Fra Marin Mikulić: Božić nije predah, nego početak: početak novoga saveza, novoga načina življenja, novoga pogleda na čovjeka

Ususret Božiću 2025. želja nam je bila predstaviti sugovornika koji veoma jasno, bez ustručavanja, govori o mnogim bolnim temama. Fra Marin Mikulić iznimno je aktivan i na društvenim mrežama, ali ne da bi ikomu podilazio, nego da bi poučavao. Iz svakoga fra Marinova istupa, kako na euharistiji tako i izvan sakramenta, osjete se iskrenost i srdačnost. Unatoč brojnim obvezama u međugorskoj župi sv. Jakova, našao je vremena podijeliti s čitateljima Portala HKV-a svoje misli o Božiću, zamkovitu duhu vremena i ljudi.

Fra Marin Mikulić rođen je 9. rujna 1993. godine u Kočerinu. Osnovnu školu završio je u Kočerinu i Širokom Brijegu. U postulaturu je stupio 2015. godine u Mostaru, a godinu dana poslije toga odjenuo je redovničko odijelo. Prve zavjete položio je 2017. na Humcu (Ljubuški), a doživotne u Međugorju 4. rujna 2021. godine. Diplomirao je 2022. na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu. Iste godine primio je red đakonata i službu župnoga vikara u međugorskoj župi sv. Jakova apostola. Za svećenika je zaređen u Mostaru 29. lipnja 2023. godine.

U kakvu ozračju Vi i subraća proživljavate došašće i pripravu za blagdan Kristova rođenja? Što Vam je prva misao u dubini priprave i suživljavanje sa svetom betlehemskom noći?

Mi fratri ovdje sa svojim župljanima svako jutro slavimo mise zornice. Nakon toga imamo zajedničku molitvu časoslova. Nekako nam dan time počinje. Mi smo ovdje u Međugorju, gdje je sve pomalo drukčije nego u drugim župama. Kako se približava Božić, sve je više ljudi koji dolaze na ispovijed, iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i dijaspore.

Kad se posvetiš ispovijedanju, sa željom da se svi ispovjede, u tome nekako dođe Božić. On dođe, a ja se nisam pripremio. Ali onda shvatiš da je i ispovijed priprava za Božić. Kako pomažeš ljudima i pripremaš njih, tako pripremaš i sebe, jer na Božić osjetiš radost. Bog nekako dadne da ispovijedanje ne bude umor, nego priprava koja ti donosi radost u srce.

Kako se svećenički nosite s blještavilom svjetovne ponude različitih „advenata“, odnosno, kako odijeliti privlačnost onoga suobličenoga svijetu sa skromnošću štalice i temeljne poruke Božića?

Žao mi je što došašće danas nije više onakvo kakvo je bilo dok sam bio dijete. Ako se vratim dvadesetak godina unatrag, bilo je drukčije. Moja obitelj i ja pripremali smo se kroz mise zornice, na koje smo pješačili oko kilometar i pol. Nije nam bilo teško. Tu su bile i zajednička obiteljska molitva, post… To je bila prava priprava.

Danas, nažalost, vidimo kako je došašće postalo marketing. Svjedočimo blještavilu još prije Božića, a tako ne bi trebalo biti. Sve bi tek trebalo zasvijetliti na Božić – kao znak da se Isus rodio. Kao betlehemsko svjetlo koje je zasjalo one svete noći. Ovo bi vrijeme trebalo biti vrijeme šutnje, molitve i iščekivanja da to svjetlo ponovno zasvijetli.

A umjesto toga, vidimo što se nudi po gradovima – adventi koji su često organizirani samo radi tjelesnih potreba. Silni popusti, kobasice, vino i mnoge druge stvari lako skreću pozornost s prave biti Božića, a to je Isus. I moram priznati: tu nas je đavao dobro prevario. Žao mi je što ljudi propuštaju milosti koje Bog obilno daje u ovom svetom vremenu došašća.

Đavao nas je nadmudrio jer zna da smo slabi u tjelesnim stvarima – i tu nas je ulovio. Ali Bog ipak ne odustaje. Ne prestaje nam nuditi milost u ovom vremenu. I nikada nije kasno – još uvijek možemo poći za tom milošću.

Božić je uvijek prilika, no svijet često nastavi ratovati, vojevati, suprotstavljati se Bogu po starom, dobrom običaju već dan(e) poslije. Je li on kratkotrajni predah napaćenomu svijetu, točnije: kako taj svijet „obožićiti“ na duge staze?

