Dio razgovora objavljenoga u Novom listu s HDZ-ovom eurozastupnicom Ivanom Maletić o EU fondovima

Vi govorite o stopostotnoj ugovorenosti i iskorištenosti EU fondova, a to nije uspjela nijedna država.

U pojedinim programima uspjele su baltičke zemlje i Poljska. Imale su ugovorenost preko 120 posto, govorim samo u odnosu na EU dio, i iskoristile su sto posto. U nekim programima imale su ugovorenost 130 posto, a iskorištenost 90 posto. To pokazuje koliko je važno imati puno više pripremljenih i ugovorenih projekata kako bi se što više novca iskoristilo. Nećemo sebi, valjda, kao cilj postavljati da iskoristimo 50 ili 60 posto!?

Poljska se često u Hrvatskoj spominje kao dobar primjer. A Poljska je nakon godinu i pol dana članstva u EU - što je trenutak u kojem je Hrvatska danas - imala iskorištenost fonda za regionalni razvoj od 18,5 posto. S druge strane, danas su njihove regije primjer kako se povlači novac. Apsolutno onda ima prostora i vremena za poboljšanja i u Hrvatskoj.

Upravo zbog tih negativnih iskustava i naučenih lekcija Hrvatska je prošla dugotrajan proces učenja u pretpristupnom razdoblju. Cilj i želja svih bila je da Hrvatska bude odmah dobar i uspješan primjer. Komisija je željela imati primjer države članice koja je odmah uspješna.

Poljska je svojedobno provela reformu i 48 regija pretvorila u 16 vojvodstava. Bi li Hrvatska bila uspješnija u korištenju fondova da smanji broj županija?

Ova je Vlada uz prešutnu potporu predsjednika Josipovića odlučila centralizirati sve poslove oko EU fondova. I takav sustav može biti uspješan, isto kao što je Hrvatska mogla biti uspješna da ima regionalne programe, ali za to nije potrebno mijenjati broj županija. Operativni programi se mogu sastaviti na način da se unutar njih povežu županije. Što se tiče Poljske, nakon neuspjeha prvih godina, odlučili su promijeniti način provedbe kohezijske politike tako da su ga decentralizirali na vojvodstva. Sve su podredili dobrom korištenju EU fondova - i uspjeli. To je velika zemlja i tražili su najbolji teritorijalni ustroj. Naš teritorijalni ustroj nije usporediv s njihovim: kako bismo odredili regije, kojoj bi pripala Istra? Postoje ozbiljni povijesni, financijski i politički razlozi da ostane ovakav županijski ustroj.

Međutim, čak i u jednoj Poljskoj, koja u Hrvatskoj služi kao primjer, boljke u sustavu nije moguće izbjeći, i bit će ih i za deset godina. Lani im je, primjerice, zamrznuto 830 milijuna eura zbog sumnji u loše upravljanje. Je li zapravo nefer stvarati dojam da Hrvatska može biti deset puta bolja, kad se uspoređujemo sa zemljama koje su već deset godina u tome, a svejedno se poskliznu?

Uvijek su mogući propusti. Ali to nema veze sa sposobnošću Vlade da osigura efikasan okvir za povlačenje sredstava iz fondova. Mogu i ja sutra ponovno voditi taj sustav i napraviti neku grešku. Kod nas trenutno nije riječ o tehničkim propustima, već strateškim vrlo skupim greškama. Ono što osobno predbacujem Vladi je činjenica da se ne ulaže dovoljno u pripremu projekata. Vlada nikako da shvati da razina našeg ulaganja i ugovaranja mora ići na 20 milijardi kuna. Nema edukacije, natječaji se ne objavljuju dovoljno rano kako bi vrijeme pripreme projekata poduzetnika, škola, neprofitnih organizacija i drugih krajnjih korisnika bilo što duže, broj i kvaliteta ljudi je oslabljena. Hrvatsku je ova Vlada vratila godinama unatrag, na razinu blokade iz 2007.

Ako želimo 20 milijardi ugovaranja, treba nam pet milijardi vlastitog novca za sufinanciranje. Otkud nam tih pet milijardi?

Imamo ih iz Europske investicijske banke. Taj instrument nam je uvijek otvoren za sufinanciranje i to s počekom sedam godina i minimalnim kamatama. Baš zato što se sve države suočavaju s tim problemom, Europska komisija je taj instrument osmislila još u ranijoj financijskoj perspektivi, a nama se otvorio u financijskom razdoblju od 2007. do 2013. godine. Vlada je to trebala prepoznati i iskoristiti. Ako se razina ugovaranja i rad na pripremi projekata ne podigne za preko deset puta potenciju u odnosu na pretpristupne programe koji su bili mali i ograničavajući, mi gubimo novac.

Zajmovi s EIB-om su dogovoreni, i prije mjesec dana je održan sastanak Grčića s potpredsjednikom EIB-a na kojem je bilo riječi i o novim zajmovima EIB-a za sufinanciranje EU projekata.

