Na djelu je kulturocid

Poštovana profesorice, važno je početi s Vašim djetinjstvom. Odrastali ste diljem Hrvatske, k tome bili ste i ratno dijete, rođeno u Zagrebu…

Za djecu rata riječ život nikada nije stajala bez upitnika, a riječ smrt je već od samog početka imala svoj lik. Progonstvo iz Zagreba i povratak, po uzrocima koji su izvan mojih moći, događaju se tri puta: prvi odlazak iza rata tijekom 1946., potom povratak 1949., ponovni odlazak u Split, pa povratak nakon selidbi u Karlovac koncem šezdesetih. Svaki odlazak je svojevrsno progonstvo, svaki povratak je voljko osjećanje boravka u uterusu. Turobnost je glavni osjećaj u izgnanstvu, a jedina je iznimka boravak u Splitu, koji ostaje kao blistavi odsjaj u razdoblju sazrijevanja, mješavina zanesenosti i materijalne bijede uvijek obasjane mladenačkim snovima, a sve ostaje kao ljepota i tajna. Split se prilijepi za čovjeka govorom, duhovitom, pomalo južnjačkom ironijom, čudesnom mješavinom lokalnih pohrvaćenih talijanizama i onih „vlaških“ prodora iz zaleđa. Tamo si ili „fetivi“ ili „vlaj“. A ja nisam ni jedno ni drugo jer dolazim iz Zagreba, ja sam bila „fureštica“. Sav vokabular tada usvojen proširivat ću boravcima na Braču i za tih pola stoljeća uronit ću u raskoš našeg jezičnoga juga. Jedan primjer: znate li što je ričela? Naučila sam od jednoga barbe: „A mriža izgleda ovako: ima dva kraja od koji se jedan zove prva (to je onaj koji se prvi baca) a drugi se zove zatega. Na sredini je sinjal u koji se triba uvezat ričela. To su naše bake uvik ušivale za sriću. To van je maslina i komad kandelirske sviće protiv uroka i zla. To se veže u kožu i stavi u sinjal. To je ričela“. Ovo je po sumartinski. U tim godinama boravka u Splitu otkrivam veličanstveni svijet antike, od mitova do ljepote umjetnosti, pa će to biti snažan temelj za pisanje i posebno za knjigu “Poljubac antike“ u kojoj selim mnoge mitove na hrvatsku obalu Jadrana.

Tijekom tih selidaba pratilo je, nas kao i druge obitelji, siromaštvo i nedostojni sustanarski odnosi, ali nije ostalo samo na izlizanim đonovima, uvijek je bila riječ i o poeziji u nekom nepojamnom i širokom smislu. Kasnije, otkriće Dunava u svoj silini donosi boravak u Batini, velika jezera i ravnica Končanice otvara slavonsku dušu dugoga ljeta, tajanstvenih šuma i Voćin jezu mračnih slutnji.

Posljedica toga stalnoga seljenja bio je osjećaj posvudašnjosti, bezdomnosti i čežnje za utočištem, koje nije prolazno mjesto u kojem se čeka dekret.

Utjecaj na moje sazrijevanje imao je ponajprije otac, izgubljen u realnom svijetu, davni klasičarski maturant, sanjar i mudrac koji nikada nije ostvario svoj san. Silno obrazovanje, koje je morao skrivati u tim nemilim godinama, još k tome dobiveno u isusovačkoj klasičnoj gimnaziji, pa ugodno djetinjstvo u hrvatskome Kotoru, u Boki, iz koje smo se sunovratili u bijedu poslijeratne nestašice, sve je to bilo kao uteg na selidbama pod kontrolom kožnih kaputa i šinjela. Od malih naselja, u kojima je on morao ponovno inženjerski izgraditi etape željezničke pruge koju su drugovi digli u zrak, od Batine pa diljem Slavonije, a kasnije u mirovini - na jug. Duboko rezigniran i kao nošen vihorom, govorio je za vladajuće: nihil esse - u značenju da su nitko i ništa. Ali bili su vlast, a to znači sve i sva. Uvijek se osjećao kao prognani rimski pjesnik u Tomima prigovarajući muzi Klio.

Posljedica toga stalnoga seljenja bio je osjećaj posvudašnjosti, bezdomnosti i čežnje za utočištem koje nije prolazno mjesto u kojem se čeka dekret.

Što je za Vas značio povratak u Zagreb, je li to bilo udobno i ugodno stanovanje?

Prvi povratak u Zagreb koncem 1949. donio je nepodnošljivi gubitak intimnosti, obiteljskoga mira i osobne slobode.

Nadežda Mandeljštam piše „Strah i nadu“ i opisuje pomno upravo i taj fenomen kao robiju bez zatvora, sobicu s pravom „nusprostorija“.

Izum sustanarstva iskusili su mnogi stanovnici svih većih mjesta u Hrvatskoj. O tome sam opširnije pisala u memoarima “Moja dva stoljeća“. Sve zemlje socijalističkoga lagera prošle su taj fenomen koji ponižava čovjeka i stvara prilike za proskripcije, kvari karaktere i oduzima dostojanstvo. Kada Nadežda Mandeljštam piše „Strah i nadu“, opisuje pomno upravo i taj fenomen kao robiju bez zatvora, sobicu s pravom „nusprostorija“. Užas te formulacije “pravo uporabe nusprostorija“ rađao je u tebi potrebu bijega od nestaloga svijeta pristojnoga života, prestao si biti ičiji suvremenik jer nije postojala nikakva mogućnost povratka na dostojanstvo samoće.

Zagreb je bio na koljenima, mnogi gradovi i gradići klonuli su, a sela su ležala nauznak. Tamo se melo po tavanima i gladovalo se. Kao i mi iz Kraševe ulice u Zagrebu koji smo polazili u četiri sata izjutra na ugao Martićeve da bi sjedeći na asfaltu dočekali neku robu na tzv. „točkice“.

Otac je bio oslabljen, srce nije radilo, jedva je napunio 61. godinu i onda umro. Iza sebe je imao dva rata - Prvi svjetski u kojem je izgubio oko, Drugi svjetski u kojem je izgubio sina. Često sam samo ja bila njegov sugovornik. Dogodilo se i to da sam svoju prvu knjigu, koju sam počela čitati sa šest godina s puno nerazumijevanja, doživjela kao zabranjenu, jer ju je otac uzeo iz mojih ruku: „Mati“ Maksima Gorkog. Bila je nabavljena na meni neznanom mjestu vjerojatno u Bezdanu u koji se išlo skelom preko Dunava po sve što je trebalo za život - od lijekova do hrane pa i knjiga.

Što ste upijali, kao mlada djevojka, kakvo je bilo to novo tzv. socijalističko društvo?

Dolaskom u Karlovac, igrom slučaja, nisam ni znala da padamo u najdublji zagrljaj šapa humanizma. Pišem o tome u knjizi “Grad-zvijezda“ i otvaram na neki poetski način svoje vlastite strahove u sustavu sustanarstva (život u zajednici s tuberkuloznima, čak vojnim licima koji nose oružje... itd.). Atmosfera je daleko mračnija, vlast su kordunaški Srbi i to u gotovo svim ustanovama. Nije važno ima li se stručna sprema ili ne - možeš biti direktor npr. velike osiguravajuće kuće bez završene osnovne škole.

