radosti zajedništva, kao i na predstavljanju knjige o tome spomeniku, iz pera Ivana Aralice, Ivana Rogića i Milana Bešlića i s fotografijama Gorana Vranića, godinu dana poslije u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, kojom je rečeno i potvrđeno da je tim spomenikom zabijen i posljednji čavao u lijes zauvijek propale Jugoslavije.

Vjerujem da je naša suradnja urodila dobrim plodovima i čast mi je što sam mogao dati mali prilog nastojanjima Miroslava Tuđmana u borbi za istinu, koju je u potpunoj predanosti vodio do kraja svoga ovozemaljskoga puta.

Dogovarali smo se koncem prošle godine za novi susret i druženje u Zagrebu, a onda je došla vijest o Mirovoj bolesti. Javila nam je to njegova supruga i kazala da joj je rekao pred odlazak u bolnicu neka nam uzvrati svakako božićnu čestitku. Čuli smo se kratko telefonom kad je došao u bolnicu, nadali se svi njegovu ozdravljenju i za to molili. Još ne mogu prihvatiti tužnu istinu da nas je tako iznenada i prerano napustio i žalim za prijateljem, uzorom u mnogome.

Sanjao sam ga živoga, s nama u radosti, poput susreta u Životu vječnome, u kojega je, vjerujem, i ušao, jer je bio čovjek Ljubavi.

Nika Pinter: Sjećam se

Vrijeme mladosti i zrelosti

Radije bih pisala dr. Miroslavu Tuđmanu opaske o napisanim tekstovima nego li ovaj tekst o njemu. Teško mi je pisati u perfektu. Sažeti sve zajedničke dane u rečenice zahtjevno je. Odabrala sam nekoliko detalja kojima mogu oslikati narav i nerv dr. Tuđmana.

Rasli smo i sazrijevali usporedno u razredima V. gimnazije u Zagrebu. Poznavali smo se. Imamo, imali smo, zajedničkih sjećanja na te dane. Vrijeme sazrijevanja nas je vodilo različitim putevima. Možda su putevi bili različiti, ali, ne rijetko su nas doveli na Zrinjevac, gdje smo u par riječi ispričali dane između dva susreta.

Bio je početak 1981., Mirinom ocu trajao je postupak na Županijskom sudu u Zagrebu. Suđenje je bilo po optužnici Okružnog javnog tužiteljstva u Zagrebu zbog „neprijateljske propagande“, a sve temeljem intervjua koje je dao za strane novinare. Osobno saznanje o činjenicama u postupku nisam imala, tek ono što je pisalo u novinama ili rečeno na televiziji.

Tada sam bila zamjenik okružnog javnog tužitelja. Na ulazu u zgradu Županijskog suda susreli smo se. On u dolasku, ja u odlasku sa suda. Miro je išao ocu u posjetu. Zastali smo, izmijenili pozdrave, samo sam mu rekla, znam da ti je teško, nisam mu trebala objašnjavati da ne mogu pomoći niti na jedan način, on je sve razumio. Razumio je da „obični „ zamjenik tužioca, koji ne radi na predmetu nema pristup spisu, nema mogućnosti utjecati na tijek postupka niti saznati podatke, niti, sve da sam ih i znala, ne bih smjela iznositi ih. On je uvijek sve razumio o mogućnostima, htjenjima sugovornika i nikada nije očekivao nemoguće.

Susretali smo se tako na Zrinjevcu nakon te 1981., uz konvencionalne pozdrave i pitanja.

Od 1990. do 2000. nismo imali nikakav kontakt. Naprosto nismo išli istim putevima.

A kada su počela suđenja u Den Haagu, započela su naša intenzivna druženja. Uvijek je bio spreman dati obrazloženje nekog događaja, kontekst u kojem se radnja zbivala. Dozvolio je da njegove knjige Priča o Paddyju Ashdownu i Tuđmanovoj salveti, Vrijeme krivokletnika, Istina o Bosni i Hercegovini, prevedemo, za potrebe prilaganja u dokaze.

Bio je jedna od rijetkih osoba u političkom životu koji je prepoznao ozbiljnost haških optužnica. Prvenstveno zbog mogućih, zapravo, izvjesnih stigmi koje će Republika Hrvatska tim postupcima dobiti. Prepoznao je ozbiljnost optužbe i implikacije na Republiku Hrvatsku i Hrvate u BiH.

