Donosimo reportažu s obilježavanja 65. obljetnice žrtava Križnog puta, koja je u nedjelju 6. lipnja održana na Macelju. Tom prilikom okupilo se više od 2.500 hodočasnika, a između ostalih došli su članovi iz Udruga Hrvatski domobran iz Duge Rese, Rijeke, Varaždinskih Toplica, Zaprešića, Zlatara, Valpova, Kloštra Ivanečkog, kao i članovi obitelji ubijenih, te oni koji su preživjeli i danas svjedoče o strahotama koje su se događale nakon kraja rata 1945. godine. Euharistijsko slavlje predvodio je pomoćni zagrebački biskup Ivan Šaško, uz koncelebraciju pedesetak svećenika. U nastavku, uz slike Damira Borovčaka, donosimo tekst same propovijedi, kao i završno pozdravno obraćanje prof. Mihovila Matković, člana Središnjeg odbora Udruge Macelj 1945.(mmb)

 

 

 

Obilježena 65. obljetnica žrtava Križnog puta

Homilija zagrebačkog pomoćnog biskupa Ivana Šaška na misi s molitvom za žrtve „Križnoga puta" pobijene od strane partizana tijekom II. svjetskog rata u maceljskoj šumi, Crkva muke Isusove, Macelj, 6. lipnja

 

Spomen na ovaj zločin neće zašutjeti

Braćo i sestre,

u ovome zajedništvu kršćanske vjere pozdravljam subraću svećenike, a posebno oca/e Provincijala/e, gospodu dekane, redovnike i redovnice; pozdravljam sve dionike iskustva patnje koje je dobilo ime Križni put i sve vas koji ste iz ljubavi, sućuti i spomena danas došli na ovo mjesto koje progovara o vječnosti i uskrsnuću.

Macelj

Došli smo da bismo u Božjemu Duhu, zajedno s pokojnima slavili istinu života s Bogom kojega nasilje i zločin, grijeh i mržnja ne mogu dokinuti. Došli smo da bismo zahvalili za onu našu subraću i sestre koji su svjedočili Kristov križ i svoje trpljenje ucijepili u navještaj i ostvarivanje novoga svijeta; došli smo pri kraju svećeničke godine zagledati se u živote onih koji su ostali vjerni svećeništvu i svojoj blizini čovjeku do izmoljenoga zadnjega zrnca krunice; došli smo moliti za pokoj, ali i oproštenje grijeha svima koje je zarobila zloća i koji su postali nositelji umiranja. Gospodaru života priznajmo svoje grijehe, da bismo bili dostojni ove gozbe vječnosti. Pokajmo se.

Macelj

I.

Isus i majka udovica... "Kad je Gospodin ugleda, sažali mu se nad njom." Braćo i sestre, taj bi susret i sažaljenje bilo dovoljno za ovaj dan: Gospodinova sućut i njegovo zaustavljanje pred suzama majke kojoj je smrt ugrabila sina. Osjećajni gubitak, ali još više od toga – životni udarac.
Macelj
Macelj

Blizak nam je taj događaj, ali toliko smo se puta i osobno i kao narod s njime susreli da smo i žalost smjestili u prostor uobičajenosti. Ipak, taj je događaj nadrastao i mjesto i mještane u njihovoj žalosti. Ostao je zapisan u ovome evanđelju, da bismo mi danas i naraštaji nakon nas susreli ljudsko lice Boga; Kristovo je čovještvo Božji sakrament – vidljivi, dodirljivi znak punine života i ljubavi Boga koji nam se objavio.

II.

Evanđelist Luka, evanđelist Kristove ljubavi prema čovjeku, njegovih koraka, dodira i pogleda, pisao je evanđelje zagledan u događaje iz povijesti sužanjstva izabranoga naroda. Tada je Gospodin rekao Mojsiju da je vidio nevolju svoga naroda.

Temeljno za našu vjeru jest da vjerujemo u objavljenoga Boga koji vidi. Pred Bogom niti jedna patnja nije izgubljena; to je odnos onih koji se vole. I u trenutcima kada ništa ne kažu, međusobno znaju da je drugi viđen, da ga se razumije.

