322. obljetnica sv. Josipa zaštitnika Hrvatske

U Karlovcu je 14. lipnja u Nacionalnom svetištu sv. Josipa održano misno slavlje prigodom 322. obljetnice izbora i proglašenja sv. Josipa zaštitnikom hrvatske domovine i naroda. Svetu misu je služio pomoćni biskup Vlado Košić. Njegovu homiliju u nastavku prenosimo u cijelosti.

Sv. misi su nazočili Damir Jelić, gradonačelnik grada Karlovca čiji je također zaštitnik sv. Josip, te župan Karlovačke županije Ivan Vučić i dožupan Ivan Banjavčić. Saborski zastupnici ni ovom prigodom nisu bili nazočni.  

Poslije mise u Dvorani sv. Josipa priređena je prigodna tribina. U sažetom ali vrlo poučnom povijesnom presijeku iznijete su sve bitne činjenice vezane uz višestoljetno štovanje sv. Josipa kao zaštitnika hrvatske domovine i naroda.

Damir Borovčak 

Pomoćni biskup Vlado Košić: Sv. Josip i danas je silno potreban našoj domovini Hrvatskoj!

Draga braćo i sestre,

Danas ovdje u hrvatskom Nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu želimo zahvaliti Bogu za povijesni izbor sv. Josipa zaštitnikom Hrvatske. Zbilo se to prije 322 godine, točnije na svom zasjedanju 9. i 10. lipnja 1687. g. na poticaj zagrebačkog biskupa Martina Borkovića Hrvatski je sabor proglasio Sv. Josipa zaštitnikom Hrvatskog kraljevstva. U protokolu Hrvatskog sabora o tome je zapisano:

Sveti Josip, Krista Spasitelja vjerni branitelj, Djevice Bogorodice djevičanski zaručnik, za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske u Državnom saboru godine 1687. od redova i staleža jednoglasno je odabran.

Tome treba pridodati da je Hrvatska biskupska konferencija upravo prošle godine na svojem XXXVII. plenarnom zasjedanju u Šibeniku (od 5. - 7. studenoga 2008.) potvrdila taj izbor, te je u Priopćenju s tog zasjedanja zapisano: „Nakon što su razmotrili povijesni tijek razvoja štovanja sv. Josipa u našem narodu, biskupi su prihvatili sv. Josipa za glavnog zaštitnika Hrvatske.“

Zašto je baš sv. Josip izabran za zaštitnika naše Domovine, što je taj izbor značio te davne 1687., i zašto ponovno nakon više od 320 godina taj izbor ponavlja i Hrvatska biskupska konferencija?

Sigurno, povijesne su nevolje nagnale zagrebačkog biskupa Borkovića da predloži a Hrvatski sabor da prihvati i proglasi sv. Josipa zaštitnikom Hrvatskog kraljevstva. Bilo je to vrijeme kad se još uvijek nad Hrvatskom nadvijala višestoljetna opasnost turskih osvajanja: Doduše, već se bila dogodila nedavna pobjeda 1683. kod Beča, nakon koje je započelo veliko oslobađanje Hrvatske – sve do mira u Sreijemskim Karlovcima 1699., kad je oslobođen veći dio Hrvatske. Islam dakle nije na naše područje došao milom nego silom i taj rat nije bio vjerski, nego prvenstveno nacionalni, radi nacionalne neovisnoti. K tome, prijetnja protestantizma također je bila veoma jaka. I ta prijetnja nije bila tek vjerska, tako da odluke Hrvatskoga sabora kojima je u Hrvatskoj bio protestantizam zabranjen, zapravo su bile u smislu očuvanja nacionalnog integriteta i neovisnosti od germanskim i mađarskih presizanja.

U takvim uvjetima borbe za golu opstojnost Hrvatski se sabor utekao zaštiti sv. Josipa želeći time ujediniti narod u molitvi i podložnosti Onome kojemu je sv. Josip služio, a to je Kristu Gospodinu. Sigurno, bio je to jasan poziv i protiv onih koji Isusa Krista ne priznaju i njegovo sveto ime obešćaćuju, kao i protiv onih koji su nijekali pravo štovanja bilo kojega sveca.

