Razgovor s povjesničarom i publicistom dr. sc. Anđelkom Mijatovićem

Povjesničar i publicist Anđelko Mijatović pripada onom krugu hrvatskih znanstvenika koji su svojim djelovanjem nastojali rasvijetliti mnoge važne i dugo zanemarivane ili prešućivane stranice hrvatske povijesti. Od hajdučko-uskočkih i krajiških tema, preko Obrane Sigeta 1566., Zrinsko-frankopanske urote i bana Jelačića, pa sve do Bleiburške tragedije, Domovinskoga rata i suvremenih pitanja nacionalne povijesne svijesti, Mijatović je u svojim djelima spajao znanstveni pristup i popularno-pisani stil, nastojeći povijest učiniti dostupnom široj čitateljskoj publici. Njegove knjige poput Obrane Sigeta, Zrinsko-frankopanske urote, Ban Jelačić, Bitka na Krbavskom polju 1493., Bruno Bušić ili najnovija Pisma iz tamnice ne samo da nude bogat pregled izvora i interpretacija, nego i postavljaju ključna pitanja identiteta, slobode i opstanka hrvatskoga naroda.

U Vašim se knjigama primjećuje težnja da se spoji znanstvena analiza s popularizacijom povijesti. Kako ste oblikovali taj pristup i je li Vam cilj bio posebno doprijeti do šire čitateljske publike?

Odgovor uključuje dublje osobno iskustvo i seže u razdoblje mog života obilježenog političkom represijom i osobnim unutarnjim otporom, koje me oblikovalo kao čovjeka i znanstvenika. U razdoblju 1960-ih proveo sam tri godine i četiri mjeseca u zatvorima u Zagrebu i Staroj Gradiški (1964. – 1967.). Dvaput sam bio pod istragom i dvaput osuđivan, a devet mjeseci i dvadeset dana proveo sam u samici, često vezan lancima i lisicama, izložen fizičkom i psihičkom zlostavljanju. Prva osuda s pravomoćnom presudom na godinu i pol dana zatvora osnivala se na podmetnutim emigrantskim letcima Jelićeva Hrvatskoga narodnog odbora. Pred sam izlazak iz kaznionice s izdržavanja kazne ponovno sam bio stavljen u izolaciju, ovaj put zbog navodne povezanosti sa studentskom akcijom širenja protujugoslavenskih letaka po Zagrebu, 8. svibnja i 2/3.lipnja 1965., koju je organizirao student građevinarstva Branimir Petener, uoči dvadesete obljetnice ulaska Jugoslavenske armije u Zagreb i tobožnjega oslobođenja hrvatskoga glavnog grada i Hrvatske. Istraživanje tada osuđenog studenta dipl. ing. Ranka Oršulića pokazuje da je nakon akcije s letcima u Zagrebu sudski i prekršajno bilo osuđeno nas četrdeset i četiri, uglavnom studenata, a suđenja su se proširila i izvan Zagreba. Ni nakon smjene zloglasnoga ministra unutrašnjih poslova i potpredsjednika savezne jugoslavenske vlade (SIV-a) Aleksandra Rankovića početkom srpnja 1966., uvjeti i položaj političkih zatvorenika u kaznionici nisu se promijenili, nastavljeni su nadzor, izolacija i represija, pa i likvidacije zatvorenika. Ipak, s više smo nakon toga nade gledali u budućnost.

Zatvorsko iskustvo proživljavao sam duboko u sebi, ono nije bilo samo fizičko, već je ostavljalo trag, koji se pretvarao u razmišljanje i donošenje odluka o daljnjem životnom putu s pogledom na važnost povijesti u očuvanju kolektivnog sjećanja. Razmišljao sam o tome što bih mogao raditi kad iziđem iz zatvora, ali i što bih mogao učiniti za hrvatski narod u komunističkoj jugoslavenskoj represiji. Iz osobne borbe proizašla je želja da znanstveno promišljanje spojim s pristupačnim pripovijedanjem kako bi povijest bila dostupna široj publici i onima koji te priče čuvaju u predaji i iz njih žele učiti. Prisjetio sam se svog odrastanja uz epske pjesme i snažnog utjecaja usmene književnosti koji se u narodu osjećao. Kroz proučavanje narodnih pjesama i povijesnih izvora upoznao sam iskustva ljudi koji su proživjeli povijesne događaje. Njihove borbe, nade i strahovi pomogli su mi da povijest doživim, ne samo kao niz činjenica, već poveznicu između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti u očuvanju zajedničkog identiteta i nacionalne svijesti.

