Reportaža Damira Borovčaka: Cestom mučeništva - Kusonje, Španovica, Bučje

Lipik je znamenito mjesto, još iz rimskog razdoblja, poznato po ljekovitim izvorima. Kao lječilište postoji dvjestotinjak godina, s neponovljivim okupljalištem Kursalonom i natkrivenim šetalištem Wandelbahnom, s bazenima, hotelima, vilama, fontanama i nadaleko poznatim parkom u bečkogom stilu. Više od stotinu godina Lipik je bio pojam ljepote, opuštanja, odmora i liječenja. Zahvaljujući pogodnom prometnom položaju, prelijepoj prirodi, atraktivnoj arhitekturi starih objekata, ljekovitoj vodi, ponudi medicinskih usluga, rekreacije, sporta i zabave u prirodnom okružju te mogućnosti šetnje, lova i ribolova, cijeli je kraj kao stvoren za razvoj turizma i opuštanje. To je bio Lipik, prije nego što je žestoko napadnut u jesen 1991. godine.

250 poginulih, 50 nestalih i 90% razorenih stambenih zgrada

Neprekidno je i bezrazložno gađan zapaljivim projektilima i rušen nebrojenom količinom topničkog streljiva. Žestina razaranja bila je ravna onoj u Vukovaru, a po količini eksploziva palog na kvadratni metar površine možda još i veća. Bolnica je bila prva na udaru i teško je oštećena, zatim su potpuno uništeni bazeni i perivoj, dječji vrtić, osnovna škola i spaljen je dom za nezbrinutu djecu, te je razoreno 90 posto stambenih zgrada. Uništena je i pokradena lipička ergela i tradicija uzgoja konja, pokrenuta početkom 19. stoljeća. Župa u Lipiku osnovana je Dekretom zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca 1945. godine. U kratkoj četničkoj okupaciji župna crkva Franje Asiškoga eksplozivom je raznesena do temelja, a župni stan zapaljen. Gradnja nove crkve započela je u rujnu 1997. godine i još uvijek nije u potpunosti završena, iako je prošlo 15 godina od razaranja. Lipik se još dugo neće oporaviti od četničke katastrofe. Premda je dio javne infrastrukture, gospodarskih objekata i obiteljskih kuća obnovljen, grad još uvijek izgleda stravično i užasno. Popravak bolnice nije ni započeo. Razdoblje katastrofe obilježeno je spomen-sobom Domovinskoga rata, u čast više od 250 poginulih i više od 50 nestalih branitelja tijekom agresije na Pakrac i Lipik.

Dr. Ivan Šreter - posmrtni ostaci nikad pronađeni

Za vrijeme pobune dr. Ivan Šreter, rođeni Pakračanin, bio je omiljeni liječnik i ravnatelj bolnice Lipik, domoljub i promicatelj kršćanskih vrijednosti. Kao predsjednik Regionalnoga kriznog štaba za zapadnu Slavoniju, trudio se miroljubivo pregovarati, uvijek spreman na rješavanje svih problema. Pobunjeni Srbi oteli su ga 18. kolovoza 1991. u selu Kukunjevac pokraj Lipika. Posljednji put viđen je 29. kolovoza i zatim mu se gubi svaki trag. Smatra se da je završio u zloglasnom logoru Bučje, no njegovi posmrtni ostaci ni do danas nisu pronađeni. Godine 2002. osnovana je Zaklada dr. Ivan Šreter, u trajno sjećanje na njegovo dosljedno zauzimanje za kršćanske i nacionalne vrijednosti, a 2006. dodijeljena mu je nagrada grada Lipika za životno djelo.

