Maceljski križni put "Stopama pobijenih" po kišnom i hladnom vremenu

Kišno i hladno vrijeme u subotu 2. travnja ipak nije pokolebalo više od stotinjak hodočasnika iz Zagreba, Varaždina, Krapine i domaćih župljana iz Đurmanca u odazivu na tradicionalni korizmeni Križni put „Stopama pobijenih“. U organizaciji Udruge Macelj 1945. pristigao je autobus hodočasnika iz Zagreba. I ove godine pridružili su se hodočašću hrvatski branitelji dragovoljci, no došli su i dvoje mlađih Hrvata iz iseljeništva, povratnici s Novog Zelanda i SAD. Bili su na tom putu i članovi Hrvatskog žrtvoslovnog društva i Marijanskog zavjeta za Domovinu. Cijelo je vrijeme s hodočasnicima hodala i Ivona Paltrinieri, ravnateljica Sektora za žrtve Drugog svjetskog rata, kao izaslanica iz Ministarstva hrvatskih branitelja.

 Na početku hodočasnike je pozdravio župnik crkve Svetog Jurja u Đurmancu fra Vlado Mustač, koji je poveo hodočasnike od prve do treće postaje kod župne crkve, da bi se na kraju četverosatnog hoda ponovno priključio i hodočašće zaključio sa svetom misom. Krenulo se od prve postaje, simbolično uvijek sa željezničke postaje Đurmanec, gdje su partizani 1945. iskrcavali ratne zarobljenike, vezali ih žicom i u kolonama bez ikakvih suđenja odvodili u smrt. U četverosatnom hodu „Stopama pobijenih“ do crkve Muke Isusove u Maclju, molila se sveta krunica predvođena članovima Marijanskog zavjeta za Domovinu. Na ostalim postajama hodočasnici su kao i predhodnih godina bili samoorganizirani. U Donjem Maclju kod sedme postaje obitelji Pracaić i Mohorko priredile su za sve hodočasnike tradicionalnu okrijepu, s pecivom, kolačima, kavom i pićem. Taj običaj je simbolično sjećanje na one tužne dane iz 1945. kad su žene ovoga kraja za okrijepu u kolonu iscrpljenih zarobljenika dobacivale kruh i vodu.

Tijekom četverosatnog hoda članovi Udruge Macelj 1945. su nastavili poučnu tradiciju tumačenja pojedinih postaja koje su povezane sa stvarnošću komunističkih brutalnih likvidacija zarobljenika iz 1945. Najprije na groblju u Đurmancu s osvrtom na nalaze najnovijih žrtava u Križanovom jarku, potom u Smiljanovoj Grabi podno Ilovca s ukazom na potrebu nastavka daljnjih istraživanja, kao i na području zvanom Lepa Bukva na okolnosti značaja tog svetog spomen mjesta. Upravo na tom posebnom mjestu stradanja svećenstva i hrvatskog naroda, nedavno je započelo u privatnoj inicijativi raščišćavanje tih zaraslih i opustošenih dvaju bivših šumarskih objekata predratnog šumskog veleposjednika Freudenreicha. Te su zgrade u svibnju i lipnju 1945. služile kao logističko mjesto za pripremu i organizaciju krvoločnih zločina. Lepa Bukva je naime poznata kao stratište 21 svećenika i bogoslova te žrtava iz pet pronađenih jama na tom lokalitetu. Poslije rata ti su objekti prozvani „Titovim lovištem“ te su bili pomno čuvani, jer je zločinac Tito u Macelju bio tri puta u lovu, ili točnije rečeno u osobnom nadzoru pomno prikrivenih komunističkih stratišta.

Stoga se u Lepoj Bukvi o strahotama pokolja nad jamom IV.D i ovom prigodom molila 12. postaja križnoga puta, poznatog franjevca Bonaventure Dude, koji ga je napisao u spomen na maceljske žrtve. Zahvalni smo za otkriće ovih jama sada već pokojnom svjedoku Franu Živičnjaku koji je ovdje također trebao završiti svoj život, ali se sretno spasio. Istom, početkom 1990. godine svojom je upornošću na ukazivanje istine o maceljskim žrtvama počeo ukazivati Nadbiskupijskom Duhovnom Stolu na Kaptolu u Zagrebu, kao i hrvatskim vlastima. Time potaknut kardinal Franjo Kuharić ubrzo je održao 9. lipnja 1991. prvu svetu misu za žrtve maceljskih stradanja. Tek godinu dana kasnije 1992. potvrđeni su navodi Frana Živičnjaka kad su iz blata bili ekshumirani svećenici, franjevci, bogoslovi i druge razvojačene i civilne žrtve. Lokalitet Lepa Bukva posebno je i najveće skupno mjesto stradanja hrvatskog svećenstva. Po zapisu iz Franjevačke kronike samostana u Krapini, na grobnici stoji upisano: “Veri martyres pro fide et patria” - Pravi mučenici za vjeru i domovinu. Ujedno je na grobnici za sve rodoljubne žrtve iz Drugog svjetskog rata također zapisano: „Kada mi trava prekrije grob, Majko, ne plači mi ti, Pamti da Hrvatska neće biti rob Nit’ će je nestati“.

Na završetku križnog puta uslijedila je i sveta misa u crkvi Muke Isusove. Lani je misa izostala. Pod izgovorom pandemije, prošle se godine smatralo da su molitve križnog puta na svježem zraku zarazno opasne. Tada je mala hodočasnička grupa članova Udruge Macelj 1945. bila prinuđena na nužnu samoorganizaciju hodočašća u svrhu održavanja tradicije. Stoga na to vrijeme donesenih ispravnih odluka ostajemo ponosni. Zato nas ni ove godine hladno i kišovito vrijeme nije moglo zaustaviti u sjećanju na stradanja iz 1945. i molitvi za duše žrtava.

tekst i fotografije: Damir Borovčak