Put u Svetu Zemlju

Vjerujem da mnogi kršćani sanjaju o tome da odu u Svetu Zemlju, Zemlju kojom je hodio Isus Krist. Meni se taj san nenadano ostvario jedne jeseni prije korone i novih sukoba Izraela i Palestine. Dojmove s tog hodočašća intenzivno pamtim i danas kad se na hodočašće tamo jedva može. Nosim ih u srcu i sada kada se s radošću i ganućem prisjećam svega. Sjećanja koja tako dugo i intenzivno traju, potiču nas da ih zabilježimo za one koji nisu imali sreću vidjeti i doživjeti Svetu Zemlju uživo.

Od polaska i pripreme na zagrebačkom aerodromu, provjere identiteta i biografije do detaljne provjere prtljage koja se sva vadi van iz kofera pa je poslije jedva možeš složiti u kofer. Morala sam iskazati i svoj vjernički identitet, koje sam vjere, kojoj župi pripadam, idem li na svetu misu, a onda još dodatno da se vidi da nisam antisemit – imam li prijatelja Židova. To me uz mušku osobu na engleskom ili njemačkom ispitivala i jedna žena koja je govorila mješavinom makedonsko-bugarskoga, ali smo se ipak mogle razumjeti. Pregled kofera obavio je drugi službenik i u njemu našao Vodič po Svetoj Zemlji. Kad sam mu na njemačkom rekla što je to, knjiga je bez problema ostala u koferu. Tako je, hvala Bogu, sve dobro prošlo i konačno sam mogla čekati ukrcaj u izraelski zrakoplov koji je nakon Zagreba trebao pokupiti i hodočasnike iz Slovačke, iz Bratislave. Smjestili smo se nekako u sredini zrakoplova, ja u sredini reda s prekratkim prostorom za noge, a među nepoznate ljude, hodočasnike, pa letjeli iznad našeg predivnog plavog mora, plava pučina zrcali se na suncu s mnoštvom zvjezdica, otoka i otočića, zaklonjenih uvala. To mi je bio prvi put takav doživljaj da vidim rođenu zemlju iz zraka i sve njezino biserje na moru i oko njega. Leteći dalje prema jugu, vidjeli smo i niz grčkih otoka koji plažama i okolnim pejzažom mame turiste, pa predvečer doletjeli u zračnu luku u Tel Avivu. Tu nas je čekala višestruka rigorozna provjera dokumenata o identitetu i prtljage s uputama na više jezika, među inim bio je u ponudi i ruski. Provjeru sam brzo prošla i izašla u prostor, a tamo samo izraelski vojnici, a ja ne znam ni beknuti hebrejski. Hoću se vratiti k svojoj grupi, ali vojnici pokazuju da se natrag ne može. Tu sam kao usamljenik pomalo s nelagodom i strahom čekala svoju grupu. Dosta kasnije prispjeli su svi hodočasnici iz moje grupe, što sam dočekala s olakšanjem. Nakon izlaska iz aerodromske zgrade dočekao nas je miris mediteranskog bilja i ogroman pun mjesec koji kao da je sletio na zemlju. Ogromna žuta kugla činila se gotovo na dohvat ruke. Jasno bliže ekvatoru i mjesec je bliže zemlji pa izgleda znatno veći. 

Ukrcali smo se brzo u naš autobus Jeruzalem toursa koji nas je odvezao prema Tiberijadi u Galileji do novog višekatnog hotela Golan gdje smo bili smješteni. Neki su, uz doplatu, smješteni u jednokrevetne sobe, a ja u dvokrevetnu sa ženom koju sam prvi put vidjela u životu. Brzo smo se upoznale i dogovorile da ona ima prednost pod tuš prva, pa onda u krevet. Krevet bračni, a mi nismo bračni drugovi. Dok sam se noću pomaknula s boka, u strahu da ju ne lupim i ne probudim, pala sam iz kreveta i gadno natukla prsnu kost i rebro u rub noćnog ormarića. Noć je, šuti i trpi, do jutra. Srećom nije ništa puklo, samo je skočila modrica.

