Razgovor s dr. sc. Dinom Milinovićem, autorom izložbe
„U početku bijaše Kraljevstvo“

Uz otvorenje izložbe „U početku bijaše Kraljevstvo“ u Klovićevim dvorima u Zagrebu (16. listopada 2025. – 15. veljače 2026.) razgovarali smo s autorom, povjesničarom umjetnosti i književnikom dr. sc. Dinom Milinovićem. S kolegama povjesničarima Tomislavom Galovićem i Trpimirom Vedrišem, također s Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, desetak je mjeseci koncipirao izložbu povodom 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva, nadahnutu onom otprije stotinu godina. Suorganizatori su nove izložbe Hrvatski državni arhiv, Hrvatski povijesni muzej, Nacionalna i sveučilišna knjižnica te Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, kamo je plan smjestiti izložbu u smanjenom opsegu nakon zagrebačkih mjeseci. Organizatori su posebnu zahvalnost izrazili Zagrebačkoj nadbiskupiji, Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti te Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti u Zadru.

U posebnom tekstu tematizirat ćemo i sadržaj izložbe, točnije pojedine od četiristotinjak artefakta, koji uključuju Višeslavovu krstionicu iz 9. stoljeća, repliku Bašćanske ploče, Plutej s likom vladara na tronu iz katedrale sv. Dujma u Splitu, Anžuvinsku krunu iz 14. stoljeća, kroniku Historia salonitana Tome Arhiđakona, Lekcionar Bernardina Splićanina, apoteozu pobjednika u sisačkoj bitci Tome Erdödyja, govor Oratio pro Croatia Bernardina Frankapana te ostalu muzejsku i arhivsku građu, mahom posuđenu iz Hrvatske i inozemstva (Vatikana, Slovačke, Mađarske i Austrije) povodom svečane prigode.

„Izložba povodom 1100. obljetnice kraljevstva, krunski događaj jubilarne godine, podijeljena je na tematske cjeline, osmišljene u skladu s dominantnim povijesnim, društvenim i kulturnim fenomenima. Iz dvorane u dvoranu, naglasak je na pravnom i simboličkom kontinuitetu kraljevstva, koji nam dopušta pratiti ideju državnosti kroz stoljeća, od nastanka hrvatske države i narodnih vladara u ranome srednjem vijeku do izbora tuđih dinastija u nadolazećim razdobljima. Ona se manifestira u različitim kategorijama, koje nisu neminovno jednako i istovremeno zastupljene: narod (GENS / POPULUS), vjera (RELIGIO), jezik (LINGUA), skup običaja (MOS MAIORUM / TRADITIO), nacija (NATIO). Povijesni slijed koji na taj način želimo pratiti otkriva specifični 'mentalitet' hrvatske državnosti”, zapisao je dr. Milinović u uvodnom tekstu. Želja je bila produbiti navedene riječi, ideju i vodilje glede predmeta izloženih na tri kata Klovićevih dvora. Izložba je otvorena od utorka do nedjelje (12-19 sati), osim blagdanima i državnim praznicima.

Možete li nam razložiti mitsku, povijesnu, biblijsku, eshatološku i romantičku koncepciju u surječju s kraljem Tomislavom? Neminovno je kao polaznu točku uzeti 925. godinu i krunjenje kneza Tomislava, odnosno, promišljati njegovo mjesto, kako je izlagala nedavno Nikolina Šimetin Šegvić, o Duvanjskom polju između historiografije, mjesta pamćenja i mita. Unatoč (i) prijeporima povjesničara, lik i djelo kralja Tomislava iznjedrili su i sadržajnu umjetničku kolekciju prikazivanja i osmišljavanja sredine 10. stoljeća. 

Evo najprije jedne anegdote. Prijateljica je nedavno otišla popraviti haljinu k krojaču. Kad mu je priopćila da ide na otvorenje izložbe posvećene 1100. obljetnici Hrvatskoga Kraljevstva – krojač je slegnuo ramenima i rekao: „Kaj? Pa pa to su ionak' samo izmišljotine“. Zanimljivo je njegovo promišljanje zbog spomenute romantičke koncepcije kralja Tomislava i Hrvatskoga Kraljevstva. Paradoksalno, za kralja Arthura i Vitezove okrugloga stola nema nijedan povijesni podatak. Bavio sam se utjecajem te legende na europski srednji vijek. Premda nema podatka o krunjenju ima povijesnih izvora da je Tomislav bio kralj, ranije knez. Dakle, između 914. i 925. godine morao je biti okrunjenim. Postoje papinska pisma iz najpouzdanije, papinske arhive onoga doba. Dakle, kada govorimo o Tomislavu, govorimo o povijesno utemeljenoj ličnosti. Ne znamo onoliko koliko bismo htjeli znati, ali o njegovu dobu, na tragu zapisa bizantskoga cara Konstantina Porfirogeneta, Hrvatska ima iznimno jaku vojsku, što znači i dobro organiziranu državu. Njezini dometi manifestiraju se u različitim analima, od Engleske do Rusije, u bilježenju pobjeda koje je hrvatska vojska izvojevala nad Bugarima i drugim neprijateljima.

