Povodom 10. obljetnice smrti skromnog velikana Dubravka Horvatića

Izvrstan romanopisac, novelista, putopisac, likovni kritičar, nadahnuti pisac za mladež i za buduće hrvatske naraštaje. Izuzetan poznavatelj hrvatske pisane riječi. Zaslužan književnik bez čijih pjesama nije zamisliva antologija hrvatskoga pjesništva. Trajno potaknut Hrvatskom i njezinom prošlošću, brigom za njezinu opstojnost, bio je i urednik mnogih izdanja drugih autora. Od 1960.g. kad mu je u vlastitoj nakladi izašla prva zbirka pjesama Groznica, pa sve do svoje prerane smrti, objavio je ukupno 58 knjiga. Pod kraj života, u bolesti, naglašeno zabrinut za budućnost Hrvatske. Prisjećanje je to na život angažiranog kulturnog, društvenog i političkog djelatnika, obnašatelja važnih poslova u Društvu hrvatskih književnika, Matice hrvatske i Hrvatskoga društva za zaštitu ljudskih prava. Za vrijeme komunističke vladavine često je bio uhićivan, maltretiran i zabranjivan, gotovo 20 godina. Objavio je mnoge članke u raznim časopisima, novinama, zbornicima.., bio osnivač i urednik tjednika Hrvatsko slovo kao i recenzent mnogih izdanja drugih autora. Njegovi tekstovi s poštovanjem su se čitali, prepričavali i raspravljali prije 90'-tih, a posebice u vrijeme obnove hrvatske države. Respektiran od politike, ali i političkom podvalom izguran u stranu, zbog hrabrosti, marljivosti i pronicavosti političkog analitičara i kroničara. U njemu je izgaralo dobro za bolju, ljepšu, uspješniju i pošteniju Hrvatsku. Volio je ljude, volio je nadasve hrvatsku državu i svoj hrvatski narod.

Dubravko Horvatić, rodio se u Zagrebu 9. prosinca 1939., živio je prekratko, umro u 65. godini, 20. svibnja 2004. u svom rodnom gradu. Pokopan je na zagrebačkom Mirogoju, u prisutnosti mnoštva onih koji su se željeli oprostiti od njega. Uz rodbinu, bili su tu hrvatski književnici, slikari, kulturni, politički i drugi javni djelatnici, njegovi školski kolege, suradnici, prijatelji, pa i poštovatelji, fratri iz Bosne i Hercegovine. Bio je skroman i jednostavan u životu. Poštivala se njegova želja - pokop u šutnji, bez oproštajnih riječi i govornika... Križ, svećenik, molitva i pogrebna povorka u tišini..., tako je prije deset godina na posljednje počivalište ispraćen Dubravko. A danas, tko još danas posjećuje njegov grob? Tko se još danas sjeća Dubravka Horvatića?

Samo pet godina poslije pokopa, na 5. obljetnicu smrti, svi utjecajni hrvatski mediji već su zaboravili na vrsnog viteza pera i riječi Dubravka Horvatića. Tada, u svibnju 2009., na misi zadušnici bili su malobrojni, no iskreni njegovi poštovatelji i prijatelji. Na grob su položili cvijeće. Godine prolaze, a Dubravko prekriven lišćem kestena podno kojeg počiva, sve bliži općem zaboravu. Na grobu ponekad kitica cvijeća. U jesen divlji kesteni posloženi u križ i dječji crtež, podsjećaju na ljubav onih kojima je pisao svoje priče iz davnina.

Jeli baš od sviju zaboravljen? Ne, ostati će vječno upisan u hrvatsku povijest. Poput njegovog romana "Katarina", pisanog za sve iduće hrvatske naraštaje, objavljenog u Maglaju 1983. Uočio je povijesnu istinu o početku svih hrvatskih nedaća, priču o Bosni koja šutke pade. To je priča o tužnoj sudbini kraljice Katarine Kosače Kotromanić, koja u izbjeglištvu, u trpećoj nemoći svoju Bosnu oporučno ostavila Svetoj Stolici. Roman je u Zagrebu 2007.g., posthumno ponovno izdao Hrvatski populacijski pokret i urednik don Anto Baković, Dubravkov prijatelj i veliki ljubitelj hrvatskog naroda kakav je bio i sam Horvatić. Ta povijesna priča nadahnuto opisana, istrgnuta iz zaborava, bolno se čita na dušak, sa suzama u očima. Zahvaljujući Dubravku ona ostaje trajno zapisana pouka mlađim hrvatskim naraštajima za sva vremena.