Ujutro smo se u autobusu međusobno upoznavali i dobili od organizatora bijele hodočasničke kapice da se međusobno prepoznajemo u mnoštvu hodočasnika.

Svaki je dan bio ispunjen od jutra do kasno navečer. Počinjao bi obilnim i ukusnim samoposlužnim doručkom u hotelu s mnoštvom svježih sokova, čajeva i kave. Neki američki hodočasnici punili su svoje termosice svježim narančinim sokom za cijeli dan, dok domaći nisu ograničili potrošnju po osobi na dvije čaše. Nama nije padalo na pamet nalijevati sok u flaše. Popili smo samo potrebnu količinu tekućine za jutarnje osvježenje. Znali smo da je važno bilo imati vodu uza se, a to smo uvijek imali organizirano u autobusu – platiš bocu hladne vode i miran si, ne moraš tražiti gdje bi to kupio. O tome je brigu vodio naš vozač, Palestinac rođen u Jeruzalemu, koji je, iako rođen u Jeruzalemu, teško dobio posao vozača. Savršeno je vozio u gustu prometu uskim gradskim uličicama i puno puta smo mislili da će negdje zapeti, ali provezao je naš autobus bez ijedne ogrebotine, posve sigurno i na vrijeme.

U hotelu je bilo smješteno mnoštvo različitih nacija hodočasnika, što me nije iznenadilo. Iznenadili su me ne oni obični, nego oni tzv. šabatni liftovi koji sami voze i staju i sami kreću na svakom katu, ne mora se pritisnuti nikakav električni kontakt jer je to Židovima šabatom zabranjeno.

Navečer bismo se okupili oko stolova pripremljenih za našu grupu i uživali u piletini i govedini uz izvrsne bezbrojne svježe salate i kolače kojima se nije moglo odoljeti jer su mamili i izgledom i okusom.

Jedno sam jutro u autobusu iznenadila sve hodočasnike i ponudila ih našom domaćom bajaderom koju sam imala u koferu umjesto rođendanske torte. Svi su se obradovali i pitali kako ste to unijeli. „Nemam pojma, ali jesam“, velim ja. A onda smo navečer naručili domaće crno vino, zapravo crveno, gusto koje brzo udara u glavu, i zapjevali kao na koncertu po željama – iz svih krajeva Lijepe Naše. Časne sestre su mi darovale prekrasnu krunicu u dvije boje i prve mi čestitale rođendan što mi je natjeralo suze na oči – bile su prvi čestitari jer prije nisam nikome rekla da mi je rođendan. Svi su se čestitanju zdušno pridružili. Radostan rođendan u tuđini. Vodič mi je posudio mobitel da se kratko javim svojima da smo sretno stigli i da je sve u redu.

Posjetili smo brojna sveta mjesta. Ako ovdje i ne navodim njihov točan redoslijed, većinu toga popratila sam fotografijama, a ponegdje nisam stigla snimati jer se išlo ubrzanim tempom, a i starom fotoaparatu trebalo je vrijeme da se aktivira. Bitne su činjenice, a ne redoslijed. Svako je mjesto naš duhovni vodič popratio čitanjem odlomka iz Svetoga pisma u kojemu se to mjesto spominje i popratio to kraćim komentarom, a ponegdje smo i zapjevali prikladnu pjesmu.

Jesenje vrijeme je tamo malo čudno – malo toplo, malo hladno, a kiša kad ujesen ili u proljeće pada, slijeva se niz kamene ulice u potocima jer nema zemlje da upije vodu. Nekoliko puta smo temeljito pokisnuli, ali nismo se prehladili. Zrak je čist i kad sunce prigrije, može se biti u kratkim rukavima. Garderoba je bila u „Zwiebel looku“, slojevita, pa skidaš i oblačiš odjeću prema potrebi. Kad smo jednom jako pokisli, naivno smo mislili da vozač može malo uključiti grijanje da se ugrijemo i osušimo. On nam je ljubazno objasnio da bi to rado učinio, ali da njihovi autobusi nemaju grijanje, nego samo hlađenje, nužno za ljetne nesnosne vrućine. Onda smo se snalazili kako smo znali, promijenili mokru obuću, ako smo ponijeli rezervnu, a ostalo se na nama sušilo.