Škola koju pohađam imala je, za drugove, najveću važnost i bila je pod jakom prismotrom. Otac još izlazi iz kuće i šeta do Muzeja gdje poradi svoga znanja povijesti i sedam jezika ima honorarni posao tumača, s gospodinom Hauptfeldom iz uništene karlovačke stare obitelji, a sve zahvaljujući direktorici Muzeja Ivani Vrbanić. Majka je pravi čarobnjak da stalne dane vegetarijanstva pretvori u povremene mrsne raskoši od petnaest dekagrama mesa. Nas je troje. (Baka je umrla 1952., uredno pokopana na Mirogoju koji grob nam otimaju 1972, a brat i sestra su odavno u vlastitim obiteljima).

To je doba kad se SPC, na čelu s patrijarhom, grli na naslovnici novina s Titom.

Otac sanja svoj izgubljeni raj, svoju Itaku i povratak bar na trenutak u Kotor. To nam se ostvarilo 1959. kad smo nas dvoje doputovali prije njegove smrti u posjet gradu njegova djetinjstva. O tome pišem u manjoj knjizi „Kotorska trilogija“. Ali izlazak iz nepopravljivoga položaja elementarnoga života nije na vidiku. Ja sam izložena, nakon jednoga incidenta, nadrealnom i bizarnom prignječenju u stilu Araličinoga junaka iz knjige “Život sa stricem“, samo ja nemam strica. Sistem proskripcija omiljen je u srednjim školama. Omladinci u podmlatku Partije ili u njoj samoj savjesno obavljaju svoju zadaću. To je doba kad se SPC na čelu s patrijarhom grli na naslovnici novina s Titom. Novine su donesene u razred i svi šute. Ja jedina komentiram kako je to dobro, kad se ne mogu sve Crkve ovako, neka bar SPS! Crkva je mjesto duhovne sabranosti i mira... Bomba! Kolegica (M.G.) iz partije odmah komentira da je njoj crkva isto što i zahod. (Vidite prijatelji, kako su se vremena slabo promijenila! S razlikom da danas profesor s FF čini još gore s blajburškim žrtvama). Ja tada hitro komentiram da se, znači, Tito grli s predstavnikom zahoda!?

Ubrzo se škandal o mome vrijeđanju druga Tita...itd...itd. pretvara u „slučaj“ koji zahtijeva da se iz Beograda pojavi osobno Milan Rakas, glavni urednik „Borbe“ s još nekim važnim drugovima. Svi smo ugurani u kosu dvoranu za kemiju, tajac, govore drugovi i prijete. Slika kao s orvelovskih stranica. Trebalo bi spriječiti... pripaziti tko ide u školu... izbaciti!

Prozivaju neka ustane ta koja se usudila! Do danas važem u sebi: jesam li trebala ustati i odgovoriti onako kako sam ironično i pošla u tu diskusiju, jer drugačije ne bih ni mogla. Ili ne ustati i ne biti izbačena iz škole, što bi izbacivanje izazvalo užas mojih roditelja, usred besparice i tihe bijede koja se kao plijesan drži kuće. Otac bi dobio infarkt. Nisu me izbacili, bila sam najbolji učenik naraštaja, jedina oslobođena mature od sva tri usporedna razreda. Uvijek je bilo čestitih: direktor škole Hrvat i partizan, koji je bio duboko razočaran u poslijeratni sustav, nije dozvolio moje izbacivanje na nastavničkom vijeću! Časni Rudolf Dubravčić. Svake godine dobivala sam knjigu za nagradu. Među njima je i knjiga tada slavnoga Vojina Jelića “Nebo nema obala“. Nikada nisam uspjela pročitati više od prve tri-četiri stranice.

U njoj je tada bio i mrki udbaš I. N. koji je imao zadaću da nadzire ponajviše našu školu, jer nju ne smiju pohađati oni koji idu u crkvu, koji ne nose štafetu, koji ne žele na radne akcije u daleke krajeve jugoslavenske.

Inače, u Karlovcu postoji lijepa historicistička zgrada žute austrougarske boje u kojoj je bila i uprava u ono „kakanijsko“ doba, u kojoj je Ivan Mažuranić pisao svoje remek-djelo. Na obali Kupe u naše doba, bilo je sjedište tajanstvenih ustanova poput Kosa i sličnih. U njoj je tada bio i mrki udbaš I. N. koji je imao zadaću da nadzire ponajviše našu školu, jer nju ne smiju pohađati oni koji idu u crkvu, koji ne nose štafetu, koji ne žele na radne akcije u daleke krajeve jugoslavenske. Ukratko, atmosfera je svaki tren mogla donijeti neku dramu koja ostaje za cijeli život.

Otac i ja sjedimo pokriveni dekom po glavi i slušamo vijesti na starom Philipsu, majka zatvara prozore, a otac viče na Grgu Zlatopera koji frizira vijesti na valovima Glasa Amerike.

Moj nešto stariji kolega Krešo Valić (kasnije će živjeti u Banja Luci i biti u glazbenom životu i grada i Crkve važna osoba a i prijatelj biskupa Komarice) prozvan je zbog sviranja u crkvi Sv. Trojstva u starom dijelu Karlovca na razgovor u Žutu kuću. Tamo mu je I. N. utjerivao u glavu kakav mora biti titovski omladinac, nabijajući mu šilt-kapu do hrpta nosa i pustivši mu malo krvi, ostavio ga je da ode ali s obveznom prijetnjom.

Ova dva primjera dovoljna su ilustracija atmosfere onih pedesetih godina. Otac i ja sjedimo pokriveni dekom po glavi i slušamo vijesti na starom Philipsu, majka zatvara prozore, a otac viče na Grgu Zlatopera koji frizira vijesti na valovima Glasa Amerike. Drugovi puštaju motor aviona ili čega još opakijega pa se glasovi gube. Nailaze kao na valovitom moru u amplitudama i opet nestaju. Otac udara radio postrance, rukom, ali uzalud.

K nama ne zalazi gospođa Kolumbus jer je njezinoga sina, kojega je dopratila do našega haustora još 1945, preuzeo u tu kuću užasa, osobno Boljkovac, a ona svoga sina nikada više nije vidjela.

O smrtima u samoj kući gdje stanujemo brzo smo saznavali. Napisi po podrumu, datirani od 1942. - 1948. svjedoče o tragičnim događajima. O tome bi trebalo napisati istinu kao i o Jasenovcu. Tamo u podrumu nailazimo na plitko zakopanu lubanju i ne usuđujemo se nikoga obavijestiti - zatrpavamo ju natrag.

K nama ne zalazi gospođa Kolumbus jer je njezinoga sina, kojega je dopratila do našega haustora još 1945, preuzeo u tu kuću užasa, osobno Boljkovac, a ona svoga sina nikada više nije vidjela. Zaklela se da ne će nikada prekoračiti prag te kuće. Posvetila sam joj jednu pripovijetku u knjizi „Grad-zvijezda“.

Posljednja smrt za mene u toj kući bila je ona mojega oca. Ostale su samo bilješke iz raznih knjiga u maloj bilježnici i tri knjige na pisaćem stolu: A. Schopenhauer: “Eseji o ljudskoj prirodi“, M. Buber - Neumann: „Hitlerova i Staljinova zatvorenica“ i još jedna zaboravljena. Čitao je rezigniran svijetom, tragao za dignitetom čovjeka, analizirao egoizam i vlast kao fenomen, tragao za Bogom svoga naivnoga djetinjstva. Oko njega sami utilitarizam, pokornost i pseće njuške koje cvile pred gospodarima. Neki za komadić kruha, drugi kao neprijatelji po logorima i mračarama Lepoglave, Stare Gradiške, Zenice, Gologa otoka, Požege i tako diljem zemlje obećane. Primogenitura se dosezala ne rađanjem, nego se nasljednikom postajalo suštinom karaktera, odanošću u partiji, ponekad brojem likvidiranih, a vrlo često odabranim krvnim zrncima.

