Misa povodom obilježavanja rođendana ubijenog biskupa dr. mons. Josipa Marije Carević

U nedjelju 20. veljače u sklopu čuvanja uspomene nastavljeni su Dani biskupa Carevića 2022. u župnoj crkvi Sv. Roka u mjestu Luka. Održana je sveta misa koju je predvodio župnik iz nedalekog Velikog Trgovišća, vlč. Luka Slijepčević u suradnji domaćeg župnika vlč. Dražena Radigovića. Na misi je nazočio veliki broj domaćih vjernika iz općine Luka, uz goste iz Zagreba i Mekovića, od kuda je rodom biskup dr. mons. Josip Marija Carević. Program obilježavanja Dani biskupa Carevića 2022. je vrlo opsežan i ovo je bilo treće događanje, koje je u noći 12 na 13. veljače započelo cjelonoćnim klanjanjem u župnoj crkvi u Velikom Trgovišću te se sada nastavilo povodom rođendana biskupa Carevića, a nastaviti će se sve do 4. lipnja og.

U propovijedi koju je održao vlč. Luka Slijepčević najprije je podsjetio na životopisne podatke ubijenog biskupa Carevića. Potom je vlč. Slijepčević istaknuo da život biskupa Carevića proučava već intenzivno dvije i pol godine, te je postao toliko potaknut teškom sudbinom ubijenog biskupa mons. Josipa Marije Carević da je upisao studiji povijesti i počeo studirati. Potom je istaknuo da je mišljenja kako je potrebno dostojanstveno pokopati svaku žrtvu. To je minimum koji svaki čovjek zaslužuje. Pravo na grob.

Na kraju misnog slavlja vlč. Luka Slijepčević je želio zahvaliti prisutnima na misi i još jednom potaknuti sve ovdje okupljene da se ujedinimo u molitvi za pronalazak posmrtnih ostataka biskupa Carevića.

Idući susret u nastavku Dani biskupa Carevića 2022. održati će se u noći 19. na 20. ožujka kada će u župi Luka biti održano cjelonoćno klanjanje na nakanu pronalaska posmrtnih ostataka biskupa Josipa Marija Carevića.

 Propovijed vlč. Luke Slijepčevića

Josip Marija Carević rođen je u Metkoviću 16. veljače 1883. u obitelji Antuna i Stanislave r. Jeramaz. Njegov otac Antun Carević doselio je u Metković iz Stona.

Teologiju je studirao u Rimu, te postigao dva doktorata, iz teologije, i filozofije, govorio je njemački i talijanski, a služio se i francuskim jezikom. Bio je dva puta pozvan natjecati se za profesora na fakultetu u Zadru i Zagrebu, ali je se zahvalio na oba poziva. Neću nabrajati sve njegove brojne službe, već donosim nekoliko misli iz splitskog tjednika Jadran od 20. travnja 1929. godine povodom biskupskog imenovanja don Joze kako su ga od milja u Splitu zvali. Citiram:

Sa svih strana lete brzojavne čestitke i u Split, novoimenovanom biskupu, i u Dubrovnik, radujući se kaptolu, kleru i vjernicima na novoj sreći koja im je u dio pala. Dolaze k najmlađem od jugoslavenskih biskupa njegova braća svećenici, njegovi župljani, njegovi prijatelji, štovatelji, sugrađani. Svi mu se raduju. Ali to veselje kao da muti pomisao na rastanak od popularnog gradskog župnika, od svakome poznatog i od svakoga ljubljenog i štovanog „Don Joze“. Svi oni koji su imali sreću da se s njime izbliže upoznaju i da ga vide u njegovom radu, u njegovoj službi, sa zebnjom u srcu pitaju se: ko će nakon njegova odlaska moći da popuni onu veliku prazninu, koju će za sobom ovdje ostaviti.

Ta prečasni dr. Josip Carević bio je svugdje, gdje je poželjno bilo i gdje je trebalo da bude i da se nađe jedan suvremeni katolički svećenik. Splitski gradski župnik bio je svima sve. Dušobrižnik par excellence, otac, brat, prijatelj, milosrdni samaritanac, ustrpljiv i ustrajni pomoćnik, savjetnik. Preopterećen poslom, ali je uvijek znao naći vremena kada se radilo da bližnjemu, ma ko on bio, učini dobra i pomogne. Kada spomenemo da su ga svaki dan s najvećim pouzdanjem zaokupljali oni najniži, najbijedniji i da nikoga od njih nije odbio, označili smo ga kakav je u istinu bio ovdje među nama.

