Iz Hrvatskog slova donosimo reportažu Stipe Kekeza koji je u njoj podastrao slike, činjenice i dojmove s dvanaestodnevnoga puta po Boki kotorskoj, toj mitskoj, arkadijskoj, povijesnoj hrvatskoj zemlji, kamo je 2006. godine stigao radi istraživanja govora bokeljskih Hrvata.

 

Zaboravljena zemlja

 

Krenuo sam na put u Boku kotorsku, o tome toliko puta slušanu i opisivanu kraju, ponajprije kao nekoj vrsti kulturne autonomije, tamo prijeko, u produžetku hrvatske teritorijalne granice i hrvatskoga etničkog prostora, u produžetku Dalmacije. «Nošen pomalo gospođicom avantirom», kako bi rekao Matoš, odlučih krenuti ne autocestom Zagreb-Split, pa dalje, nego preko Bosne, Republike Srpske i Federacije BiH, pa na Neum i onda dubrovačkim primorjem do granice Debeli brijeg. Ta naizgled duža ruta kilometarski je zapravo kraća, prema internetskim podatcima zagrebačkog autobusnog kolodvora. Autobus je krenuo u 22.30, kašnjenja nije bilo.

U njemu samo nekolicina putnika. Vozimo se prema Slavoniji. Stajemo pred jednom gostionicom (ugostiteljskim objektom) na osami, ili se tako činilo zbog noći, u Slavoniji. Vozač viče 20 minuta pauze. Nakon stanke vraćamo se u autobus, a vozač nas obavješćuje da ćemo pričekati još nekoliko minuta jer dolazi autobus iz Beča koji čekamo. Nakon nekoliko minuta u autobus ulazi bračni par s dvoje djece, a žena viče kako su onim autobusom trebali stići sat prije i da će ih tužiti. Komunikacija se čini jednosmjernom. Poslije sam u razgovoru doznao, putovali su u Hercegovinu, Ljubuški, kući, a bili su sinu na svadbi.

Noćna vožnja kroz BiH

Vožnja preko Bosne u sitne sate, glava mi pada s ramena, u budnim i polubudnim stanjima uspijevam razabrati kroz koja mjesta prolazimo i još pokoju pojedinost: Banja Luka, veleplakati na ćirilici; Jajce gorovit kraj, spuštamo se uz neku rijeku, bit će da je Vrbas; Šuica, magla, udolina, polja; Tomislavgrad. Oko 6 sati stižemo u Mostar. Najednom vozač kaže neka izađu oni koji idu put Dubrovnika, pa će ih pokupiti drugi autobus. Sada se meni događa ono što se prije kojih šest sati događalo bračnom paru s kojim sam putovao, a o tome, naravno, prije nije bilo ni riječi. Prolazimo kroz zapadni, pa kroz istočni Mostar, na fasadama i dalje vidljivi tragovi ratnih sukoba (uz obnovljene zgrade). Izlazimo na autobusnom kolodvoru (u istočnom Mostaru), pitamo kad dolazi naš autobus, odgovaraju za nekoliko minuta. Uzimam stvari i nosim ih na peron, pogledam u visinu, u «sumagliciČ smjene noći na dan, iznad mene s moje lijeve strane brdo i golem križ na njemu. To je onaj križ o kojem su jučer obavješćivali mediji da islamski ekstremisti prijete da će ga srušiti (eksplozivom).