Posebno mi je u sjećanju ostala pjesmarica o hajdučkom harambaši Mijatu Tomiću Narodne pjesme o Mijatu Tomiću, koju je priredio poznati numizmatičar prof. Ivan Rengjeo, a objavilo je Hrvatsko kulturno društvo „Napredak“ u Sarajevu 1931. godine. Odlučio sam i sam istražiti i prikazati život Mijata Tomića iz Brišnika kraj Duvna, poznatoga hajduka i najpoznatijega hajdučkog lika u usmenoj književnosti te prirediti o njemu novu pjesmaricu. Zanimljivo je da se tek 1958. saznalo, na osnovi pronađenih dokumenata, da je Mijat Tomić doista bio stvarna osoba i da je ubijen oko 20. srpnja 1642. u Doljanima kraj Jablanice, dakle u XVII. stoljeću kad su živjeli i mnogi drugi likovi hrvatskih epskih pjesama.

Nakon izlaska iz zatvora sljedeći vlastitu odluku posvetio sam se istraživanju i prikupljanju epskih narodnih pjesama o hajduku Mijatu Tomiću, simbolu otpora i narodne tradicije, o kojem je u ono vrijeme u Hercegovini, Dalmaciji i ostalim hrvatskim, pa i drugim krajevima, predaja bila vrlo živa. Nakon otprilike godinu dana istraživanja po arhivima i na terenu priredio sam zbirku „Narodne pjesme o Mijatu Tomiću“ želeći njome sačuvati i prenijeti živu baštinu povezujući prošlost s današnjim vremenom i jačajući osjećaj zajedničkog identiteta. Objavljena je početkom 1969. u izdanju Zajednice samostalnih pisaca „Tin“, u Zagrebu, u nakladi 3.000 primjeraka i rasprodana je za godinu dana. Tomu su svakako pridonijele i zanimljivosti mog istraživanja o predaji o Mijatu Tomiću na terenu, ali i povijesni podatci o njemu sadržani u toj knjizi, koji su tadašnjem čitateljstvu bili vrlo zanimljivi.

U svojim prvim radovima, poput knjiga o hajdučko-uskočkim pjesmama i narodnim junacima, bavili ste se usmenom književnošću kao povijesnim izvorom. Koliko je taj segment bio važan za oblikovanje Vašeg kasnijeg historiografskog pristupa?

Uz studij povijesti, moja preokupacija postalo je povijesno-književno područje koje je zanimalo i hrvatski narod općenito, nastavio sam istraživati epske pjesme o Ivi Senjaninu (Ivanu Vlatkoviću), ravnokotarsko-šibenskim uskocima (Smiljanićima, Jankovićima iz Ravnih kotara i Bukovice i Vuku Mandušiću od Šibenika) te o muslimanskim epskim likovima, braći Hrnjicama iz Kladuše i Mustaj-begu Ličkom iz Udbine. Uz nametnute likove srpske usmene književnosti, koji su dominirali u školskim udžbenicima do stručnih knjiga, bio sam potaknut željom prikazati hrvatskom čitatelju da i Hrvati imaju svoje povijesne osobe, koje su ušle u hrvatsku usmenu književnost kako bi se u hrvatskom narodu probudila svijest i ponos na vlastitu prošlost te da ima na koga biti ponosan. Rad na usmenoj književnosti uveo me je u historiografiju. Upravo knjiga „Uskoci i krajišnici“, objavljena u izdanju Školske knjige, imala je u tom smislu i svoju simboličnu, gotovo kalvarijsku povijest. Kad je početkom 1972. trebala izići iz tiska, ubrzo nakon smjene hrvatskih političkih prvaka Savke Dabčević-Kučar, Mike Tripala i drugih u prosincu 1971., njezin urednik Ive Mažuran rekao mi je da nije trenutak za objavljivanje i da pričekamo povoljnije prilike. Kad je knjiga napokon objavljena u proljeće 1974., Okružno javno tužilaštvo u Zagrebu zatražilo je njezino povlačenje iz prodaje, uklanjanje ilustracija senjskih uskoka slikara Kristijana Krekovića jer ih je navodno koristila emigracija te ispuštanje spominjanja „zločinca“ prof. Petra Grgeca, poznatog katoličkog aktivista i proučavatelja usmene književnosti. Na kraju sam pronašao prihvatljive ilustracije i podatke, razvezali 5000 primjeraka, otisnuli i umetnuli novi arak umjesto onoga na koji su se odnosili prigovori. Da je interes za takvom literaturom bio velik pokazuje i primjer dr. vet. Ante Rukavine iz Gospića, koji je odmah u antikvarijatu Matice hrvatske za sebe i svoju rodbinu kupio pet primjeraka. Kasnije, kad je 1990-ih godina došlo do političkih promjena u jugoslavenskom društvu i proglašenja nezavisne hrvatske države, Školska knjiga tiskala je novo izdanje s Krekovićevim crtežima. Tako je ta knjiga doživjela u biti tri izdanja, dva 1974. i jedno 1995. Priredio sam i zbirku „Senjski uskoci u narodnoj pjesmi i povijesti“ koju je 1983. objavio Nakladni zavod Matice hrvatske u 12.000 primjeraka u tvrdom i broširanom uvezu. U toj zbirci obradio sam Grgura Senjanina i sestru mu Margu, Petra Kružića i sestru mu Jelu, senjske kapetane braću Ivana i Jurja Lenkovića, Kvirina Desantića, Jurja (II) Jurja (III), Matiju (I), Jurja (IV) i Petra (II) Daničića i sestre mu Jele, Jurišu Margitića (Jurišu Senjanina), Ivu Senjanina (Ivana Vlatkovića), Marka i Miku Domazetovića, Jurja Senjanina, Radulj Senjanina, Matu Senjanina, Andru kapetana, Luku Senjanina, Pavla i Mihu Hreljanoviće, Tadiju Senjanina i Senjane poginule oko 1600. u Vinodolu u borbi s Mlečanima.