Macelj

Osim toga sućutnog pogleda, evanđelje o vraćanju života mladiću iz Naina govori nam o Isusovu svjedočanstvu o Bogu. U njegovu ljudskom pogledu i sućuti živi pogled i sućut svemogućega Boga.

III.

U prvome smo čitanju susreli proroka Iliju koji moli Boga i Bog uslišava njegovu molbu. U evanđelju nije posrijedi ljudska riječ. A tamo gdje se pokazuje moć nad životom i smrću rađa se strah, strahopoštovanje koje je obuzelo sve nazočne. Neobičan je to strah koji je rodio proslavu Boga i proširio glas o tome da je Bog pohodio svoj narod. Isus je očitovao Božji pogled, svoju riječ koja nadvladava i smrt. To je srce današnje Radosne vijesti.

Pristupajući s vjerom, nošeni ovom evanđeoskom riječi, postajemo svjesni da ni mi, niti išta drugo na ovome svijetu nije ostavljeno bez dodira Božjega pogleda i bez moćne oživljujuće riječi njegove dobrote.

Macelj

Toliko puta u životu, iako nam je Bog darovao snagu svoga Duha, pred smrću i tuđom boli ne ćemo naći prave riječi, ali nam je uvijek darovan sakrament supatnje, sakrament suza i ljudskosti, da bismo nosili otajstvo ljubavi. Ponekad ljudska riječ Ne plači! – baš zato što je ljudska – može zvučati gotovo kao uvrjeda. I tada je bolje, umjesto riječi ne plači, plakati zajedno, dopustiti da sućut progovori; da te riječi, u okrilju ljudske blizine, žalosni čuju od Boga.

IV.

Braćo i sestre, mi smo rođeni i oživljeni riječju uskrsnuća. Na nju nam se valja vraćati, da se u nas ne ugnijezdi mrtva vjera i ugašena nada; da ne nosimo ljubav ispod teške ploče hladne sebičnosti i ravnodušnosti; da ne zaleđujemo šutljivu savjest. Puno su gora od tjelesnih raspadanja raspadanja duha, jer vrijeme u kojemu živimo zaraženo je bešćutnošću; vrijeme je to neupućenih pogleda; vrijeme mimoilaženja s ljudskošću. To je polje na kojemu se sije kršćansko sjeme i gdje se živi radost pobjede nad smrću.
Macelj

Možemo zamisliti lica žitelja gradića Naina nakon sprovoda. Vidjeli su nečuveno i osluškivali nevidljivost. Iako je sve bilo pripravljeno za ukop mrtvaca, sprovod je ostao nedovršen. Isusovim dolaskom u svijet se ugnijezdila nova snaga koja sve mijenja. Od tada niti jedan kršćanski sprovod ne završava ukopom. Svaki je sprovod na zemlji nedovršen. Jer, srušio se najlogičniji, najracionalniji odgovor i neosporna sigurnost o životu i smrti.

Kao ljudi poznajemo svoju granicu smrti. Skloni smo reći da je umrijeti normalno. Krist nam danas snažno govori da je čovjek stvoren da bi živio i da nas ne straši očitost umiranja. Kristovim uskrsnućem smrt nije dio normalnoga, a nada više nije prisiljena stajati s vanjske strane ograda groblja. To nipošto nije utjeha kojom bismo umirili svoja srca, nego poziv i otkriće da bismo živjeli ljubav i sućutnim pogledom dodirivali umor svijeta i vraćali se vrelu euharistijske radosti.

V.

Da, postojala je sprovodna povorka koja se pomirila s umiranjem. Njoj ususret dolazilo je mnoštvo koje je slijedilo Isusa. Susret smrti i života. Nalazimo se na mjestu gdje se takav susret ponovio. Mnoštvo, povorka, pomiješani osjećaji; umorni i razočarani pogledi, svijest o životnome brodolomu i pobjednički ushit koji je obuzet osvetničkim dahom, pomiješanim sa željom za vlašću i uklanjanjem svih koji bi mogli stati na put sebičnim prohtjevima. Smrtna sjena nadvijena nad nedavno ugaslom zemaljskom nadom.
Macelj

Ljudi bez uporišta, izručeni pogledima koji su očekivali život s pomoću tuđih umiranja. Koliko li je samo supruga ostalo udovicama i koliko majki bez sinova...

