Razgovor s povjesničarom Stjepanom Krasićom

U hrvatskoj historiografiji i filologiji malo je istraživača koji su svojim otkrićima izazvali toliko pozornosti i preispitivanja ustaljenih spoznaja kao dominikanac i povjesničar dr. sc. Stjepan Krasić. U svojim knjigama „Pape i hrvatski književni jezik u XVII. stoljeću“ te „Počelo je u Rimu“, kao i u nizu javnih nastupa, dr. Krasić iznio je niz teza koje – bez pretjerivanja – mijenjaju dotadašnje shvaćanje povijesti hrvatskoga jezika, njegove afirmacije i međunarodnog položaja.

Na temelju bogate arhivske građe iz vatikanskih i rimskih izvora, naš sugovornik pokazuje da je hrvatski jezik već u 16. i 17. stoljeću bio ne samo normiran, nego i predmet poučavanja na nizu europskih sveučilišta. U središtu tih otkrića stoje papinski dekreti koji svjedoče o uvođenju „iliričkoga“ – tj. hrvatskoga jezika – u nastavu prestižnih učilišta poput onih u Rimu, Bologni, Beču, Kölnu i Parizu.

Riječ je o činjenicama koje – ako ih se sagleda u cjelini – hrvatski jezik i kulturu postavljaju u potpuno novi europski kontekst, daleko iznad lokalnih i provincijalnih okvira u koje su ih često gurali i domaći i strani tumači.

U razgovoru koji slijedi, dr. Krasić pojašnjava kako je reformacija, paradoksalno, pridonijela afirmaciji narodnih jezika, objašnjava ulogu katoličke obnove u oblikovanju hrvatskoga književnog jezika, otkriva kako su pape Grgur XIII. i Klement VIII. u 16. stoljeću prepoznali kulturni potencijal hrvatskoga naroda te govori o ulozi hrvatskih svećenika i intelektualaca u velikom projektu obnove kršćanske Europe.

Rezultati njegovih istraživanja ne znače samo korekciju pojedinih poglavlja naše kulturne povijesti, nego i snažan poticaj hrvatskom kulturnom samopouzdanju. O svemu tome – i o vlastitom višedesetljetnom radu u rimskim arhivima – dr. Krasić govori u ovom iscrpnom i nadahnutom razgovoru.

U svojim knjigama „Pape i hrvatski književni jezik u XVII. stoljeću (Zagreb, Matica hrvatska 2004), „Počelo je u Rimu“ (Dubrovnik, Matica hrvatska) i brojnim nastupima u javnosti i intervjuima iznosite da je hrvatski jezik već u 16. i 17. st. bio normiran i bio nastavni predmet na raznim europskim sveučilištima. Pretpostavljamo da za te - bez pretjerivanja, revolucionarne izjave - imate pokriće. Stoga bismo željeli da to u jednom otvorenom razgovoru pojasnite za naše čitatelje.

Vaše pitanje je jasno, ali je odgovor mnogo složeniji. Da i odgovor bude koliko-toliko jasan, treba se vratiti, makar i u najkraćim crtama, unazad za nekoliko stoljeća i to u vrijeme složenih i velikih društvenih, političkih, kulturnih i vjerskih vrenja i previranja u 16. i 17. st. No pokušat ću što je moguće više biti jasan, ali je teško biti kratak i jasan. Sve je počelo, malo pojednostavljeno rečeno, naoko jednostavnim teološkim pitanjem, a glasilo je: kako se čovjek spašava, tj. kako grješni i smrtni čovjek može postići svoje vječno spasenje: samo vjerom ili samo dobrim djelima, ili pak kombinacijom jednoga i druga? Odgovor na to pitanja za kršćane moglo je dati jedino Sveto pismo. Istaknuti njemački redovnik, augustinac, Martin Luther (1483-1546) je tvrdio: samo vjerom, a katolici: vjerom potkrijepljenom dobrim djelima. Nakon verbalnih duela koji nisu davali jednoglasan odgovor, stari su se dotle zaoštrile do te mjere da se u njih umiješala politika, tako da je progovorilo oružje. Izbili su krvavi ratovi koji su dotle jedinstvenu katoličku Europu podijelili na dva približno jednaka dijela: katolički i protestantski dio.