Onda drugovi naglo donose odluku da se ukine trg u središtu staroga grada Karlovca, početkom šezdesetih nestaje, više ga nema, stari grad polako umire, do danas.

A naša mladost vapila je za ljepotom, očarana je tada tirkiznom Koranom, plivanjima do Turnja, vožnjom čamcima sve do ušća u Kupu, večernjim plesovima na terasi staroga i danas lijepo obnovljenoga hotela „Korane“. Radićeva ulica tada je još živa i ona je srce grada, korzo naše mladosti, prvih pogleda, snova i nadanja. Još postoji savršeni red graditelja Gambona kojega je renesansno ugradio u pravilnu Zvijezdu grada sa središtem silnica na starom trgu. Trg i crkva. Raskoš povrća i voća, voda na istaku usred trga, živahni govor svijeta koji još dolazi u nošnjama Draganića, Šišljavića, Kamenskoga i mnogo dalje.

Onda drugovi naglo donose odluku da se ukine trg u središtu staroga grada Karlovca. Od 1579. on je postojao i onda ga početkom šezdesetih nestaje, više ga nema. Stari grad polako umire. Do danas. Trg se preselio u novi Karlovac u kojem početkom nastanka stanuju novi naseljenici. Novogradnje, službenici režima, oficiri, odani ljudi. Kasnije naravno i ostali.

Turanj je najbolja slika ljubavi drugova jugoslavena i ostalih prema hrvatskom Karlovcu. U Hrvatskom domovinskom ratu postao je mali Vukovar. Uvijek isti ruše hrvatsko - ništa ne vezuje tako snažno kao zajednički počinjeni zločin. Dugo je u tom gradu vladala šutnja. Kao i u cijeloj Hrvatskoj. Šutnja je neprocjenjiva prednost za tiransku vlast. Tko progovori, ne će dobiti primjerice radno mjesto. Ljudi u takvom sustavu postaju sumnjičavi, prijetvorni, oprezni, paze na svaku riječ, skrivaju rane i zatvore. Skrivaju „ulice bez očeva“ (M. Goršić). Poslah 57 molbi za posao - od raznih škola do knjižnice, od uprave do raznih poduzeća.

Kojih se političkih događaja sjećate iz tog vremena, a kada Vas je privukla literatura?

Tih pedesetih godina dogodila se Budimpešta. 1956. i otac je izrezivao iz novina dopise Dobrice Ćosića koji je izvješćivao iz Budimpešte o revoluciji protiv komunizma i Crvene armije SSSR. I danas ih čuvam. Oni su svjedočanstvo petrificirane lubanje istog toga Ćosića, koji poslije piše sanovnik SANU zvan Memorandum I. Iz Budimpešte se zgraža i čudi tko su ti pobunjenici koji ruše Staljinove spomenike, gule s njegove figure noževima malo bronce, pale zvijezde u zastavama, istjeruju AVEHA-OVCE iz jazbina i poneke ubijaju, kako su puno više i strašnije ovi ubijali svoje sunarodnjake u ime neke ideologije koja je strana svakom narodu jer je okrutna. Krv teče, tenkovi gaze mlade djevojke na mostu, s kojega se kasnije danima muče da speru ostatke koji su se uvukli u pukotine. Padom revolucije uhićuju mlade i one ispod osamnaest godina da bi ih držali u zatvoru dok ne navrše 18 godina i onda uredno vješali. Mi gubimo jednu rođakinju studenticu Glazbene akademije koju ubija ruski oficir. Pokapaju Matildu u dvorištu od straha da ne traže mjesto na groblju. Pišem o tim danima u knjizi pripovijedaka pod naslovom „Csokonai ut. 8“.

Ne pišem pjesme, prvu pjesmu napisala sam poslije pada Vukovara, pišem prozu, bez krvnika i stratišta nema pjesnika, rekao je progonjeni ruski pjesnik Osip Mandeljštam.

Tada već pišem, krajem pedesetih s nepunih osamnaest. Bez obzira na nedostatke tih prvijenaca, ne bih ih se odrekla jer su dojmljivi, istiniti i odišu strašću. U školi sam urednica našega lista „Zora“ gdje objavljujemo razne priloge, naravno i pjesme, ali ja nikada ne pišem pjesme. Prvu pjesmu napisala sam poslije pada Vukovara. Pišem prozu. Bez krvnika i stratišta nema pjesnika, rekao je progonjeni ruski pjesnik Osip Mandeljštam.

Moja proza mora imati dramu, strast i istinu koja boli. Pisala sam i za djecu vezano uz hrvatski jezik, koji sam predavala, ali nije bilo prolaza u „Modru lastu“ ili „Radost“ kamo sam slala davne prve radove, korisne baš za nastavu. Bili su šaljivi i nisu pozivali na partizanske uzore. Dakle manjkavi.

O čemu ste pisali u tim olovnim vremenima?

Prvu ozbiljnu pripovijetku posvetila sam logorašima s Golog otoka. Objavljena je u „Maruliću“, časopisu i uopće sjedištu nepoćudnih poput Zlatka Tomičića, Joje Ricova, Đure Vidmarovića, Mate Marčinka i mnogih drugih kojima su vrata raznih drugih časopisa i nakladnika bila vječno zatvorena.

Radovan Grgec okupljao je nas getoizirane iz domovine i inozemstva. Malo je bilo onih koji već nisu bili u zatvoru. Petar Grgec bio je zatvoren zajedno sa sinom Radovanom i to ćelija do ćelije.

Tada je „Marulić“ i ostalu nakladu vodio Radovan Grgec. Vrlo obrazovan, nasljednik svoga oca Petra, koji se također ubraja u vrhunske hrvatske intelektualce. Radovan je okupljao nas getoizirane iz domovine i inozemstva. Malo je bilo onih koji već nisu bili u zatvoru. Petar Grgec bio je zatvoren zajedno sa sinom Radovanom i to ćelija do ćelije. U trećoj je bio Ivan Brizić... itd. Zanimljiva je bila figura Stjepana Sulimanca, zvanoga Štefina. On je poput Miškine ili Stipe Javora bio odan domoljub, napisao je knjigu “Naše pravice“, prodao kravu, tiskao knjigu i završio u zatvoru. Na kraju svakog sastanka četvrtkom, ustao bi Štefina i raširio ruke poput Krista te zavapio: „Dokle ćemo mi ovako razapeti stajati!?“

Nastale su moje prve rukopisne pripovijetke koje su opisivale ondašnjost, a kasnije u novoj hrvatskoj državi, našle su svoja mjesta u zbirkama. Građa koja se nalazila u tekstovima odloženim za neka buduća vremena dobila je razne fragmentarne ekspozicije u pripovijetkama „Đavolji rječnik“ i drugim. Pisaći stroj dobila sam na dar od prijatelja i kuma odvjetnika Ivana Brizića, poznatog robijaša i preživjelog blajburškog hodočasnika kojim je putovima boravio „svega“ 11 godina i preživio 27 logora.

