Razgovor – Maryna Ponomarenko i Pavlo Korobčuk, ukrajinski književnici

(Život s Tourniquetom)

Blago rečeno, nije bilo lako u ratnom ukrajinskom vihoru napraviti pisani razgovor s književnicima Marynom Ponomarenko i Pavlom Korobčukom. Dakako, bilo je lakše upoznati ih, slušati i razgovarati tijekom prošlogodišnjega zagrebačkoga “Interlibera”. Tri mjeseca poslije toga situacija u njihovoj domovini jednako je složena, čak i glavni grad Kijiv ima dnevno el. energije na “kapaljku”. Njihov književni (s naglaskom na pjesništvo) glas svejedno odjekuje, ma kako se u svakodnevnim stradanjima pisanje činilo uzaludnim, jalovim pozivom. Zahvaljujući prevoditeljici Katarini Jovakarić, koja je i ovih dana u Kijivu, uspjeli smo putem e-pošte dobiti barem mali glas podignut protiv velike agresije, mali pjesnički glas u svijetu sve oglušenijem na intenzivne ruske napade, začahuren u dnevnoj (europskoj) politici koja je odmaknula pozornost s rata u Ukrajini.

Maryna Ponomarenko (rođena 1984. u selu Hrihorivka u Kijivskoj oblasti) diplomirala je na Akademiji za kazalište, film i televiziju na Sveučilištu u Kijivu. Autorica je zbirki poezije Knjiga ljubavi i bijesa (2023.) i Vodič po ponoru i okolici (2025.) Po njezinim tekstovima nastalo je nekoliko predstava i pjesama. Pjesme i eseji objavljeni su u brojnim zbirkama i periodičnim izdanjima u Ukrajini i inozemstvu. Njezini tekstovi prevedeni su na više od deset jezika.

Pavlo Korobčuk (rođen 1984. u gradu Lucku) književnik je, glazbenik, ali i časnik Nacionalne garde Ukrajine (2025. godine bio je časnik u Centru posebne namjene Omega). Autor je sedam zbirki poezije, dvaju romana i jedne zbirke kratkih priča. Radio je kao novinar i komunikacijski stručnjak više od dvadeset godina. Član je Ukrajinskog PEN-a.

Koja je snaga i utjecaj poezije tijekom najtežih trenutaka u vašoj domovini, kako pisati kada je sve oko vas meta, a ljudi pogibaju svakodnevno?

PONOMARENKO: U ljeto 2024. godine, moj prijatelj Ivan zamalo je poginuo. On je ratni novinar, bio je na zadatku u Kramatorsku blizu bojišnice i odsjeo je u hotelu. Rusija je pogodila hotel balističkom raketom. Ivan je nekim čudom preživio. Zadobio je vrlo teške ozljede i nekoliko je mjeseci bio u komi. Tada je njegova supruga Marija zamolila prijatelje da mu snimaju glasovne poruke jer je postojala teorija da čuje i može prepoznati poznate glasove.

Osobno, nisam mogla pronaći riječi. Još uvijek ne znam koje su riječi prikladne za osobu koja se nalazi na tankoj granici između života i smrti. Jednostavno sam Ivanu čitala svoje pjesme jer sam znala da ih voli. Birala sam svoje najsvjetlije, najveselije tekstove.

Koliko god to čudno zvučalo, poezija je potrebna upravo za takve situacije, kada je toliko teško da ne pronalaziš riječi. A takve se situacije sada događaju prečesto.

Želim dodati da je Ivan preživio i sada se oporavlja. I ako već govorimo o poeziji, u prosincu sam ga pozvala na svoj nastup i on je čitao nekoliko mojih pjesama.

KOROBČUK: Poezija u vrijeme rata nedvojbeno pomaže racionalizirati teške emocije, osvijestiti ih ili barem pogledati im u oči, ne skrivati ih i ne potiskivati, nego ih prihvatiti. To olakšava razumijevanje problema oko nas i pomaže se bolje orijentirati u prostoru.

Pisati u vrijeme rata mnogo je lakše nego bez njega, koliko god to zvučalo čudno. Jer u ratu ima beskrajno mnogo boli, tragedija, slomljenih ljudskih sudbina, poginulih prijatelja, sama stvarnost nas gura prema pisanju poezije. I to ne znači da će ti stihovi biti isključivo tragični – mi se danas želimo smijati, grohotom se smijati, u potrazi za pozitivnim emocijama, u potrazi za emocionalnom povezanošću, ali i u razumijevanju da nas, osim rata, povezuju i jednostavni ljudski odnosi.

Što je najizazovnije pri hodanju kroz „ponore i okolice“, kroz „padanja stabala“, kako riječima sabrati patnju i bol Ukrajine?