Obrana Sigeta, 1987., 1996.

Obrana vojno-strateške utvrde Sigeta, između Barča i Pečuha, odnosno između Šomoćke i Baranjske županije u jugozapadnoj Ugarskoj, doživjela je dva izdanja. Junačka obrana Sigeta 1566. godine, kad se velika osmanlijska sila zaustavila pred sigetskim zidinama, iskrvarila na njima i vratila se u Tursku, označava početak prekretnice u osmanlijskim osvajanjima. O Nikoli Zrinskom i njegovoj obrani Sigeta sricao sam još prije polaska u osnovnu školu u Kačićevu Razgovoru ugodnom, izdanju Knjižare Lavoslava Hartmana iz 1892. u Zagrebu, koje je ilustrirao Vaclav Anderle. Njegovi crteži s junacima koja je fra Andrija Kačić opisivao bili su mi zanimljivi koliko i same pjesme.

I dotad su se Hrvati s osmanlijskim osvajačem borili više od stoljeća i pol i sudjelovali su u mnogim bojevima braneći svaku stopu svoje domovine. Većinu hrvatskih utvrda neprijatelj je zauzimao tek kad su bile iscrpljene sve mogućnosti obrane. Zbivanja oko Sigeta najdramatičnija i najsudbonosnija su za zemlje u sastavu Habsburške Monarhije. Siget je sagrađen oko sredine XIV. stoljeća, a u drugoj polovini XV. stoljeća naselili su ga Hrvati iz Bosne, Pokuplja i Slavonije. Hrvati su uglavnom činili i sigetsku posadu. Siget se sastojao od tri dijela: Staroga Grada (Kaštela ili Nutarnjega Grada), Velike Varoši i Novije Varoši, sagrađene 1558. – 1560. godine.

Kad je umro Marko Stančić „Horvat“ 1561., zapovjednik koji se 1556. proslavio obranom Sigeta od Osmanlija, njegovim nasljednikom imenovan je Nikola Zrinski, ban Slavonije, Hrvatske i Dalmacije (1543. - 1556.), hrabar, iskusan i najbolji vojskovođa u Habsburškoj Monarhiji te od 1543. izabrani kapetan u Madžarskoj. Pretpostavlja se da je oko 100.000 osmanlijske vojske, predvođene sultanom Sulejmanom i velikim vezirom Sokolovićem, 1. kolovoza 1566. opkolilo Siget, a u gradu je bilo „za oružje vsih…dvi tisući i tristo i nekoliko više“ ljudi sposobnih za obranu (Ferenac Črnko, tajnik i komornik Zrinskoga). Borbe su se vodili čitavi kolovoz (9. kolovoza zaposjeli su Novu Varoš, a 19. kolovoza Staru Varoš) sve do 7. rujna, kad je Zrinski poginuo u jurišu iz Kaštela, a grad Osmanlije zauzeli.