Jeste li uvijek mogli pisati slobodno, pa makar i za osobnu ladicu?

Ni najmanje. Imali su moji rukopisi i svoju podrumsku fazu. Naime, uključena u članstvo MH bila sam aktivna pčelica radilica i zadužena za aktivnosti MH došla do prosinca 1971. godine. Već za Božić počeli su uhićivati.

Slika mladića, koji stoji u čarapama u snježnoj bljuzgavici jer mu pretresaju cipele pa potom dobija šamarčinu, još mi je u sjećanju i osvježena je ovotjednim događajem u Vukovaru kad dječaka od trinaest godina udara Srbin zbog hrvatskoga grba.

Gledali smo ponoćku s prozora pred crkvom Sv. Trojstva koju crkvu su milicajci zaključali a vjernike pretresali. Slika mladića, koji stoji u čarapama u snježnoj bljuzgavici jer mu pretresaju cipele pa potom dobija šamarčinu, još mi je u sjećanju i osvježena je ovotjednim događajem u Vukovaru kad dječaka od trinaest godina udara Srbin zbog hrvatskoga grba. A teče godina 2021. Ono je bila 1971. A protekao je još jedan rat... A iskopali smo i Ovčaru, a mnogo toga nismo... a jedino je kažnjen tupi i prestarjeli krvolok R. Mladić. Samo on, ne i tzv. JNA, ne i beogradsko rukovodstvo općim klanjem duž propale Jugoslavije. Ponavlja se danas priča, gotovo kao i prije 1990.

Da ne završim u kakvom zatvoru, sakrili smo tada, 1971, moje inkriminirajuće zapise, kao i novine Zlatka Tomičića i Vlade Gotovca, pozive Zlatkove na ustanak Hrvata i Hrvatica (čuvam jedan primjerak) ispod ugljena u podrumu. Pod onim napisima jauka koje sam spomenula. Tamo su stajali do selidbe u Zagreb. Polako se zatvarao krug neprijatelja naroda i narodnosti nakon propasti Hrvatskoga proljeća. Zanimljiva je činjenica da su predsjednik i još jedan važan član ogranka MH ostali pošteđeni - to znači nisu izgubili radno mjesto a ovaj drug R. R. dobio je Zagreb - položaj i stan. Mi mali prošli smo svakojako. Oni, koji su se posebno istaknuli u prokazivanju „narodnih neprijatelja“ Žarko Puhovski, Nino Pavić i drugi velikani, puni su plodova gnjeva na ustaške rušitelje bratstva i jedinstva.

Kako ste prebrodili posljedice?

Mene prokazuju dvoje iz škole, ali moj odlazak i jedna manja zaštita u SUP-u ipak me je sačuvala od najgorega. Apsurdno ali istinito: ostaje mi u uspomeni najljepši dan Hrvatskoga proljeća: 30. travnja 1971. Odluka je bila da se središnja proslava održi u Ozlju, drevnom zrinskom gradu. Zagreb je organizirao veličanstveni program s toliko rodoljubnih sadržaja, da smo zagrcnuti do suza pjevali do jutra. Odjekivao je dubok i snažni glas Zlatka Crnkovića i nečiji sopran, studenti su pjevali, gosti iz zagrebačkih zborova, recitirali su se stihovi koji su nestali 1945. iz naših čitanki. Činilo se, nama naivnima da je sve okončano, da eto baš sada pristaje američki nosač zrakoplova u splitsku luku, da imamo slobodu, da će svi politički zatvorenici biti pušteni, da se otvara sloboda tiska! Još čuvam neke predmete i tekstove iz programa s toga burnoga i uzbudljivoga susreta. A već su bile spremne tamnice za Zlatka Tomičića, Vladu Gotovca, Marka Veselicu i tridesetak tisuća drugih. Savka, Mika i vrhuška ništa. Drugovi ostaju pošteđeni.

Blasfemija naših života “s uporabom nusprostorija“ završila je tek poslije sedamdesete, selidbom u Zagreb. Nikoga danas ne zanima kako. Još u šapama humanizma, otimali smo se od neke J. Jurišić – službenice u črnomerečkoj općini, koja je željela mito (dobila sam prvi teški diabetes) a također i jedne od Račanovih žena - Agate. I danas čuvamo njezine dokumente u kojima tvrdi da imamo vilu na sjeveru grada i zato moja majka ne može zamijeniti sobicu „s uporabom nusprostorija“ u današnjoj Mislavovoj ulici. Vodili smo sudski spor, punih pet godina i dobili. Tako smo dočekali osamdesete godine XX. stoljeća. To danas djeluje kao beznačajno, glupo i možda ne bi trebalo spominjati. Ali ta dionica individualnoga puta ulazi u cjelovit i nepodjeljiv zbroj svih stvari koje su ikada, pa i kao najmanje partikule, utjecale na stvaranje u kojem postoji želja za životom dostojanstva i sreće.

Prijelomna je godina u svim našim razmišljanjima došla smrću velikoga gecbija. Imao je mnogo nadimaka, ali najljepši je bio Ljubičica bela.

Mnoge gimnazije su zatvorene, nas pretvaraju u Obrazovni centar za jezike, ravnatelj našeg klasičnoga turnusa prof. Marijan Bručić, prof Miše i profesorica Đurica Vinja odlaze u delegaciji kod druga Šuvara i bore se za sačuvanje naziva i programa Klasične gimnazije - jedva uspijevaju.

Radim u Klasičnoj gimnaziji u Križanićevoj ulici, koja se gimnazija nastoji šuvarovskim zagrljajem ugušiti. Jer gimnazije su nepoželjne. Treba reforma školstva. Nije dobro obrazovati djecu u gimnazijama - tamo se dobiva suviše znanja, sve neka humanistička područja koja ne idu na ruku Nikoletini Bursaću - te filozofija, te logika, te psihologija, te sociologija, pa jezici, pa grčki i latinski. Gadno je koliko znaju hrvatskoga jezika, mogu razumjeti Marulića, poznaju i glagoljicu! A ne zaostaju ni u prirodoslovlju. I dok je stigao do mature, shvatiš da mladić misli, shvaća i kritički odmjerava svijet oko sebe. Nepoželjno. Subverzivno čak.

Šuvar forsira ukidanje škola ovoga tipa i na velikom predavanju tumači nama profesorima da je i postolaru i filozofu potrebno jednako obrazovanje, a svakako deset godina. Anegdota: pita jedan kolega koji bi čistač ulica htio pohađati školu deset godina? Mudrac ravnodušno odgovara da se taj više ne će zvati čistač ulice, nego ulični higijeničar. Pljesak i smijeh. Ali, mnoge gimnazije su zatvorene. Nas pretvaraju u Obrazovni centar za jezike. Ravnatelj našeg klasičnoga turnusa prof. Marijan Bručić, prof Miše, profesorica Đurica Vinja odlaze u delegaciji kod druga Šuvara i bore se za sačuvanje naziva i programa Klasične gimnazije. Jedva uspijevaju, ali mi nismo samostalni, nego postojimo samo kao dio OCJ. Na čelu OCJ je draga osoba koje se boje, ima pravilna krvna zrnca i nastoji popuniti humanističke predmete profesorima istih takvih krvnih zrnaca. Svakako ne bih nikada dobila posao da nisam na natječaju jedina imala položenu bibliotekarsku struku uz FF. Tih jedanaest ispita spasili su mi život. U javnosti se osjeća da drugovi stežu, ali već im ponestaje konopca. Hvataju nas po ulicama ako ne stanemo 3. svibnja kad zatule sirene u počast Ljubičici, pozivaju nas na „informativne razgovore“ jer smo govorili o Stepincu. Drug inspektor u Petrinjskoj već pomalo s nelagodom ispituje supruga o prijateljstvu s Markom Veselicom. Bila sam ispred suda kad je ponovno osuđen. Došla i majka, dostojanstvena i svjesna da ga možda više ne će ni vidjeti. Sudac Hamilton uskliknuo je: „Da se mene pitalo, dobio bi on doživotnu!“ Nagrađen je. (Svi ti događaji našli su svoje mjesto u romanu „Hobotnica I i II“). No, ipak se osjeća da se taj sistem nasilja i laži postupno raspada. Iza zatvorenih vrata zaključci partijske organizacije cure. Progoni traju, ali negdje duboko počinje zijev ambisa koji će podijeliti zemlju: na jednoj strani njih deset posto članova partije, na drugoj narod. Postavilo se neumrlo nacionalno pitanje, koje nikada nije nestalo, nego se batinom utišavalo.