I ma da je imao prepune ruke posla, ma da je radio bez prestanka i naporno od jutra do kasne noći, ovaj se dobri i pobožni Kristov pomazanik nije dao satrti, vidio si ga uvijek vedra, nasmijana: potiče i bodri druge, a sam uvijek pripravan na nove žrtve i novo pregaranje, u čemu je uvijek bio prvi među prvima…

U svakoj službi koja mu je od njegovih starješina bila povjerena, na svim mjestima, na koja je bio postavljen, zasukao je obje ruke i dao se na posao zamjernom gorljivosti. Uz svoje zvanične dužnosti, koje je uvijek izgledno vršio, bavio se je svim onim što je bilo namijenjeno dobroj stvari, promicao slavu Božju, od koristi bilo vjernicima i društvu kao takvu. U tom se je radu pokazao pun inicijative, neustrašivosti, potrebite odvažnosti i optimizma, ustrajnosti, načelnosti, dosljednosti, ali i takta. Divota je ovog neumotnog i neutrudivog radnika bilo vidjeti sa koliko se predanosti povjerava Božjoj providnosti poslije nego što je sam sa svoje strane učinio sve što je trebalo učiniti…

Koliko Split i splitska dieceza gube odlaskom presvijetloga Carevića, toliko ovim imenovanjem još više dobiva starodrevni Dubrovnik i dubrovačka dieceza. Novi biskup, još krepak i čil, istom mu je 47 godina, prelazi u novo povjereni vinograd Gospodnji da mu se preda srcem i dušom, da mu se sav posveti.

Upravu dubrovačke biskupije preuzeo je na Malu Gospu, 8. rujna 1929. godine.

List Dubrovačke Biskupije od 30. rujna 1939. donosi pregled desetogodišnjeg djelovanja biskupa Carevića u Dubrovniku. Iz tog pregleda izdvajam najvažnije.

Po dolasku u dubrovačku biskupiju Carević je zatekao jedanaest župa bez župnika, te veliki dio klera pred mirovinom. Nije bilo niti jednog kandidata za svećeništvo, a u malom sjemeništu bilo je 8 đaka. Nastojao je dati jasne smjernice i ujediniti kler u pastoralnom radu. Osobitu brigu posvetio je pastoralu zvanja. Kroz njegovih deset godina upravljanja biskupijom, stasala su 34 svećenika, bilo je 19 kandidata za svećeništvo i 43 đaka u malom sjemeništu. Uredio je sjemenište, za kandidate kupio Ljetnikovac u Vrbici. Organizirao je Euharistijske kongrese po dekanatima biskupije i konačno 1937. godine organizirao veličanstveni Euharistijski kongres u Dubrovniku. Prije i poslije kongresa bile su organizirane misije.

Biskup je bdio nad društvima Apostolstvo molitve, te Katoličkom akcijom, a osobito je vrednovao djelovanje Bratovština za koje je izdao generalni pravilnik. Podigao je 1935. godine spomen križ na Srđu, uz mnoge poteškoće. Vodio je brigu oko uređenja katedrale, te poticao euharistijsku duhovnost kroz molitvu klanjanja pred Presvetim Sakramentom.

U njegovih deset godina izgrađene su tri nove crkve, a dvije započete. Obnovljeni su mnogi crkveni objekti. Dolaze u biskupiju časne sestre Malog Isusa iz Sarajeva, Kćeri Božje Ljubavi i sestre Predragocjene Krvi.

Neumorno radi i na karitativnom polju. U Gružu osniva pučku kuhinju, a 1935. godine uz velike otpore organizira u katedrali Duhovni koncert za pomoć gladnima, 1936. godine zajedno s narodnim zastupnikom Rokom Mišetićem skuplja po Dubrovniku pomoć za potrebite. Pomaže školske kuhinje za zimsku prehranu siromašne djece. Dugogodišnji je predsjednik Crvenog Križa u Dubrovniku. Na čelu je odbora Javne Dobrote te uređuje starački dom u Dubrovniku. Na čelu je odbora Zbora popovskog, te da bi dao radnicima posao u vrijeme krize pokreće obnovu kuća kojima Zbor upravlja.