Kako su najednom postale bliske neke do jučer udaljene stvari. Autobus zaista dolazi za nekoliko minuta. Čini se da im ovaj model „dočekivanja“ funkcionira. No pri ulasku u autobus neugodno iznenađenje. Na pitanje vozača dokle idem, odgovaram do Tivta. On uzvraća: «Tamo ne idemo, možemo te ostaviti u Budvi, to je blizu, pa onda možeš lokalnim autobusom do Tivta. Ostao sam začuđen. „Čekajte malo, kako ne idete do Tivta.“ «Ne idemo, nije nam usput. «Pa kupio sam kartu do Tivta. «Da, vidim, govori vozač i pita jesam li je kupio u autobusu. Odgovaram da nisam nego na autobusnom kolodvoru u Zagrebu. Smiruje situaciju riječima da ćemo pronaći kakvo rješenje. Provjeravajući karte novih putnika, tapša me po ramenu i govori: «Ajde, ajde, šta si se uplašio. Kad smo krenuli iz Mostara, već je svitalo. Prolazimo pokraj džamije, a vjernici, kroz odškrinutu kapiju, polako dolaze na sabah. Istočni Mostar djelomično je obnovljen, no tragovi rata i dalje su živi. Dolazimo do Čapljine, pa dalje istočnim tokom Neretve, nasuprot Gabeli, moguće Troje, vozimo se do granice s Republikom Hrvatskom, do Metkovića.

Jedno simpatično žensko lice zelenih očiju izlazi iz autobusa i govori mi: «Sretno! Vozimo se dalje, uz predah u Neumu, do Dubrovnika. U Dubrovniku nas dočekuje skupina domaćih s plastificiranim natpisima u rukama i povicima: «Old city, old city! Meni se obraćaju dva muškarca od tridesetak godina. Kažem s osmijehom: «Stari grad, ne treba, ne treba. Oni se nasmiju i kimaju glavom u smislu razumijemo se, pa me upitaju: «Ideš dalje? Odgovorim: «Da. Na trenutak kao da je osmijeh na njihovim licima zamijenila sumnja i oprez. Pogledaju me i produže. I mi produžujemo prema Crnoj Gori, kroz Konavle. Stižemo na granicu Debeli brijeg. Proširili su granični prijelaz, napravili novu, veliku zgradu s polukružnim krovom, kao u hangara, a nekad je prijelaz činio kontejner na desnoj strani dvotračne ceste.

Kod granice sam primijetio da suvozač autobusa razgovara nešto s dva putnika, mladim Bosancem, koji, ako sam dobro načuo, studira u Crnoj Gori, i djevojkom, koja je, čini mi se, ušla u Bosni i Hercegovini u autobus, u vezi s izlaženjem na nekoj drugoj lokaciji, pa sam pomislio da je to normalno za balkanske prilike, bilo je toga prije i u nas, no mislim da su se posljednjih godina stvari malo promijenile, da ipak nema nepredvidivih situacija. Iako je prošlo od završetka rata jedanaest godina i nekako se Crnu Goru izuzelo iz toga, aboliralo, osjećao sam nekakav strah pomiješan s uzbuđenjem dok smo stajali na granici. Ipak idemo u zemlju s kojom smo ratovali, koja je do jučer bila u savezu sa Srbijom, u kojoj ipak ima neprijateljski raspoloženih ljudi prema Hrvatskoj i Hrvatima.

Veličanstveni zaljev

Prošli smo granicu i ušli u Crnu Goru. Prolazimo Igalo, Herceg Novi... Još nemam osjećaj da smo u Boki kotorskoj, tek kada se zaljev raširio pred nama. Vozimo se uskom cestom, ispred nas golemi, široki, plavkasti zaljev s malim otocima, tu i tamo razbacanim po zaljevu. Oko nas velike, visoke stijene, okomica Biokova i blizina mora neusporediva je s ovime, najjužnijim europskim fjordom, kako ga nazivaju u Boki. Omeđen je na sjeveru Orjenom, najvišim vrhom na istočnoj strani Jadrana, na jugoistoku Lovćenom, vječnim počivalištem vladara Petra Petrovića Njegoša. Prolazimo kroz Kostanjicu kostanj, kesten, fito i gastrokultura mediteranska, od Portugala do Boke, i srednjoeuropska. Zaljevom dominiraju zvonici katoličkih crkava, što na obali, što po otocima Gospa od Škrpjela, Sveti Đorđe ... i arhitektura odaje duh zapadnoeuropski.