Krist je zaustavio povorku smrti. Gluhoći zaustavljena života Bog upućuje svoju riječ, jasnu i moćnu; onakvu kakvu samo Bog može reći. I ovdje na putovima mučeništva i ljudske zaslijepljenosti Bog je stavio davno izgovorenu riječ: Ne ubij! Ovdje se čuo plač nedužnih, ali sažaljenja nije bilo; ovdje se povorka života brzo pretvorila u smrtni muk, bez sprovoda i sućuti.

Pjevane su pjesme o „šumama i gorama", o navodnoj „slavi borbe" koja se njima pronosila, a šume su bile prisiljene otvoriti svoju utrobu i stidjele se što nisu bile sposobne progovoriti o sramotnim zločinima. Šume su trebale poslužiti kao pokrov memorije, kao zaborav i prostor straha.

VI.

No, nakon desetljeća, ni šume više ne mogu šutjeti. Teške su im kosti žrtava. Pozivaju ljude da progovore; da se ne boje; da olakšaju dušu istinom. Pa, ako zločinci i njihova djeca, stvarna i duhovna, ne čuju plač udovica, sinova i kćeri; ako suze nisu bile dovoljne da netko pokuša naći pravednost, možda će čuti glas i krik šume, možda će osjetiti korijenje koje podiže mrtve i lišće koje se razgrće da budu pronađeni tragovi onih o kojima se šutjelo.

Kao što su subraća franjevci ovdje ostavljali zrnca krunice, danas je ova šuma velika krunica koja poziva na molitvu i obvezuje nas da ne šutimo. Mnogi misle da je moguće otkloniti tu istinu; štoviše, o njoj se politički ili ideološki dogovoriti, ali radost naše domovine i naroda bez te istine ne može postojati. I svaki put ćemo se čuditi, kada se vrate ista pitanja. Jer to je pitanje života; to je povorka zaustavljena smrću, a mi smo pozvani na život. I dok se smrti snagom ljubavi i istine ne kaže da odstupi; dok ju se ne imenuje u njezinoj prijevari, ona će sprječavati životnu radost. O tome se ne može pregovarati, a svaka nova laž još je veća suza na licu hrvatskoga društva.

VII.

Bolno je slušati o tome kako je osveta bila razumljiva; bezdušno je reći da je netko zaslužio ubojstvo i šutnju o njemu, čak i među najužom rodbinom; tisuće takvih. Zar na tome želimo odgajati svoje mlade? Zar je tako teško reći istinu, da bi naraštaji nakon nas bili sretniji? Zar uistinu nema nikoga poznatog tko je stajao nad grobnicama s oružjem i sa zapovijeđu u grlu? Zar se zbilja danas isti ljudi koji su ostavili razasute kosti žrtava mogu zvati velikanima?

Macelj

Ako drugi o tome i šute, za nas bi vjernike takva šutnja bila grijeh. Otkloniti nove sukobe može se samo u susretu s povorkom života, u susretu s Onim koji je prihvatio biti ubijen kao najveći zločinac; u susretu s ljudima kojima je stalo do istine.

Onima koji su po zločinima stekli takav položaj da i danas mogu širiti laži ostalo je malo vremena da brane svoje promašaje i izdaje najtemeljnijega u životu. Dobro je znati da spomen na ovaj zločin neće zašutjeti. Ove iste šume koje su predstavljane kao okrilje i kao kolijevka pravedne borbe, primaju tražitelje istine i molitvu. One ne žele osvetnike, nego ljubitelje istine. Zbiljski će pomoći svatko tko će mlade voditi prema toj istini.

Ovdje nije riječ o sukobljenim ideologijama. Ovdje je jednostavno pitanje poštenja da se prepoznaju ubojice i žrtve. Ideologije – kakve god im ideje bile – ponose se svojim djelima. Ovdje je nametnuta šutnja od samoga početka, jer je ideja koja je ovdje postala djelom od početka – zločin. On šutnjom ne će postati ništa drugo doli sramotno djelo koje šutnjom postaje još sramotnijim.