Božić je uvijek velika prilika – ne samo za jedan kratki predah od rata, nego za promjenu smisla i za novi početak. Bog se nije utjelovio u Isusu da bi nam dao jedan „blagdanski dan mira“, nego da bi s nama ostao zauvijek. Problem je što mi Božić svedemo samo na osjećaj, ugođaj i običaj – pa kad se lampice ugase, ugasi se i ono malo mira što smo pustili u svoje srce.

Je li onda Božić samo kratki predah napaćenomu svijetu? Može biti, ako ga tako shvatimo. Ako ostane na razini osjećaja ili emocije, on će potrajati koliko i lampice na trgu. Zato Božić nije predah, nego početak: početak novoga saveza, novoga načina življenja, novoga pogleda na čovjeka. Jer Bog razgoni svaku tamu u nama.

Kako obožićiti ovaj svijet? To mogu na ove načine:

Ako dopustim da Božić najprije promijeni mene, moje srce. Ako Božić ne dotakne moje konkretne odnose u obitelji, zajednici, župi, radom mjestu – ostat će samo jedna lijepa pjesma.

Ako mir iz jaslica prenosim na svoje odluke. Ne mogu zaustaviti ratove, ali mogu zaustaviti rat u svojoj obitelji, u srcu, u svojem govoru.

Ako ostajem blizu euharistije i ispovijedi i nakon Božića. Ako Božić odijelim od sakramenata, on postaje samo folklor. Ako se svaki dan hranim Kristovim Tijelom, tada se Božić produžuje na svaki dan mojega života.

Ako gledam na drugoga čovjeka očima Djeteta iz Betlehema. Ako prepoznajem Njega u siromašnima, bolesnima, izgubljenima, u onome tko mi je naporan, tada stvarno počinjem obožićivati.

Božić je blagdan Božjega utjelovljenja, ali i majčinstva Blažene Djevice Marije, kao i poniznoga očinskoga zagrljaja sv. Josipa. Što Sveta obitelj iznova šapuće i onima udaljenima od otajstva božićne noći?

Sveta obitelj uvijek je primjer prave obitelji. Pokazuje nam da se isplati žrtvovati za obitelj i onda kada je teško, kada nas pogađaju nevolje i progoni. Sve je to Sveta obitelj iskusila, ali nikada nisu odustajali – snagu su crpili od Boga.

Danas je obitelj na udaru i želi ju se srušiti pod svaku cijenu. Obitelj se omalovažava i prikazuje kao zagađivač okoliša. Mogli smo vidjeti u nekim zemljama plakate na kojima se pozivalo na rađanje manjega broja djece, jer navodno velik broj djece u obitelji previše zagađuje prostor. Dakle, ispada da su djeca zagađivači prostora. Žalosno.

I kod nas se sve češće obitelji odlučuju za manji broj djece. Zato mislim da treba jasno i glasno govoriti i upozoravati, jer je šutnja najgora stvar. Svi Božji pastiri moraju jasno i hrabro progovarati.

Ako se sruši obitelj, srušit će se i cijeli svijet – sve nestaje. Zato moramo braniti obitelj svim svojim snagama.

U toj obrani pitam se je li život danas ugroženiji nego prije i kako tumačite da unatoč silnomu tehnološkomu napretku čovječanstva ona osnovna pitanja o početku života trajno izazivaju rasprave i podjele?

Mislim da je život danas ugroženiji nego prije, ali na drukčiji, sofisticiraniji način. Prije je život bio ugrožen ratovima, glađu i bolešću. Danas smo mnogo toga tehnički i medicinski svladali, ali pojavio se novi problem: čovjek si je uzeo pravo odlučivati koji život vrijedi, a koji ne vrijedi.

Danas se ponovno postavljaju temeljna pitanja: što je čovjek, kada započinje život, koja je prava vrijednost života? Današnja tehnologija može dati podatke, slike i analize, ali ne može dati smisao. Problem nije u znanju, nego u savjesti. Kad se izgubi osjećaj svetosti života, onda tehnologija može postati sredstvo uništenja života, a ne služenja životu.

Česte rasprave o početku života pokazuju da se sudaraju dva pogleda na život. Jedan je pogled da je život dar koji treba primiti i štititi od začeća do prirodne smrti (i jedini ispravan pogled), a drugi život promatra kao projekt ili proizvod kojim se može slobodno raspolagati prema osobnim željama.