Dolazimo i do Perasta, koji je navodno dobio ime po ilirskom plemenu iz Albanije, Pirustima, koje je ondje naselila kraljica Teuta. Ondje su Turke pobijedili 15. svibnja 1654. i u to se sjećanje svake godine gađa kokot, koji simbolizira neprijatelja. Njima nasuprot dva otoka, jedan pravi, jedan „vještački“, na njima crkve Gospe od Škrpjela i Sv. Đorđe. Obje su crkve katoličke. Da, iako se jedna zove Sv. Đorđe. To je bio, prema legendi, jedan francuski vojnik koji se zaljubio u Bokeljku, koju ju je slučajno usmrtio. Stoga joj je u spomen podigao crkvu na otoku. Odmah nasuprot počinje tjesnac Verige (lanci, okovi). Kakvo jako, historijsko značenje! Verige su najuži dio zaljeva, gdje sada planiraju sagraditi most, koji bi bolje i brže povezao lijevu i desnu stranu bokeljskoga zaljeva.

U gradu Viktora Vide

Dolazimo do Kotora, koji se smjestio na najdubljoj točki zaljeva i kroz koji prolazi rijeka Škurda, s jedne strane staroga grada, dok je s druge strane izvorište Gurdić. Iznad njega velike klisure omeđene zidinama. Izvrsno mjesto za utaborenje, za život i grad. Nešto slično na Jadranu vidio sam u Starome Gradu na Hvaru, gdje je također dubok zaljev, a i polja u pozadini. Kotor je i mjesto u kojemu ću se iskrcati iz autobusa u kojem jesam i prebaciti u drugi. U gradu Viktora Vide prepirka s vozačem koji me namjerava ostaviti ondje, ali ne namjerava preuzeti na sebe odgovornost da mi kupi autobusnu kartu od Kotora do Tivta, jer «je l' sam ti je ja prod'o ili «j ... te jedan euro. Uzimam prtljagu iz autobusa i stojim na peronu, navodno autobus do Tivta vozi svakih sat vremena. Kraj mene jedan Kinez, Japanac, uglavnom Azijac, turist. Jedan stariji gospodin htjede započeti razgovor sa mnom. Ubrzo pitanje odakle sam. Rekoh iz Zagreba. Počele su mu nadolaziti asocijacije vezane uz Zagreb. Takvih je ljudi nekad i u Zagrebu bilo (sivo pamučno odijelo s prugama, sijeda počešljana kosa, češalj u prednjem džepu sakoa ...), kad su dolazili na kolodvore Bosanci, Hercegovci, Dalmatinci i ostali sa svojim torbama, pa i s određenom galamom, no danas se to sve pomalo uljepšalo, dolaze oni i dalje, no s drugim torbama, ne možda više toliko grupno i glasom tiši, a i otvorenošću drukčiji.

Toliko mora, a toliko kopna

Čekam autobus. Rekli su da ide svakih sat vremena. Sjednem pokraj dvojice mladića i jedne starije žene. Raspituju se o nekim poznatim osobama. Zvuče srdačno i veselo, razgovaraju brzo. Pokušavam odgonetnuti govore li autohtonim govorom ili došljačkim. Prvi put osjetim bojazan, bio sam od njih na pola metra. Naglašivali su jako neke slogove, kao što to, mislim, čine Crnogorci iz unutrašnjosti, a naglašivali su i zadnje slogove, čega, doduše, ima i u unutrašnjosti. Opet osjetim nelagodu, imao sam osjećaj kao da mi na čelu piše da sam Hrvat iz Hrvatske. Došao je autobus, ili, bolje, minibus, ili tako nešto. Ušli smo, sjeli i krenuli prema Tivtu. Vozili smo se uskom cestom, koju, kako mi rekoše, izgradi Austro-Ugarska, uz samo more.