Kao aktivni sudionik u političkim i vojnim okolnostima tijekom agresije na Republiku Hrvatsku, pa i nakon završetka rata, prepoznao je smjer sudskih postupaka. Prepoznao je da se postupci ne vode kako bi se utvrdila istina, odnosno činjenice. Prepoznao je da je cilj postupaka usmjeren na osudu Republike Hrvatske i njezinih najviših dužnosnika, da se radi o političkom suđenju a ne suđenju osobama odgovornim za stvarne zločine koji su počinjeni. Pogotovo u odnosu na Hrvate u BiH i na Republiku Hrvatsku. Donesene presude potvrdile su njegove zaključke. U svojim je knjigama gotovo anatomski secirao političku situaciju i sudske odluke. Pokazao je kako su presude bile sve samo ne donošenje pravde.

Bilo je lagano surađivati s dr. Tuđmanom. Artikulirao je problem i nije ostavljao dilemu koji mu podatak zapravo treba. Sređena, cjelovita misao činila ga je ugodnim sugovornikom. Ma kako ozbiljne bile teme o kojima smo razgovarali ili ih obrađivali, finom dozom humora začinio bi razgovor.

Posljednje smo poruke izmijenili u njegovoj bolesti. Par dana prije Nove godine rekao mi je da je prehlađen, a zatim da i on i Vanja imaju Covid 19 jer je test pokazao da su pozitivni na virus. Na moju poruku, šaljem ti pozitivu da se što prije izvučeš, odgovorio mi je, „ja trebam negativu…“. To je taj njegov humor, u teškim trenucima okrenuti na šalu i nadati se negativnom corona testu. Dana 31. prosinca 2020. poslala sam mu poruku, kako vjerujem da sprema ludo opraštanje sa 2020. i da je na Braču.. Odgovorio mi je, između ostalog „..do jučer mi se smiješio respirator ali izgleda da je taj scenarij otpao..“ Vrijeme je pokazalo da je respirator bio jači.

Margaritas ante porcos

U pisanju nekoliko knjiga bila sam njegova „baza podataka“. Poriv da piše bila je kriminalizacija Domovinskog rata i politike Republike Hrvatske. Nije to bila obrana zbog obrane nego nesavladiva potreba da se iznesu činjenice i na temelju njih donese prosudba o političkim, socijalnim i vojnim okolnostima teških vremena između 1990. -1995.

Događaji ne mogu biti izvučeni iz konteksta jer se ne može dobiti cjelovita slika niti se može donijeti utemeljeni zaključak, njegova je teza.

Bilo je potrebno sagledati cjeloviti, a ne parcijalni kontekst događanja, nužno je bilo pokazati kako se ponašala međunarodna zajednica, što su bitni faktori u svjetskoj politici činili, govorili o događanjima na području BiH. Bilo je potrebno pokazati i kako su osobni interesi pojedinaca iz političkog života Hrvatske prevalirali nad interesima države čiji su predstavnici bili.

Pravni, povijesni i politički je interes da se navodi u optužnicama o širokom i sistematičnom napadu i udruženom zločinačkom pothvatu pobijaju činjenicama jer je to interes hrvatskog naroda u BiH pa i u Republici Hrvatskoj.

Nije se dr. Tuđman štedio ni intelektualno niti fizički u nastojanjima da sistematski i cjelovito u svojim knjigama objedini sve dostupne i nesporne činjenice kako bi pokazao da je ocjena uloge Republike Hrvatske i najviših političkih predstavnika u ratu u BiH programirana i sistematski prezentirana laž o Domovinskom ratu i ulozi Republike Hrvatske.

Iako bi se moglo zaključiti da je to bio uzaludni trud, jer su se činjenice opisane i iznesene u knjigama zanemarivale i zaustavljale pred zidom neprihvaćanja, vjerujem da će vrijeme pokazati značaj i vrijednost napisanog. Činjenice su tvrdoglave i protek vremena na njih nema utjecaja, ma koliko se trudili da ih negiramo.

Imala sam sreću i privilegiju da me je dr. Miroslav Tuđman smatrao svojom prijateljicom, osobom od povjerenja, pouzdanom osobom kojoj je povjerio, u odnosu na ratna zbivanja u Bosni i Hercegovini, prikupljanje građe za analize koje je pretočio u knjige.

Dr. Tuđman nije docirao, nije nametao mišljenje, nego je sakupio i izložio dokumente kojima je ukazivao na činjenice koje pobijaju plasirane neistine i poluistine a koje su se valjale i po medijima i nisu bile pobijane od politike. Iako je imao sve razloge da bude ogorčen, zajedljiv, razočaran, nije dopustio da ga takva stanja preplave.

Dr. Tuđman posjedovao je zavidno intelektualno poštenje. Nepomirljivo i neumorno je tragao za dokazima o znanim mu činjenicama. Znao je da na interpretaciju činjenica ne može utjecati. To i nije bio njegov cilj.