Zato je, po meni, ključno vraćati se temeljnim istinama: da svaka osoba ima dostojanstvo koje ne ovisi ni o čijoj odluci, da nam život ne pripada, nego nam je darovan. Zato mislim da nemamo pravo nikomu oduzeti život. Svako začeto dijete ima pravo na život i mi nismo gospodari života. Svako dijete koje se pobaci, kojemu se oduzme život, grijeh je protiv pete Božje zapovijedi. Oni koji se zalažu za pobačaj pokazuju da im život ne znači ništa. Za njih su ti životi samo proizvod, kao što je bilo koji proizvod izložen u trgovini. Žalosno, ali istinito.

Spominjali ste u prijašnjim zapisima da je riječ o slobodi istine, a ne o slobodi žene, o tomu da svjedočite boli majka koje su pobacile. Kako osvijestiti traume tih majka, osobito mlađim djevojkama, često povodljivima, kojima se nudi šareni svijet „slobode izbora“?

Majkama koje su imale iskustvo pobačaja uvijek treba dati ohrabrenje i nadu, jer Krist je taj koji oprašta. Kao svećeniku, moja zadaća nije osuđivati, nego prenositi Božje milosrđe koje on daje svakomu od nas.

Tužno je i bolno slušati kroz što sve te žene prolaze. Slušao sam nekoliko majki koje su javno svjedočile o svojim iskustvima. Prije tri mjeseca bio sam na jednom susretu mladih na kojem je jedna majka govorila o svemu što je proživjela nakon pobačaja. Svjedočila je o boli, patnji i neprospavanim noćima, ali je svoje svjedočanstvo završila riječima da joj je Bog iskazao svoje milosrđe i dao joj nadu da može nastaviti dalje kroz život. Danas je majka petero djece.

Mislim da su takva svjedočanstva vrlo važna i da ih treba uključivati u susrete gdje se mladi okupljaju. Ona mogu pomoći djevojkama i mladićima da shvate kako je pobačaj iskustvo koje nosi duboke rane, te da je potrebno graditi kulturu života, podrške i odgovornosti.

Crkva u Hrvata s pozornošću prati prvu godinu pontifikata pape Lava XIV. Bila je ovo godina preseljenja u vječnost pape Franje, nacionalnoga hrvatskoga hodočašća, kao i susreta hrvatskih političkih i vjerskih dužnosnika, kako s pokojnim argentinskim papom, tako i s novim američkim. Kako se iz Međugorja promatraju prvi koraci novoga pape, i glede „nihil obstat“ za međugorsko svetište, kao i iščekivanja proglašenja svetim zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca?

Teško je još išta konačno reći o papi Lavu XIV. On se još nije službeno oglasio o pitanju Međugorja. Poslao je svoju poruku mladima koji su sudjelovali na Mladifestu, ali to zasad ostaje na razini poticaja i ohrabrenja.

Crkva je jasno izrekla svoje sadašnje stajalište u dokumentu „nihil obstat“. U njemu poručuje da vjernici smiju u razumnom i razboritom smislu prionuti uz duhovno iskustvo Međugorja, da mogu hodočastiti te gajiti pobožnost prema Kraljici Mira. Također je naglašeno da se ondje ne čini ništa što bi bilo protivno Crkvi i njezinu nauku. Međugorje je prošlo kroz teška razdoblja, a ovaj dokument samo je potvrda da Gospa sve vodi. Naše ostaje isto: nastaviti služiti Bogu i svima koji dolaze ovamo. Trebamo nastaviti s pastoralom koji će biti na izgradnju i učvršćivanje vjere.

Što se tiče blaženoga Alojzija Stepinca, jedna je stvar sigurna: on je za nas svet, bez obzira na to što Crkva još nije izrekla svoju konačnu odluku. Stepinac je svima nama drag i svi molimo i iščekujemo njegovo proglašenje svetim. On je omiljen u hrvatskom narodu. A hrvatski narod vjeruje da će on biti proglašen svetim kad to bude Božja volja.

Kao mladomu svećeniku, koji Vam se izazovi pred Katoličkom Crkvom čine najvećima, evo, o šezdesetoj obljetnici svečanoga zatvaranja Drugoga vatikanskoga koncila? Sazrijeva li vrijeme za Treći vatikanski koncil i koje teme, globalne, ali i pastoralne, vidite nužnima za promišljanje i bistrenje?