Bilo je sasvim jasno da ovdje pravi autobus ne može proći, i ovaj je morao ulaziti u ugibališta, ili bi vozilo iz suprotnoga smjera čekalo na jednoj točki, da bi se promet mogao odvijati u dva smjera. Družina iz Kotora nije bila dugo na okupu, raspala se već u Mulu, rodnomu mjestu blaženika Gracije i jednoga od najpoznatijih hrvatskih strip-crtača, Andrije Maurovića. Vozili smo se dalje uz kamene kuće, i ljude što ih obnavljaju, i uz kameni čuvar zid uz cestu. Upijam i dalje neobičan i poseban bokokotorski zaljev, toliko mora, a opet toliko kopna, sve na jednome mjestu. Neobično brz prijelaz s crnogorice na bjelogoricu. Već smo bili na Prčanju. S lijeve strane velika crkva, kako sam poslije pročitao i najveća u Boki, iz 19. stoljeća, Bogorodičin hram, piše. Izgledom mi se čini da je katolička, ali, opet, naziv hram upućuje na pravoslavlje. Nakon otprilike sata vožnje stižemo u Tivat. Teuta, Teuta ...

Između Lovćena i Orjene

Da, Teuta. Neki tumače da je Tivat dobio ime po ilirskoj kraljici Teuti. Ona je navodno imala ljetnikovac na području Tivta. Druga je, čini se, vjerojatnija mogućnost - od imenâ T(h)eodo, Theudum, a još se i spominje keltska riječ touto u značenju grad. Tivat je gradić s oko 12.000 stanovnika i nekad, kako mi rekoše, stanovnici toga kraja nisu živjeli uz more, nego malo uz kraj, uz brdo, što se vidi i po toponimima prema lokalnim prezimenima. Tek u novije vrijeme, izgradnjom Arsenala (Arsenao, kako zovu Bokelji) za Austro-Ugarske, negdje u 19. stoljeću, Tivat se počinje razvijati, jer se, između ostaloga, otvaraju nova radna mjesta. Za izgradnju toga Arsenala, kako mi rekoše, Hrvati su dali svoju zemlju, i baš sada taj je Arsenal, brodogradilište, kruh mnogih Tivćana, prodala Vlada Republike Crne Gore Kanađaninu židovskoga podrijetla, milijarderu Peteru Munku. No neki Bokelji nisu bili zadovoljni time... Taj biznismen misli izgraditi na mjestu Arsenala kompleks luksuznih hotela, marinu za prihvat velejahti, kao i luku za popravak. Zvuči dobro i luksuzno, no zapitao sam se kakvo će more izgledati ako tolike jahte budu ulazile u Bokokotorski zaljev: ondje se more sporije filtrira, jer nije otvoreno, jer je dubok zaljev, a rekoše mi kako ni sad nije ljeti baš čisto. Što će biti tek kada dođu velejahte?!

Tivat je nekad, kako mi reče jedan sugovornik, bio naseljen samo hrvatskim življem, a onda su se vremenom počeli naseljavati i drugi iz unutrašnjosti ili iz drugih krajeva. Tako da postoje 24 stara hrvatska prezimena. Doseljenike iz unutrašnjosti, kao i u nas, neki zovu rolling stonesima. Naravno, postoji i pravoslavni živalj koji je ondje dulje vrijeme. Hrvati su se u Tivtu naučili tijekom dosta godina suživota živjeti s pravoslavcima, tako da nisam osjetio nikakvu odbojnost prema pravoslavnome življu, samo iz tog razloga, nego prema onima koji su vodili i vode agresivnu, huškačku i prisvajateljsku politiku. Kao što reče jedan Hrvat dolje, da oni nemaju problema s pravoslavcima koji su ondje generacijama, već s rolling stonesima, koji dolaze iz druge kulture.

S jedne strane Lovćen, s druge Orjen, Tivat je pitom grad. I mjesto s najviše Hrvata u Boki. Ondje ih ima „čak“ oko 20 posto, prema posljednjem popisu pučanstva. Šećući gradom i obilazeći kafiće i trgovine, shvatio sam da pozdrav „Bog“ pri dolasku ili odlasku nije poželjan. Naime ondje se svi mlađi, ali i ne samo oni, pozdravljaju „ćao“, osim starih Bokelja koji se na odlasku pozdravljaju južnjački „adio“. Ustaljen navikom pozdravljanja „Bog“ našao sam se u nezgodnoj situaciji. Znao sam kakve poruke odašiljem tim pozdravom, doduše, osjetio bih kod ljudi prihvaćaju li to negativno ili pozitivno, jednima kao da je bilo drago zbog toga, a kod drugih sam osjetio najmanje distanciju.