Do bazilike Božje groba vodi Via Dolorosa. Prošli smo prethodno sve postaje križnoga puta kao i nekoć blaženi Alojzije Stepinac te na kraju prošli i tom ulicom pjevajući Isuse blaga i ponizna srca,učini srce moje po srcu svome… Slikovita je i nezaboravna ta ulica jer su s lijeve i s desne strane stuba koje vode hodočasnike do bazilike nanizani brojni dućani sa svakovrsnom robom, gdje se sporazumijeva na mnoštvu jezika i rukama i nogama, i plaća raznovrsnim valutama, naravno uz obavezno cjenkanje. Idući drugi put u slobodno vrijeme tom ulicom, i ja sam cjenkajući se kupila kćeri jednu pamučnu bluzu koja je prvo imala cijenu od US 45 dolara, a kupila sam ju za deset.

Ključeve od bazilike drži već stoljećima jedna muslimanska obitelj. Eto prilike suživota – muslimani čuvaju kršćansku svetinju. A kršćani su nesložni pa se ne mogu dogovoriti ni oko najnužnijih popravaka bazilike. Tako smo prvo tada ugledali na vanjskom zidu bazilike jedne ljestve koje napola vise kao strašilo jer se braća u Kristu nisu mogli dogovoriti tko će popravljati oštećeni prozor i tko će to platiti. Kad smo ulazili u baziliku Božjega groba, čekali smo vrlo dugo u mnoštvu svijeta svih boja i rasa i konačno ušli. Na ulazu u baziliku leži kamen na kojemu su, vjeruje se, pomazali Isusa za ukop. Tu hodočasnici rupcima brišu i dodiruju kamen drugim nabožnim predmetima jer je taj kamen čudotvoran i molbe se uslišavaju. I mi smo se poklonili i koliko smo dospjeli u gužvi dotaknuti i taj sveti kamen. Čuvari toga kamena i Božjega groba su grčki pravoslavni kršćani koji dominiraju tim i drugim svetištima u Svetoj Zemlji, ali ni naši franjevci, premda malobrojniji, ne zaostaju, nadmeću se s njima ostavljajući trag zapadne Crkve. I druge Crkve, npr. Kopti, Armenci… imaju u bazilici svoj dio i pravo služiti sv. misu ili održavati svoje bogoslužje. Vidjeli smo i dotaknuli Božji grob i dirnuti i ganuti izašli iz njega. Uspinjali smo se potom u gužvi na Kalvariju upravo kad su pravoslavni u procesiji sa svijećama molili svoje litanije i kad su oni završili, onda su krenuli moliti naši franjevci, a i mi s njima. Polako i dostojanstveno prolazili smo potom pokraj kamena u kojemu je rupa u kojoj je stajao Isusov križ. Kamen raspuknut nadvoje. A rupa duboka… Mnogi se nisu usudili rukom taknuti rupu nego su prošli poklonivši se. Ja sam se poklonila, poljubila kamen i rukom došla do dna rupe, pomolivši se u ganuću suznih očiju Isusu za milost nama grešnima. Uslikala sam tu stijenu i sad se stresem pri pogledu na nju. Nezaboravno, da se naježiš, od pomisli kako kamen puca od neizrecive boli koju je trpio Isus. Mora ti dotaći dušu bio vjernik ili ne.

Vidjeli smo i pećinu u kojoj sv. Jeronim prevodio Bibliju na latinski. Gol kamen, samo radi i ni na što drugo ne misli, ako možeš, a čini se da se i on mučio i s drugim mislima.