PONOMARENKO: Na početku potpune invazije Rusije na Ukrajinu, mnogi su pjesnici i pisci prestali pisati. Ponestalo im je riječi za sav užas kojem smo svjedočili. Nije bilo riječi za opis ruskih zločina. Nije bilo riječi za našu bol. Nije bilo riječi kojima bi se opisao svijet koji se raspada. Ali to ne može potrajati. Ne smijemo šutjeti o vlastitom iskustvu. Moramo govoriti o njemu, moramo ga dijeliti, moramo pisati o njemu pjesme, priče i romane jer je to jedan od načina da progovorimo o njemu unutar zajednice i da o njemu govorimo svijetu.

Nikad si nisam zadavala zadaću opisati nešto veliko, primjerice, nikada ne pišem o cjelokupnoj boli i svim stradanjima Ukrajine. Ja opisujem neku malenu priču. O jednom prizoru. O jednom osjećaju. I uspjeh je ako čitatelj iza te male priče uspije vidjeti nešto veće.

Za mene je najvažnije ostati iskrena i pisati o onome što mi je blisko.

Za nas kao zajednicu najvažnije je nastaviti pisati i svjedočiti o vlastitom iskustvu.

KOROBČUK: Najteže je kada boli naše bliske. Ili kada izgubiš nekoga bliskog. To je neobuhvatna praznina. A takvih praznina kod svakog Ukrajinca već ima mnogo. Teško je shvatiti u kakav nas razarajući ponor neprijatelj želi povući. Ali postoji jako puno stvari koje motiviraju i potiču na djelovanje – borba za pobjedu, pomoć ljudima, međusobna podrška. Ukrajinci su, čini se, danas svjetski prvaci u međusobnoj solidarnosti.

Kako izgleda „običan” dan u Ukrajini? Imate li osjećaj da svaki rat, svaka agresija koja traje godinama (desetljećima) na kraju dovodi do ravnodušnosti svijeta? Naravno, uvijek postoje dobri ljudi u Europi i na drugim kontinentima koji žele pomoći, ali na političkoj razini rat postaje prilikom za razne strategije.

PONOMARENKO: Pokušat ću opisati jedan dan u Kijivu. Trenutačno radim od kuće i moj dan uvelike ovisi o tome kakva će danas biti situacija s električnom energijom. Ukrajinski energetski sustav teško je stradao zbog ruskih napada, pa su diljem zemlje uvedeni dugi prekidi u opskrbi. Upravo sada, dok ovo pišem, u mojoj zgradi isključenje je od 12 sati. Najdulje isključenje trajalo je 23 sata. Ali imam sreće. U Kijivu postoje zgrade koje su bez el. energije, grijanja i vode bile po nekoliko dana. Noću su sada temperature do –18 °C, pa je to doista katastrofalna situacija.

No vratimo se mom danu. Probudim se i doručkujem. Ako nema isključenja, bit će to topli doručak koji ću pripremiti na električnom štednjaku. Ako traje isključenje, imam nekoliko opcija za hladni obrok.

Zatim sjednem raditi. Imam prijenosnu baterijsku stanicu, to je poput velikog prijenosnog punjača na koji se mogu priključiti računalo i internetski ruter, to što mi je potrebno za posao. Kad se vrati napajanje električnom energijom, ostavljam svoj posao (kolege to razumiju i sami rade isto) i obavljam sve kućanske poslove za koje je potrebna električna energija: perem rublje, kuham, punim svoje prijenosne punjače.

Navečer idem u teretanu. Prvo, nakon treninga osjećam se bolje. Drugo, u teretani postoji generator, pa tamo uvijek ima tople vode; nakon vježbanja mogu se istuširati, oprati kosu i osušiti ju.

Druga mogućnost za večer jest odlazak na neki događaj. Recimo, na pjesničko čitanje, koncert ili u kino. Unatoč svemu, u Kijivu postoji vrlo živ kulturni život. Primjerice, nedavno sam bila u muzeju na izložbi afričke umjetnosti. U muzeju nije bilo grijanja zbog napada, pa je temperatura u dvoranama bila svega 12 °C. Ipak, muzej radi, kao i kazališta, kina, filharmonija i slično. Pokazalo se da čak i u vrlo teškim uvjetima ljudima treba umjetnost.

Zahvalna sam na pomoći drugih zemalja. Zahvalna sam na generatorima i protuzračnoj obrani. Zahvalna sam na kreditima i oružju. Neizmjerno sam zahvalna običnim ljudima iz inozemstva koji dolaze u Ukrajinu – volontiraju, doniraju novac, jednostavno suosjećaju. Ta je pomoć neprocjenjiva.

