Ono što je posebice zanimljivo, a što se može iščitati iz članka, je uglavnom tužna sudbina velike većine od tih 30 sinagoga izgrađenih u zlatnom razdoblju židovske zajednice u Hrvatskoj. Četiri od njih bile su porušene tijekom ili odmah po završetku Prvog svjetskog rata. U članku stoji da je tijekom Drugog svjetskog rata stradalo najviše sinagoga, bez navođenja broja, imenom se spominju tek osječka gornjogradska sinagoga i zagrebačka. No, posebice je crno razdoblje za sinagoge nastupilo u razdoblju «antifašizma» i komunizma. Prema popisu, od 1948. do 1969. šest je sinagoga srušeno, barem sedam je prenamijenjeno, «nekoliko» ih je tadašnji «Savez jevrejskih opština Jugoslavije» prodao kao građevinski materijal, što je zapravo eufemizam za rušenje, a dvije je prodao Pentekostnoj crkvi.

Dakle, od 30 sinagoga izgrađenih u Hrvatskoj u razdoblju od 1836. do 1935., 4 ih je srušeno davno prije Drugog svjetskog rata, a više od 15 ih je srušeno, prenamijenjeno, rasprodano, tj. blago rečeno ukinuto, u vrijeme mira i sjaja Titove Jugoslavije. Ne znamo koliko je onih «nekoliko» prodanih kao građevinski materijal, ali jednostavna računica daje da je tijekom Drugog svjetskog rata uništeno do 11 sinagoga. Nedvojbeno je da je Drugi svjetski rat u Europi, jasno, i u Hrvatskoj, bio najteže i najtragičnije razdoblje za Židove. Ne sumnjamo niti u brojku od preko tisuću sinagoga srušenih tijekom tog rata diljem Europe. No, činjenice (brojke) navedene u ovom članku jasno govore da je na području Hrvatske u razdoblju mira, svekolikih sloboda i demokracije Titove komunističke vladavine uništen odnosno ukinut velik broj sinagoga. To još jednom pokazuje, ovaj puta na primjeru židovskih vjerskih objekata, kako je potrebno prekinuti s praksom uzdizanja razdoblja Josipa Broza, odnosno to razdoblje falsificirati i čak uspoređivati s današnjim stanjem u Republici Hrvatskoj.

D. J. L.

Sve hrvatske sinagoge

Na tlu Hrvatske kroz cijelu je povijest ukupno postojalo 70 sinagoga. To, međutim, ne znači da ih je toliko i sagrađeno. Gotovo polovica ih je funkcionirala u adaptiranim prostorima unajmljenih kuća i stanova. Po arheološkim nalazima ustanovljeno je da je prva sinagoga postojala u kasnoantičkoj Mursi (Osijeku) već početkom 3. stoljeća. Brojni su židovski nalazi otkopani u Saloni, Senju, Benkovcu, Muću i drugdje. U adaptiranim prostorima stambenih kuća i danas postoje srednjovjekovne sinagoge u Dubrovniku (vjerojatno iz 1408.) i Splitu (oko 1500.), dok je u Zagrebu tek ostao spomen na moguću sinagogu (1444.) na samome Markovom trgu. Prve, izvorno građene sinagoge sežu tek u vrijeme početka historicizma u Hrvatskoj, pa ih je stoga najviše s historicističkim stilskim obilježjima (25).U doba secesije, akademizma i rane moderne arhitekture sagrađeno ih je još pet.

Najranije je sagrađena sinagoga u Čakovcu (1836.), potom veliki vukovarski »Templ« (1845.) s kupolom, na dominantnom mjestu u najstarijem patricijskom dijelu grada, za razliku od najveće zagrebačke koja je kao i mnoge druge građena u novotrasiranim ulicama što od centra grada vode prema željezničkom kolodvoru. Najkasnije sinagoge izgrađene su u Vinkovcima (1922./23.) i Novoj Gradiški (1923.-1925.), gradovima nekadašnje Vojne krajine u kojima Židovi do djelomičnog razvojačenja krajine (1871.) nisu mogli boraviti. Zbog toga nije ni jedna sinagoga podignuta na području Banije, Korduna, Like i Gorskog kotara. No, one nisu građeni ni u Hrvatskom zagorju, Istri, niti na dalmatinskim otocima i u zaleđu.

Od 70 sinagoga, odnosno sinagogalnih prostora u Hrvatskoj danas još postoji 20, ali su u obrednoj funkciji samo četiri sinagoge: u Rijeci, Splitu, Dubrovniku i Zagrebu (bogomolja u Židovskoj općini). Neke su, poput bjelovarske (1917.), srušene još u vrijeme Prvog svjetskog rata ili u paležu »zelenog kadra« 1918. godine kada su uništene one u Cerniku, Srijemskim Čakovcima i Čepinu. No, najviše ih je stradalo u Drugom svjetskom ratu, kada ih je diljem Europe razoreno više od tisuću. Već u travnju 1941. spaljena je osječka gornjogradska sinagoga, a ubrzo je slijedila odluka o rušenju one najljepše – zagrebačke, koja je u kontekstu hrvatskoga historicizma bila apsolutna paradigma naše sinagogalne arhitekture.

Ali sa završetkom Drugog svjetskog rata nisu okončana i rušenja sinagoga u Hrvatskoj. Moglo bi se reći da je tu još dugi niz godina sistematski uništavana sinagogalna arhitektura. Sinagoga u Iloku srušena je 1948./49., u Osijeku 1950., velika sinagoga u Vukovaru 1958., a mala 1965. godine, ona u Karlovcu oko 1960., a u Kutini 1968./69. Neke je sinagoge »kao nepotrebne« prodao tada nadležan »Savez jevrejskih opština Jugoslavije« kao građevni materijal. U preostalima, koje su postale »općenarodna imovina«, prostori su prenamijenjeni za druge funkcije. Tako je u bjelovarskoj uređeno kazalište i glazbena škola, u varaždinskoj kino, u sisačkoj također glazbena škola. Kutinska je prvo postala skladištem mlina, potom društvenim domom i napokon gimnastičkom dvoranom. Križevačka je pretvorena u Omladinski dom, a koprivnička u tvorničko skladište. U sinagogi Podravske Slatine i danas je robna kuća. Osječka donjogradska i daruvarska sinagoga prodane su Pentekostnoj crkvi. Uzorno su restaurirane samo naše najstarije sinagoge u Splitu i Dubrovniku. Uskoro će, međutim, u dogovoru sa židovskom zajednicom neke sinagoge dobiti dostojnu kulturnu namjenu: varaždinska muzejsku, a koprivnička koncertnu.

V.K.
Vjesnik