Nikola Šubić Zrinski bio je iskusni ratnik koji je više od tri desetljeća vodio borbe protiv osmanlijskog osvajača. U jednom od najtežih razdoblja hrvatske povijesti obnašao je dužnost hrvatskog bana, a posebno se proslavio kao zapovjednik obrane Sigeta 1566. godine. Grad je tada branio "dulje nego su sile podnosile", a njegovo junaštvo i vojničke sposobnosti donijele su mu najviša priznanja suvremenika. Sigetska obrana i njegovi branitelji, ponajprije lik Nikole Zrinskoga, tema su mnogih hrvatskih pisaca. Njegovo junaštvo odjeknulo je po čitavoj Europi, Turskoj i šire. Junaštvo sigetskih branitelja nije zaboravljeno sve do naših dana, česta je tema u književnosti, slikarstvu i u usmenoj književnosti.

Zrinsko-frankopanska urota (1992./1999.)

Ova je knjiga postala jedno od Vaših najpoznatijih djela. Smatrate li da se hrvatska historiografija dovoljno bavila Zrinskima i Frankopanima ili tu još postoje praznine?

Knjiga „Zrinsko-frankopanska urota“ doživjela je dva izdanja 1992. i 1999. u izdanju izdavačke kuće „Alfa“. Iako je o Zrinsko-frankopanskom pokretu i imovini Zrinskih i Frankopana dosta pisano, za pozdraviti je pothvat koji je 2023. izvela Školska knjiga u Zagrebu i "Zaklada Marija i Mirjan Damaška“ kad su u knjizi „Kazneni postupak protiv Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana dokumenti“ objavili hrvatske prijevode dokumenata sudskoga postupka protiv Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana 1671. godine u Beču, pisanih na njemačkom, latinskom i talijanskom jeziku. Zahvaljujući najsuvremenijim znanstvenim metodama, hrvatska javnost prvi put ima uvid u cjelovitu izvornu dokumentaciju koja uključuje zapisnike sa suđenja, korespondenciju, molbe, odluke, presude i drugu građu pohranjenu u Austrijskom državnom arhivu u Beču. Kult Zrinskoga i Frankopana već više od jednoga stoljeća njegovao je u hrvatskom narodu roman Eugena Kumičića „Zrinsko-frankopanska urota“, a sada ima priliku dokumentaciju o tom procesu čitati i na hrvatskom jeziku.

Ban Jelačić (1990.)

U knjizi o banu Jelačiću oslanjali ste se i na usmenu književnost. Na koji način narodne pjesme dopunjuju povijesni prikaz jedne tako važne političke ličnosti?

I knjiga „Ban Jelačić“ ima također svoju povijest i sudbinu. O tom najomiljenijem hrvatskom banu, u vrijeme komunističke Jugoslavije, uglavnom, pisalo se jedino kao o reakcionaru i u službi austrijsko-habsburškog režima, iako su Jelačićevi suvremenici svjedočili drukčije i događaji to potvrđuju. Knjiga je trebala biti tiskana 1971. u izdanju Narodnog sveučilišta i uredništvu književnika Nikole Pulića. I to je izlaženje onemogućilo Karađorđevo početkom prosinca 1971. godine. Međutim, zahvaljujući kolegici iz „Mladosti“ gospođi Maji Šovagović, u tom poznatom izdavačko-knjižarskom poduzeću imali su sluha za njegovo izdavanje uoči političkih promjena u bivšoj državi. Tiskana je pod njezinim uredništvom u 14.600 primjeraka u prvoj polovini 1990. godine. Bez reklamiranja i sa svega nekoliko najava izdanja ove knjige na TV Zagrebu, u godini objavljivanja za samo pet mjeseci prodano je 9.600 njezinih primjeraka. Pjesme pjevane u čast banu Jelačiću, koje su u to vrijeme odzvanjale od Grčke pa sve do Skandinavije, i danas zrače aktualnošću. One, zajedno s povijesnim dokumentima, svjedoče o stvarnoj prijetnji što ju je Hrvatima i susjednim narodima donosila velikomadžarska ideologija.

Bitka na Krbavskom polju 1493. (2005.)

Krbavska je bitka stoljećima bila sinonim za tragediju i gubitak. Koja je Vaša glavna poruka današnjim čitateljima kada je riječ o tom događaju?