Prolazeći iz Jeruzalema cestom, svratili smo kratko u jedan kibuc u kojemu se čuva prastari čamac izvađen iz Genezaretskog jezera. Sve je savršeno organizirano, ali ljudi s oružjem, nismo se osjećali ugodno. Slično je bilo i kad smo trebali prijeći na palestinsku stranu. Na granici strahopoštovanje ulijeva golemi zid koji dijeli dva svijeta, temeljit pregled putovnica i sravnjivanje slika s originalom u autobusu, vojnici s uzijima, smrknuti, ulijevaju strahopoštovanje… S druge strane zida oslikali su Palestinci svoje mučenike za slobodu. Nakon pada Berlinskoga zida, ima, eto, još zidova koji dijele… Nelagodno… Domaći Palestinci iskoristili su priliku kad smo prošli graničnu kontrolu i malo zastali te dotrčali do autobusa nudeći nam i po kiši - kao da i nebo plače - svoje vrijedne rukotvorine, pretežno šalove. Kako smo znali da im je to jedan od prihoda nužnih za život, uzimali smo šalove ne gledajući ni boju, ni cijenu i pokupovali smo im svu robu. Tako mi imamo uspomenu, a oni dobili novca za život svoje obitelji.

U Kani Galilejskoj bili smo u crkvi u kojoj je Isus na svadbi učinio svoje prvo čudo pretvorivši vodu u vino i rekao poslužiteljima neka ga ponude gostima na svadbi. Neki naši hodočasnici poželjeli su obnoviti svoje bračne zavjete pa ima je to naš svećenik omogućio. Kad su to vidjeli neki nazočni američki turisti, onda su i oni poželjeli isto, tako su se i oni vjenčali podno oltara u Kani.

Zaputili smo se i u Ain Karim, mjesto u koje je Marija išla trudna u pohode trudnoj Elizabeti. Pred ulazom u crkvu Marijina pohoda je na zidu urezan Marijin Veliča duša moja Gospodina… koji smo iz srca zajednički otpjevali, a onda nas na ulazu u svetište dočekuje u kamenu kip Bogorodice s prepoznatljivom plavom bojom odjeće, a u crkvi zagrljene dvije buduće majke – Elizabeta i Marija. Pod crkve rese prekrasni šareni mozaici s raznovrsnim motivima kojima se slavi Mariju. Pomolismo se i krenusmo dalje.

U Judeji smo imali sv. misu na Pastirskim poljanama. To je doista velebno zdanje okruženo pašnjacima, a u zdanju je zadržana kamena špilja. Ondje još nije bilo pripremljen misal i lekcionar za hrvatske hodočasnike pa se misa božićnoga vremena služila iz mojega ABC misala koji sam kao prava štreberica ponijela i na put, a pjevalo se svugdje iz moje pjesmarice koju sam također ponijela. Sada su mi taj misal i ta pjesmarica dragocjene uspomene. Nose dašak Isusove Zemlje.

Crkva Petrova prvenstva na obali jezera fascinirala nas je crnim vulkanskim kamenom od kojega je građena i koje još leži oko nje, te kamenom prozircem, tako tanko oblikovanim kamenom kroz koji se vidi kao da je staklo. Tad sam prvi put čula za tu vrstu kamena i uživo vidjela kako se kroza nj probija svjetlost u crkvu. Tu je Isus blagovao s ribarima nakon uzašašća i potvrdio im da je to on, onaj Uskrsli.

Crkva u Tabgi poznata je po Isusovu umnažanju kruhova i riba kojima je nahranio gladno mnoštvo. Pod crkve oslikan je mozaicima na kojima dominira pelikan koji ubija zmiju. Simbolika je jasna tko je tko.

Na putu u Kafarnaum mislili smo stalno na biblijski tekst kako su to ljudi digli krov s kuće da unesu bolesnika da ga Isus ozdravi. Postalo nam je jasno da su te kuće građene drukčije, iskopane su u zemlji radi izbjegavanja ljetne vrućine, a umjesto čvrsta stabilna krova, na kakav smo mi navikli, imaju pokrov od raslinja koje se lako ukloni.