Na tom tragu, dio izložbe posvećen je kralju Tomislavu, dokumentima i historicizmu 19. i 20. stoljeća, uključujući slike Otona Ivekovića, Celestina Medovića i ostalih, naslonjeno na prvu proslavu Jubileja 1925. godine.

Nastojimo rekreirati dio te velike izložbe, više posvećene povijesti Grada Zagreba. Odlučili smo se, stoljeće kasnije, obilježavajući veliki Jubilej, krenuti dalje od Zagreba, pokušavajući dati sintezu jedanaest stoljeća hrvatske povijesti. Sve smo stavili pod naziv „U početku bijaše Kraljevstvo“, premda povjesničari znaju da u početku bijaše pleme, pa kneževina, a tek onda kraljevstvo. No kraljevstvo jest simbol organizirane države, točnije priznanje zajednice kao države u srednjem vijeku.

Pisali ste u uvodniku o „mitskom“ statusu 925. godine koju su potvrdili naši predci prije stotinu godina, kada je diljem hrvatskih zemalja obilježena tisućita obljetnica kraljevstva. Što sve podrazumijevate pod pojmom „Čuvari pamćenja”?

Uz mene, kao povjesničara umjetnosti, te kolege povjesničare Galovića i Vedriša, uključili smo stotinjak suradnika koji su pisali priloge za katalog, eseje. Zajedno smo radili na osnovnoj ideji – pokazati kontinuitet i u različitim razdobljima istaknuti ono što mislimo da je identitet hrvatske povijesti. Kao i politički mentalitet hrvatskoga naroda, pripadnost imperijalnim nadstrukturama, vrste mikrodržavnosti duž Jadranske obale, koje, dakako, kulminiraju s Dubrovačkom Republikom. Prije svega, ideja je bila sabrati naša povijesna iskustva u jubilarnoj godini, stvari koje bismo htjeli ponijeti u idućih stotinu godina, pokušati odgovoriti tko smo, odakle dolazimo, što smo bili tijekom povijesti. Dakako da to nije u potpunosti izvedivo na tri kata Klovićevih dvora. No, osmišljavali smo sadržaj svake dvorane kao svojevrsnu priču i temu. Vjerujem da smo uspjeli dočarati jedan dio prošlosti u povijesnom smislu (pratećim tekstovima), u likovnom diskursu (odabirom pojedinih artefakata) i izborom dokumenata koji potvrđuju stvari o kojima govorimo. Izbor građe jesu amblematični predmeti hrvatske povijesti, kao što je Višeslavova krstionica, koja je mnogo više od jedne krstionice, jer se smješta u kontekst pokrštavanja Hrvata u devetom stoljeću. Imamo i reljef kralja, danas iz splitske krstionice, nekoć dio krunidbene riznice na mjestu krunjenja kralja Zvonimira 1076. godine. Vjerojatno reljef predstavlja njegova prethodnika Petra Krešimira IV. Riječ je o jednom od rijetkih monumentalnih skulpturnih prikaza u Europi 11. stoljeća. Također je i Zvonimirova zavjernica pred papinskim legatom izniman opis krunidbe u europskoj onodobnoj književnosti.   

Postoji li dovoljna svjesnost o prvijencu Jubileja u hrvatskoj samostalnosti? Danas se riječi nacionalno, domoljubno, patriotsko veoma lako etiketiraju najradikalnijim, pa i totalitarističkim pojmovima. Vraćam se na 1925. godinu, odnosno na usporedbe s njom. 

Godina 1925. jest zanimljiva sama po sebi. Odnosno, kako je došlo do obilježavanja prvoga Jubileja u tadašnjoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnijoj Kraljevini Jugoslaviji. Kraljevska dinastija Karađorđevića bila je dijelom i pokrovitelj onih događaja. Sve ima svoju političku pozadinu, no važno je naglasiti da je Jubilej otprije sto godina nastao u glavama Emilija Laszowskoga, Đure Deželića st. i Družbe Braće Hrvatskoga zmaja još 1906. godine, u okviru Austro-Ugarske Monarhije. Ideja samoga Jubileja proizišla je iz razine političkoga, društvenoga i kulturnoga života Europe i nacija 19. i 20. stoljeća. Ona slijedi veliku mađarsku milenijsku izložbu s kraja devetnaestoga stoljeća. Sve europske nacije u ono su doba koketirale s takvim velikim jubilejima, pa je tako i Hrvatska dobila svoj Jubilej 1925.

Na izložbi posjetitelji imaju prigodu vidjeti i dokumentarni film o prijenosu zemnih ostataka Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana iz katedrale u Bečkom Novom Mjestu ui zagrebačku prvostolnicu 1919. godine. Okupljeni hrvatski narod koji dočekuje dvojicu pokojnih velikana generirao je opći interes za 1925. kao što je Zagrebačka Biblija donijela zamah za Hrvatsko proljeće 1971. godine. Stvari se uvijek događaju u kontinuitetu, nikada bez razloga.

