Smrtne presude Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi

Vrijeme poslije Drugog svjetskog rata bilo je vrijeme nemilosrdnih masovnih odmazdi i ubijanja. U lipnju 1945. sude vojni sudovi po brzom i kratkom postupku, a smrtne se kazne provode odmah po presudi. Vjesnik od 30. lipnja 1945. na str. 2 objavljuje članak o suđenju u Zagrebu, pod naslovom »Inspiratore i izvršioce nečuvenih ratnih zločina nad našim narodom i njihove pomagače stigla je zaslužena kazna«. U članku se navodi da je predhodnog dana 29. lipnja »Vojni sud komande grada Zagreba donio presudu« (...) koja je i »izvršena nakon odobrenja po vojnom sudu II. armije«. Navedeni popis osuđenika raznovrstan je po vjerskoj konfesiji i crkvenoj hijerarhiji, po nacionalnosti i obrazloženju presude.

 

 

Prvi na tom popisu nalazi se Miroslav Filipović - Majstorović, bivši redovnik koji je izašao iz franjevačkog reda te se pridružio ustašama i neko vrijeme bio upravitelj logora u Jasenovcu. On je po svom priznanju počinio zločine a kao prvooptuženi očito je trebao doprinjeti težini tog suđenja. U istom je postupku suđeno i katoličkim svećenicima Ivanu Guberini, župniku iz Šibenika, Kerubinu Šegviću, profesoru i katoličkom svećeniku iz Splita, Radoslavu Glavašu, franjevcu, načelniku odjela bogoslovije, Stjepanu Kramaru, profesoru i kateheti učiteljske škole te Ivanu Timko, grkokatoličkom župniku sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu, kojima su pripisane ideološke optužbe. Istom presudom presuđeno je i biskupu Evangelističke crkve u Zagrebu Filipu Poppu, te zagrebačkom muftiji Ismetu Muftiću. Svi navedeni osuđeni su na smrt vješanjem i strijeljanjem. No nisu bili jedini.

Čini se kako su presude partizanskog vojnog suda bile poglavito usmjerene prema svećenicima Hrvatske pravoslavne crkve (HPC), koja je osnovana u Zagrebu 3. travnja 1942.g. Po toj presudi na smrt su suđeni arhiepiskop Maksimov Germogen, episkop Spiridon Mifka, a zatim pravoslavni svećenici Hrvatske pravoslavne crkve u Zagrebu, Serafim Kupčevski, Dimitrij Mrihin, Aleksej Borisov, Joco Cvijanović i predsjednik upravnog odbora pravoslavne crkvene općine u Zagrebu Petar Lazić. Koliko je presuda bila okrutna govori činjenica da je arhiepiskop HPC Maksimov Germogen bio strijeljan u 85. godini života.

 

 

Osude sadrže obrazloženja, no ona su ideološke naravi, bez posebnih dokaza, a s koliko su apsurda pisane može poslužiti navod dokaza zbog kojeg je strijeljan svećenik Dimitrij Mrihin.  Željelo se naime prikazati suradnja svih neprijatelja partizanskih pokreta i tzv. »narodnih neprijatelja«, na što ukazuje i nacionalni sastav osuđenih. U toj presudi osuđenici su raznih vjera i nacionalnosti – Hrvati, Srbi, Rusi, Makedonci, Njemci... Optužba svećenika Dimitrija Mrihina tereti ga kao organizatora Hrvatske pravoslavne crkve, ali i da je »specijalni izaslanik grupe izdajnika, (koji je) bio povezan s četnicima izdajnika Draže Mihailovića i u tom svojstvu služio ciljevima reakcije Hrvatska pravoslavna crkva. Zbog poznatih ratnih okolnosti teško je zamisliti da bi svećenik Hrvatske pravoslavne crkve iz Zagreba, kao »Germogenov čovjek« mogao surađivati i »držati propovijedi« četnicima u Bosni te tako preživjeti do kraja rata!?

 

 

Tim presudama detaljno se bavi knjiga Petra Požara: Hrvatska pravoslavna crkva (Naklada Pavičić, Zagreb 1996.). Autor knjige završio je Pravni fakultet u Zagrebu, bio profesionalni novinar i glavni urednik više poznatih glasila, a u bogatoj karijeri napisao više istraživačkih knjiga novije hrvatske povijesti. Požar argumentirano ukazuje na svu nelogičnost tadašnjih smrtnih presuda Vojnog suda komande grada Zagreba od 29. lipnja 1945.g. te pojašnjava razloge zbog kojih je do nje i došlo.

 

 

Nedavno je o toj temi pisao i Lojzo Butorac iz Siska pod naslovom Treba li nam Hrvatska pravoslavna crkva? (Fokus, 27. ožujka 2009.). Opisujući svoj boravak u Irigu u Srijemu za vrijeme Drugog svjetskog rata Butorac piše da su tamao tada u potpunoj slozi živjela tri naroda – Hrvati, Srbi i Nijemci. Iz osobnih spoznaja proživljenog navodi da su »komunističke vlasti bile protiv toga da se Hrvati i Srbi zbližavaju kroz svoje vjerske organizacije«. Butorac navodi da su zato, čim su 1945. partizani preuzeli vlast, najstrože kažnjavali sve one koji su djelovali kroz Hrvatsku pravoslavnu crkvu na dobrobit srpskog naroda u Hrvatskoj.

 

Oni koji umiru nasilnom smrću za Kristov nauk i vjeru su mučenici. Bez obzira kojoj kršćanskoj crkvi pripadali. Zato se svećenika Hrvatske pravoslavne crkve treba prisjetiti o obljetnici njihove smrti 29. i 30. lipnju 1945. Za grob im se ne zna, kao ni mnogima koji su nasilno umirali u tim strašnim vremenima partizanskih ideoloških osveta i prijekih sudova. Optuženi nisu imali mogućnost, ni obrane ni priziva, a ni civilizacijskog prava na dostojan pokop i grob. Zahvaljujući rodbini postoji samo epitaf na zagrebačkom groblju Miroševac, njima nekolicini u spomen.

 

 

 

Na tom mjestu, u dane njihovog pogubljenja, opijelo im služi svećenik autokefalne Makedonske pravoslavne crkve iz Zagreba, u nazočnosti rodbine i malobrojnih koji prihvaćaju tragediju svake nevine žrtve. Uz prisjećanje, ostaje trajna potreba za potpunom istinom o povijesnom događaju likvidacije svećenika a time i likvidacije Hrvatske pravoslavne crkve, ali ne onom boljševističko-ideološkom.

 

Damir Borovčak

{mxc}