Bitka na Krbavskom polju 1493. godine oduvijek me zanimala, ne samo kao povijesna bitka, već i kao težak poraz hrvatske vojne sile onoga vremena. Kad mi se pružila prilika s velikim sam se interesom posvetio istraživanju toga, za Hrvate, osobito bolnog događaja. Istina je da Osmanlije nakon tog hrvatskog poraza nisu napredovali gotovo dvadeset godina, ali je bitka ipak bila prijelomna točka u njihovom daljnjem proboju prema zapadu, sjeveru i jugu. U svome radu oslanjao sam se na dokumente, na tekstove prethodnih povjesničara uvažavajući ono što sam smatrao utemeljenim u njihovim zaključcima imajući stalno na umu širi povijesni kontekst i odnose snaga među protivnicima, kao i prostor i vrijeme toga povijesnog događaja. Također, moje istraživanje na terenu pridonijelo je ukupnom vrednovanju toga događaja.

Bleiburška tragedija i Križni put hrvatskoga naroda 1945. godine (2007.)

U ovoj ste knjizi obradili temu koja je desetljećima bila tabu. Kakav je bio prijam te knjige u javnosti i koliko je danas hrvatsko društvo spremno otvoreno govoriti o tim događajima?

Nakon tog za hrvatski narod povijesnog događaja, godinama i desetljećima potresno se prepričavalo u narodu i proživljavalo gdje su njihovi dragi poginuli, ubijeni ili viđeni zadnji put. Nakon demokratskih promjena i uspostave nezavisne Republike Hrvatske početkom 1990-ih, napisao sam niz tekstova o Bleiburškoj tragediji i Križnom putu hrvatskog naroda 1945. godine, koje sam objavljivao u časopisima i zbornicima te samostalno u knjizi „Bleiburška tragedija i Križni put hrvatskog naroda 1945. godine“. Nijedan događaj kao Bleiburška tragedija nije tako duboko ušao u svijest Hrvata jer je većina hrvatskih obitelji tijekom Drugog svjetskog rata izgubila barem jednog člana u obrani Nezavisne Države Hrvatske. Tada sam, kao šestogodišnje dijete, proživljavao ratna zbivanja i u pamćenje mi se trajno urezala žalost obitelji, rodbine i susjeda koji su gubili svoje najmilije. Svjedočio sam i nekim ubojstvima koja se ne zaboravljaju, a posebno me dirala tuga žena koje su obukle crninu za svojim dragima i nikada je više nisu skinule. Svaka priča bila je potresno svjedočanstvo o nacionalnoj tragediji koja ne će nikada biti zaboravljena i još će se dosta o njoj istraživati i događaji prepričavati. Naslovljena knjiga, koju je u nakladi od više od deset tisuća primjeraka tiskao i objavio hrvatski domoljub u Njemačkoj Franjo Pavić, bila je iskaz poštovanja tom sjećanju. Napisana je ne samo kao povijesni prikaz, nego i kao dug svim onim suzama, pričama i životima koji su obilježili djetinjstvo jedne generacije, i moju vlastitu savjest povjesničara.

Bruno Bušić (2010.)

Posvetili ste cijelu knjigu životu i djelovanju Brune Bušića. Što Vas je potaknulo na taj rad i kakvu ulogu Bušić zauzima u hrvatskom nacionalnom pamćenju?

Više sam puta pisao o Bruni Bušiću, s kojim sam bio kolega i prijatelj. Kad smo 1964. godine, nešto prije mog uhićenja, s kolegicama i kolegama sa studija, pod vodstvom prof. dr. sc. Nade Klaić, posjetili kolijevku Zrinskih Ozalj i on je išao sa mnom. Na povratku, dok smo u Karlovcu čekali vlak, Bruno me odveo pred Srednju šumarsku školu (Rakovac 2) i ispričao mi da je ondje u rujnu 1954. krenuo u srednju školu, ali je zbog problema s govorom izazvanog Marfanovim sindromom, uzrokovanim naglim rastom, morao prekinuti tamošnje školovanje i vratiti se u Imotski gdje je školovanje nastavio u imotskoj gimnaziji. Naglasio je da to imam na umu kad budem pisao o njemu. Prva tri razreda gimnazije završio je u Imotskom s odličnim uspjehom, a posljednji razred u Splitu, s vrlo dobrim uspjehom. Još kao mali, u četvrtom razredu pučke škole počeo je pisati, a već u trećem razredu gimnazije, kao trinaestogodišnjak, objavljivao je tekstove u „Poletu“ i drugim omladinskim glasilima. Pisao je uglavnom o svom rodnom kraju, ali i o mnogim društvenim temama. Imao je poseban dar zapažanja i izražavanja. Temeljito je istraživao i birao teme zanimljive čitateljima, naročito onima koji su priželjkivali političke promjene.