Postoji važan detalj. Rat u Ukrajini nikada nije bio problem samo Ukrajine, Europa je to već odavno trebala shvatiti. Stvarno ne želim da neki europski grad doživi kako je to živjeti bez električne energije pod ruskim napadima. Ali spriječiti to može samo sama Europa. Nalazimo se u fazi kada se ne radi samo o pomoći onima koji stradaju u Ukrajini, nego o samoobrani Europe. Mi, Ukrajinci, sa svoje strane već činimo sve što možemo, ali naše su snage ograničene.

KOROBČUK: Jedan tipičan dan u Ukrajini, ako govorimo o civilima, znači napuniti sve prijenosne punjače, kupiti hranu s duljim rokom trajanja, naučiti kako maksimalno zagrijati dom, donirati vojsci, otići u sklonište tijekom uzbune, navečer prelaziti cestu s uključenim svjetlom kako bi te vozači vidjeli, naučiti pokrenuti generator ili sastavljati dronove, svladati osnove prve pomoći, nositi u ruksaku Tourniquet (podvez za zaustavljanje krvi), dobro se nasmijati, pogledati promjene na bojišnici na karti, ne služiti se dizalom kako ne bi zapeo u bilo kojem trenutku, biti spreman u svakom trenutku pomoći drugome. To je standard u kojem danas žive milijuni ljudi.

S vojnicima je malo drukčije. Dobit ćeš toplu odjeću, bit ćeš nahranjen, ugrijan – samo uzmi i budi spreman u svakom trenutku izvršiti bilo koje, ponekad i najteže zadatke u svojem životu. Imam osjećaj da bi svijet trebao mnogo snažnije pritiskati Rusiju, maksimalno joj oduzeti, prije svega, ekonomske poluge za vođenje rata. Pritisnuti što jače, sa svih strana – ona razumije samo silu.

Prijevod dobre proze i poezije iznimno je važan. Zahvaljujući Tomici Bajsiću, Dariyi Pavlešen, Katarini Jovakarić i drugima, vaše su pjesme objavljene i čitane u studenome tijekom posjeta Zagrebu. No univerzalni jezik poezije ima posebnu snagu kada recitirate na materinskom jeziku. Brine li vas što mnoge poruke na ukrajinskom jeziku nisu posve iste kao u prijevodima, iako je to uvijek zamka kada moramo prevoditi bilo koju riječ na drugi jezik?

PONOMARENKO: Prijevod je uvijek određena netočnost, u prijevodu se uvijek nešto izgubi. To je normalno i ne čini prijevod lošim. Dobra poezija ostaje dobra i na drugim jezicima. I iskreno sam zahvalna prevoditeljima koji prevode ukrajinsku poeziju na hrvatski jezik i obratno, jer zahvaljujući njihovu radu, imamo priliku bolje se upoznati.

KOROBČUK: Rimovanu poeziju doista je vrlo teško prevoditi uz očuvanje svih detalja. No sa slobodnim stihom uglavnom je lakše. Njega se može prevesti, praktički se sve može prevesti, a ponekad prijevod može biti i bolji od izvornog teksta. Ovdje je važno dobro vladati jezikom na koji se prevodi, kako bi se razumjeli i prenijeli svi aspekti.

U vašim djelima ima jako puno simbola, mitologije, povijesti i kulturnih referencija, mnoge pjesme kao da sažimaju jednu ili dvije tisuće godina u nekoliko stihova, ali sadašnjost je uvijek teška, sadašnjost je uvijek sada i ovdje, a sada i ovdje (u Ukrajini) danas je najvažnije preživjeti.

PONOMARENKO: Čak i u surovim uvjetima, kada je doslovno riječ o preživljavanju, čovjeku je umjetnost važna. Važno je opisivati vlastito iskustvo, dijeliti ga i slušati o iskustvima drugih članova zajednice. Umjetnost, a osobito književnost pomaže u tome.

Primjer za to može biti književnost koju pišu vojnici. Oni se nalaze u neusporedivo gorim uvjetima nego ljudi u pozadini, ali nastavljaju stvarati pjesme, glazbu i slike. Isto tako čitaju, slušaju pjesme i gledaju filmove kada god im se za to pruži prilika. Umjetnost je važna, osobito kao način bilježenja vlastitog iskustva.

KOROBČUK: Da, drugo je pitanje to što čitatelj ne može uvijek razumjeti situaciju opisanu u pjesmi ako, primjerice, nikada nije bio u ratu. Može osjetiti, promisliti, ali ne uvijek i u potpunosti shvatiti. To nije problem prijevoda, nego problem iskustva. Iako se poezija, između ostaloga, bavi upravo time da riječima prenese iskustvo autora čitatelju, da određenu emociju, stanje ili priču učini dijelom njegova pogleda na svijet.