Nisam znao kako se postaviti, obično pozdravljam „Bog“, sve uvrježenijim načinom pozdravljanja u nas, na koji se gotovo reduciraju svi ostali pozdravi, činilo mi se oportunističkim (jedno od lošijih ljudskih svojstva, čemu, na žalost, i sam katkad podlegnem) sada mijenjati naviku, no s druge strane bio sam svjestan da taj pozdrav u nekih nema dobre konotacije. Odlučio sam se na to da pozdravljam nekim neutralnim pozdravom ako je to moguće, ali upotrebljavao sam i „Bog“ i dalje. Bilo je još „proskribiranih“ riječi, kao što su vrećica, kemijska olovka i dr. Da, kad sam otišao u knjižaru Kekec, kako simbolično, to sam tek poslije pročitao na vrećici, zatražio sam kemijsku olovku. Prodavačica je razumjela, ali mi se činilo kao da je došlo do nekakvog nesporazuma. Razmišljao sam je li to zbog toga što sam trebao reći „hemijska“, ili kako već.

Zbog svega toga osjećao sam nekakvu nelagodu, a i sputavalo me u komunikaciji. A i osjećaj da mi na čelu piše da sam Hrvat iz Hrvatske, pojačavao je bojazan. Nakon nekog vremena pokušao sam shvatiti da osjećati se slobodnim znači biti slobodan od straha iznutra a ne u izvanjskim okolnostima. Djelomično sam uspio u tome racionalnom tumačenju, ali ne posve, na kraju, ipak sam čovjek. U to je vrijeme u Tivtu bio američki ratni brod pa je tim povodom na primanje došao predsjednik Vujanović, a na potpisivanje ugovora tih dana s Peterom Munkom i Milo ‰ukanović, kojeg neki Hrvati doživljavaju omiljenim simbolom otpora bulatovićevštini. U to vrijeme dogodio se i atentat na Jevrema Brkovića, zbog njegova romana Ljubavnik Duklje, u kojem su se očito neki našli prozvanima.

Mlada država

Svoju mladu državu Crnogorci su s ponosom slavili, kao Hrvati devedesetih: na registracijskim oznakama automobila nalijepljeni orlovi, pred i na kućama izvješene zastave. Državna, nacionalna obilježja prisutna su svuda. Reče mi momak koji prodaje ulaznice u katedrali Svetoga Tripuna kako je čuo od poznatih da u crnogorskom primorju najbolje prolaze agencije koje u nazivu imaju Montenegro, Monte i sl., a da slabije prolaze s oznakom Boka. Regionalisti? To bi bilo možda nešto kao naši Istrijani devedesetih. Crnogorci su počeli i svoju privatizaciju. Preuzeli su slovenski model, pa je svaki građanin, kao suvlasnik nekad državne imovine, dobio vaučer od nekoliko tisuća eura. Iako nezadovoljni privatizacijom, spominju sumnjive pretvorbe, u usporedbi s tim prodaja dionica Ine i T-HT-a hrvatske Vlade hrvatskim građanima, i to 15 godina nakon početka privatizacije, izgledaju kao mrvice sa stola. Stranci su pak vrlo dobro nanjušili slobodno tržište nekretnina, osobito Rusi, pa opsjedaju, premjestivši se sa skupoga dubrovačkog tržišta, Bokelje s ponudama, sad još prilično pristupačnim cijenama.