Okupljamo se poslije povratka Marka Veselice iz zatvora, stvara se baza za političku stranku, dok je bio u zatvoru, pomagali smo koliko se moglo njegovoj obitelji i njemu, sada ćemo zajedno u bitku za samostalnu Hrvatsku, sve su još snovi.

Pojavljuju se otvoreni napisi u novinama o ubojstvima hrvatskih iseljenika, ali objašnjenja su lažna i uvijek predstavljena kao obračun ustaške emigracije, mafijaški obračuni i slično. Naslovnica Vjesnika donosi slike australskih „terorista“ a među njima je i naš najbliži rođak. Udba surađuje s australskim vlastima i šestorica nevinih mladića završavaju u zatvoru. O tome su kasnije ispisane tisuće stranica iz kojih su razvidna sva imena i prezimena udbaša koji su organizirano priredili ovaj scenarij. Mile Nekić u zatvoru završava Likovnu akademiju. U novoj slobodnoj Hrvatskoj izlaže u Klovićevim dvorima, Mimari i Hrvatskoj paneuropskoj uniji. Ispisujem mu kataloge za dvije izložbe. Teme su mu tvrde i dramatične. Zemlja, rat, pustoš. Crtež - grčeviti potezi ugljenom. Koloristički minimalizam. Povratkom u Hrvatsku, Mile Nekić pristupa hrvatskoj braniteljskoj vojsci.

Okupljamo se poslije povratka Marka Veselice iz zatvora. Stvara se baza za političku stranku. Dok je bio u zatvoru, pomagali smo koliko se moglo njegovoj obitelji i njemu. Sada ćemo zajedno u bitku za samostalnu Hrvatsku. Sve su još snovi. Tu su stari logoraši Ivan Brizić, Ivan Gabelica, pojedini iz Zadra, kćeri logoraša sestre Pintarić, Ante Škarić i drugi. Naivni smo i zaneseni.

Godine 1988. na dan 10. prosinca, Dan ljudskih prava, organiziramo prosvjed pred Saborom sa zahtjevom za izdavanjem putovnica svim ljudima. To je prvi prosvjed još od vremena prije Drugog svjetskoga rata. Zahtjevnicu u obliku rotulusa drži u ruci V. Šeks. Pozvano je oko 300 ljudi, došlo nas je tridesetak. Tu je Marko Veselica, Ivan Gabelica, Vlado Gotovac, Dražen Budiša, Hrvoje Šošić, Ante Paradžik, Marko Dizdar, Ferdo Bušić, Stjepan Herceg, Zvonko Đerek, Đuro Perica, Krešimir Martinac, obitelji Andrić i Nekići, te drugi. Skriveni iza zavjesa, ondašnji sabornici, na čelu s A. Runjićem ne primaju zahtjevnicu, nego poručuju neka je ostavimo kod portira.

Pišem kasnije o tome u novinama, kao urednica, koje ćemo objavljivati pod nazivom „Hrvatska domovina“ uz niz drugih povijesnih članaka: o Eugenu Kvaterniku, Ivanu Mažuraniću, banu Jelačiću, Stipici Radiću i drugim velikanima hrvatske povjesnice. Odlazim s predavanjima u Švicarsku na poziv Hrvatske zajednice i ing. Z. Čičića.

Božić 1989. donosi smrt rumunjskoga diktatora. Osjećamo da se javlja nesigurnost u redovima okrutnih gospodara.

U vremenima u kojima su bile zabranjene sve političke stranke i okupljanja, sudjelovali ste na susretima u Europi. Je li to bila želja za stvaranjem hrvatske identitetske prepoznatljivosti?

Na poziv Međunarodne Paneuropske unije putujem u Budimpeštu u proljeće 1990. uoči izbora. Bilježim svaki korak i riječ, upoznajem ljude iz emigracije.

Umeni drhti svaka žilica: samo da uspijemo održati slobodne izbore! tada prvi put upoznajem dr. Otta von Habsburga.

Poseban dojam ostavlja prof. Ivona Dončević, članica Hrvatskoga svjetskoga vijeća, agilna braniteljica hrvatske slobode, koja je morala emigrirati 1945. kao studentica. Tu je i pripadnica Hrvatskoga proljeća prof. Malkica Dugeč, pjesnikinja, koja pripada emigraciji iz 1972.

U meni drhti svaka žilica: samo da uspijemo održati slobodne izbore! Tada prvi put upoznajem dr. Otta von Habsburga. Puna sam sumnji u njegovu ulogu zbog pripadnosti obitelji, koja nas je u povijesti ponizila i uništavala. Sada je on na čelu agilne grupe PEU u Europskom parlamentu (oko 150 članova) i kao najstariji član predsjednik je Ekonomske komisije i ponekad predsjeda EP. Izravno razgovaramo na posebnoj večeri (vrlo skromnoj!) i ja ga pitam kaje li se zbog djela svojih predaka? Dugo razgovaramo: kaje se, želi doći u Zagreb i pokloniti se na grobu Zrinskih i Frankopana. Želi slobodu Istočnoj Europi i raduje se rušenju Berlinskoga zida. Prvo rezanje žice na granici Austrije i Mađarske izveli su mladi članovi PEU na čelu s Valburgom von Habsburg...

Imam čast govoriti u ime Hrvatske i pledirati za slobodu izbora kojih se pribojavamo. Vrijeme je to u kojem komunisti ne žele samo tako olako pustiti vlast iz ruku. Ta se moja slutnja nažalost obistinila. Čekao nas je krvavi rat. Tada se nitko nije usudio otvoreno o tome govoriti. Kasniji događaji pokazali su da je Otto von Habsburg zaista bio iskreni zagovornik hrvatske slobode, prvi nas uveo u EP kada se još vodio rat, dolazio na bojišnice i dovozio kamione pomoći. Tako smo posjetili i Mostar s dva kamiona - jedan za muslimane, drugi za Hrvate. Fascinantna je njegova obrazovanost, poznavanje povijesti, znanje jezika, od engleskog, francuskog, njemačkog, talijanskog, španjolskog, mađarskog, poljskog, ruskog, i još ponekih. Sa svakim je na kongresima razgovarao na njegovu jeziku. Živio je od politike i pisanja. Hrvatski je razumijevao, ali slabije govorio. Smijao se dobrim vicevima, ispričavao se što ne govori dobro hrvatski, jer je zaboravio lekcije koje je slušao između 1916.-1920. Procjenjivao je ljude svojim dugogodišnjim poznavanjem političkih i društvenih prilika u svim zemljama. Mogao je razgovarati o povijesti Kine kao i Čilea, Ugande ili Litve. U sjećanjima mi ostaje kao najobrazovaniji profesor. Kao da je nastojao nadoknaditi sve ono loše iz obiteljske prošlosti zalaganjem za slobodu zemalja koje su se oslobodile komunizma, nastojeći da nas uvede u EU.