Pakrac je također grad značajne prošlosti. Već je davne 1256. imao povlasticu kovanja novca. Smatra se da je ondje bila prva kovnica novca u Hrvata. Hrvatski banovac srebrni je novac na kojem je na prednjoj strani kuna u trku, a na naličju patrijarhalni dvostruki križ s dvije okrunjene glave. Bio je najljepša i najcjenjenija od svih hrvatskih kovanica, te prihvaćen kao stabilno platežno sredstvo i izvan područja za koje je bio namijenjen. Čini se kako je upravo od pakračke kune poteklo ime današnjega hrvatskog novca. U Pakracu je 1. ožujka 1991. započela oružana pobuna Srba, koja je bila početak svih ratnih strahota te godine.Mina na komemoracijiRoditelji žrtava željeli su obilježiti na mjestu stradavanja svojih sinova u tada već oslobođenim Kusonjama. Došli su puni boli i tuge, s cvijećem i svijećama. No četnici su im u Kusonjama podmetnuli minu, pa su u eksploziji na komemoraciji smrtno stradale još tri osobe, a više ih je ranjeno. Majka Zorica Posarić teško je ranjena u noge i od tada je u invalidskim kolicima Pokrenuli su je četnici iz zaleđa grada i Srbi iz sastava policijske postaje Pakrac. U kraćem oružanom sukobu pobunu su u dva-tri dana zaustavile snage rezervne policije MUP-a iz Zagreba. Policijska postaja vraćena je pod nadzor hrvatske policije, a pobunjeni Srbi odmetnuli su se u šume povrh Pakraca odakle su poslije pucali po gradu. Bio je to početak rata koji se 1991. vrtoglavo širio po mnogim mjestima Hrvatske. Nemiri traju cijelo ljeto, a u jesen su Pakrac i Lipik ponovno žestoko napadnuti, no taj put su nemilosrdno i sustavno razarani. Pakrac je obranjen s velikim naporom, dok je Lipik bio razoren, osvojen poput Vukovara i potpuno uništen od četnika i JNA.

Mario i majka Zorica Posarić - "Priča o zlatnom lančiću"

Proći cestom od Lipika preko Pakraca do Požege, danas više ne znači hrabrost, nego potrebu upoznati Kusonje, Španovicu, Bučje. To su mjesta hrvatske povijesne patnje i mučeništva. Hrvati toga kraja bili su izloženi četničkom iživljavanju već prije Drugog svjetskog rata. Da bi se 1991. Pakrac obranio, trebalo je osloboditi njegovo zaleđe, pa su se nizale akcije naših branitelja od jeseni iste godine. Poznat je slučaj 18 bjelovarskih branitelja koji su zvjerski pogubljeni u akciji oslobađanja Kusonja kraj Pakraca, u rujnu 1991. godine. U veljači 1992. ekshumirani su iz masovne grobnice Rakov Potok s još 23 civilne žrtve Kusonja. Indentificirani su i dopremljeni u mrtvačkim sanducima u Bjelovar. Tih se dana na sprovodu okupio i plakao doslovce cijeli grad. Sprovod poginulim braniteljima vodio je kardinal Franjo Kuharić. Zorica Posarić, predsjednica Udruge obitelji poginulih branitelja Domovinskog rata 1991. u Kusonjama, povodom 15. obljetnice ističe kako je riječ o tragičnom događaju kojeg bi se trebale sjećati ne samo obitelji, nego i svi građani cijele Hrvatske. "Zvjerski masakr naših sinova koji su u rujnu 1991. počinili četnici s područja zapadne Slavonije, svakako je jedan od najvećih i najtežih zločina počinjen nad braniteljima u čitavoj kronologiji Domovinskog rata. To se ne smije zaboraviti ni stoga što je riječ o prvoj oslobodilačkoj akciji na tom području. U četničkoj zasjedi 8. rujna 1991. pogubljeno je 20 branitelja od kojih su 18 Bjelovarčani, a njihova okrutno izmasakrirana tijela ekshumirana su 29. siječnja 1992.", izjavila je Zorica Posarić.