Ja, kao mlad svećenik, ne vidim izazove Crkve kao „popis nekih problema“, nego ih više vidim kao poziv da se vratimo središtu: Kristu, evanđelju, euharistiji i čovjeku kojemu smo poslani. Bez Krista nema života – to znači vratiti Krista u svoje srce.

Evanđelje je živa Božja riječ, koju smo, nažalost, počeli tumačiti onako kako nama odgovara, a ne onako kako ona jest, kako ju je Bog izgovorio. Danas vidim da mnogi Božju riječ rabe i tumače kako bi opravdali svoja djela. To možemo vidjeti na svim stranama. Uzet ću za primjer one riječi koje Bog govori o ljubavi prema čovjeku i svemu stvorenomu, a zatim imamo pojedine zajednice koje te iste Božje riječi rabe kako bi opravdale svoje grješno stanje – i mnoge druge, da sada sve ne nabrajam. Zato je ovdje iznimno važno da mi svećenici naviještamo i propovijedamo evanđelje onakvo kakvo ono jest, i da to činimo bez straha.

Euharistija je još jedno bolno pitanje: izgubili smo poštovanje i često ju pretvorili u neku vrstu parade. Vidimo – i osobno sam vidio – što se na nekim euharistijskim slavljima čini i događa. Tada se s pravom postavlja pitanje poštovanja, pa čak i ozbiljnosti samoga slavlja. Kad se izgubi poštovanje prema euharistiji, tada se sve ruši. Zato smatram da su najveći izazovi Crkve upravo povratak poštovanja prema euharistiji, Božjoj riječi i Kristu. Ako se to poštovanje ne vrati na najvišu razinu, bojim se da ćemo se u potpunosti urušiti. Tek kada se vrati poštovanje prema Kristu, evanđelju i euharistiji, tada će se i svijet početi mijenjati.

Kao što sam već naveo, potrebno je da se vratimo čovjeku kojemu smo poslani. U evanđelju vidimo komu je Isus išao ususret: siromašnima, bolesnima, grješnima i odbačenima. Ja sam ovdje u Međugorju i gotovo se svakodnevno susrećem s takvim ljudima te sve više uviđam koliko smo im potrebni – ali i koliko su oni potrebni nama. Bojim se da među nama ima onih koji su se od takvih ljudi udaljili, a to nimalo nije dobro.

Sazrijeva li vrijeme za Treći vatikanski koncil? Možda je mudrije reći: sazrijeva li vrijeme za dublje provođenje Drugoga vatikanskoga koncila? Mnoge njegove intencije nisu do kraja proživljene: poziv na svetost, obnovljena liturgijska svijest i drugo. Dosta toga, čini mi se, bilo je i pogrješno tumačeno.

Postoji li dobra mjera, s obzirom na dostupnost različitih komunikacijskih kanala, koju je potrebno zadržati u ophođenju s javnošću? Razumljivo je da mlađi naraštaj želi svoje poruke podijeliti što većemu broju pratitelja (publike uopće), no postavlja se pitanje – kako se ne suobličiti svijetu a upozoravati taj isti svijet na pojedine štetne pojave, osobito kada se sukobljavaju kultura života i kultura smrti?

Dobra mjera postoji i nije ona nejasna. Ovdje je samo problem što ju ne želimo prihvatiti jer ona traži žrtvu. Današnji komunikacijski kanali samo nam nude doseg, ali doseg nije ni blizu isto što i istina. Današnji mlađi svijet želi biti viđen, dijeljen, lajkan. I to je ljudski. Ali tu počinje jedna vrlo velika opasnost: onaj tko se previše brine hoće li biti prihvaćen u današnjem društvu, vrlo brzo prestaje govoriti ono što je potrebno reći.

Mi ne možemo ovaj svijet upozoravati na zlo ako igramo po pravilima ovoga svijeta. Nikako ne možemo braniti kulturu života jezikom kulture smrti. Nikako se ne možeš boriti protiv relativizma, a stalno ublažavati istinu da nekoga ne uvrijediš.

I sad se postavlja pitanje: gdje je ta mjera? Mjera je ovdje: istina prije popularnosti, savjest prije algoritma, svjedočanstvo prije imidža. Onaj tko želi govoriti javno, a posebno o dubokim, moralnim, životnim pitanjima, mora prihvatiti jednu stvar: bit će neshvaćen, ismijan, marginaliziran – i to je cijena autentičnosti.