Previše je onih koji su ubojstvima nedužnih stjecali bogatstva; koji su otimali imovinu; prozivali slobodu misli i savjesti; stvarali polazišta svojim obiteljima, dok su drugi gladovali i bili osuđeni na nepostojanje, na poniženost i odlazak sa svoga rodnog praga. Previše, da bi se još i danas moglo ljude držati u strahu. Mladi, tražite istinu. Ne dopustite se zavesti dojmom glasnijih. Njihovom se glasnoćom očito žele zaglušiti koraci kolona u tamu. Lako ćete osjetiti tko govori iz ljubavi, a tko iz sebičnosti i nesigurnosti pred prodornim pogledom Gospodara života.

VIII.

Danas smo ovdje kao povorka koja se pridružila Isusu i koja staje pred povorku zaodjevenu smrću. Tu smo kao vjernici, moleći za svoju kršćansku vjerodostojnost; moleći za svoju Domovinu i predajući pokojne Božjemu pogledu i pogledu nebeske Majke.

U toj vjeri zahvalno slavimo Božju prisutnost koja povezuje vjerne mrtve i našu hodočasničku Crkvu koja susreće Gospodina i moli ga da joj uvijek daruje radost života.

Amen!

 

 

Završno pozdravno obraćanje prof. Mihovila Matkovića, člana Središnjeg odbora Udruge Macelj 1945.

Poštovani Oče Biskupe, dragi svećenici, redovnici i redovnice, dragi i poštovani članovi hrvatskih udruga, hodočasnici i poštovatelji maceljske spomen-gore, gore zločina, braćo i sestre!

Iznimna mi je čast, zadovoljstvo i zadovoljština! ... - i iznova čast - biti ovdje. Iznimna mi je nagrada sudbine, nagrada Božje milosti, ... da sam se u svom zemljskom iskustvu zatekao oči u oči s temom maceljskog stratišta mog naroda. I naravno, posebna radost kroz ovih nekoliko godina zbog susreta s činjenicom podizanja ovog svetog spomen-mjesta, nadasve ove spomen-crkve Muke Isusove! I radost zbog susreta sa svima vama ... Radost što sam mogao biti sugovornikom toliko dragih ljudi, što sam mogao biti glasnikom bolnih neugasivih poruka i istina ... Glasnikom prema onima koji su čekali vijesti smiraja, koji su čekali istinu s prostora ovih maceljskih grobišta ... Istinu koja ih vraća njihovoj čovječanskoj cjelovitosti!

Dragi prijatelji, braćo i sestre, dragi hodočasnici uspomenama boli!

Bit ću slobodan prenijeti vam jednu priču iz svoga djetinjstva: Rodio sam se nepunih sedam godina nakon bleiburškog stradanja, a imao sam negdje četiri godine kad sam prvi put vidio, kad sam se susreo – naravno ne znajući razloga – s oštricom boli Bleiburga i Križnog puta. Naime, tada sam negdje, po prvi put, vidio moju mater i tetu – njezinu sestru – kako plaču, cvile zapravo! Stalno me to progonilo, teško mi je bilo gledati majku da tako plače. Ona je to dosta i skrivala od nas djece, i kad ju nisam čuo, često je imala uplakane oči. I da sam tada mojoj materi i teti znao Kristovski reći „Žalost će se vaša okrenuti u radost", bilo bi, čini mi se, tim dvjema čisto pobožnim ženama – uzalud. A moja mater i teta proplakale su čitavo moje djetinjstvo i mladenaštvo, sve moje dolaske iz Splita i poslije iz Zagreba ...

Zašto stalno plaču, Bože? Kad će se prestati mučiti, kad će mene prestati mučiti? Nikada, do smrti! - pokazalo se! A teta je umrla u 92. a majka u 95.-oj. One nikada nisu dočekale hrvatskog vojnika iz bleiburške povorke - svoga brata, moga ujca Luku! Niti vijest gdje je skončao, niti mjesta gdje su mu kosti! Eto, to je bila naša stvarnost, naša svakodnevica, istina o vrijednosti života, istina o mrtvima i živima u našoj Domovini!

