Hodočašće u Međugorje i Široki Brijeg

Prošli tjedan, od 24. do 26. listopada, članovi Udruge Macelj 1945. i njezini simpatizeri hodočastili su u Međugorje, Široki Brijeg i Groblje mira - Bile, na poticaj i u organizaciji idejnog začetnika udruge Damira Borovčaka. Bilo je to prvo takvo hodočašće, nadahnuto potrebom molitve zbog očuvanja zajedništva i stabilnosti Udruge u posljednjim teškim i izazovnim vremenima dok se 2,5 godine opako nasrtalo na ostvarene vrijednosti i pojedine članove. U takvim okolnostima trebalo je tražiti zaštitu i pouzdanje, a potom iskazati i zahvalnost kod Gospe Mira.ž

Krenulo se u petak ujutro iz Zagreba, stiglo poslijepodne u Međugorje te smo odmah krenuli u crkvu pozdraviti i zahvaliti Gospi Mira. Bili smo nazočni na molitvi krunice i zatim na svetoj misi. Propovijed je bila na temu Lukinog evanđelja (Lk 12,54-39) „Lice zemlje i neba umijete rasuditi, kako onda ovo vrijeme ne rasuđujete?“ Simbolično je ta tema o licemjerju, upravo nastavno vezano za potrebe našeg dolaska.

Idući dan po programu ostvarili smo posjet Širokom Brijegu, gdje nas je dočekao fra Miljenko Stojić, vicepostulator 66 ubijenih hercegovačkih fratara i dopredsjednik Udruge Macelj 1945. Nazočila je i Marijana Tomašević, voditeljica ureda Memorijalnog centra Groblje mira - Bile. Fra Miljenko je detaljno ispričao povijest dolaska fratara na Široki Brijeg, njihove povijesne zasluge i dobra djela za narod u Hercegovini, od dolaska do danas. Opisao je napad partizana na Široki Brijeg u veljači 1945., bestijalno ispaljenih 300-tinjak granata na crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije. Uslijedila je tužna priča o ubojstvu 12 subraće fratara zatečenih u samostanu, o uništavanju crkvenog inventara i cijeli niz drugih povijesnih detalja. Među inim, fra Miljenko je objasnio kako postoji povijesni dokument o izravnoj naredbi Josipa Broza Tita da se fratri pogube. A čuli smo i o drugim poznatim osobama iz tzv. NOB-a i njihovim zlodjelima u napadu na Široki Brijeg. U veljači 1945. bila je tu i Milka Planinc, rođ. Malada, i Ante Josipović otac Ivana, bivšeg predsjednika RH, zatim Petar Leko, stric Josipa Leke, bivšeg predsjednika Hrvatskog sabora… Sve to govori koliko su neki bivši političari duboko upleteni u to stradanje, a potomci obiteljski ogrezli u komunističkoj ideologiji.

Od ukupnog broja 66 ubijenih hercegovačkih fratara, svoj grob u crkvi imaju 22 fratra čiji su ostatci pronađeni, od kojih su 12 ubijeni u skloništu uz samostan. Na grobu smo se svi zajedno pomolili, zapalili svijeću Udruge Macelj 1945. i krenuli razgledati stalni postav izložbe u samostanu. Potom je fra Miljenko pred ulazom u samostan ukazao na povijesnu ploču koja je također zasmetala partizanima, pa su tekst na njoj do neprepoznatljivosti devastirali, iako na njoj nije pisalo ništa što bi ih trebalo iritirati. Ploča je rekonstruirana i sada nova ploča sa starim natpisom stoji lijevo od ulaza u samostan.

Svake godine u Širokom Brijegu obilježava se dan sjećanja na „Dane pobijenih hercegovačkih franjevaca“, te se održava simpozij, prikazuju izložbe, molitve i misna slavlja. Kanonski postupak za proglašenje franjevaca mučenika je u tijeku jer su dokumenti predani lokalnoj biskupiji.

Nakon ovih razgovora krećemo prema tom skloništu i ulazimo na mjesto gnjusnog zločina. Ideološki zadojenim i sotonom opsjednutim partizanima nije bilo dovoljno metkom u potiljak poubijati 12 nedužnih fratara, već su ih mrtve zalili benzinom i njihova tijela zapalili. I potom jamu zatrpali. Takvo je stanje trajalo sve do 1. srpnja 1971. kada su njihovi posmrtni ostatci izvađeni i pokopani u grob u crkvi.

Nakon posjeta samostanu krećemo put Groblja mira na Bilama. Tamo se susrećemo s veličanstvenim memorijalnim projektom u nastajanju. Četiri plohe pune križeva, s imenima ubijenih i nestalih osoba iz cijele Bosne i Hercegovine, iz vremena Drugog svjetskog rata i poraća. Na Polju A, B i C sistematski su po pokrajinama i župama Bosne i Hercegovine raspoređeni križevi s imenima i prezimenima, do sada oko 20 tisuća. Računa se i u budućnosti planira postaviti ukupno oko 50 tisuća. Sve to se radi temeljem popisa iz župnih matičnih knjiga pokojnih.