Fascinantno je bilo vidjeti ostatke velike stare sinagoge u kojoj je Isus čitao Židovima iz svetih svitaka. Obišli smo i Petrovu rodnu kuću, također ukopanu u kamenu, skroman prostor s nekoliko manjih prostorijica jer ne kopa se lako u kamenu. Vidjeli smo okolo i stare masline te preše za preradu maslina.

Povratak u ravnicu išao je do Brda blaženstava koje je građeno tako da sunce obasjava središnji dio hrama prema kojemu se slijeva svih osam dijelova, svaki za po jedno blaženstvo koje je izgovorio Isus. Blago nama, vidjeli smo i to uživo.

Na brdo Tabor, brdo Isusova preobraženja, vozili su nas domaći ljudi svojim kombijima. Cesta vijugava i neravna pa svaki čas misliš da će se kombi prevrnuti. No isplatilo se malo truckati radi onoga što smo ugledali kad smo izašli iz kombija. Pred nama je pukao pogled na usamljeno i veličanstveno brdo Tabor, mjesto preobraženja Gospodinova. Odmah mi je na pamet pala pjesama Veličaj duše moja Gospoda… na Taborje preobrazivšegasje Gospoda koju smo naučili i pjevali u Župi. Na vrh brda izgrađen je neobično velik hram kojemu je krovište bilo od slavonske hrastovine, čusmo kasnije, pa nam je bilo toplo oko srca. Hram ima dva kata rekli bismo, jedan ljepši od drugog. Dominiraju na zidu prizori iz Isusova života, a meni se, uz iznimno raskošno uređen glavni oltar, posebno urezao u pamćenje jedan prizor na kojemu dva velika krilata anđela stoje i straže, a kraj njihovih nogu leži na slamici nasmijano dijete Isus... Premda je prostor ogroman, ipak se činilo da je pretijesan jer je crkva bila puna hodočasnika. Tu sam zamolila časnu sestru da me uslika pred oltarom – da imam dokaz da sam bila ondje.

Neugodno nas je u Betlehemu iznenadila zapuštena crkva Isusova rođenja na koju polažu pravo i katolici i pravoslavci pa je nedovoljno održavaju i izvor je svađa koliko tko ima prava. Crkva vapi za temeljitom obnovom, jer je uz ostalo, pocrnjela od paljenja silnih voštanica. Ušli smo u prostor na kojemu je zvijezdom označeno mjesto Isusova rođenja, pobožno ga dotakli i poljubili poklonivši se tako mjestu novorođenoga kralja ljudskih duša. Rekli bi moderni ljudi da to mjesto „zrači pozitivnom energijom“. I mi smo u duši i srcu osjetili nešto iznimno na tome mjestu.

Mjesto Marijina rođenja bolje je održavano i u njemu zvijezda svjedoči o rođenju jedne posebne duše – Majke Isusove.

U crkvi Rođenja sv. Ivana Krstitelja nalazi se na mnogim jezicima, pa i na hrvatskom, Zaharijin blagoslov:  Blagoslovljen Gospodin, Bog Izraelov, * što pohodi i otkupi narod svoj…

Svojevrsno razočaranje bilo je kad smo došli na rijeku Jordan. Mi očekivali veliku, moćnu rijeku koja natapa sve okolo pa dalje i Mrtvo more, kad ono relativno uzak i ne previše dubok potok obrastao uz obale trskom. Osvježili smo lica njegovom vodom i onda se mnogi od nas ponovo krstili njegovom vodom, mi s jedne strane Jordana, a baptisti uranjanjem svojih krštenika u bijelim košuljama u vodu s druge strane Jordana i druge države. Naime sredina rijeke Jordana državna je granica između Izraela i Jordana. Rekoše da je vodostaj nizak za ljetnih dana, a s prvim kišama Jordan veoma poraste i obiluje vodom pa ga je tada teško prijeći.