Koji je bio odgovor Katoličke crkve na to širenje reformacije?

Nakon izbijanja reformacije u Njemačkoj, Katolička crkva se trgnula iz renesansne uspavanosti i počela se, mnogo više nego dotad, baviti gorućim teološkim i egzistencijalnim problemima, umjesto politikom, sponzoriranjem znanosti i umjetnosti. To se, pojednostavljeno rečeno, svodilo na obnovu njezinih struktura koje nisu više odgovarale potrebama novonastalih prilika, a onda i aktivnom borbom protiv širenja protestantizma. Ona je svoj program izradila i osmislila na Tridentskom saboru (1545. – 63.) pod geslom reformatio in capite et in membris: - svestrana obnova svih struktura na vrhu i na dnu, kako u moralnom i dogmatskom, tako i kulturnom i odgojnom smislu. Naročita pozornost je trebala biti posvećena odgojno-prosvjetnom radu putem izdavanja svih potrebnih knjiga na narodnom jeziku. Prosvjeta se smatrala najboljom branom širenju reformacije. U promicanju katoličke obnove angažirali su se svi pape nakon Tridentskog sabora. Katolički odgovor, dakle, nije bio samo „protureformacija“ - kako se to često u nas, i ne samo u nas - pogrješno naziva, nego je bio mnogo širi i dublji pojam. Protureformacija je samo jedan, i to ne najvažniji segment širokog pojma katoličke obnove ili reforme koja je, uostalom, počela još krajem 14. st. Tridentski sabor joj je samo dao snažniji zamah i poticaj. Pojam protureformacije je niknuo u protukatoličkomu njemačkom vjerskom i kulturnom ozračju pri kraju 18. st. i to na temelju nerazumijevanja i nepoznavanja naravi katoličke obnove i teze da je ono što su učinili Luther, Calvin i Zwingli »prava« reforma, a ono što je učinila Katolička crkva da je samo reakcija na to.

Kakav je utjecaj imala reformacija na hrvatske krajeve, osobito na jezik?

Može zvučati paradoksalno, ali je istina da je vjerska revolucija u Njemačkoj pogodovala normiranju hrvatskoga, i ne samo njega. U cijelome srednjem vijeku, pa i kasnije, latinski je bio jezik znanosti i kulture u cijeloj srednjoj i zapadnoj Europi. S izbijanjem reformacije stvari su se znatno promijenile. Polemika između protestanata i katolika na početku se vodila uglavnom na latinskomu. I Martin Luther je - suprotno prilično raširenom uvjerenju - svoja najvažnija teološka djela, osobito ona kojima se obraćao učenim krugovima u Europi, napisao na latinskomu. No kad se ta »učena polemika« prenijela na narod, počelo se intenzivnije pisati na narodnom jeziku. Jezik se, naravno, morao prilagoditi čitateljima, a ne čitatelji knjigama. I jedni i drugi htjeli su imati što širi krug čitatelja. Tako je latinski sve više ustupao mjesto narodnomu govoru. Rađanje osobitog zanimanja za nacionalne jezike je, mogli bismo reći, bio »nusproizvod« ili »kolateralni učinak« nastojanja da vjerska poruka pošto-poto stigne do svakog pojedinca. Tako je Europa reformacijom izgubila svoje vjersko, političko, a donekle i kulturno jedinstvo, ali je - zauzvrat - dobila narodne jezike kao bitno obilježje mladih nacionalnih država.

Možete li, za manje upućene, s nekoliko riječi protumačiti u čemu se ono točno sastojalo?

Jezik je – slikovito rečeno – sličan planinskoj rijeci koja se svojom iskonskom snagom probija kroz teško prohodan teren, sama stvara vlastito korito, odabire smjer i brzinu, prepuštajući drugima da je prate, opisuju, pokušaju definirati i odgonetnu njezinu zakonitost. To je zadaća povjesničara i jezikoslovaca. To odgonetavanje njegove zakonitosti, bilo odgonetavanje, bilo propisivanje pravila, postiže se izradom rječnika, gramatike, pravopisa, izborom jednoga od narječja za književni jezik i svim onim što ga u užem smislu čini onim što jest, uključujući tu sve njegove specifičnosti i osobitosti. Normiranje se u svakom jeziku smatra bitnim u njegovoj povijesti i rođendanom književnog jezika.