Naše suobličavanje ne počinje onda kad otvoreno poričemo istinu, nego počinje u sitnicama: kad prešutiš „tešku“ riječ, kad istinu zamijeniš „balansom“, kad zlo nazivaš „izazovom“, kad grijeh postane „osobni izbor“. Tu se kultura života ne gubi naglo, nego kap po kap.

Kako se ne suobličiti ovomu svijetu? Nazvati stvar pravim imenom, ne skrivati se iza floskula, ne trgovati istinom radi dosega, govoriti s ljubavlju, ali bez anestetika.

Ljubav bez istine je sentimentalna laž. Istina bez ljubavi je udarac. Ali istina iz ljubavi je križ, a križ nikada nije bio popularan. i zato, jedini način da se ne suobličim sa svijetom jest da ostanem autentičan.

Ove se godine obilježavalo i 1100 godina Hrvatskoga Kraljevstva. Je li kultura sjećanja ono presudno, uz očuvanje hrvatskoga jezika, unatoč brojnim izazovima, demografskima, gospodarskima, kako naroda u domovini, tako i hrvatskoga konstitutivnoga naroda u Bosni i Hercegovini?

Jasno, kultura sjećanja jako je važna, ali ona nije dovoljna sama po sebi. Kultura sjećanja čuva identitet i ponos, ona nas podsjeća tko smo i odakle dolazimo. I zato je važno spominjati se naše hrvatske prošlosti i svega onoga što je narod prošao da bi ostvario svoj san, svoju državu.

Ali jezik se ne čuva sjećanjem, nego životom: rađanjem djece, ostankom ljudi, radnim mjestima, školama, medijima itd. Ako narod odlazi i nema uvjeta za život, jezik slabi – bez obzira na to koliko ga slavimo. Zato je kultura sjećanja temelj, ali opstanak jezika ovisi o ljudima koji ga žive i prenose dalje.

Prilično je odjeknula Vaša propovijed o duhovnom zlostavljanju, odnosno, pojmovima koji nemaju nikakvo uporište u evanđeljima. Pojedinci svaku prigodu iskoriste i za napad na Crkvu. No kako do dobre unutarcrkvene kritike, koja je kroz povijest Crkve bila sastavnim dijelom pročišćenja?

Za dobru unutarcrkvenu kritiku trebaju tri stvari: namjera, način i cilj.

Namjera: ona koja ne ruši, nego liječi. Ako neka kritika izvire iz povrijeđenoga ega, želje za obračunom, brzo postane otrov. Ali ako je kritika iz ljubavi prema Kristu i ljudima – posebno ranjenima – ima pravo i dužnost progovoriti.

Način: govoriti istinito, provjerljivo i bez karikiranja. I zato je važno da se jasno imenuju pogrješne prakse (poput manipulacije strahom, prokletstvom, duhovnim utjecajima), ali bez generaliziranja: nije „Crkva takva“, nego „ovo je zloporaba u Crkvi“. Jer ovdje se ne napada osoba, nego postupak. Ne širi se senzacija, nego odgovornost.

Cilj: to je obraćenje i pročišćenje, ne skandal. Dobra kritika uvijek predlaže put: povratak evanđelju, zdravoj teologiji, savjesti, razboritomu duhovnomu vodstvu, te zaštiti ranjenih. Ako kritika ne vodi prema istini i ozdravljenju, nego prema cinizmu i razaranju povjerenja, ta je kritika promašaj.

Postavio bih Vam u ovom razgovoru i ono najčešće pitanje od početka Knjige Postanka, od početka svijeta: ako postoji Bog, zašto dopušta tako silno, svakodnevno zlo? Kolega vjeroučitelj na pitanje gdje je bio Bog u najvećim zločinima čovječanstva odgovara: Bog je uvijek bio tu, u sakramentima, u Svetom pismu, u Presvetom. No onima preživjelima, a suočenima prethodno sa zlom, čak i vjernicima, teško je reći utješne riječi u najtežim patnjama. Svodi li se postojanje na kontinuiranu bitku Dobra i Zla, na čovjekovo odupiranje ovomu drugomu?

Bog ne želi zlo i ne stvara zlo. Zlo nastaje ondje gdje se zlorabi ljudska sloboda. Bog je čovjeka stvorio kao slobodno biće, jer bez slobode nema ljubavi. A sloboda uvijek nosi rizik zla. Kad bi Bog uklonio svako zlo silom, uklonio bi i slobodu – i čovjek ne bi više bio čovjek.