Puno je zbivanja iz Isusova života vezano uz Genezaretsko jezero. I mi smo se odvažili povesti brodicom s jedne strane na drugu. More je bilo mirno, ali pričaju da se iznenada znalo uzburkati i biti opasno. Pouzdali smo se u Božju zaštitu, ušli u brodicu i polako klizili po jezeru. Oko nas letjeli i na nas slijetali bijeli galebovi, a lađar, kad je čuo odakle smo, izvukao hrvatsku zastavu i stavio na jarbol, pronašao i našu himnu pa kad je zasvirala, svi smo radosno zapjevali. Domišljati su i spretni u ophođenju s turistima ti domaći ljudi. Lijepo je bilo čuti svoju riječ na tome povijesnom moru.

Kad me pitaju jesam li se kupala u Mrtvom moru, odgovaram da sam bila u tom moru, ali nisam plivala jer tamo možeš samo plutati zbog gustoće slane vode koja izjeda. Pa sam i ja plutala i pazila da mi voda ne uđe u oči i usta – tako su savjetovali oni iskusniji.

Put nas vodi dobro uređenom i brižno održavanom cestom kroz obrađena zelena plodna polja agruma i plantaže banana kojih su plodovi omotani plavom plastikom da ih ptice ne kljucaju. Pijesak natapan vodom plodan je i rodi možda i bolje nego slavonska ravnica. U daljini vidiš bodljikavu žicu i zastavice upozorenja, znak da je tlo minirano, dakle granično područje. Vidik koji odudara od krasnih zelenih plantaža.

Stigosmo u Haifu na obalu plitkog Sredozemnog mora. U toj najvažnijoj izraelskoj luci samo su manje brodice, veliki tankeri stoje usidreni daleko od obale jer je more preplitko za njihov gaz. Od novih zgrada Haifom dominira zgrada medicinskog fakulteta koja je jednom stranom građena od stakla i kojoj je vrh trokuta na dnu. Ručali smo ribu po izboru kakvu je u neko doba lovio i sv. Petar.

Onda smo se malo uspeli i ugledali Haifu kao na dlanu. Nezaboravan je pogled na Haifu iz pomno uređenih i stepeničasto oblikovanih Bahaja vrtova. Dalje nas put vodi prema brdu Karmel. Zaustavili smo se kratko u mjestu u kojemu se obrađuje drago kamenje. Neki su si hodočasnici kupili skupocjeni nakit koji se, npr. prstenje, moglo u rukama vještih radnika u tvornici začas prilagoditi širini prstiju pojedinoga kupca. Dođosmo na brdo Karmel kojim dominira svetište Gospe Karmelske. Ono u svojemu središtu ima na stropu otvor prema nebu. Na tome je mjestu je prorok Ilija Božjom snagom obeskrijepio Baalove svećenike jer im njihov bog nije pustio oganj na žrtvu paljenicu, a Ilijin Bog jest i time potvrdio da je pravi Bog. Otuda potječu redovnici karmelićani koji štuju Gospu Karmelsku i nose škapulare s Gospinim likom. I mi smo ih nabavili za uspomenu. Pomolismo se pa krenuli dalje vidjeti iz daljine Jaffu, poznatu u nas po južnom voću.

Relativno nova crkva Marijina usnuća uređena je za prihvat hodočasnika i turista. Ima sve potrebno za okrepu duše i tijela.

Po mraku smo zatim došli u Nazaret pred crkvu Marijina navještenja. Ogromna blještava zgrada, ali je već bila zatvorena za hodočasnike. Kako su tamo službovali naši fratri, otvorili su nam crkvu da vidimo njezinu raskošnu unutrašnjost i da u cintoru – „trijemu“ - pred njom pronađemo niz prikaza Bogorodice iz raznih zemalja u svijetu, a među njima je i naša Majka Božja Bistrička, što nas iznimno obradovalo i na što smo bili ponosni.

Došavši u prostor poznat kao Pater noster, prostor gdje se na zidu može vidjeti mnoštvo molitve Očenaša na različitim jezicima, od poznatih i priznatih do malih jezika kakav je i naš, upisan ondje i naš i urešen našom prepoznatljivom trobojnicom.