Kako i zašto se ta polemika prenijela na hrvatske krajeve?

Sjeverozapadni dio Hrvatske se od 1527. našao u okrilju Njemačkog carstva koje je preuzelo obvezu da će pomagati u obrani od Turaka. Među vojnicima koji su dolazili iz njemačkih krajeva bilo je dosta protestanata koji su širili reformaciju. Zaprijetila je opasnost da, osim rata s Turcima, izbije i građanski rat između katolika i protestanata kako je to bilo u raznim europskim zemljama, što bi za Hrvatsku bilo pogubno. U širenju protestantizma osobito se istaknuo barun Hans von Ungnad, nekadašnji štajerski kapetan, koji je u Urachu nedaleko od Tübingena osnovao tiskaru namijenjenu izdavanju vjerskih knjiga za Slovence i Hrvate. Glavni mu je suradnik bio slovenski protestant Primož Trubar kojemu je pomagalo nekoliko hrvatskih glagoljaša koji su, kako su izjavljivali, svoje knjige pokušali prevoditi na »sadanji obćeni i razumni hrvatski jezik«.

Što je Crkva poduzela da se u hrvatskim krajevima ublaže posljedice reformacije?

Dok su njemački protestanti prevođenjem i izdavanjem svojih knjiga za svoj pokret nastojali pridobiti Slavene, dotle su pape za njih pripremali mnogo širi plan. Htjeli su ih, prije svega, kulturno i politički uzdignuti i ujediniti kako bi se uspješno oduprli turskoj najezdi, a onda s njima uspostaviti crkveno jedinstvo koje je reformacija teško ugrozila. U tomu su dvama katoličkim narodima, Poljacima i Hrvatima, namijenili važne uloge; prvima su, zbog njihove vojne snage, namijenili političku ulogu oslobađanja drugih slavenskih naroda, a drugima, Hrvatima, zbog njihove etničke i jezične bliskosti s ostalim južnoslavenskim narodima, kulturnu i vjersku ulogu. Za te je ciljeve, naime, bilo iznimno važno pridobiti i druge Slavene, u prvom redu Ruse kao najbrojniji slavenski narod koji je u to vrijeme bio u ratu s Poljskom za posjed istočnih područja. U tu svrhu je papa Grgur XIII. (1572-1585) u nekoliko navrata u te dvije zemlje slao izaslanstava sa zadaćom da ih pokušaju izmiriti. Umjesto da međusobno bore i iscrpljuju, Papa je mislio da bi njihovo oružje bilo odlučujuće za oslobođenje od Turaka ostalih slavenskih naroda, a mir među njima dovesti do crkvenog jedinstva. U okviru te suradnje bila je, između ostaloga, predviđena pojačana odgojno-prosvjetna djelatnost u obliku izdavanja svih potrebnih knjiga na narodnom jeziku. Prosvjeta se smatrala najboljom branom širenju reformacije.

Na kojem jeziku ili jezicima su te knjige trebale biti izdavane?

Najkasnije od 14. st. u učenim krugovima u gotovo cijeloj Europi vladalo je uvjerenje da Slaveni govore istim jezikom s time da se on od naroda do naroda samo dijalektalno razlikuje. Ako tako stoje stvari – zaključili su pape – dovoljno je izabrati najopćenitiji, najrazvijeniji i najljepši „dijalekt“ da bi se na njemu za sve slavenske narode tiskale crkvene knjige. Istočnoeuropski narodi nakon Tridentskog sabora i početka katoličke obnove nisu mogli ostati izvan vidokruga Katoličke crkve oko obnove kršćanskog jedinstva u duhu poštovanja njihova identiteta, kulture i legitimnih aspiracija, kao što je to bilo u slučaju s ukrajinskom Crkvom. Glagoljska liturgija koja se prakticirala u Hrvatskoj i crkvena književnost sve do 16. stoljeća služili su kao posrednici u prijenosu vjerskih i kulturnih zapadnoeuropskih vrijednosti i dostignuća istočnim Slavenima. Budući da je hrvatska glagoljaška baština bila jedinstvena enklava pučkog jezika unutar zapadnog kršćanstva, trebala je odigrati važnu posredničku ulogu u zbližavanju Zapada i Istoka, katoličanstva i pravoslavlja, svetojeronimske i ćirilometodske tradicije.