Nacionalno i tradicionalno doista se često dovodi u vezu s konzervativnim. Malo tko rabi izraz patriotsko i domoljubno. Naša izložba civilizacijski je primjer svakomu društvu da svoj odnos kroz prošlost sabere, bilo da je riječ o izložbi, filmu, književnosti, leksikografskim djelima. Svako društvo mora imati svoju prošlost. Bez nje je to društvo bezglavo.

Zato ste, vjerujem, i stavili Ciceronove riječi u prolog izložbi: Povijest je svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, učiteljica života.

Riječ je o prvoj rečenici koju svaku učenik mora usvojiti u prvoj lekciji klasične gimnazije. Čovjek koji ne bi imao identitet, osobnu iskaznicu, ne može se dugo zadržati. Tako je i s društvom, ako nema konsenzusa o elementarnim stvarima o svojoj povijesti. Ova je izložba pokušaj dolaska do svojevrsnoga konsenzusa ili da barem onima koji su zainteresirani kažemo – evo, to je ono na čemu temeljimo naše znanje o sebi samima.

Među ključnih pet kategorija (narod, vjera, jezik, skup običaja i nacija), spomenutima i u uvodniku, zadržao bih se kod pojma hrvatskoga jezika, jer je njegov put dugačak, plodan i bolan, oplemenjen Zakonom o hrvatskom jeziku tek prošle 2024. godine, dakle, tri desetljeća nakon izborene samostalnosti i suverenosti. S kojim ste vodiljama željeli predstaviti hrvatsko jezično blago?

Doista je jezik (lingua) jedan od temelja ove izložbe, kao što je jezik jedna od temeljnih odrednica naše povijesti. Nadam se da kroz ovu izložbu ta činjenica jasno dolazi do izražaja. Kao jedan od autora izložbe, koji je sa suradnicima morao napraviti presjek jedanaest stoljeća, osvijestio sam da je donošenje Zakona o hrvatskom jeziku čin, vrhunac nečega što se kroz hrvatsku povijest stalno provlači. Počevši od Bašćanske ploče, pisane na glagoljici i hrvatskom redakcijom staroslavenskoga jezika. Fenomen tropismenosti, trojezičnosti u ranom hrvatskom srednjovjekovnom društvu, čini nas jedinstvenima. Nevjerojatan je fenomen arhiva u kamenu, doduše na latinskom jeziku u kneževini, poslije kraljevini Hrvatskoj. Sjećamo se i glasovitoga jezikoslovca Radoslava Katičića koji je pisao o tom predstavljanju Hrvata svijetu na latinskome. Pratimo tijek razvoja jezika od trinaestoga stoljeća, kada papa dopušta bogoslužje na narodnom jeziku, pa do popa Martinca u Drugom novljanskom brevijaru kada piše o Krbavskoj bitci 1493. godine. Zanimljivo, prije nisam toliko obraćao pozornost na one riječi: na jazik hrvatski nalegoše. Dakle, ne nalegoše Turci na našu tada podijeljenu zemlju, već na jezik.  Jazik, odnosno jezik, ono je što predstavlja Hrvatsku i zato Marulić veli: pisat ću na harvatskom. Humanisti onoga vremena, kao i popovi glagoljaši, osjećaju istu stvar – jezik je ono bitno što određuje jednu naciju. I to će se poslije pokazati prigodom prijevoda Biblije Bartola Kašića na hrvatski jezik. Golemo je pitanje kako bi izgledala povijest hrvatskoga jezika da jest objavljena. Primjerice, Ivan Golub, pišući o Kašiću, napomenuo je da u slučaju objavljivanje Kašićeva prijevoda ne bi bilo potrebe ni za Ljudevitom Gajem ni za Vukom Stefanovićem Karadžićem. Kašić je došao na ideju standardizacije hrvatskoga jezika na temelju jednoga od narječja, dakako, onoga štokavskoga. Jezik je stalno prisutan, jezik je bitan, najprepoznatljivija odrednica hrvatske opstojnosti kroz jedanaest stoljeća.  

Jedan od naglasaka izložbe jest razdoblje humanizma, osobito izraženo kipovima Jurja Dalmatinca, Nikole Firentinca, Ivana Duknovića, Franje Vranjanina-Laureana, primjerice poprsje Antonija Baressija. Koja su očekivanja organizatora, osim organiziranih posjeta škola i ostalih institucija? Što biste voljeli naglasiti kada budemo razgovarali 15. veljače na zatvaranju izložbe?

Volio bih da se 15. veljače produlji trajanje izložbe još nekoliko mjeseci, da interes bude dovoljno velik. I kad prođu ti mjeseci, volio bih da možemo reći kako smo dosegnuli brojku hipodromskoga koncerta Marka Perkovića Thompsona.

Razgovarao: Tomislav Šovagović

Fotografije: Filip Beusan

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.