Kakva je bila djelatnost Hrvatske Paneuropske unije?

Osnovali smo Hrvatsku Paneuropsku uniju i za predsjednika izabrali danas akademika Mislava Ježića. Ja sam bila izabrana za dopredsjednicu i to sam ostala do danas.

Obišli smo s postavom izložbe sve važnije gradove Europe pa čak i Kairo, postavljali smo ju najprije u EP u Strasbourgu a nakon tri mjeseca u UNESCO-u u Parizu, „naš“ veleposlanik Gagro nije ju htio otvoriti.

Moj angažman u HPEU bio je tijekom 30 godina vrlo bogat: od organizacije tribina, izložaba, koncerata, predavanja na putovanjima po Europi (putovanja je plaćala PEU Njemačke). Stotine kataloga, tekstova, eseja, predavanja. Prvu izložbu o kulturnoj povijesti Hrvatske organizirala je upravo HPEU 1996. godine. Obišli smo s postavom izložbe sve važnije gradove Europe pa čak i Kairo. Postavljali smo ju najprije u EP u Strasbourgu a nakon tri mjeseca u UNESCO-u u Parizu. „Naš“ veleposlanik Gagro nije ju htio otvoriti. To je učinio Otto von Habsburg. Moj posao je bio postava u Dresdenu. O tome opširno pišem u prilogu. „Sredozemni i srednjoeuropski kulturni krajolici Hrvatske“ naziv je te legendarne izložbe i vrlo opširne popratne knjige. Nastojali smo afirmirati hrvatski identitet a na političkom planu uključiti Hrvatsku u europska tijela i NATO i približiti članstvu u ujedinjenoj Europi.

Nakon 25 godina Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu i HPEU ponovno su postavili izloške umjetničkih fotografija u prostorima kampusa na Borongaju prigodom otvaranja studija. Mislav Ježić, Pavo Barišić i Radoslav Katičić upisali su tekstove u novi vodič kroz izložbu s nazivom “Hrvatska u srcu Europe“. Tako je konačno postavljena i u Zagrebu 2020. godine.

U vrijeme kad je Vesna Pusić bila ministrica i sudjelovala na takvom sastanku europarlamentaraca, toliko je ružno govorila o Hrvatskoj, da se B. Posselt ustao i rekao da će napustiti sastanak jer još nikada nitko nije toliko ružno i netočno govorio protiv vlastite zemlje koju on dobro pozna.

Kongresi koji su obogatili članove HPEU kao i zemlje u koje smo donosili našu kulturnu baštinu, pokrivali su prostore od Francuske do Poljske, od sjevera Njemačke do Italije i Makedonije. U brojnim kontaktima osim Otta von Habsburga ističe se svojim profilom Berndt Posselt, dugogodišnji član EP, veliki branitelj Hrvatske na svim skupštinama, ali osobito u EP i sastancima s političarima. U vrijeme kad je Vesna Pusić bila ministrica i sudjelovala na takvom sastanku europarlamentaraca, toliko je ružno govorila o Hrvatskoj, da se B. Posselt ustao i rekao da će napustiti sastanak jer još nikada nitko nije toliko ružno i netočno govorio protiv vlastite zemlje koju on dobro pozna.
Osobita zagovornica ulaska RH u EU bila je gđa. Doris Pack, ozbiljna poznavateljica naših povijesnih ali i tadašnjih prilika. Također je naš član podupiratelj bio i legendarni A. Mock.

U domovini smo organizirali susrete s mnogim veleposlanstvima pružajući njima priliku da predstave svoju državu, ili smo odlazili na prijateljske pozive. Upoznavali smo jedni druge a često su nam se i divili, osobito nakon izložaba. Snažne veze imali smo sa Slovenijom i njihovom PEU. Na sastanke je dolazio, uz predsjednika PEUS Bučara i Janez Janša. Od svih zemalja posebno smo ostvarili dobre prijateljske veze sa Slovačkom i veleposlanikom Janom Petrikom. Istovremeno trajao je moj rad u MH u odjelu Lava Znidarčića. Uređivala sam radio - emisije za naše iseljenike o školstvu u zemljama u kojima su boravili. Sav moj rad u tim organizacijama uvijek je bio bezplatan.

Svo to vrijeme predano ste objavljivali knjige: “Burik”, “Kardinalovo srce”, “Jaka”, “Jean ili miris smrti”… samo su neki od naslova koji su odjeknuli.

Pisala sam kontinuirano i počela objavljivati u nezavisnoj RH. Prva knjiga bila je životopis dr. Antuna Bauera, zaslužnoga Vukovarca. Na žalost počeo je rat i u mojim rukopisima zaredale su se mračne teme. Taj rat još traje u meni i svojim teškim zločinima neprestano otvara pojedinu temu. Upravo je objavljena knjiga “Kupite igračke“. Iza tog bezazlenog naslova krije se strašna građa o djeci stradaloj u ratu. Tu se opet vraćam Bosni, koja me stalno uznemirava i boli, baš kao da sam ondje rođena. Ne napušta me muza Klio i kod već citiranoga pjesnika Mandeljštama opet biram stih koji ima i programatsku vrijednost:... “na nama je da u pokajničkim košuljama idemo sa svijećom i zavijamo...“

Možda se mogu istaknuti tri knjige koje su poput neke trilogije: „Kardinalovo srce“, koje završava smrću Stepinca i Ivana Brizića koji su zajedno robijali u Lepoglavi; „Burik“, roman o ubijenom svećeniku u Hrvatskome domovinskom ratu i zločinima u Tovarniku i „Jean ili miris smrti“ o junaku HOS-a Jeanu- Michelu Nicolieru koji je mučki ubijen na Ovčari.

Mnogi su Vas upamtili upravo po angažmanu oko herojski poginulog francuskog dragovoljca Jeana, naime, doveli ste njegovu majku u Hrvatsku.

Sada već legendarni Jean-Michel bio je anoniman dok nije gđa. Višnja Starešina pokazala njegovo lice u filmu u vukovarskoj bolnici. One tri riječi koje je izgovorio: „Ovo je klaonica, klaonica, klaonica...“ strašno su odjeknule u meni i dan danas mi zvone u ušima.

Snimili su vrlo loš dokumentarac u kojem nema ni pola od njegove osobnosti, ratnoga puta, a ni spomena da je bio u HOS-u, nije prikazana ni jedna scena srušenoga Vukovara...