Dok su protestanti u Njemačkoj prevođenjem i izdavanjem svojih knjiga za svoj pokret pokušavali pridobiti najprije Slovence i Hrvate, a preko njih i ostale Slavene, dotle su pape pripremali mnogo širi plan sa Slavenima. Htjeli su ih, prije svega, kulturno i politički ujediniti kako bi se uspješno oduprli turskoj najezdi, a onda s njima uspostaviti crkveno jedinstvo koje je reformacija dovela u pitanje. U tomu su dvama katoličkim narodima, Poljacima i Hrvatima, namijenili važnu posredničku ulogu; prvima su, zbog njihove vojne snage, namijenili političku ulogu oslobađanja drugih slavenskih naroda, a drugima, Hrvatima, zbog njihove etničke i jezične bliskosti s ostalim južnoslavenskim narodima, kulturnu i vjersku ulogu. Za te je ciljeve bilo iznimno važno pridobiti i druge Slavene, u prvom redu Ruse kao najbrojniji slavenski narod koji je u to vrijeme bio u ratu s Poljskom oko istočnih područja. U tu svrhu je papa Grgur XIII. poslao g. 1581. u Poljsku i Rusiju talijanskog isusovca, učenjaka i iskusnog diplomata Antonija Possevina (1533.-1611.) sa zadaćom da pokuša izmiriti ta dva velika slavenska naroda, ali bez uspjeha. Nakon toga Papa ih je još jednom pokušao pridobiti za spomenute ciljeve, povjerivši ovaj put tu zadaću jednom Hrvatu misleći da će ga Rusi bolje razumjeti i radije saslušati nego jednog Talijana. Tu je misiju 1584. povjerio našem Splićaninu Aleksandru Komuloviću (1548.-1608.) koji se među hrvatskim svećenicima okupljenima oko crkve sv. Jeronima u Rimu bavio prevođenjem crkvenih knjiga na hrvatski i pitanjem oslobođenja svojih sunarodnjaka ispod turskog jarma. No ni on nije bio bolje sreće. Postojali su ipak ohrabrujući znakovi da su ciljevi koje su postavili pape ipak ostvarivi. Smatrali su da se isti ciljevi mogu postići odgojem svećenika koji će raditi na oživljavanju svijesti o potrebi svestrane obnove društva, u što je spadalo i izdavanje knjiga kojih je nedostajalo u cijelom pravoslavnom svijetu. Pothvat je izgledao to lakši što je barem od 14. st. gotovo u cijeloj Europi vladalo uvjerenje da svi Slaveni govore istim jezikom i da se on od naroda do naroda samo dijalektalno razlikuje. Ako tako stoje stvari - zaključivali su pape - dovoljno je izabrati najopćenitiji i najrazvijeniji »dijalekt«, normirati ga, tj. za nj izraditi rječnik, gramatiku, pravopis i ostali što jedan jezik čine onim što jest, da bi se na njemu za sve slavenske narode tiskale crkvene knjige.

I, koji je jezik bio izabran?