Puno se pisalo i piše se o Bruni Bušiću, o njegovu životu i djelovanju, odlikama, značaju i državotvornom prinosu u hrvatskoj povijesti dvadesetoga stoljeća. Politički problemi i borba za prava svog naroda zaokupljali su ga cijeloga života, a beskompromisno zauzimanje za hrvatsko državotvorsto svakako je potaklo na njegovo ubojstvo 16. listopada 1978. u Parizu, koje je organizirala jugoslavenska državna sigurnost. Bruno Bušić svoj je život ugradio u temelje suvremene i suverene Republiku Hrvatsku.

Domovinski rat – Otkos-10 (2011.)

Posebno ste obradili operaciju „Otkos-10“. Koliko je, prema Vašem mišljenju, historiografija Domovinskog rata do sada obradila vojne akcije, a gdje još postoje praznine?

Dok sam 1990-ih godina predavao hrvatsku političku i vojno-ratnu povijest u Zapovjedno-stožernoj školi na Vojnom učilištu „Franjo Tuđman“ u Zagrebu i upoznao više vojnih zapovjednika, prihvatio sam ponudu da napišem povijest operacije „Otkos – 10“ i oslobađanja Bilogore u zapadnoj Slavoniji u listopadu i studenom 1991. godine. Radilo se o prvoj hrvatskoj oslobodilačkoj operaciji u Domovinskom ratu. U listopadu 1991. godine dok su agresorske srpske snage u Hrvatskoj napadale u više smjerova – prodorom preko rijeke Kupe nastojeći deblokirati vojarne u zagrebačkom području, u istočnoj Slavoniji žestoko napadajući Vukovar, Vinkovce i Osijek, u zapadnoj Slavoniji nastojeći ovladati smjerom Okučani–Virovitica i posebno napadajući Dubrovnik, Šibenik, Zadar, Gospić i Karlovac, hrvatske obrambene snage pripremale su protumjere. Pripadnici Zbora narodne garde i Ministarstva unutarnjih poslova, u zapadnoj Slavoniji i Drugoj operativnoj zoni (Bjelovar, Čazma, Garešnica, Daruvar, Pakrac, Grubišno Polje, Varaždin, Ivanec, Novi Marof, Čakovec, Virovitica, Koprivnica i Križevci) pripremali su oslobađanje Bilogore.

U tu je svrhu ustrojen Operativni sektor Virovitica, a 4. listopada 1991. godine zapovjednik Druge operativne zone Bjelovar brigadir Miroslav Jerzečić, uz suglasnost Glavnog stožera RH, uputio je zapovijed pukovniku Franji Kovačeviću da snage ZNG-a općina Grubišno Polje i Virovitica provedu „operaciju čišćenja Bilogore od odmetničkih i terorističkih skupina“ u trajanju od 4–6 dana. Tom su operacijom željeli napasti i razoružati neprijateljske snage u Bilogori, razbiti neprijateljsko okruženje u Pakracu i Lipiku, onemogućiti spajanje snaga 5. korpusa JNA iz Banje Luke s neprijateljskim snagama u Bilogori, osigurati ostanak i povratak civilnog pučanstva, skratiti bojišnicu i rasteretiti hrvatsku obranu na novskoj i novogradiškoj bojišnici.

Oslobodilačka operacija „Otkos-10“ od 31. listopada do 4. studenoga 1991. godine bila je prva uspješno izvedena oslobodilačka operacija hrvatskih oružanih snaga u Domovinskom ratu (1990. – 1995.). U petodnevnom borbenom djelovanju od srpskoga agresora oslobođena je Bilogora, važan sjeverozapadni dio Zapadnoslavonskog bojišta površine 370 četvornih kilometara u srpskoj agresiji okupiranoga hrvatskog područja. Obrana je uspostavljena na položajima: selo Munije, tt 189 – Turčević Polje, tt 203 – Dijakovac-Popovac, tt 150 – Krivaja, čime su stvoreni uvjeti za inicijativu i nastavljanje napadačkih djelovanja hrvatskih snaga u smjeru Papuka i Psunja.