Početkom 2011. potpisan je zajam s EIB-om, a taj novac za pripremu projekata stoji, nikad taknut. I oni to sad revitaliziraju 2014. godine. To je ono što mene muči. Vratili su nas godinama unatrag, sustav je čitavo vrijeme stajao. Nije mi cilj njima nešto predbacivati, jer znam koliko je to težak posao. Ljudi koji su u tome muče se, rade puno, ali to ne može dati ploda ako se ne promišlja i ne radi strateški. Ne možemo ne ulagati u pripremu projekata, ne možemo ukidati edukacije.

Ako je to tako, zašto i vi, a onda i Branko Grčić, svodite priču o fondovima u javnosti samo na to jesmo li u plusu ili minusu?

Ta priča s plusom i minusom najmanje meni odgovara. Prvo, zato što se ja borim u Europskom parlamentu i u Europskoj komisiji da Hrvatska bude u plusu. Organizirala sam u prosincu konferenciju na koju sam namjerno pozvala direktora za proračun Erica Paradisa kojeg znam otprije, iz pregovora. Sjela sam s njim sa strane i tražila da mi točno izračuna taj plus i minus, da se ne dogodi da s 31. prosincem Hrvatska bude u minusu. Onda su odmah, na brzinu, odobrili dva naša operativna programa kako bi Hrvatska mogla dobiti avans i kako se ne bi dogodilo da budemo u minusu s 31. prosincem 2014. godine. Njima je važno kad netko s razine parlamenta na taj način utječe. Prve dvije godine mi ne bismo smjeli biti u minusu, a cijelu ovu i prošlu godinu smo svaki mjesec završavali u minusu.

Znači, smatrate da ste vi na neki način omogućili da ne budemo u minusu?

Pa, pripomogla sam jer sam i ja prema Komisiji napravila pritisak da vode računa o tome da se slučajno ne dogodi da budemo i na kraju godine u minusu. Nije meni cilj da je Hrvatska neuspješna, nego da je Hrvatska uspješna.

U vaše vrijeme postavljen je sustav za upravljanje fondovima. Gdje su danas svi ti ljudi koje ste educirali da rade na fondovima?

Puno ljudi je otišlo, bilo da su potjerani ili obeshrabreni da dalje nastave, izgubili su motiv. Puno ih je i u državama u okruženju. Naravno da treba pomoći i BiH, i Srbiji, i Crnoj Gori, i Makedoniji i ostalima. Ali, Hrvatskoj su oni potrebni u ovom trenutku više nego tim državama. Nažalost, oni su u tim državama po različitim projektima ili su ovdje kod nas u privatnom sektoru.

Što je logično, vjerojatno su im ponudili veću plaću. Kako država tome može konkurirati?

Da, ali država je mogla imati svoj mehanizam za motivaciju. Mi smo imali u pripremi propise kojim se ljudima za odrađeni projekt daje dodatak na plaću. Sustav motivacije mora postojati. A sad imamo veliki problem i u administraciji na državnoj razini i kod korisnika.

Kažu da u Poljskoj na implementaciji fondova radi 11 tisuća ljudi. Kod nas se raspiše natječaj za zapošljavanje za upravljanje EU fondova i nastane cirkus jer država zapošljava. Treba li država zapošljavati nove ljude za EU fondove?

Naš je sustav potpuno drugačiji od poljskog. Poljska je napravila regionalne operativne programe i upravljanje njima prebacila na vojvodstva. Kod nas postoje dva nacionalna programa i poseban za poljoprivredu. Različit sustav definira i različit način upravljanja kadrovima. S obzirom da su naši programi nacionalni, čitava administracija bi trebala znat da su EU fondovi dio proračuna svakog ministarstva.

Nije moguće da čitava administracija nešto zna. Čitava administracija ne zna, primjerice, ni engleski.

Za fondove engleski više nije potreban, sva pravila su na hrvatskom. Ali, kad kažem čitava administracija, ne mislim na svaku upravu ili odjel, no ova shema iz pretpristupnog razdoblja da imamo izoliranu grupicu ljudi koja na tome radi više ne prolazi.

Dakle, nema potrebe za zapošljavanjem?

Zapošljavati sigurno treba, ali je važno preraspodijeliti dobro ljude u sustavu. Znam za primjer osobe koja je bila fenomenalna u programiranju, učila je sve o tome od prvog dana, a sada je odgovorna za provedbu, što joj je potpuno strano i to sada uči iz početka. To je loše upravljanje kadrovima, tako se čitavo vrijeme gubi znanje u sustavu. Toj osobi je važno i vrijedno da je naučila i provedbu, ali za sustav je bilo važno da znanje o programiranju stavi u funkciju donošenja programskih dokumenata za fondove. Takvih primjera je u sustavu puno.

Irena Frlan Gašparović
Novi list