Osniva Biskupijsku pinakoteku u Dubrovniku, te Crkveno umjetničku komisiju i Dijecezansku komisiju za crkvenu glazbu. Nabavljene su nove veličanstvene orgulje u dubrovačkoj katedrali i u Cavtatu. Uspješan je i na ekonomskom polju te je svojim zalaganjem podigao crkveno-ekonomsko stanje biskupije.

Ipak, važno je naglasiti da je po svojoj velikoj karitativnoj djelatnosti biskup pokazao, da je ne samo riječju nego djelom i žrtvama dobri pastir i otac siromaha.

Na Bijelu nedjelju, 14. travnja 1940. biskup Carević napustio je Dubrovnik, te je prijevremeno umirovljen, odlazi u Zagreb i stavlja se na raspolaganje zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu. Stanovao je kod sestre Milke u župi sv. Marka u Jurjevskoj ulici.

U prosincu 1943. biskup Carević iz Zagreba dolazi pastoralno pomagati župniku Matiji Horvatu u župu Veliko Trgovišće. Stanovao je u selu Vižovlje, u drvenoj kući kod svojih rođaka. Na žalosni petak, 23. ožujka 1945., odveden je i za njega se više nište službeno ne zna. U narodu se još uvijek priča o neljduskom načinu mučenja biskupa i njegovoj smrti.

Život biskupa Carevića proučavam već intenzivno dvije i pol godine. Od početka sam se pitao kako pristupiti ovom slučaju a da to ne bude klasična hrvatska priča o partizanima i ustašama. Nakon godine dana shvatio sam što bi trebalo napraviti da se napokon prestanemo prepucavati i svađati oko ustaša i partizana.

Shvatio sam da danas hrvatski narod treba neopterećene ljude, bez obiteljskih rana, koji će početi studirati modernu povijest. I zato sam, kao župnik i ne baš u cvijetu mladosti, upisao studiji povijesti i počeo studirati. Rodio sam se davno nakon Drugog svjetskog rata, u mojoj obitelji nije bilo niti ustaša ni partizana. Želim bez gorčine i nepristano posvetiti se proučavanju svjedočanstava i dokumenta o biskupu Careviću. Ono što mogu reći je činjenica da su na svim stranama u to vrijeme bili ne-ljudi spremni činiti najgore zločine. Osobno mislim da bi za našu domovinu bilo spasonosno da se u svakom mjestu nađe barem jedna mlađa osoba, neopterećena politikom, koja će početi proučavati povijest svoga kraja, tražeći dokumente i donoseći činjenici o događajima iz Drugog svjetskog rata. To je jedini način da se prestanemo svađati oko ustaša i partizana.

Drugo jednako važno i potrebno, je dostojanstveno pokopati svaku žrtvu. To je minimum koji svaki čovjek zaslužuje. Pravo na grob.

Želim istaknuti jednu jako važnu stvar. Uopće ne želim razmišljati o ljudima koji su ubili biskupa. Ne želim naglasak stavljati na ubojice, nego na biskupovu žrtvu. I mislim da je napokon došlo vrijeme da zaključimo ovaj tužni događaj, a to se može dogoditi sada jer su svi koji su u tome sudjelovali mrtvi. Na žalost, čini se da kao narod nemamo previše pouzdanja u hrvatsko pravosuđe, ali nakon svoje smrti, biskupovi mučitelji stali su pred jedini pravedni sud, onaj Božji, i tu prestaje moj interes za njih.

Razmišljao ovih dana, o svim onim ratnim zarobljenicima koji su položili oružje, ali su ipak bili ubijeni. Razmišljam o svim civilnim žrtvama. Mislim na sve mladiće koji još možda nisu niti bili punoljetni, ali su morali obući odoru i staviti pušku na rame, a da nisu niti znali što je to rat. Razmišljam što je svim tim ljudima prolazilo kroz glavu kada su postali svjesni da će biti ubijeni. Jesu li mislili da nikada više ne vidjeti mamu i tatu, jesu li mislili na djevojku koju su zaprosili, jesu li mislili na svoju ženu i djecu. Osjećaj da ćeš biti ubijen. Samo zato jer si na drugoj strani. I ne možeš si pomoći. Onaj strah kada čuješ pucnjeve i gledaš kako ljudi pokraj tebe padaju, dok sam ne osjetiš da si pogođen.