U ljudskoj patnji Bog nije daleko. U kršćanstvu Bog ne stoji iznad patnje, nego On ulazi u nju. U Kristu Bog trpi, biva mučen i ubijen. Ovo ne objašnjava zlo do kraja, ali pokazuje da Bog nije ravnodušan promatrač, nego supatnik. U najtežim trenutcima često ne pomažu riječi, nego prisutnost. Bog u tim trenutcima ne nudi objašnjenje, nego blizinu.

Zato ja uvijek, i mladima i drugim ljudima, govorim i pozivam na jačanje vlastitoga duha. Ako je moj duh jak, ja onda mogu svaku nevolju nadvladati. Zašto? Jer osjećam Božju blizinu. Zato je važno primati Krista u euharistiji, ispovijedati se, moliti, čitati Božju riječ i postiti, to je ono što jača naš duh. Navest ću primjer svoje bake koja je izgubila dvojicu sinova. Ona je u tim trenutcima bila snažna i samo je Bogu zahvaljivala. A to je mogla samo zato što je svoj duh ojačala i što je uvijek Bog bio u njezinu srcu.

Svodi li se život na borbu dobra i zla? U određenom smislu – da. Ali na ravnopravnu borbu. Zlo je stvarno, ali nema posljednju riječ. Čovjek je pozvan odupirati se zlu – u sebi i oko sebe – ne zato što će sve pobijediti, nego zato što svako dobro, pa i najmanje, ima smisla. Vrlo jednostavno rečeno: Bog ne uklanja svu patnju, ali nije ju ostavio bez smisla ni bez nade.

Glavna hrvatska medijska struja često se izruguje kršćanskim vrijednostima, molitelje pogrdno naziva klečavcima, poziva se selektivno na poštivanje prava drugoga i drukčijega, lako se fašizmom etiketira domoljublje, svatko može biti medijski pokopan u jednom danu. Kako Vi promišljate o tim medijskim izazovima i razlikuje li se hrvatska glavna medijska slika od one bosanskohercegovačke?

Pa kad gledamo današnje medije, možemo uvidjeti da nije izazov „što je istina“, nego tko kontrolira okvir: naslov, etiketu i brzinu. Kada se u medijskom i javnom prostoru vjera i domoljublje svedu na karikature (klečavci, fašisti), to često nije rasprava nego diskreditacija – a cilj je da se čovjek povuče ili da uzvrati bijesom (jer ga se onda lakše „pokopa“).

Zato ja mislim da je važno ne udarati istom mjerom. Ne odgovarati etiketom na etiketu, nego vraćati na činjenice i miran ton. Važno je biti kritičan, jer kritika traži argument, a hajka traži krivca i klikove. Mjerilo mora biti savjest, ne tempo vijesti. Ne moraš odgovoriti isti dan. Nekad je mudrije malo pričekati da se prašina slegne.

Što se tiče razlike između RH i BiH, ima razlike i to velike. U Hrvatskoj je slika više centralizirana (nacionalni mediji, jedan javni servis). U BiH je scena više fragmentirana (entiteti, politike, „naši“ i „njihovi“ mediji). Zato u BiH svatko ima svoj medij, i svatko piše neku svoju istinu.

Koji Vas sveti uzori vode na Vašem putu, odnosno, imate li poseban primjer svetačkoga života, osobu koja unatoč neponovljivosti svakoga Božjega stvorenja u Vama izaziva osjećaj vrhunca Božjega providnosnoga plana?

Bog je uvijek na prvom mjestu, nakon njega dolazi naša nebeska Majka Marija, posebno Božje biće gdje čovjek uvijek osjeća milinu. A svetac koji i danas fascinira – to je sveti Franjo Asiški. Zato i jesam fratar. Uvijek kod njega možeš nešto novo otkriti. On je moj uzor, bez obzira na to što ga je nekad teško slijediti i pratiti. Uz Mariju je sv. Franjo moj putokaz i nadahnuće da i dalje budem ovo što jesam.

Kroz Vaše misli provlači se i tema stavljanja životinja i njihovih prava ispred čovjeka. Smatrate li i tu „odliku“ svojevrsnom zamkom Zloga, uz drugu stranu medalje, banaliziranja i desakraliziranja svega – raščovječenja čovjeka do razine životinje?