Snimljen je i film "Priča o zlatnom lančiću", koji prikazuje tragičnu obiteljsku priču Zorice Posarić. Prikazana je ekshumacija iz masovne grobnice i indentifikacija žrtava iz Kusonja. Zoričin sin, hrvatski branitelj Mario Posarić, prepoznat je po zlatnom lančiću i križu koji je nosio oko vrata. Prvu obljetnicu pokopa, 5. veljače 1992., roditelji žrtava željeli su obilježiti na mjestu stradavanja svojih sinova u tada već oslobođenim Kusonjama. Došli su puni boli i tuge, s cvijećem i svijećama. No četnici su im u Kusonjama podmetnuli minu, pa su u eksploziji na komemoraciji smrtno stradale još tri osobe, a više ih je ranjeno. Majka Zorica Posarić teško je ranjena u noge i od tada je u invalidskim kolicima. Danas se u Kusonjama nalazi kapela Male Gospe, koja je izgrađena zahvaljujući Zorici Posarić i majkama poginulih branitelja. Izgradnjom crkve odana je počast sinovima tužnih i ranjenih majki na mjestu gdje je počinjen dvostruki podli četnički zločin. Počinitelji obaju zločina ni danas nisu pronađeni. Zašto dopuštamo da nam i danas "istinu" tumače oni koji nikada nisu željeli slobodnu državu Hrvatsku, oni koji namjerno izvrću uzroke i posljedice povijesnih zbivanja? 

Španovica - Hrvati bez prava na povrat

Desetak kilometara od Kusonja, između Psunja i Ravne Gore, nalazi se Španovica. To je mjesto velike hrvatske tragedije i stradanja, poput onih hrvatskih sela koja su od 1941. do 1942. na isti način stradala od četnika i partizana. Španovica dijeli sudbinu Boričevca, Cetingrada, Udbine, Gvozdanskoga, Zrina..., gdje su Hrvati poubijani i protjerani, mjesta zapaljena a crkve do temelja srušene. Scenarij napada 1991. – 92. bio je isti kao od 1941. – 42. U ta mjesta Hrvati se nikada poslije nisu uspjeli vratiti i obnoviti život.

Povrh sela Španovice nalazi se groblje, a na njem je veliki spomenik koji su podignuli protjerani Španovčani u znak sjećanja na 398 žrtava od 1939. do 1949. godine. O tragediji koja se ondje dogodila najbolje govore knjige Tončija Erjavca Španovica, kronika nastajanja i nestanka (Zagreb, 1992.) i monografija Zvonimira Erjavca Španovački rodoslov, rekonstrukcija mjesta kojega više nema (Požega, 2006.). U tim svjedočanstvima može se naći podatak da su prije Drugog svjetskog rata Srbi počinili prvo ubojstvo 18. listopada 1939. godine u Kusonjama. Izveli su mučki atentat na Peru Vrtara, ondašnjeg predsjednika HSS-a iz Španovice. Selo je bilo naseljeno Hrvatima već od 1864., a prije Drugog svjetskog rata imalo je oko dvije i pol tisuće žitelja. U napadu srbopartizana 5. – 6. listopada 1942. zaklana su i ubijena 142 Španovčana, zapaljeno je 227 kuća i selo je do temelja uništeno. Mnogi mještani završili su u masovnoj grobnici, a ostali prisilno raseljeni.

Nakon 1945. srbokomunisti su zabranili povratak preživjelim Hrvatima. U selo su se naselili i prisvojili ga Srbi, koji su ga 1942. i palili. Ta nepravda traje sve do danas: preživjeli Španovčani i njihovi potomci ni u hrvatskoj državi nisu dobili pravo na povrat svojega vlasništva. Nažalost učinjena je čak nova nepravda: Srbima koji su se 1991. oružano pobunili, uništavali Pakrac i Lipik, obnavljene su kuće na zemlji koja je nakon 1945. i administrativno oteta od protjeranih Španovčana. Crkva Sv. Duha u Španovici ostala je čitava u napadu 6. listopada 1942. godine. Zapaljena je tek dva tjedna nakon tog napada. Izgorjelo je sve osim zidova koji su ostali sve do 1945. godine. Nakon rata zidovi crkve minirani su sa 75 kg dinamita, a cigla je ugrađivana u staje i svinjce novih srpskih kolonijalista. Cilj je bio uništiti svaki trag i spomen na partizanski zločin i etničko čišćenje koje je ondje provedeno, zabilježeno je u knjizi Španovački rodoslov Zvonimira Erjavca.