Papa Klement VIII. (1592.-1605.) je tu zadaću povjerio isusovcima koji su u to vrijeme raspolagali gustom mrežom svojih škola po cijeloj središnjoj i zapadnoj Europi koje su posvuda unosile nov životni zamah, ne samo na vjerskom nego i na kulturnom području. U tu svrhu je vrhovni poglavar isusovačkoga reda Claudio Acquaviva (1581.-1615.) među članovima svoga reda u raznim europskim zemljama proveo anketu. Sačuvana su nam dva prilično opširna odgovora što su mu ih poslali rektori dvaju kolegija. Prvi je bio slovačkog isusovca poliglota Teofila Kristeka (1561-1622), koji je, kako je naveo, govorio također mađarski, češki, ukrajinski, ruski, srpski, bugarski, slovenski i hrvatski. Njegov odgovor je glasio: Slavenski narodi govore vlastitim jezicima, a jezik trebao bi biti hrvatski (lingua croatica). Za izbor hrvatskoga naveo je četiri važna razloga: prvo, taj se jezik mnogo govori u svim krajevima pod Turcima, a govore ga ne samo obični ljudi, nego također učeni ljudi, političari i diplomati, drugo, on je »majka i korijen« ostalih slavenskih jezika, treće, njegov je izgovor »najljepši i najslađi«, bez hijata i tvrdih suglasnika, te četvrto, on je najbliži svome staroslavenskom uzoru i ima najbogatiju kulturnu prošlost. Sličan odgovor dao je učeni Španjolac Alfonso Carrillo (1553.-1618.), rektor zavoda u slovačkom gradu Šala nad Vahom i nekadašnji profesor teologije u Parizu i Beču, veliki prijatelj šibenskog svećenika Fausta Vrančića, autora prvoga hrvatskog rječnika. U svom odgovoru Acquavivi on je, između ostaloga, naveo: »Posavjetovao sam se s mnogim stručnjacima i vidim da je hrvatski jezik prikladniji od drugih narječja da se pomogne narodima Istoka«, misleći pritom na istočne pravoslavne narode: Ruse, Bjeloruse i Ukrajince i na sve slavenske narode za koje se smatralo da nastavaju cijelu jugoistočnu i istočnu Europu pa čak i dijelove Azije. U izvorima toga vremena govori se da su Slaveni najbrojniji „narod“ na svijetu. I Crkva, koja je po svojoj naravi, univerzalna, danas bismo rekli „globalna“, nije mogla ne voditi računa o tomu, bilo da s njima uspostavi crkveno jedinstvo, bilo da ih ujedini u zajedničkoj borbi protiv Turaka i protestanata.

Što su pape u tom pogledu konkretno učinili?

Na temelju rezultata te ankete Acquaviva je na Rimskom kolegiju, sveučilištu svoga reda, sredinom prosinca 1599. kao uveo posebnu katedru zvanu Academia Illyrica (Akademija ilirskoga jezika) za proučavanje hrvatskoga, čime su bili položeni temelji znanstvenog pristupa tome jeziku. Od tog vremena hrvatski jezik nije više bio samo sredstvo pučkoga ili književnog izražavanja, nego i predmet proučavanja. Od tada također potječu ozbiljni i sustavni napori da se stvori sav potreban jezični instrumentarij i započne stvarati normiran i moderan književni jezik.

Je li se taj jezik, osim u Rimu, učio i u drugim školama?

To normiranje »ilirskoga« i njegovo uvođenje u školski program »Rimskog kolegija« nije bio krajnji cilj kojemu su pape težili, nego je to bio samo uvod u njegovo unošenje u nastavni program drugih (sve)učilišta. Tako je papa Grgur XV. potpisao 6. prosinca 1622. dekret kojim je naredio vrhovnim poglavarima crkvenih redova, koji imaju samostane na području Mletačke Republike, da u njima što prije osnivaju učilišta ili katedre za »ilirski« i arapski kao misionarske jezike. Njegov je nasljednik Urban VIII. (1623.-1644.) model »Akademije ilirskog jezika« s Rimskog kolegija proširio na druga sveučilišta. Šesnaestoga listopada 1623. donio je dekret kojim je tu obvezu unošenja »ilirskoga« u nastavni program proširio na cijelu Europu. Tražio je od vrhovnih poglavara svih crkvenih redova, kongregacija i ustanova koje su se bavile odgojem i pripremom misionara za rad u različitim krajevima svijeta da svuda, gdje god je to moguće, osnivaju (sve)učilišta i katedre za sljedeće jezike: hebrejski, grčki klasični i moderni, arapski, kaldejski ili aramejski kojim je Isus govorio i »ilirski«. Prva četiri jezika: latinski, grčki, hebrejski i kaldejski bili su potrebni za proučavanje kršćanskih vjerskih i kulturnih korijena, osobito Biblije i teologije, a druga dva, arapski i »ilirski«, predstavljali su hrabar iskorak prema budućnosti. Crkva je, naime, već u to doba bila svjesna potrebe dijaloga s islamskim svijetom i slavenskim pravoslavljem. Tečaj tih jezika morao je trajati najmanje dvije godine, i to ne samo za studente nego i za profesore. Dekret se morao najozbiljnije uzeti u obzir i izvršiti. Izrijekom su navedena sljedeća sveučilišta na kojima se »ilirski« morao predavati: Bologna, Padova, Beč, Ingolstadt, Köln, Löven, Pariz, Toulouse, Valencija, Salamanca i Alcala de Henares (Madrid). Tim je dekretom Papa »ilirski« priznao nasljednikom staroslavenskoga kao općega crkvenog jezika slavenskih naroda. Nije mi poznat slučaj da je jezik jednoga tako malog naroda doživio takvu međunarodnu afirmaciju.