Julienne Bušić: Miru

"Na muci se poznaju junaci, a u nevolji pravi prijatelji”, izreka je koja savršeno opisuje Miru Tuđmana koji je imao neposredno iskustvo oba događaja. Iako je cijenio junaštvo, vjerujem da mu je prijateljstvo bilo najsvetije. Junaštvo može biti prolazno, pobuda koja nestane u trenutku. Prijateljstvo je produženo putovanje iskrenim putem do sve daljeg odredišta, koje se u konačnici nikad ne dostiže.

Moje prijateljstvo s Miroslavom Tuđmanom bilo je takvo. Počelo je devedesetih kada je s Predsjednikom i njegovim izaslanstvom došao u Washington na potpisivanje sporazuma između Hrvata i Bošnjaka. Tada sam bila savjetnica u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Washingtonu: Sjećam se da sam mu se, kad su nas upoznali, obratila kao “generalu Tuđmanu”, jer sam imala dojam da ima taj čin. Iznenađeno me pogledao, a onda se od srca nasmijao.

“To je previsoko za mene. Odakle vam ta ideja?”, pitao me.

Bila je to samo jedna “ideja” od kojih me izliječio. A bilo ih je puno. Na primjer, da su političari i visoki vladini dužnosnici po pravilu arogantni, samodopadni i umišljeni. Miro je bio prizemljen, samozatajan, skroman i duhovit, stvarno duhovit. Odmah mi se svidio.

Godinama smo intenzivno surađivali, a posebno nakon što sam se preselila u Zagreb kada sam postala savjetnica u Uredu Predsjednika. Suradnja se odnosila na hrvatsko-židovske odnose, pitanja prema Haškom sudu, Predsjedniku i Hrvatskoj, i mnoge druge.

Ali nije sve bilo ozbiljno. Znala sam ga zvati nadimkom “Alter Mann”, budući da smo oboje tečno govorili njemački. Miro bi mi uzvraćao s “Gospo” ili “Milostiva”.

Ponekad, kada bih tvrdoglavo ustrajala na nekim pitanjima koja bi on radije ignorirao, rekao bi: “Opet ona!” Ta titula na kraju je prevladala moj naslov “Gospo”.

Nakon što sam dugo razmišljala o tome, nedavno sam mu rekla da sam zaključila kako nitko nije volio Hrvatsku kao Predsjednik i moj pokojni suprug Zvonko. Oboje su postavili Hrvatsku žarištem svoga života i obojica su umrli, svatko na svoj način, od žrtve koju su podnijeli kako bi je zaštitili.

Nije se mogao ne složiti. Ali i Miro je podnio žrtvu koju se često zaboravlja. Kao sin disidenta, odrastao je progonjen, kritiziran i diskriminiran. Živio je kao izopćenik i nije mogao pronaći posao. Unatoč tome, ustrajao je s dignitetom. Izreka “nauči se patiti bez prigovora” može se savršeno primijeniti na Miru, jer je vjerovao da patnja obogaćuje čovjekovu dušu, i jedan i jedini je izvor znanja.

Na kraju, nakon što je Hrvatska stekla neovisnost, dao je velik doprinos u akademskoj zajednici i politici. Uz brojne knjige koje je napisao u obrani Hrvatske, bio je utemeljitelj i obnašao je dužnost ravnatelja Hrvatske izvještajne službe, i saborskog zastupnika, i sve to bez spominjanja poteškoća iz svoje prošlosti.

U posljednjim danima njegova života, razmijenili smo nekoliko poruka. Neke su se odnosile na engleski prijevod njegove knjige „Haški krivolov“, koji mu je bio vrlo važan. Nijedna poruka nije sadržavala defetizam bilo koje vrste, samo stoicizam po kojem smo ga svi poznavali. U posljednjoj poruci koju sam mu poslala, samo dva dana prije nego što je bio priključen na respirator, napisala sam: “Javlja ti se gnjavatorica, mislim na tebe… Nadam se da ti je danas još bolje! Imamo posla, čovječe, moraš brzo doma!”

A on mi je odgovorio: “Pa posao nije zec, neće pobjeći!”

Na kraju, posao stvarno nije zec i nije pobjegao, ali nam je na našu veliku žalost još jedan Orao poletio…

Počivaj u miru, dragi i nezamjenjivi prijatelju!

Drago Krpina: Uz odlazak Miroslava Tuđmana

Na hrvatskoj javnoj i političkoj sceni sve je manje onih koji bi po karakteru bili usporedivi s Miroslavom Tuđmanom.