Životinje, odnosno kućni ljubimci imaju svoju lijepu stranu. Oni su često izvor radosti i sreće kod čovjeka i zato ih ljudi vole. No zlo uvijek negdje čeka da prevari čovjeka. Po ovom pitanju malo smo se pogubili. Životinja ili kućni ljubimac nekako je zauzeo prvo mjesto, postavljen iznad svega. Već i sama činjenica da za kućne ljubimce možemo nabaviti sve – od odjeće, posebne hrane, šampona, da imamo frizere za njih – pokazuje da smo se u nečemu izgubili. Zapravo današnje kućne ljubimce učinili nesposobnima.

Kad je stvarao životinje, Bog im je dao sve što im je potrebno da se mogu snaći u ovom svijetu. Mi smo malo prevelikom brigom to u njima uništili. Sv. Franjo volio je životinje, ali je znao gdje im je mjesto. Nije ih uvodio u crkve, kako mi to danas činimo. A kad pogledamo one što se zalažu za zaštitu životinja, neki se pozivaju na sv. Franju i govore kako ih je on volio. Istina je, sv. Franjo ih je volio, ali znao je gdje je mjesto čovjeku, a gdje životinji. Nikada životinje nije stavio iznad čovjeka.

Da je životinje stavio iznad čovjeka, znao je da bi povrijedio Boga, jer Bog stvori čovjeka na svoju sliku – to je sv. Franjo jako dobro znao. U svojem sam tekstu govorio i o tome kako svoje kućne ljubimce dovodimo u crkvu. Kućni ljubimac nema šta ondje raditi i to nije njegovo mjesto (Iznimka je tu terapijski pas, imali smo nekoliko slučajeva, gdje su dolazili s takvim psom, nismo im branili, dali smo savjete kako je to najbolje učiniti). Sv. Franjo nikada nije dovodio životinje u sveti prostor, jer je znao tko boravi u crkvi.

Često ljudi kažu: „Pa Isus se rodio u štali“ i slično. To govore samo da opravdaju ono što nije prirodno i što ne bi trebalo biti tako.

Vidimo li ovdje zamku Zloga? Možemo ju vidjeti, ako iskazujemo nepoštovanje prema svetomu prostoru, prema čovjeku, pa i prema životinji – kad od nje pravimo nešto što ona nije i pretvaramo u ono za što ju Bog nije stvorio.

Što ste ponijeli kao najdražu popudbinu iz kočerinskoga djetinjstva i Božića? Iako mladi, vjerojatno je u Vama mnogo priča vaših predaka. Kako one grade i oplemenjuju čovjeka koji često živi brzo i zaboravno?

Moji Božići na Kočerinu bili su posebni (i mislim da su i danas takvi). Došašće je bilo ono pravo, onako kako treba biti: zajednička obiteljska molitva, post, zornice, ispovijed. Nije bilo onoga što danas često gledamo – sve manje obiteljske molitve, sve manje posta; gradovi su okićeni i prije Božića, adventi po gradovima s hranom i pićem, trgovine s raznim „blagdanskim popustima“. Meni je došašće ostalo onakvo kakvo sam ponio od kuće – tiho, smisleno i usmjereno na bitno.

Jasno, danas, u ulozi u kojoj jesam, došašće nosi i druge dimenzije. Nekad sam ga živio za sebe, za svoju obitelj i za ljude koji su me okruživali; danas ga dijelim sa svojom braćom fratrima i s mnogim ljudima koji dolaze ovamo – osobito kroz ispovijedi, susrete s onima u potrebi i nastojanje da im se uljepša Božić. Većinu došašća provodim u svojoj „adventskoj kućici“ koja se zove ispovjedaonica. U toj mojoj adventskoj kućici sve je besplatno.

Božić mojega djetinjstva bio je pun radosti i sreće. Na Božić je središte bila euharistija, zatim obiteljski ručak, pa odlazak po selu i čestitanje Božića – najprije starima i nemoćnima; njima se uvijek prvo čestitalo. Navečer bi se okupio cijeli moj zaselak i slijedilo bi zajedničko druženje.

Došašće i Božić mojega djetinjstva ostali su duboko upisani u mene i danas me drže i usmjeravaju prema pravoj biti došašća i Božića. Priče naših starih i naši običaji uvijek oplemenjuju i grade čovjeka, jer su prije svega vodili k jednomu cilju – Isusu.

Razgovarao: Tomislav Šovagović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.