Mislite li da je taj status imao trajni utjecaj na kulturni položaj hrvatskog jezika u Europi?

To tek treba ispitati. Ja nisam imao vremena ni mogućnosti istraživati u arhivima svih tih sveučilišta. Uostalom, u takvim stvarima se ne smije biti odveć „sebičan“ nego pustiti da i drugi nešto učine. To danas nije nimalo teško, pogotovo kad se zna točno vrijeme kada je to bilo. Možda su za taj posao najprikladniji doktorandi u potrazi za temom za svoje doktorate. Ta istraživanja mogu samo potvrditi činjenice koje se oslanjaju na sigurne, provjerene i provjerljive izvore. Rim je, u svakom slučaju, najprivilegiranije središta s kojim je hrvatski narod od pojave na današnjim prostorima do danas održavao najduže i najbolje odnose, pokazavši se njegovim najpouzdanijim prijateljem u svim povijesnim (ne)prilikama i okolnostima. S njegovih ne tako visokih brežuljaka uvijek se moglo vidjeti mnogo dalje i bolje sve što se događalo u Hrvatskoj i oko nje, nego s naših visokih, ali u magli zavijenih planina. Mi smo, primjera radi, u svojoj dugoj povijesti dva puta izborili međunarodno priznanje svoje nezavisnosti: prvi put 7. lipnja 879. od strane pape Ivana VIII. knezu Branimiru i 25. lipnja 1991. od strane pape Ivana Pavla II. Vrlo je upitno što je sve moglo biti bez njihove pomoći. U tom svjetlu treba promatrati i protupapinsku politiku nekih naših protuhrvatskih režima u prošlosti. No, sve se to, i mnoge druge stvari, bilježe i pamte ne samo u svijesti hrvatskog naroda nego i u papinskim arhivima.

U svojim knjigama posebnu pozornost ste posvetili ulozi redovnika u katoličkoj obnovi.

Pape su u crkvenim redovima uvijek imali nezamjenljivu pomoć u franjevcima, dominikancima, pavlinima, osobito isusovcima. Taj se crkveni red posebno „specijalizirao“ za tek osnovani Isusovački red. Budući da je nastao malo nakon izbijanja reformacije, bilo mu se lakše prilagoditi novonastalim prilikama. Njegova „specijalnost“ je bila prosvjeta i izdavačka djelatnost. Dovoljno je napomenuti da je u vrijeme svoga ukinuća 1773. imao čak 845 takvih odgojno-prosvjetnih zavoda u zapadnoj Europi i izvaneuropskim zemljama u kojima se odgajala katolička elita. Gotovo da je teško naći istaknutijeg katoličkog intelektualca u 17. i 18. st. koji nije pohađao neki od tih zavoda. Među njima je bilo pravih intelektualnih veličina kao što su bili Francuzi P. Corneille (1606.-1684.), J. B. Molière (1632.- 1673.), R. Descartes (1596.-1650.-), Ch. Montesquieu (1689.-1755.), H. de Balzac (1799.-1850.), Voltaire (1694.-1779.) i dr. , Talijani T. Tasso (1544.-1595.), L. A. Muratori (1672.-1750.), G. Galilei (1564.-1642.), Španjolac Calderon de la Barca (1600.-1681)., Hrvat R. J. Bošković (1711,-1787,) i brojni drugi.

Vaše knjige donose mnogo važnih otkrića koja u znatnoj mjeri mijenjaju povijest hrvatskog jezika i književnosti kao takve. Kako ih je primila hrvatska znanstvena javnost, osobito činjenicu da je hrvatski bio uvršten među svega 5-6 svjetskih jezika?