Put nas dalje vodi kroz puste predjele gdje dominira pijesak ili kamen. Tek pokoji usamljen nomadski šator. Pa se pitaš kako ti ljudi žive bez vode, struje, čime hrane stoku. Vele da noću skupljaju rosu, a životinje nađu poneki grmić da prežive dok ne padnu prve kiše i pustinja za nekoliko dana sva procvjeta i zazeleni se. Vidjesmo i one stijene s kamenim pećinama u kojima su nedavno otkriveni u ćupovima sačuvani tzv. kumranski spisi, uputili smo se prema Jerihonu gdje smo se zaustavili nabaviti jerihonske ruže za uspomenu (koje sitnim cvjetićima procvatu kad padne koja kap kiše) – te da vidimo moćan Elizejev izvor „zdrave“ vode u pustinji, a onda krenuli prema prostoru na kojemu su boravili eseni, jedna od židovskih sljedbi, i vidjeli kako su imali u zemlji i pod zemljom organiziran život s kupalištem i prostorijama raznih namjena da budu samodostatni i u životu, i u obrani, ali su ih Rimljani ipak pobijedili.

Povratak u Jeruzalem, obilazak Dvorane posljednje večere, od koje stoji tek sačuvan dio, potom hod po izlizanim kamenim stubama kojima su Isusa vodili od Poncija k Pilatu, što budi strašne osjećaje muke. Isplakali smo oči hodeći Isusovim stopama i mjestima na kojima je bio mučen. Nailazimo dalje u hodu i na kamen Judine izdaje, crven od „stida“ kako rekoše, pa obilazimo crkvu Pijetlova pjeva - koji se tri puta oglasio kad je Petar izdao Isusa. Jedna od dobro očuvanih starih crkava je i ona kamena sv. Ane koju resi iznimna akustika. Glas u njoj zvuči u svakom dijelu jednakim intenzitetom. Iskušali su to i naši pjevači.

S visine Siona puca pogled na prekrasne ruske pravoslavne manastire s pozlaćenim krovovima koji blješte u zelenilu.

Sa Siona nezaboravan je pogled i na Crkvu svih naroda ili Baziliku agonije gdje smo imali sv. misu.

Hram na Sionu pa Gestemanski vrt pobuđuju intenzivne osjećaje i predočuju nam svu muku i patnju koju je podnio Isus i ne čudi nas što je i on zavapio Ocu da ako može neka ga mimoiđe ova čaša. Što je previše, previše je bilo i za drugu božansku osobu.

Maslinska gora s tisućljetnim maslinama, koje pamte Isusov korak i njegovu molitvu i muku, tjera suze na oči. Dobro su očuvane i rode. Poduzetni naši ljudi čini se otkupili zemljište svjedočeći i time svoju vjeru. Jer se zemljište ne može kupiti pa redovnici traže da budu ondje zakopani i jedino ta zemlja onda ostaje vlasništvo crkve. Rijetko se koji Palestinac usudi prodati svoju kuću i okućnicu u palestinskom kvartu nekom židovskom doseljeniku. Taj je Palestinac onda osuđen od svojih kao izdajica. Jedan je tako prodao svoje Židovu, ovaj izgradio velebnu kuću, ali sva ograđena žicama jer se on ipak boji.  Na vrh zgrade postavio židovsku zastavu. Tako smo ju i uočili.

Čudili smo se što crkvu Isusova uzašašća čuva musliman. To je još jedan od paradoksa u tome kraju. U toj smo crkvici uočili otiske stopala u kamenom podu. Vjeruje se da je odatle Isus uzašao na nebo. Upalismo i mi svijeću, pomolismo se i krenusmo dalje.