Nadam se da nemate to tužno iskustvo, ali probajte zamisliti da ne znate gdje vam počiva majka ili otac, muž ili žena, ili dijete. Na Sisvete svi obilaze grobove svojih najmilijih, ali vi ne znate gdje leži Vaš tata, ili mama, ili dijete. Ja znam da postoje ljudi koji znaju gdje je biskup zakopan. Lijepo vas molim, pomozite mi da završimo ovu sramotu za naše dvije župa! Budući da se ne vodi nikakav krivični postupak, nema policije, nema svjedočenja, nema odlaska na sud. Nazovite me, otići ćemo zajedno, nitko ništa ne će saznati, ako to ne želite.

Toliki neprijatelji Crkve i vjere na kraju su katolički pokopani sa svećenikom, molim vas, pomozite mi da nakon 77 godina katolički pokopamo jedinog ubijenog biskupa u Drugom svjetskom ratu, da se na taj način odužimo biskupu za dobro koje nam je činio kroz godinu i pol i da skinemo sramotu sa naše dvije župe. Amen.

Zahvala na kraju misnog slavlja vlč. Luke Slijepčevića

Na kraju ovog misnog slavlja, želio bih izreći nekoliko riječi zahvale!

Osobito me raduje da su se naše dvije župe ujedinile čuvajući uspomenu na biskupa Carevića. Hvala novom lučkom župniku Draženu, našem domaćinu, na interesu, na pozivu i na dobroj volji da po prvi puta slavimo misu za pokojnog biskupa Carevića!

Kroz ovih nekoliko godina upoznao sam puno ljudi koji su pokazali interes za biskupa Carevića i koji ozbiljno mole za pronalazak njegovih posmrtnih ostataka.

Hvala Mirku Ivanjeku, koji je napisao romansiranu biografiju o Biskupu Careviću i na taj način oteo lik biskupa Carevića iz zaborava prošlosti! Mirko, drago mi je da ste danas s nama, hvala Vam za Vaš trudi zajedno s Vama pozdravljam Vašu suprugu Anku! Knjigu možete kupiti na izlazu iz crkve.

Zahvaljujem Ograncima Matice hrvatske iz Zaprešića i Metkovića na objavljivanju Mirkove knjige o biskupu Careviću!

Zahvalan sam Udruzi Macelj 1945. koja je pokazala veliki interes za biskupa Carevića, koju danas ovde predstavlja Damir Borovčak.

Drago mi je da je s nama danas i saborski zastupnik Ivan Ćelić porijeklom iz Metkovića! Ivane, hvala ti, na dolasku i podršci!

Jedna skupina ljudi posebno mi je na srcu i za njih sam osobito molio tijekom ove mise. To su djelatnici Ministarstva branitelja, točnije djelatnici Uprave za zatočene i nestale koja se sastoji od dva dijela: sektora za traženje osoba zatočenih i nestalih u Domovinskom ratu i sektora za žrtve Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja. Radi se o ljudima koji se svakodnevno susreću s obiteljima nestalih iz domovinskog rata i proživljavaju njihove obiteljske drame. Zajedno s njima proživljavaju njihovu nemoć, osjećaj napuštenosti i frustracije zbog nemogućnosti pronalaska svojih članova obitelji nakon gotovo trideset godina. To su ljudi koji traže, pronalaze i ekshumiraju ostatke ljudskih tijela. To su ljudi o kojima se malo zna, a često su zadnja nada onima koji još uvijek traže svoje najmilije. Ravnateljica Uprave je Ivona Paltrinieri, kojoj sam posebno zahvalan. Molim Gospodina da tim ljudima bude jakost na njihovom stresnom poslu!

U lučkoj župi pronašao sam skupinu ljudi čije zalaganje, žar i požrtvovnost oko pronalaženja posmrtnih ostataka biskupa Carevića na mene ostava dubok dojam. Budući da nitko nije prorok u svom zavičaju, vaša imena ne ću izreći na glas, već vas nosim u srcu i izražavam vam osjećaje duboke zahvalnosti i poštovanja!

Još jednom, molim vas sve ovdje okupljene da se ujedinimo u molitvi za pronalazak posmrtnih ostataka biskupa Carevića. U župi Veliko Trgovišće svakog petka prikazujemo svetu misu na tu nakanu.

tekst i fotografije: Damir Borovčak