Sveci su nama putokaz i – kako je lijepo rekao za bl. Alojzija Stepinca, proglašavajući ga blaženim, papa Ivan Pavao II. – oni su naš „kompas“! Kamo ići, i kako ići, to nas uče sveci koji su već prošli put kojim mi još putujemo.

I danas nam je potreban sv. Josip, kao zagovornik i zaštitnik Hrvatske, ali i kao putokaz, kamo i kako trebamo putovati i mi danas na našem životnom putovanju, i pojedinačno, ali i na poseban način – kao zajednica, kao narod.

Slika koju danas imamo u pročitanoj Božjoj riječi uči nas da je potrebna vjera u malenost jer Gospodin kaže za gorušičino zrno: „Manje od svega sjemenja na zemlji postane veće od svega povrća.“ To Gospodin govori o Kraljevstvu Božjemu. Ono raste tiho, u poniznosti i neznatnosti. Možda bismo očekivali da to bude upravo suprotno, bučno, s pokazivanjem moći i sile. Ali ne! Bog ima drukčiju logiku. To je već najavljeno u knjizi proroka Ezekijela, koju smo čuli u pravom čitanju. Tu prorok navješćuje da će Bog samo maleni dio izraelskog naroda uzeti i od njega učini svoj narod, jer se većina odmetnula od Boga. U slici velikog cedra od kojeg će Bog odlomiti grančicu da ju zasadi na najvišoj gori izraelskoj, a koja će onda postati velika da će se u njezinoj krošnji gnijezditi sve ptice, gotovo da možemo prepoznati i našu Domovinu, koja je poput Izraela, doživjela upravo u vrijeme biskupa Martina Borkovića i povijesne odluke Hrvatskoga sabora koju danas obilježujemo, da postane „reliquiae reliquiarum - ostatak ostataka nekoć slavnog kraljevstva Hrvatske“. Ali Gospodin je navijestio: „Ja Gospodin visoko drvo ponizujem, a nisko uzvisujem.“ Tako je jasno da za Božje oči ljudska veličina može biti neznatna, dok istodobno ono što je u očima ljudskim maleno, za njega je veliko i važno.

Nije li tako i njegov Sin došao sasvim naznatno, gotovo nezamjetljivo, u skromnim uvjetima, rođen u betlehemskoj štali, na slamici među domaćim životinjama? Nije li ta skromnost bila gotovo spoticaj njegovim učenicima, kojima je čak rekao: „Blago onom tko se ne sablazni nada mnom!“ (Mt 11,6).

U čemu je to danas Hrvatska ugrožena pa nam se s posebnim pouzdanjem valja utjecati sv. Josipu? - Pitanje je to bezobzirnog trčanja u Veliku Europu, da i mi budemo veliki, no Bogu nisu važni veliki, nego vrijedni, oni koji su pošteni, koji se bore za dobro, pa bilo to i u neznatnosti! Ne treba to vidjeti nitko drugi doli Bog. To je znao sv. Josip, svetac šutnje, čiji je život govorio više negoli riječi – poput rečenice sv. Antuna, kojega smo jučer slavili, a koji je rekao: „Riječ je živa kad život govori. Zato neka prestanu riječi, a neka progovore djela!“

- Ugroza danas za Hrvatsku nisu ni Turci ni Mađari, to su na žalost bezvrijednosti i protuvrijednosti koje slijedimo mi sami, a koje nas mogu uništiti više negoli strana posizanja. Mi smo ti koji se odričemo vlastitog identiteta, za novac rasprodajemo sve što su vjekovima čuvali naši pređi. Ali ne samo zemaljska, prirodna i kulturna dobra, nego puno više ugrožena su neprolazna dobra, stavovi, principi, moralna načela, poštovanje života od začeća do naravne smrti, poštovanje Bogomdane ustanove obitelji kao zajedničkog i plodnog života muškarca i žene!  