S višeg mjesta puca pogled i na Židovsko groblje i na pozlaćenu Kupolu na stijeni oko koje je mnoštvo svijeta i stalno se nešto zbiva. Ogromno Židovsko groblje s mnoštvom malih grobića da se uštedi prostor i kako bi svi bili bliže staromu Hramu i prvi se spasili. Rodbina ne nosi na grob cvijeće, nego kamenčiće. Poneki grob ima otvor za svijeću, ali većina nema. Samo su pokriveni kamenom pločom.

Obišli smo i Muzej holokausta u kojemu se danomice čitaju imena onih koji su svoju pripadnost židovskom narodu platili životom. Mnogo je takvih imena od kojih su neka i iz naših krajeva. Židovi, taj povijesni narod, pamti i cijeni svoje žrtve.

Od nekadašnjega velikog Jeruzalemskog hrama koji su razorili Rimljani, ostao je do danas očuvan samo tzv. zapadni zid ili Zid plača. Brojni hodočasnici dolaze do njega i polažu svoje molitve ili želje u njegove pukotine s molbom Bogu da ih usliši. Nakon temeljite provjere stvari i osoba, i mi smo pušteni do Zida plača i položili i svoje molbe u neku od pukotina. Zidu prilaze odvojeno i odvojeno mole muškarci i žene. Ortodoksni Židovi koji strogo obdržavaju sve propise dolaze se ovdje svakodnevno moliti i pri svakom spomenu imena boga Jahve, klanjaju se i udaraju u prsa. Podsjetio nas je ostatak toga zida - da taj zid ipak nije uspio obraniti Židove od napadača - na jedan drugi, novi zid koji dijeli Izraelce od Palestinaca.

Putujući tom Svetom Zemljom, hoćeš nećeš vidiš dva svijeta. Jedan od bijelog kamena prostorno uredno izgrađen na uzvisini i gotovo posve ograđen i time nedostupan neželjenim gostima. S druge strane stisnuti su na malom prostoru oni drugi koji ne mogu ni misliti na plansku gradnju i organizaciju života te estetiku. Oni trebaju smještaj jer su se brojčano jako povećali. Onda kad ne mogu graditi u širinu, grade u visinu, ali ne od kamena, nego od betona. 

Voda se u cijelom Izraelu štedljivo troši, a pogotovo u palestinskom dijelu. Za piće se i inače troši voda u bocama. Desaliniziranom vodom natapaju se obradive površine pa i pijesak obilno rodi. Ljudska inventivnost pokazuje se opet na djelu kad je nužda da se preživi.

Gdje god smo bili i kad su postojali uvjeti, slavili smo svugdje sv. misu. Posljednju večer okupili smo se i s našim i izraelskim organizatorima komentirali i hodočašće i što bi se još moglo poboljšati. Kasno smo išli spavati, a ujutro se trebalo rano dići i krenuti u zračnu luku za povratak kući. Naš svećenik, organizator hodočašća, uspio je ishoditi dozvolu da ujutro imamo svetu misu u bazilici Božjega groba, ali rano ujutro, u sedam sati. Pitao je hoćemo li to ostvariti jer to je rijetka čast i prilika. Neki su se tu večer nećkali i nisu bili sigurni hoće li doći na tu ranu misu, što je svećenika pomalo ražalostilo, ali ujutro su svi bili na vrijeme na broju i radosno smo proslavili svetu misu uskrsnoga vremena u bazilici. To mi je vratilo vjeru u ljude koji ponekad dugo odlučuju, a kad promisle, donose ipak pravu odluku.

Sretno smo potom autobusom stigli do zračne luke, nagradili našega strpljivog i iznimno ljubaznog i susretljivog palestinskog vozača, kupili u prostranoj zračnoj luci još pokoju sitnicu za uspomenu pa se ukrcali u zrakoplov i bez turbulencija sretno stigli kući svjesni da nas je cijelim putem očito pratio Božji blagoslov.

Kad god imam vremena, vraćam se i s ganućem gledam fotografije s toga za mene iznimnog hodočašća i u mislima se vraćam na mjesta gdje sam doživjela svoju vjeru na posve nov, dublji način.

dr. sc. Marija Znika