Reakcija je bila različita. Jedni su ih pozdravili s odobravanjem i oduševljenjem, a drugi prešućivali, ali nitko nije osporio nijednu važniju činjenicu. Činjenice i argumente bi se hipotetski mogle osporiti drugim činjenicama i protuargumentima. Međutim, to je nemoguće. Sunce se ne može šakom sakriti. Sve je argumentirano. „Contra factum non datur argumentum“. Protiv dokumenta nema argumenta! Sve će s vremenom doći na svoje mjesto. Treba imati malo strpljenja. „Tiha voda bregove valja“.

Nakon ovih dviju Vaših knjiga i otkrića, čini se da će u našim školskim priručnicima trebati promijeniti mnoge stvari. Nemoguće je ne uzeti u obzir tako krupne stvari.

Nije na meni da sada o tome govorim. U nas ne manjka kompetentnih stručnjaka koji to mogu i znaju reći i odrediti. Ako bismo danas u javnosti snažnije isticali ove povijesne činjenice, što bi to značilo za hrvatsko kulturno samopouzdanje i našu svijest o vlastitoj baštini?

Mislim da ni do sada nije bilo razloga patiti od nekog kompleksa manje važnosti u odnosu na kulturu velikih europskih naroda. Ako već govorimo o nekim „kompleksima“ manje ili veće važnosti, koji se od njih može pohvaliti da im je jedina globalna ustanova najvišeg autoriteta kao što je Katolička crkva, ikada priznala njihovim jezicima ovakvo priznanje kao što je to učinila s hrvatskim? Stari Grci, iako brojčano mali narod, nikada se nisu stidjeli svoje uloge u povijesti. Dapače! Tko bi na kraju krajeva trebao patiti od tih i takvih kompleksa? Mi sigurno ne. Stvar je u tome da se veličina nekog naroda ne mjeri tim „aršinima“, nego veličinom vrijednosti koje je predstavljao i zastupao! No, ako drugi to ne znaju ili ne uvažavaju, to ne mora biti isključivo njihova krivnja. Pa ni znanstveni dosezi hrvatskih istraživanja do sada nisu bili takvi da to možemo ovako otvoreno reći. Ne poznaju hrvatski jezik pa ne čitaju. Mi im to moramo predočiti i ne stidjeti se iznositi činjenice od kojih i oni mogu imati koristi i, što je još važnije: istraživati po njihovim arhivima. Moje knjige najbolje pokazuju što se sve u njima krije i čeka malo odvažnijeg istraživača. Iskreno se nadam da ne manjka mlađih znanstvenika koji su spremni upustiti se u tu avanturu. Treba ih samo malo ohrabriti i uputiti na prave izvore.

A sada, dopustite, nešto čisto subjektivno i osobno: kako ste se osjećali kad ste otkrili neku od ovih važnih stvari, primjerice papinske dekrete o hrvatskom jeziku, i to najprije u rukopisu, a kasnije i njihovo izdanje u službenim zbirkama tih i takvih dokumenata koje nitko od Hrvata nije čitao?

To Vam je lako saznati. Zamislite da radite 10, 20 ili više godina, a da Vam nitko ne može zajamčiti da ćete uopće nešto otkriti i opravdati vrijeme, živce, novac i sl.! Vjerujte da nema rizičnijeg zanimanja od povijesnog istraživača. Ja sam 40 godina živio u Rimu predajući na sveučilištu koristeći svaki svoj slobodni trenutak za rad u nekom arhivu ili jednoj od 350 i više knjižnica koliko ih ima u tom gradu, istražujući prije svega eventualne tragove koje su drugi ostavili ili nešto što Vas zanima. Ako ne volite taj posao, bolje je da radite bilo što drugo. Morate se odreći svega drugoga u što biste mogli upotrijebiti svoje vrijeme. I ako nakon 20-ak godina takva rada nešto ipak nađete, nerijetko nije ono što ste tražili. Upravo se to dogodilo s onim papinskim dekretima o hrvatskom jeziku. Tako su nastajala moja otkrića. A možda će se naći netko „pametniji“ od Vas pa reći: Gle budale za što je gubio vrijeme, a gotovo sigurno ne će naći ništa, niti će mu što za to platiti! No, unatoč svemu, ja sam zadovoljan! Svijest da sam izvukao iz zaborava jednu važnu stranicu povijesti moga obično mi je jedina i najveća nagrada. Isplatilo se roditi!

Razgovor vodio: Davor Dijanović