U mom rodnom Medovu Docu, oko crkve veliko je šematorje gdje su žene plakale za onima koji su tu pokopani i onima o kojima se stalno čekao glas: živima ili mrtvima! Možda su živi, možda su prešli crtu stradanja prema bijelu slobodnu svijetu ... No, osjećalo se, znalo se kakva ih je sudbina mogla dopasti od onih kojima su predani ... Strašne su to slike koje su odredile domet i snagu moga osmijeha, koje su me pratile čitava vremena i nisu dopuštale da mirno živim, studiram, hodam, stvaram obitelj, sastajem se s prijateljima ... I ako me je, u svekolikoj našoj hrvatskoj zapuštenosti u doba nakon Bleiburga ijedna zapuštenost pogađala toliko, onda je to tema – bleiburškog stradanja i život nakon njega. Nažalost, i danas je ova tema najčešće točka dvojbenosti, prozivanja i obnavljanja osjećaja krivnje zatiranima od strane zatiratelja! ... Spomenimo i ovom prigodom podatak od preko 1500 masovnih grobišta s hrvatskim vojnicima i civilima na području Slovenije i Hrvatske ... potom imena nama dobro poznatih grobišta: Tezno, Kočevski rog, Huda jama, Macelj, Jazovka, Maksimir, Medvednica ... cijela je Hrvatska natopljena i posvećena njihovom krvlju kostima ...!

Macelj

Dragi i poštovani prijatelji!

U dnevnom valu i pošasti raznih isprika svakome, svemu i svačemu, isprika koje vrijeđaju ... bilo bi konačno vrijedno, normalno, znakovito ... da se Netko ispriča Hrvatskoj ... Ne da se usputno, konvencionalno građanski i deklarativno ispriča, već u duhu organske kršćanske Hrvatske uputi zamolbu za oproštenje. Zamolbu koja bi otvorila hod prema istinskom pomirenju. Evo upravo ovoj Hrvatskoj da se obrati za oprost, ovoj koja se okuplja i ovdje na Macelju i na mnoštvu drugih grobišta i jama pretvorenih u grobišta. Znamo, bio bi to znak razumijevanja i osjećanja života, znak inteligencije naroda, znak razumijevanja povijesti, znak odgovornosti za vijeme, za suvremenost ... suočenja s činom zatiranja! Znak suočenja s grijehom zatiranja!

Koja je ovdje Hrvatska danas, dragi prijatelji? Ovdje je ona neisplakana Hrvatska, ona koja je bila istjerana iz svog bića, iz svog doma! Ona koja svoj dom nije smjela zvati svojim! Ona koje svoje oči nije smjela zvati svojim ...svoj duh svojim!

Da, to je ta zemlja, ta Hrvatska koja ima more, ima zemlju, planine, ima čudesne slike za sve oči Svijeta ...Ali ima ona svoju dušu, svoju razapetost, ima i svoje klance-jadikovce i najveći među njima, najživućiji, najprisutniji u živim uspomenama – Bleiburg! Radi njega su plakale moja mater i moja teta čitava svog života! One su ovdje samo slika sviju onih koje su plakale - i koje, i koji - nikada nisu isplakali svoju bol ...

Evo me, iznova se vraćam svom evanđeoskom selu djetinjstva, kako reče pjesnik, sjećajući se riječi moje matere i moje tete koje su rekle kad se u našem selu pozivalo ljude na svečanost otkrivanja partizanskog spomenika: „Jadna ti san, a 'ko će Luki našem spomenika podignuti...?"

Evo prigode, da na ovom spomen mjestu – najvećem hrvatskom grobištu u povijesti na kojem je ubijeno i zakopano preko 10 tisuća žrtava, ovdje uz grobnicu s položenim kostima 1163 mučenika - na mjestu trajnom i vječnom onoliko koliko će trajati i biti vječna ova naša zemaljska Domovima - da izgovorim poruku: Ne, ne bojte se dragi prijatelji, dragi putnici križnih putova, koji ste živjeli s teretom zločinačkog znaka, koji ste čitava života zvani zločincima: Ne ćete umrijeti kao zločinci! I sve vi drage majke, sve sestre, sve bake i zaručnice koje ste čekale s nadom svoje drage u nepreglednu hrvatskom zboru plača poruka:

Spokojno počivajte, evo zapisana je zauvijek uspomena svih vaših boli. Evo spomenika svim vašim dragima!

I poruka mojoj materi i teti – evo spomenika i vašem bratu, momu ujcu Luki. Evo ga, blistava i stamena s imenom Muke Isusove. Tu je, ovdje na Macelju, u Hrvatskoj!

Priredio: Damir Borovčak

Pet, 20-09-2019, 04:56:11

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.