Koja su vaša očekivanja za 2026. godinu? Kao da samo mijenjamo kalendar, a ništa se ne mijenja za one ljude koji imaju sreću preživjeti. Političari pregovaraju, ali rat još nije završio.

PONOMARENKO: Ne pravim dalekosežne planove. Usredotočena sam na sadašnji trenutak i na rješavanje aktualnih problema. Ja, kao i mnogi drugi Ukrajinci, živim s osjećajem da će ovaj rat potrajati i da moram biti spremna živjeti u teškim uvjetima još neodređeno vrijeme.

Pratim vijesti i vidim da je svijet nemiran, da se otvaraju drugi sukobi i da su oni povezani s ratom u Ukrajini jer u njima sudjeluje Rusija ili njezini saveznici, pa naši saveznici na to moraju na ovaj ili onaj način reagirati. Taj se zaplet nastavlja i dobiva na zamahu i ne vidim put kojim bi se sve moglo brzo vratiti u stanje, primjerice, iz 2021. godine. Zapravo, svijet se u to stanje više nikada ne će vratiti. Svi smo u zoni turbulencije і iz nje ne ćemo izići ove godine, ona će se pojačavati.

KOROBČUK: Očekivanja su za 2026. godinu: preživjeti, ne smrznuti se, djelovati na uništenje neprijatelja, učiti dodatne elemente preživljavanja. Djelovati onako kako situacija zahtijeva: bez emocija, usklađeno i sa sviješću da daješ maksimum onoga što možeš učiniti u svojoj situaciji, u svom djelokrugu djelovanja.

Globalno gledano – 2026. vjerojatno ne će biti bolja od 2025. godine – Rusija će i dalje uništavati ukrajinsku infrastrukturu, a mi ćemo uništavati njihove vojnike.

Razgovarao: Tomislav Šovagović

Prevela s ukrajinskoga jezika: Katarina Jovakarić

______________

Maryna Ponomarenko

Nad Kijevom
Letio je ruski dron

Jedna je žena otvorila prozor
I bacila na njega
Teglu ukiseljenih rajčica
Što ih je brala prošle godine
na vikendici u Černigivskoj oblasti
(vikendice više nema)

Druga je žena otvorila prozor
I bacila na njega
Svezak Dostojevskog
Koji je naslijedila
Od oca, profesora
Ruske književnosti
Iz Harkiva
(oca više nema)

Treća je žena otvorila prozor
I bacila na njega
Svoju mržnju
Ništa drugo nije imala
Jer otišla je iz Mariupolja
Praznih ruku
A razbijati po unajmljenom stanu
Nije se usudila

Mržnja se, nekim čudom, pokazala
Osobito teškom
Osobito preciznom
Osobito pogubnom.
„Otkuda u vama toliko rusofobije!“
Dreknu dron
Dočekavši se na noge
I pretvorivši se u rusku babušku
U sarafanu
I kokošnjiku
Do njega dotrče drugi dronovi babuške
Pa se počnu hvatati u kolo,
I recitirati Puškina
I trabunjati o sudbini svijeta

Sve dok ih
Nisu skinuli
Strojnicom

(Prevela Katarina Jovakarić)

Pavlo Korobčuk

Sada znaš kako padaju stabla

tebi je deset ljeto tek počinje
došao si baki i djedu u kući miriše na jastuke
uzimaš bicikl i voziš se iza jezero u park
tako zelen da šušti od boje
do kolibe koju su stariji klinci
sagradili

svjetlo(st) na putu treba namjerno preletjeti
kroz jučerašnje lokve brzinom svjetlosti
iznutra gori iznutra
zanimljivo je od čega se sve sastoji
želiš rastaviti djedov ručni sat
sakriti se i vidjeti tko to glođe stabla kraj jezera
bacati u zid stare farme metke pronađene uz rijeku
pitam se kako sve eksplodira
pitam se kako padaju stabla.

sjediti u kolibi preokrenuti bicikl i
rukama vrtjeti pedale da se kotači i dalje okreću
prinositi granu kotaču i gledati kakve tragove ostavlja
(u)činiš mali pokret, a kotač se još dugo dugo vrti

a onda iziđeš iz kolibe vratiš se u kuću
još miriše na jastuke ali djeda više nema
možda zato što si rastavio sat
tebi je trideset ljeto će uskoro završiti
nema više zidova o koje bi mogao bacati metke

vratio si se iz kolibe
sagradio si je ti
stariji

više nisi zelen
više ne šuštiš

sada znaš kako padaju stabla

(Prevela Dariya Pavlešen)