Historiografija često objavljuje radove o Domovinskom ratu, neki povjesničari uglavnom se bave istraživanjem zbivanja u navedeno vrijeme i ne zapostavlja se nijedan događaj o obrani Hrvatske od srpsko-crnogorskog agresora i postizanju međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske.

Pisma iz tamnice (2024.)

Vaša najnovija knjiga donosi pisma politički progonjenih Hrvata. Kako ste birali autore i dokumente koje ste uključili? Koja je Vaša glavna poruka današnjoj publici kroz tu antologiju?

Kad sam 1992. godine radio na knjizi „Zrinsko-frankopanska urota“, posebno su me se dojmila pisma Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Iz njihovih zatvorskih redaka snažno se osjeća što su sve hrvatski uznici tada proživljavali, od straha i neizvjesnosti do unutarnjih borbi s kojima su se nosili podnoseći tamu zatočeništva tihom snagom i dostojanstvom. Usprkos patnji, razmišljali su i snivali o slobodi, osobnoj i nacionalnoj. Njihova su mi pisma dala ideju da jednoga dana priredim knjigu koja bi, kroz osobne i potresne zapise, svjedočila o duhovnoj snazi onih koji su, usprkos oduzetoj slobodi, ostajali vjerni sebi, svom identitetu i narodu, bez gorčine, nošeni dubokom vjerom u Boga i povjerenjem u Njegovu volju te odanošću hrvatskoj narodnoj i državotvornoj ideji. I u najtežim životnim trenutcima zadržali su ljudsko dostojanstvo vjerujući da njihova žrtva nije uzaludna, već dio puta prema pravednijoj i slobodnijoj Hrvatskoj. Od tada sam, kroz dulje razdoblje, sustavno prikupljao pisma iz zatvora, logora, internacija i zarobljeništava u razdoblju od 16. stoljeća do suvremenog doba. Na osnovi toga prikupljanja nastala je knjiga „Pisma iz tamnice“. Objavila ju je 2024. izdavačka kuća Alfa d. d. iz Zagreba, pod uredništvom Božidara Petrača.

U knjizi je zastupljeno osamdesetak autora, s ukupno 241 pismom, pisamcem, dopisnicom i porukom, od početka šesnaestog stoljeća pa do naših dana: Krsto Frankopan, Fran Marijo Sagri, Ivan Antun Zrinski, Petar Zrinski, Krsto Frankopan, Katarina Zrinjski, Marin Gučetić i Nikola Bunić, Mateša Antun Kuhačević, fra Nikola Šokčević, fra Luka Kovačević, August Harambašić, Melko Čingrija, Josip Rukavina (iz zarobljeništva u Rusiji), Stipe Tomašić (iz logora u Australiji), Stjepan Radić, Mile Budak, Marko Hranilović, Franjo Zrinjski, Zvonimir Pospišil, Ivan Raić, Mijo Kralj, Ante Pavelić, Eugen Kvaternik, Andrija Artuković, Branimir Jelić, Ante Gadže, Vlado Singer, Ivan Katalinić, don Ljubo Magaš, Mladen Lorković, Ante Vokić, David Sinčić, fra Marijan Blažić, fra Gerard Barbir, Jure Kežić, Ivan Klišanić, don Martin Bubanj, Ante Vranešić, Drago Draksler, don Stjepan Štromar, bogoslov Josip Kasić, don Božidar Brale, Milivoj Reizer, Ante Čelan Gagan, Mijo Gusić, Tomislav Sertić, Dragutin Gjurić, Joso Stilinović, Petar Tutavac, Nikola Bilić Tusun, Aleksandar Benak st., Aleksandar Benak ml., Ivica Sučić, don Marko Stanić, don Slavko Brajković, Stjepan Dolenc, Ivan Curl, bogoslov Jure Radman, Ivan Perčević, Zdenko Blažeković, Milan Mikulić, Jure Kulić, Jure Mandekić, Lav Žnidarčić, zgb. nadb. Alojzije Viktor Stepinac, Augustin Tomlinović, Ive Mašina, don Rafael Medić, fra Smiljan Zvonar, Vjekoslav Balin, Bruno Bušić, Zvonimir Antun Komarica, fra Jozo Zovko, Franjo Tuđman, Ranko Primorac i Zvonko Bušić. Vrijedi naglasiti da su posljednja dva autora pisama Ranko Primorac i Zvonko Bušić svoja pisma pisali iz zatvora u Sjedinjenim Američkim Državama, i to nakon uspostave samostalne i međunarodno priznate Republike Hrvatske. Ta činjenica daje njihovim riječima dodatnu težinu i simboliku. Iako je domovina već bila slobodna, njihova osobna sloboda još je morala pričekati.

