Proslava Dana državnosti u Botincu

25. lipnja 2010. KDVDR Botinec organizirao je proslavu Dana državnosti.U obilježavanju su također sudjelovali Udruga 148 brigade - Trnje, Udruga spec. policije "Alfe", Udruga hrvatskih branitelja - motoristi - Zagreb, članovi Shadow-Blue Knight CRO 2, članovi HOS-a, Udruga zatvorenika srpskih konc. logora zagrebačke županije, Udruga udovica i roditelja poginulih branitelja, ratni zapovjednici 102 brigade, 145 brigade, pripadnici Vojne policije, pripadnici 2. gardijske brigade, pripadnici 1. gardijske briga, pripadnici SS "Cobre" Novi Zagreb, članovi DVD Botinec, KUD "Sijač" Lučko, puhački orkestar "Sijač" Lučko, MO Botinec, preds. gradske četvrti Novi Zagreb- zapad, Jadranko Baturić, političke stranke, SDP, HDZ, HSP, članovi druge Roma, gosti iz kvarta Vrbani, te građani naselja Botinec.

Prigodni govor predsjednika KDVDR Botinec, Rihtar Vladimira

Poštovane dame i gospodo, udovice, majke i očevi, sinovi i kćeri, prijatelji poginulih i preminulih branitelja, dragi ratni prijatelji,

Stoljećima je hrvatski narod na mnoge načine nastojao očuvati svoju nacionalnu svijest, tradiciju, obilježja i svoju povijest. U skupinama istomišljenika, u generacijskom okruženju, u okružju obitelji i u našoj katoličkoj crkvi, brižno se njegovala i čuvala misao o tome što znači biti Hrvatom, voljeti Hrvatsku i govoriti svojim hrvatskim jezikom. U svojim vizijama, u svojim snovima, hrvati su stoljećima imali virtualnu stvarnost o postojanju svoje države.

Svijet je u to vrijeme pred velikim promjenama, a komunistički režimi na izdisaju. Na stvaranje Hrvatske države, velikosrpska ideja i bivša JNA odgovorili su neciviliziranim, nasilnim i bezumnim ponašanjem, a gradovi i sela Lijepe naše bili su napadani s mora, kopna i zraka. Naša Hrvatska rađala se je u nametnutom i krvavom ratu, koji je nažalost bio popraćen mnogim, strašnim gubicima.

Hrvatski branitelji svojim velikim domoljubljem, motivom i snagom duha krenuli su u neizvjesnost stvaranja Domovine. Svoju stvarnost zamijenili smo za surovost, hladnoću i neizvjesnost, koju nam je donosilo ratište. Mi nismo imali vremena učiti kako se ratuje i nama nitko nije držao predavanja o ratnoj strategiji, ali danas se u mnogim vojskama svijeta izučava upravo naša strategija ratovanja. Krenuli smo u bitku do konačne pobjede, ali iz te bitke mnogi se naši ratni prijatelji više nikada nisu vratili. Naši mrtvi ratni prijatelji, ujedno su i vječno živi heroji, koji su bili i ostali primjer svima nama, ali i onima koji će o stvaranju Hrvatske države i Domovinskom ratu učiti iz povjesnica, a na nama živima, vječna je obveza i zadaća da ih se nikada ne zaboravi!

Od Domovinskog rata ne želimo praviti mitove, ali ono što tražimo i na čemu inzistiramo, jest poštovanje svake vlasti prema hrvatskim ratnicima. To je minimum ispod kojeg ne možemo i nećemo ići, jer hrvatski branitelji očito su nečista savjest onima koji su rat izbjegavali, a danas nam žele lijepiti etikete da smo povlastičari, da smo ovakvi ili onakvi.

Svi koji nam to danas govore morali bi se sramiti, a vjerujem i istinski se nadam da će sve to biti uskoro dijelom ružne povijesti koji su o Domovinskom ratu govorili na taj i sličan, neprimjeren način.

Sabor je prihvatio amandmane koje je predložila naša Republička koordinacija udruga proisteklih iz Domovinskog rata na nacrt Ustavnih promjena. Tako su u izvorišne osnove ušli hrvatski branitelji, odnosno "pobjeda hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu" uz hrvatski narod, a nadalje, u članku 10, iza stavka 2 uvedena je"posebna skrb o hrvatskim braniteljima, ratnim vojnim invalidima, udovicama poginulih branitelja, te djeci poginulih branitelja.

Stvari su krenule nabolje, no dali je to dovoljno? Svaku vlast treba upozoravati i korigirati, a mi si uzimamo za pravo da uvijek i svugdje budemo korektiv vlasti s partnerskim odnosom na konkretnim projektima.

Želim Vas zamoliti da prvenstveno i mi sami sebe preispitamo koliko smo i mi sami objektivno krivi za nedostatak društvene potpore, koja nam objektivno i povijesno pripada. Isto tako želim naglasiti i personalizaciju našeg slogana, da se ne zaboravi, jer upravo na svakom hrvatskom branitelju ponaosob, leži istinska i povijesna odgovornost sadašnjeg trenutka.

Koliko smo mi sami učinili u svojim obiteljima, među svojim prijateljima, među svojim poznanicima, tijelima lokalne uprave i samouprave da prenosimo istinu, pravednost i dostojanstvo Domovinskog rata, jer mi smo živi temelji, novije hrvatske povijesti.

Uvijek ili gotovo uvijek za izostanak potrebite potpore spremni optužiti nekoga drugog, jer to je dakako lakše i jednostavnije.

Tko će, ako nećemo mi sami sada, uvijek i svugdje promicati sebe, svoje mrtve i žive ratne prijatelje, oživljavati uspomene na Domovinski rat i tako čuvati temelje Hrvatske države i opstojnost hrvatske nacije.

Ovo govorim nadahnut vjerom, da hrvatski branitelj nije potrošena i izgubljena stvar, da on ima svoje poslijeratne šanse koje su vrijedne naše zajedničke povijesne, moralne, ali i političke žrtve.

Uvjeren sam da će nam se pod našim sloganom svima otvoriti oči, a da ćemo svojom odvažnošću koja nas je krasila u Domovinskom ratu, ali i istinom u podlozi ukloniti mnoga zastranjivanja, jal i podjele, prvenstveno među nama samima, te da ćemo pomaknuti stvari prema naprijed, prema istinskom boljitku svakoga od nas.

To je naša misionarska dužnost prema našim mrtvim prijateljima, prema Domovinskom ratu, ali i prema nama samima, jer povijest nam to nikada ne bi oprostila.

Da se ne zaboravi!! Neka nam živi, vječna Hrvatska!!

Vladimir Rihtar