Ne mogu pripovijedati o svim okolnostima u vezi s njim i majkom, samo ću napomenuti da nije bio u registru branitelja, da se nije shodno tome vodio u HOS-u, da smo uspjeli dovesti majku u Hrvatsku, postići da dobije odlikovanja, mirovinu, stan, te smo postigli da cijela Hrvatska sazna za njegovu sudbinu. Planiran je film, ja sam napisala taj roman i pristojan scenarij, ali smo se razišli s redateljem jer se pojavila ideja da će s njegove strane sudjelovati Beograd. Snimili su vrlo loš dokumentarac u kojem nema ni pola od njegove osobnosti, ratnoga puta, a ni spomena da je bio u HOS-u. Nije prikazana ni jedna scena srušenoga Vukovara... Majku su pozvali na premijeru, ali ne i u Vukovar, a mene nisu nikako, pa ni kad se postavljao spomenik na mostu. Danas održavam redovitu vezu s majkom i gledam kako se obje uzdamo da će se pronaći posmrtni ostatci Jeanovi, a čuli smo da se i zna gdje su, samo nema dovoljno volje.

Prvi naš dolazak s ranjenom majkom u Vukovar i susret s njegovim kolegama Hosovcima nemoguće je opisati, tamo je bio i Paša, gorostas od čovjeka, koji je molio da će ga nositi na putu povlačenja, ali Jean je odbio.

Majka je zaista heroina, nesretna i u ostatku obitelji, a smisao njezinoga života je traganje za sinom. Tamo u Vesoulu (istočna Francuska blizu tromeđe Njemačke-Švicarske i Francuske – op. J.N.) doživjela je prije dolaska u Hrvatsku silna poniženja. Bila je službenica u općini i taj je milje vrlo agresivno optuživao nju i sina: da je plaćenik, a za Hrvatsku da smo ustaše i da se sve svodi na nekakav prljavi posao a ne oslobodilački rat. Strašne su joj epizode priređivali: noću bi pozvonili i poručili da siđe na ulicu jer da su joj dovezli sina. Ona bi se sjurila da bi ugledala prazan mrtvački kovčeg. Kod odlaska u Hrvatsku na aerodromu su zadržali nju i pratnju nekoliko sati tako da se nikako nije mogla ukrcati u zrakoplov, a mi smo cijelo popodne i dio noći odlazili tri puta na aerodrom čekajući ju itd...itd.

Prvi naš dolazak s tom ranjenom majkom u Vukovar i susret s njegovim kolegama Hosovcima nemoguće je opisati. Tamo je bio i Paša, gorostas od čovjeka, koji je molio da će ga nositi na putu povlačenja, ali Jean je odbio. Sjedili smo te večeri Paša i ja i oboje plakali. Hvala svima koji su ikada pustili suzu za tog mladića.

Svi istaknuti branitelji od Dubrovnika do Vukovara ili su bili optuživani ili u zatvorima, kao divlju zvijer gonili su Antu Gotovinu, Kosorica i ostali, danas odbijaju da Blago Zadro postane počasni građanin grada koji je ispijao apsinte i coca - colu pod suncobranima dok je Vukovar krvario!

Razmišljam što bi bilo da nam je na čelu države tih godina, kad je počela srbočetnička agresija, bila ova kompozicija političara? Tko bi tada pojurio u obranu? Danas imamo školovane časnike, ali vojske nemamo. Mnogi su, sasvim štetno, protiv hrvatskog ročničkoga služenja pa ma kako on kratak bio. Tko je mislio da će nam se poslije onako krvavoga pohoda Mladića, Šešelja i drugih krvnika, uz pljačku, banditizam i s velikosrpskom idejom prožetim generalima vrhuške tzv. JNA, dogoditi progon branitelja? I to programirani progon. Mi smo sudjelovali u tom progonu. Mi Hrvati. Svi istaknuti branitelji od Dubrovnika do Vukovara ili su bili optuživani ili u zatvorima. Kao divlju zvijer gonili su Antu Gotovinu, Kosorica i ostali. Danas odbijaju da Blago Zadro postane počasni građanin grada koji je ispijao apsinte i coca - colu pod suncobranima dok je Vukovar krvario! Veći dio Hrvatske živio je, kako bi latini rekli, inter spem et metum, između nade i straha. Klaonica, klaonica, klaonica. Najstrašnija i najistinitija dijagnoza jednog junačkog stranca koji je postao hrvatski branitelj i velik sin nepoznate mu zemlje Hrvatske.

Kako doživljavate suvremenu hrvatsku kulturu? Koje teme nedostaju?

Snimila sam 56 dokumentarnih filmova od kojih je veliki dio posvećen hrvatskom podmorju, ali najviše sam se bavila kulturološkim temama: Povijest ženskim rukopisom, Bračka kvadrifora, Legende, kronike i zapisi, Hrvatski kipar Mile Grgas, Draga Gospa Ilačka, Crna i bijela golubica, Nadbiskupska klasična gimnazija. Tih tridesetak filmova uredno počivaju u bunkeru HRT-a i nitko ih ne može vidjeti.

Posljednji moj dolazak s rukopisom, kojega sam trebala predati pok. kolegi Hrovatu, završio je mojim izbacivanjem po sigurnosnoj službi HRT-a s optužbom da sam „provalila“ u HRT-e.

Dolaskom vlasti 2000. - Račan - Budiša - jednostavno sam nestala kao vanjski suradnik HRT-a. Na valovima HR-ja imala sam emisije u okviru Hrvatske proze koju je vodio Boris B. Hrovat, kao i u vašem Jadranskom putopisu. Posljednji moj dolazak s rukopisom kojega sam trebala predati pok. kolegi Hrovatu, završio je mojim izbacivanjem po sigurnosnoj službi HRT-a s optužbom da sam „provalila“ u HRT-e. Bilo je ljeto, sunce, deset sati ujutro, a provalnica u poodmaklim godinama, odjevena u dugačku ljetnu haljinu sa šeširom da se zaštiti od sunca, stoji na porti. Poslije me vode kao zatvorenicu iza jedne stražarske kućice i jaki sigurnjak prijeti. To je, gospodo, današnja HRT. Odnos prema kulturi.

Ipak, pojavila se TV Laudato, postoji Katolički radio i opet se, unatoč gušenju svega hrvatskoga i osobito sakralnoga, održavamo na životu.

Aktivno ste sudjelovali i u radu Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta (HNES-a).

Svoju potrebu da sudjelujem u javnom životu moje Hrvatske ostvarila sam sudjelovanjem u HNES-u, Hrvatskom nacionalnom etičkom sudištu.

Policija je na tužbu Vesne Teršelić pozvala dostojanstvenoga prof. Šeparovića na odgovornost ali nije ništa poduzela jer i to saslušanje je bilo dokaz da se radi o vraćanju verbalnoga delikta.

Na čelu s profesorom Zvonimirom Šeparovićem postali smo 2014. etički senat, nadpolitička savjest, glas duhovne slobode. Ostvarili smo važne skupove u suradnji s Hrvatskim žrtvoslovnim društvom, objavili niz optužnica protiv djelatnika koji sustavno rade na rastakanju Hrvatske kao države. Policija je na tužbu Vesne Teršelić pozvala dostojanstvenoga prof. Šeparovića na odgovornost ali nije ništa poduzela jer i to saslušanje je bio dokaz da se radi o vraćanju verbalnoga delikta koji Teršelićka uvodi. Tražili smo lustraciju za osobe kojima su dokazana nedjela u bivšem režimu, pratili smo eroziju hrvatskih tiskovina i javnih medija, zahtijevali etičku osudu zlodjela iz Hrvatskog domovinskoga rata. Bez prostorija, bez dotacije, bez telefona.

Nakon slikarskog opusa i brojnih Vaših izložaba, nakon četrdeset i pet literarnih naslova, na čemu sada radite?