Na grobnoj ploči uklesan hrvatski grb uz Dubravkovo ime. Kad dođem u posjet na grob prijatelju, palim svijeću s hrvatskim grbom, koji je Dubravko toliko ljubio... I prisjećam se zajedničkih priprema knjiga, promocija, druženja, razgovora... i nekih zajedničkih ugodnih vožnji na promocije, ali i onih neugodnih na preglede i kemoterapiju... A trajno ostaje u sjećanju Dubravkov osvrt prigodom mog prvog sveska 'Vjera u sjeni politike': "Pa to je suvremena kronika..., nemoj stati zapisivati i tumačiti događaje koji nam oTUĐuju Hrvatsku!" Dubravko je rado podržavao autore i ideje za dobrobit Hrvatske. Također, brzo je prepoznavao dodvorice, sluge i izdajice. U svojoj knjizi eseja i članaka Od TUĐMANA do TUĐinaca, (Zagreb, 2002.) razočaran analizira stanje u Hrvatskoj poslije smrti predsjednika Tuđmana. Bliski u životu, bliski i u smrti - Horvatićev obiteljski grob samo je nekoliko desetaka metara od groba na kojem piše: "Uvijek i sve za Hrvatsku, a našu jedinu i viječnu Hrvatsku ni za što."

Dana 20. svibnja navršava se 10. obljetnica smrti tog posebnog hrvatskog književnika, političkog kroničara i analitičara Dubravka Horvatića. Objavio je više knjiga u kojima je razmatrao hrvatsku povijest i sudbinu, a u posljednjoj dionici života i političke rasčlambe. Posljednja knjiga Kalendarij hrvatske groteske (Zagreb, 2003.) dnevnik je koji obuhvaća razmišljanja od svibnja do prosinca 2002. godine. To je ujedno kratka sastavnica njegova životnog puta. Prisjeća se prošlosti, a istovremeno izražava svoje stavove i kritička neslaganja s novim vremenom suvremene društveno političke nepogode u Hrvatskoj. Dubravko je predobro upamtio što je Titov komunizam učinio hrvatskom narodu, da to nije bio 'socijalizam s humanim licem' već protuhrvatski boljševizam sa zapjenjenom krvavom njuškom. I njegov otac je nestao u tom krvavom vihoru odmazdi i osveta poslije Drugog svjetskog rata. Zato se Dubravko nikada nije mirio s paklenim 'pakovanjima' u krvi izborenoj hrvatskoj državi i napaćenom hrvatskom narodu.

Svoju posljednju knjigu Kalendarij hrvatske groteske, Horvatić je završio turobnom pjesmom „Trula tvrđava" upućenu sebičnim, samozvanim, potajnim i lažnim gospodarima. Tmurne slutnje od prvog, sve do posljednjeg stiha:

„ ... i tako sve dok žezlo i mač u sigurne šake
čvrsto ne uzme prorok, ma svetac čudotvorac
da gospodare istjera lažne, da odbije tajne, da opet uskrisi
tvrđavu u tmini koja u trusnu trulež ustrajno tone."

Gorke istine i nove nepravde u suvremenoj Hrvatskoj, zapisane su u njegovim posljednjim knjigama. Otišao je razočaran i umoran, kao radnik poslije naporna a nedovršena posla. Nemamo pravo zaboravljati zaslužne velikane, poput Dubravka Horvatića, koji su izgarali na braniku Hrvatske do posljednjeg daha! Dubravka se treba sjećati i odavati mu poštovanje poslije života! Barem skromno, sa hrvatskom svijećom na njegovom grobu. Na živima je da nastave njegov put hrvatske istine, na kojem je on stao. Samo tako će Dubravko u miru počivati!

Tekst i slike: Damir Borovčak