Milozvučan govor

Hrvati Bokelji izgledom su i konstitucijom kao Dalmatinci, naravno, oni to jesu u povijesnom smislu - hoću reći kao Dalmatinci u Republici Hrvatskoj. I govore kao Dalmatinci, melodično, mekano, pomalo pijevno. Katkad se u njihovu govoru zalomi malo jači udar u riječi, tvrđi zvuk, ili konstrukcija pod utjecajem Crnogoraca iz unutrašnjosti, pa se može osjetiti razlika između autohtonog i importiranoga govora, ali pitanje je koliko dugo će se održati njihov govor, pod sve većim utjecajem doseljeničkih govora i službenoga jezika u Crnoj Gori. U Boki se i živi kao u dalmatinskim manjim mjestima, laganije; sjedi se po kafićima, razmjenjuju se ćakule, poslijeobjedni je odmor takoreći neizostavan. Bokelji su širokogrudni i gostoljubivi, što je nekada krasilo i naše južne, a i druge, krajeve. Iako im standard nije visok, dočekat će vas rakijom, mezom: pršutom, sirom, vinom, kavom, kolačima, uglavnom, nećete ostati gladni ni žedni. Pa da parafraziram jednog starijeg Bokelja, tko jednom dođe u Boku, ne odlazi tako lako iz nje. Ono što je u Boki ostatak nekih prošlih vremena, i što ih možda još nije zahvatilo, jest trka za novcem, tako da su međuljudski odnosi u vrlo dobru stanju, što je bila karakteristika «ovihČ prostora i čime smo se i mi nekad mogli podičiti. Kako bi rekao jedan Bokelj: «Šta će mi novci ako ih nemam s kim potrošitiČ, dobro ocrtavajući time situaciju zapadnije i proničući u neka tuđa razmišljanja.

Susjedi i odnosi

Bokelji pomalo negoduju na Dubrovčane jer ih napadaju zbog automobila YU, SiCG oznaka ili zbog govora, iako su Hrvati, a to ovi po izraženim karakteristikama ne mogu uočiti. Takvi događaji, a možda i inače, potpaljuju regionalno suparništvo Dubrovčana i Bokelja, čiji se tragovi nalaze još u renesansi, od vremena Šiška Menčetića i Mavra Vetranovića, a možda i prije. S jedne strane trgovci, s druge pomorci. I jedni i drugi sa slavnom prošlošću. Tko je slavniji? Bokelji nisu zadovoljni odnosom hrvatske vlasti, osjećaju se zanemareno, negoduju i na hrvatske udruge, stranke, koje ih predstavljaju. Rascjepkanost Hrvata i njihovih udruga u Crnoj Gori, pretpostavljanje vlastitih probitaka zajedničkima, govori o hrvatskoj značajci prisutnoj i izvan hrvatskoga državnog prostora, ovdje time gore jer homogenost i zajedništvo igraju važnu ulogu u očuvanju identiteta i borbi za prava.

Ono što me iznenadilo u Boki jest da su mi neki Bokelji spominjali neke manje poznate pjesnike iz njihova kraja, a kad sam im rekao: «A Viktor Vida?Č taj jedan od najpotpunijih Mediteranaca, kako ga je nazvao Boris Maruna, micali su glavom lijevo-desno. Možda boemski način života i(li) pak kozmopolitizam nisu išli u prilog njegovu razumijevanju, pa i vrednovanju, ali nekako mi se čini kao da zavičajni pisci u svom kraju uvijek budu prihvaćeniji od onih koji izlaze iz toga kruga. Razlog tome, između ostalih, može biti i što su zavičajni pisci konkretniji od onih drugih. Nakon dvanaest dana odlazim iz Zaljeva (hrvatskih) svetaca, Leopolda, Gracije i Ozane, čiji me oblik na malom zemljovidu podsjetio na križ Svetog Antuna - tzv. tau. Boka, Boka ... talijanski usta. Zaista izgleda kao usta, bolje reći kao grotlo, no najvjerojatnije dolazi od značenja vrata, iako neki tumače i od značenja ušće. Odlazeći, Boka mi se čini kao mitska, arkadijska zemlja, sa slavnom prošlošću, koja ljepše izgleda u priči nego u stvarnosti. Približavamo se granici, osjećam olakšanje, napetost jenjava. Ne osjećam se ugodno ni u svojoj državi, a kamoli u tuđoj, i to s kojom smo do jučer bili u ratu.

Stipe Kekez
Hrvatsko slovo

{mxc}


Sri, 21-04-2021, 06:02:47

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.