- Sv. Josip bio je glava svete nazaretske obitelji. Koliko se udara danas upravo na obitelj! I mediji, koji rastaču vrijednosti na kojima počiva naše društvo, i primat kapitala kojemu se trebaju podrediti svi, pa tako ostaju bez slobodne nedjelje deseci tisuća majki u našem narodu! I umjesto da se u javnosti iznose stavovi tih, malih ljudi, koji pate kad im se oduzima neradna nedelja, liju se već mjesecima suze vlasnika trgovačkih lanaca koji su kao stranci došli samo uzeti novac našim ljudima, ali i preodgojiti naše obitelji da se nedjelom ne druže kod kuće i s rodbinom i prijateljima, nego da njima pune nikad dovoljno pune džepove! I sve to gledamo kako nam iz nedjelje u nedjelju serviraju javni mediji koje plaćamo upravo mi, katolici, koji smo u većini, ali koji nemamo pravo glasa! Korumpirani mediji koji puštaju samo priču nezadovoljnih vlasnika velikih trgovina žele nas uvjeriti kako je potrebno odustati od naših vjekovnih tradicija, kako se nedjelja od sada mora prestati zvati nedjeljom – pa bi ju valjda trebalo prozvati „radnicom“?! Korupcija i kriminal uvukli su se u pore našeg društva, jer još uvijek vrijedi načelo „snađi se, druže!“ I umjesto da bacimo u ropotarnicu povijesti najveće zločince nad našim narodom, koji su uzrok najvećim tragičnim pokoljima izvršenim nad Hrvatima u njihovoj povijesti, mi još uvijek imamo na najvišim položajima pobornike restauracije sistema koji je proizveo tolike nepravde i patentirao koruptivno načelo „snađi se!“

- Kako može naprijed konačno to naše hrvatsko društvo kad se još uvijek progoni kršćane, kad je sa sv. Josipom i danas Crkva katolička protjerana u egipatsko izgnanstvo, kad ne smije govoriti o Isusu i njegovim načelima, kad je ismijavan govor Crkve i smatra se da ona nema što reći u javnosti! Nismo li ponovno građani drugoga reda, kad se od nas očekuje samo da plaćamo tuđe krive projekte, da šutimo i gledamo kako naše društvo tone sve dublje?

- Kad se zalažemo za pravo radnika, kažu: to nije vaša stvar! Sjećam se kako sam bio u Rimu 2000., prvog svibnja kad je pokojni papa sluga Božji Ivan Pavao II. sazvao Jubilej radnika. Tada su ljevičarski političari poručivali: To nije tema Crkve, to je naša stvar! Eto, borba za radnika želi se prikazati kao nešto u što se Crkva ne bi trebala miješati. A sv. Josip, radnik? Što nam on poručuje danas? Može li se graditi sretna domovina, mogu li naše obitelji napredovati – bez ispravnog odnosa prema radu? Pa sv. Josip bio je radnik, i samoga Gospodina Isusa učio je raditi. Kako su se izokrenule mnoge vrijednosti! Kako li su nisko pali oni koji žele napredak, ali na štetu čovjeka, radnika, čovjeka, člana obitelji, čovjek – sina i kćeri svoje slobodne domovine! Čovjek mora biti u središtu rada i njegovo dostojanstvo, pravo na rad i pravedna plaća i mirovina!

Sv. Josip i danas je silno potreban našoj domovini Hrvatskoj! Njegov zagovor neka brani naše obitelji, neka pomogne našim radnicima, ratarima i ribarima, neka ohrabri one među našim vođama koji imaju želju da ne prodaju dušu, savjest i ponos za volju velikima i da štite male ljude, prije svega svoju Domovinu i svojega radnika, ne kapital pod svaku cijenu, nego da grade naš zajednički dom na čvrstom temelju, Isusu Kristu našemu Gospodinu i njegovim vječnim načelima! U tome nas neka ne straši naša malenost, jer što je u ljudskim očima maleno, to je veliko u očima Božjim, koji će na kraju uvijek pobijediti.

Amen.

{mxc}