Posljednje dvije godine sabrala sam nešto podrumskih tekstova i objavila knjigu „Bodljikave pripovijetke II“, kao i „Đakovačke tajne“ - za obje knjige nakladnik je bio, u okviru đakovačkih kulturnih ustanova, naporom predsjednika Ogranka DHK: Mirko Ćurić.

Mislim da mi je stilski i tematski posebno vrijedno ostvarenje tiskane knjige “Kupite igračke“, to su četiri sudbine stradanja djece u ratu.

Također sam na zamolbu Sestara milosrdnica u Zagrebu napisala knjigu o stradanju časnih sestara milosrdnica tijekom i nakon Drugoga svjetskoga rata. Tužno i dramatično svjedočanstvo o sedam strijeljanih i oko stotinu uhićenih i mučenih po logorima. Knjiga je u procesu oblikovanja. Osim toga, u Vukovaru, Muzej na čelu s prof. Ružom Marić, preuzeo je moju proširenu knjigu o dr. Antunu Baueru za novotisak. Bit će mnogo dostojanstvenija nego ona ratna, kad nije bilo drugih mogućnosti.

Mislim da mi je stilski i tematski posebno vrijedno ostvarenje tiskane knjige “Kupite igračke“. Četiri sudbine stradanja djece u ratu. Nakladnik je Hrvatsko žrtvoslovno društvo koje bez značajne potpore vodi Ante Beljo. Našli se donatori i tiskali smo skromnu knjigu. Likovno sam ju opremila kao i mnoge druge.

Jesu li hrvatska kultura, književnost i kritika na razini?

O suvremenoj hrvatskoj književnosti nemam dobar pregled. Više stvaram nego li što pratim. Ono što uspijem pročitati razočarava me, mnogo je ispraznosti, izopačenosti, potpunoga nedodira sa stvarnosti, laži, narkotika i seksa. Postoji silovita potreba da se novi tekstovi mlađih književnika lociraju na neke daleke destinacije, bar do Pariza, da se koriste strana imena za glavne likove, da se najveća pozornost polaže opisima vršenja nužde, seksa ili neke druge efemerilije, a onda se, negdje usput, sve to impostira u neki društveni okvir. Najveće je zlo za kritičare ako je književnik jasan, ako se trudi govoriti hrvatskim jezikom, a to se odnosi i na kritiku koja ima u našim časopisima (Forum, Republika, Kolo, Vijenac) istaknute mlade ili srednjodobne kolege, pa nastoji biti u „trendu“. Već sam ovaj izraz opterećen je bijedom nastojanja da se podilazi amerikanizaciji svega, jeftinoći sadržaja, a u stilu gomilanja tuđica po svaku cijenu. Tako recimo jedan odlomak koji je vrlo znakovit za rečeno iz naše kritičarske ambalaže glasi: „Deskripcija orgazma kao 'male smrti' pri tom ukazuje i na autoričino poznavanje kanonske terminologije iz područja teorije seksualnosti (posrijedi je sintagma koja, s obzirom na ono što označuje, izvorno dolazi iz francuskoga jezika, što pišem prema sjećanju temeljenom na nekim vlastitim, u inat obrazovnom sistemu, davno počinjenim čitanjima).“

Više ne čekam ni hrvatskoga C. Milosza, ni Singera, ni Bulgakova, ni S. Novaka... a kolege poput Nikole Đuretića, ili Hrvoja Hitreca naći ćete samo na marginama, unatoč čak i HAZU-ovoj nagradi.

Tendencija da neko naše književno djelo, mora dodirivati ili podsjećati na anglofilski krug i to u najbanalnijem smislu, diktira mnogim umotvorima. Ako je tu primjerice pohvala I. Mandića ili Jutarnjega lista, onda će svakako doći i neka nagrada. U tim „sofisticiranim diskurzivnim rješenjima, leksički pejorativni momenti, izvrsno uklopljeni u vješto razvijen sintaktički kontekst...“ kritičarski glas jeca od radosti jer se „...kronološko - opusna progresija tanatopoetičnoga polja ilustrirana trijadom egzistencijalističke, prijelazne i zagrobne poetike, uz primijećenu (napose u prijelaznoj fazi) estetizaciju smrti na makrostrukturnoj razini, kao i simbolički te simbološki sloj tanatičke provenijencije na onoj mikrostrukturnoj, uz istaknute poveznice, napose u kontekstu posljednje zbirke, sa slikarstvom (figura ekfraze).“... Komentar vam nije ni potreban.

Gotovo da se novi književni „velikani“ jedva mogu naći unutar starih nakladničkih kuća. Eksplozivni nazivi, provokativni prijevodi, tekstovi afektirani i u suštini potpuno lišeni ikakve duboke osjećajnosti, lepršavi i lagani u površnosti, pretežu onu stranu vage koja me ne može privući. Više ne čekam ni hrvatskoga C. Milosza, ni Singera, ni Bulgakova, ni S. Novaka... a kolege poput Nikole Đuretića, ili Hrvoja Hitreca naći ćete samo na marginama, unatoč čak i HAZU-ovoj nagradi.

Ne otkupljuju se djela vrijednih književnika, ne unose se u popis lektire, čak se izbacuju temeljni megaliti iz naših školskih lektira koji su korijeni identiteta, jezika i pisma kao Marulić, Gundulić, Hektorović, na djelu je kulturocid.

Velikih imena više i nema. Takva atmosfera vlada i u filmskoj industriji. „Vukovar se vraća kući“ ogledni je primjerak ništavnosti. Teme poput iseljavanja, apatije kao društvene pojave ozbiljnoga ontološkoga promišljanja, istinitih i dramatičnih sudbina u ratu, koji smo onečistili samim svojim gadostima i lažima, sjajnih likova naše prošlosti ili bližega doba, gotovo da i nema. Pojavi se u ograncima DHK poneko djelo i ubrzo potone jer Ministarstvo ima i nadalje podjelu na DHK i DHP. Ne otkupljuju se djela vrijednih književnika, ne unose se u popis lektire, čak se izbacuju temeljni megaliti iz naših školskih lektira koji su korijeni identiteta, jezika i pisma kao Marulić, Gundulić, Hektorović. Na djelu je kulturocid.

Stapamo se s „najčitanijim djelom“ koje je dobilo nagradu „Kiklop“, a trebalo bi neku novu nazvati „Polifem“ i dodjeljivati je po mjerama fizičkoga izgleda - debeli, snažni muškardini, razbarušeni i posesivni, dugokose žene velikih oblina. Po mogućnosti da auktor/ica pripada lgbtfzkr manjini. Ne treba djelo biti veliko. Za sto godina, budući čitatelji suvremene, mlade, nagrađivane, tzv. hrvatske proze, mislit će da osim lupanarija ničega nije ni bilo u našoj stvarnosti! Kakva ljepota! Kakva sramota! Kakve stidnosti! Kakve tragedije u Hrvatskom domovinskome ratu! Pišu neki, pišu, ali bez pomoći Ministarstva, bez otkupa za knjižnice, redovito uz donatore i često bez honorara auktorima.

Pitaju me što namjeravam pisati? „Paradoks sentimentalizacije egzistentan u diskursu mermera The First“. Eto to.

Nije to cinizam. Nee, sasvim ozbiljno.

Hvala Vam za sve što ste učinili za Hrvatsku. Hvala na razgovoru.

Razgovor vodio: Javor Novak