Kao i mnogi koji su ga poznavali, poštovali, surađivali pa i prijateljevali s njim, sa zebnjom sam proteklih tjedana pratio borbu Miroslava Tuđmana s bolešću koja ga je pogodila. Nažalost bolest je bila jača. S hrvatske javne, znanstvene i političke scene otišao je još jedan od najistaknutijih sudionika koji su davali pečat povijesnom vremenu stvaranja slobodne i demokratske države Hrvatske.

Surađivao sam s njim od devedesetih i imao priliku upoznati jedan izniman karakter. Njegova intelektualna snaga, temeljitost i postojanost u svemu što je radio, potpuna odanost i predanost oživotvorenju ideje slobodne Hrvatske bili su jednako veliki kao što je bila i njegova, moglo bi se reći i pretjerana, samozatajnost, skromnost i poniznost.

Za života i djelovanja svoga oca, prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, bio je jedan od njegovih najpouzdanijih suradnika. Predsjednik mu je s potpunim povjerenjem i pouzdanjem povjeravao najdelikatnije poslove koji nisu trpjeli površnosti i brzopletosti.

Nakon odlaska predsjednika Tuđmana, kad je otpočeo patološki proces „detuđmanizacije“ Hrvatske pa i stranke koju je osnovao kao instrument za stvaranje hrvatske države, svjestan pogubnosti te političke hrvatske samodestrukcije, beskompromisno joj se usprotivio.

Nastojao je na sve moguće načine raskrinkati ciljane i smišljene krivotvorine o predsjedniku Tuđmanu i njegovoj državotvornoj politici, na kojima su post-tuđmanovski politički patuljci nastojali graditi svoje karijere i osvajati poluge moći. U tom vremenu, možda ponajviše energije, Miro je trošio na razotkrivanje laži i podmetanja u svezi s politikom predsjednika Tuđmana prema Bosni i Hercegovini te na rasvjetljavanje političkih zloporaba Haaškog tribunala.

Objavio je o tim temama više knjiga bez kojih nije moguće u cjelini razumjeti svu slojevitost i složenost povijesnih zbivanja u kojima je stvarana država Hrvatska kao ni procese koji su na sve načine nastojali pa i dalje nastoje potkopati temelje hrvatske državnosti.

Uz njegov povijesno istraživački i publicistički rad, poznati su i Mirini politički pokušaji koji, nažalost nisu dobili adekvatan odgovor hrvatskog biračkog tijela. U post-tuđmanovskom vremenu nametnuli su se politički pozeri, prodavači magle i svakovrsni prijetvornici koji od nosa svoje umišljenosti nisu vidjeli i ne vide hrvatsku stvarnost takvom kakva ona uistinu jest niti imaju ljudskih i političkih vrlina potrebnih za mijenjanje te stvarnosti na bolje. Na predsjedničkim izborima 2009. Miro je bio i predsjedničkim kandidatom. Nažalost, birači nisu prepoznali njegove ljudske, intelektualne i političke vrline. Izabrali su notornog Ivu Josipovića.

Svi koji su obnašali dužnost predsjednika Republike Hrvatske, nakon Franje Tuđmana, počevši od Stipe Mesića do aktualnog šoumena Milanovića, ni u čemu, nisu vrijedni Miroslavu Tuđmanu „odriješiti remenje na obući“. Nažalost, i to je rekao bi pokojni Krsto Papić „Priča iz Hrvatske“.

Miro Tuđman je, kao što je netko ovih dana točno konstatirao, bio „veliki sin velikog oca“.

U stvaranju hrvatske države pripadaju mu nemjerljive zasluge koje u svojoj istinskoj samozatajnosti nikad nije isticao. Oni koji će u budućnosti istraživati noviju hrvatsku povijest u djelu Miroslava Tuđmana prepoznat će vrhunskog intelektualca koji je bez ostatka bio predan ideji stvaranja države Hrvatske a u njegovim pisanim djelima, knjigama i znanstvenim radovima, imat će nepresušan izvor podataka i činjenica bez kojih nije moguć ozbiljan i objektivan uvid u zbivanja u kojima je sudjelovao.

Uz sve spomenuto, Miro je, iznad svega, bio dobar čovjek. Svojom staloženošću, smirenošću, blagošću i osmijehom širio je oko sebe mir i osjećaj sigurnosti.

Nažalost, na hrvatskoj političkoj i javnoj sceni sve je manje onih koji bi po karakteru bili usporedivi s Mirom Tuđmana. Ispunja me osjećaj iznimnog zadovoljstva, privilegije i ponosa što sam s Mirom imao priliku surađivati i prijateljevati.

Cijeloj obitelji izražavam najiskrenije i najdublje osjećaje sućuti!

Dragi Miro, počivaj u miru Božjem!

(hkv)