Obilazimo groblje osupnuti i zatečeni, nedovršenim ali veličanstvenim ostvarenjem. U središnjem dijelu stoji replika Vukovarskog križa, kao simbol neprekidnih stradanja ali i kao poveznica s ljudima iz Hercegovine koji su prije i poslije Drugog svjetskog rata, zbog prehranjivanja svojih obitelji, preselili u Slavoniju. Zaustavljamo se i razgledavamo pietu pored crkve Sv. Josipa Radnika, fotografiramo se i potom ulazimo u crkvu koja je u fazi unutrašnjeg završetka uređenja. Na kraju zamolim i posjećujem grobnicu u kojoj su pohranjeni ostatci nekih do sada pronađenih i pokopanih žrtava, iz jama gdje su obavljene ekshumacije u potragama za poubijanim fratrima.

Uz blago rošenje s neba, napuštamo Groblje mira - Bile i zaustavljamo se na mjestu pradavne crkve u vrtači, na otvorenom, iz turskih vremena. Tako se ovdje čuvala postojanost vjere i hrvatstva dok su povijesne nevere pustošile ove krajeve.

Polazimo na ručak i zajedničko druženje. Tu upoznajemo voditelja Pododjela za Drugi svjetski rat i poraće Hrvatskog narodnog sabora Mile Pušića i njegovog zamjenika Ante Zovka. U razgovoru izmjenjujemo informacije, žrtvoslovna iskustva i buduća nastojanja u čuvanju sjećanja na stradale pređe. U razgovoru dolazi prijedlog domaćina, da članovi Udruge Macelj 1945. ponovno hodočaste iduće godine za 1. svibnja na svetu misu u Memorijalni centar Groblje mira, povodom proslave blagdana Svetog Josipa Radnika, i zaštitnika hrvatskog naroda.

Poslije druženja odlazimo za Međugorje, na molitvu krunice i večernju svetu misu. Slušamo sada već nedjeljno Evanđelje po Luki (Lk 18,9-14), opet poučno o iskrenosti molitve kada carinik siđe opravdan kući svojoj, a ne farizej. Poznata je to prispodoba o poniznosti molitve bez hvastanja i usporedbe na druge oko sebe.

Iako župa Međugorje nije primarno mjesto u kojem se dogodio glavni zločin ubojstva 12 franjevaca u veljači 1945., dokumenti župe ukazuju kako su franjevci iz Međugorske župe, također nesmiljeno ubijani tijekom Drugog svjetskog rata i poraća. U Međugorju svake se godine služi misa i obnavlja sjećanje na fratre i župljane stradale u Drugom svjetskom ratu, zbog komunističke mržnje prema vjeri.

U nedjelju ujutro, poslije doručka odlazimo u međugorski spomen-park starih temelja crkve. Ovdje se nalaze povjesnice o župi ali i o stradanjima spomenutih fratara. Ovdje postoji veličanstven brončani spomenik poubijanim fratrima. Evo popisa franjevaca iz župe Međugorje, koji iz nje potiču ili su u njoj djelovali, a ubijeni su u razdoblju Drugog svjetskog rata i poraća: Jozo Bencun, rođen u Međugorju, ubijen 14. veljače 1945.; Marko Dragićević, rođen u Međugorju, ubijen 11. veljače 1945. u Grabovoj Dragi; Mariofil Sivrić, rođen u Međugorju; ubijen 1945.; Grgo Vasilj, djelovao u Međugorju, ubijen u Mostaru 14. veljače 1945.; Jenko Vasilj, djelovao u Međugorju, ubijen 1945. negdje u blizini Klanjca; Križan Galić, ubijen na službi u Međugorju; Bernardin Smoljan, župnik u Međugorju, ubijen 14. veljače 1945. i tijelo bačeno u Neretvu; Bono Jelavić, djelovao u župi Međugorje i ubijen; Paško Martinac, djelovao u župi Međugorje i ubijen; Anđelko Nuić, kapelan u Međugorju 1943.-45. i ubijen nakon 15. svibnja 1945. negdje u Sloveniji. Čini se kako premalo međugorskih hodočasnika poznaje ovo mjesto ili namjerava ovdje promišljati o žrtvama i stradanjima ovog međugorskog kraja, kao i zapaliti svijeću za njihove duše.

Poslije razgledavanja spomen-parka odlazimo do dvorane euharistijskog klanjanja. Ovdje se nalaze reljefna poprsja poubijanih međugorskih fratara. Nas iz Udruge Macelj 1945. istraživački zanima fra Jenko Vasilj zbog činjenice da ispod njegovog portreta stoji da je ubijen u mjesecu svibnju kod Klanjca. A Udruga Macelj 1945. istražuje i pokušava pronaći žrtve na području Hrvatskog zagorja.

Opraštamo se na nedjeljnoj svetoj misi s Gospom Mira i s ostvarenim zahvalnim nakanama vraćamo se prema Zagrebu. Milostiv je bio naš posjet, u punini suosjećanja na mukotrpne žrtve hrvatskog naroda. U Međugorje dolaze mnogi vjernici iz Hrvatske, a dojam je – nedovoljno poznavajući i suosjećajući žrtve iz naše patničke povijesti. Miješaju nam se osjećaji potresenosti i radosti s viđenim i doživljenim, razmišljajući o ostvarivanju poruke: „Krv mučenika sjeme je novih kršćana.“ Zato molimo za sve naše pokojne članove Udruge Macelj 1945. i one žive koji će nastavili promicati uspomene na sve žrtve i ustrajati proslaviti maceljske mučenike.

Tekst i fotografije: Damir Borovčak