Mučenička povijest ovog kraja nije jednostavna već višeslojna. Dvadesetogodišnji velikosrpski starojugoslavenski represivni režim ostavio je u Hrvata duboke rane. Tonči Erjavec navodi u svojoj kronici i stradanja Srba u vremenu od 1941. - 1942. godine u ovom kraju. Tijekom 1941. u Španovici se dogodilo nekoliko premlaćivanja Srba, kasnije su slijedile racije i krvave osvete po okolnim srpskim selima, motivirane traženjem skrivenog oružja. U takvim ratnim okolnostima stradavaju nedužni i na srpskoj strani. Kolo zla se nastavilo srbopartizanskim napadom na Španovicu. 

Bučje - mjesto gdje se tragična povijest samo ponovila

Mjesto Bučje nalazi se desetak kilometara od Španovice, odnosno 20 km istočno od Pakraca na cesti za Požegu. Okruženo je šumama. Ondje je bio vojni centar tzv. SAO krajine zapad. Logor je bio osnovan već prije samog početka oružanih sukoba, a nalazio se u gospodarskim zgradama, kamo su poslije dopremani hrvatski zatočenici iz okolnih mjesta. Od kolovoza do studenoga 1991. zatočenici su danonoćno ispitivani, ruke su im bile vezane lisicama, preko očiju su imali poveze, a straža ih je nemilosrdno premlaćivala. Mnogi su i ubijeni. Bučje je tako postalo poznato po zloglasnom srbočetničkom logoru, kroz koji je prošlo oko 300 hrvatskih branitelja i civila.

Nalaze li se negdje u tim šumama ostaci dr. Ivana Šretera? Jedan liječnik koji je također bio zatočenik logora svjedoči da ga je upravo ondje vidio pri ispitivanju 29. kolovoza 1991. godine. Ni 15 godina nakon mučenja nije razriješena sudbina nestalih logoraša. Na žalost ni zločinci nisu odgovarali. Za 114 osoba s pakračko-lipičkog područja još se uvijek traga. A mučilište Bučje ima mnogo dužu povijest. Nakon »oslobođenja« Pakraca 13. rujna 1944. ondje je bio partizanski logor. U Bučju su se od jeseni 1944. provodila prijeka suđenja i smaknuća uglednih Pakračana, strijeljanjem i vješanjem. U selu postoje neobilježeni grobovi Hrvata iz toga komunističkog doba. Godine 1991. tragična hrvatska povijest samo se ponovila i nastavila.

Prve nedjelje u veljači 2007. putovali smo cestom mučeništva iz Pakraca u Bučje i zaustavili se kraj križa i spomen-ploče u središtu sela. Upalili smo svijeće svim poginulim žrtvama logora. Tog nedjeljnog poslijepodneva na jednome mjestu u šumi gorjela je velika vatra. Iz toga smjera čula se vika muških glasova i buka motornih pila. Iz drugog smjera čula se buka čekića i nekog drugog alata. Pokraj ceste bili su parkirani automobili s tablicama BiH registracija, vjerojatno iz područja tzv. republike srpske. Nedjeljno poslijepodne ovdje nije bilo mirno, već vrlo aktivno. Neke su kuće već obnovljene. Srbi se potiho vraćaju u Bučje, dok Hrvati još uvijek ne znaju gdje potražiti svoje nestale. Cestom mučeništva trebalo bi češće voziti i prisjetiti se istine, zapaliti svijeće i odati počast hrvatskim mučeničkim žrtvama. A bilo bi najbolje, kada bi tom cestom stigle i kamere HRT-a iz Zagreba, te nakon slučaja Lora, prikazale hrvatskoj javnosti slučaj Kusonje, Španovica i Bučje.

Damir Borovčak