Postoji li neka tema hrvatske povijesti koju još niste obradili, a željeli biste?

Naravno, postoji, ali to ovisi o mogućnosti i mojem zdravlju budući da sam u poznim godinama. Svakako bih na uvid javnosti volio pružiti svoj prikaz o uvjetima u kojima sam stasao i osvrt na povijesna i politička događanja iz 1990.-ih godina, u kojima je stvarana hrvatska država, čemu sam svjedočio i pridonosio. Radim na tome.

Kroz svoja djela često naglašavate važnost povijesti za očuvanje nacionalnog identiteta. Smatrate li da hrvatsko društvo danas dovoljno poznaje vlastitu povijest?

Naravno, povijest je vrlo važna za očuvanje nacionalnog identiteta. To me je i usmjeravalo u istraživačkom radu. Hrvatska je povijest vrlo stara i burna, pratili su je mnogi događaji, društvena previranja i ratovi. Puno toga nije istraženo i nepoznato je, a uvijek se nešto novo nađe i prezentira. Najbolji primjer je slučaj logora Jasenovac, dok je za neke mjesto velikoga zločina, za publicista i istraživača Igora Vukića i druge je bio tranzitni i radni logor. Primjeren je slučaj Jazovke u Žumberku u kojoj su pronađeni ostatci 814 žrtava iz bolnica u Vinogradskoj i na Svetom Duhu, a pitam se gdje se nalaze ostatci ostalih 4.795 žrtava odvedenih iz drugih zagrebačkih bolnica kako je utvrdila povjesničarka dr. sc. Blanka Matković. Svakako, za pozdraviti je spremnost onih ljudi koji su voljni financirati objektivno istraživanje povijesne istine o Jasenovcu. Za očekivati je da će se mladi kolege povjesničari prihvatiti istraživanja Jasenovca i drugih mnogih mjesta zločina bez obzira tko ih je počinio. Hrvatima se pripisuju ustaški zločini koje se ne smije negirati, treba ih prosuđivati u skladu s općim prilikama, a zaboravljaju se velikosrpski zločini koji su prethodili ratu te četnički, partizanski i drugi zločini, koji su učinjeni u ratu 1941. – 1945. i nakon rata, koji su u svakom slučaju po brojkama i načinu izvršenja bili znatno veći i strašniji. Dovoljno je samo pogledati brojke ubijenih na Križnom putu. Svjedoci smo da se i sada pojavljuju nove lokacije masovnih zločina. Ustaški su zločini u većini bili odgovori na velikosrpske, četničke i partizanske represije i zločine, a partizanski i četnički zločini bili su poticaji na njihov učinak da bi se ostvarili ideološki ciljevi.

Neke Vaše knjige doticale su teme koje su u prošlim režimima bile ideološki opterećene. Kako gledate na ulogu povjesničara u razotkrivanju povijesnih mitova?

Nakon završetka Drugog svjetskog rata 1945., komunistička vlast u Jugoslaviji nastavila je sustavno gušiti svaki oblik stvarnog ili zamišljenog otpora radeći na stvaranju komunističkog društva. Režim je provodio masovna pogubljenja zarobljenika i civila tijekom rata, a s takvom praksom nastavio je i nakon njegova završetka. Nakon rata represivni je aparat bio okrenut prema vlastitom stanovništvu, osobito prema onima za koje se smatralo da ne podržavaju vlast pri čemu su mnogi bili osuđeni na smrtne i zatvorske kazne. Vlast je preko tzv. narodnih odbora oduzimala gotovo sve što su ljudi, u većini ucviljeni i ožalošćeni, proizvodili i posjedovali. U tu svrhu popisivana je imovina seoskog stanovništva, od krupne stoke do pasa (izuzetak su bile mačke), a posebni povjerenici obilazili su sela danju i noću kako bi provjerili točnost podataka. Sve što se smatralo korisnim za državu moglo je biti oduzeto.

U vlastitom obiteljskom nasljeđu u hercegovačkom selu Tihaljini sačuvano je deset pozivnica „narodne vlasti“ iz razdoblja 1944. – 1952. godine, u kojima se zahtijevala od seljaka predaja svega što se moglo proizvesti, od maslaca, jaja, koza i ovaca do konja, krava i teladi. U nekim slučajevima, kako bi se pojedinca dodatno kaznilo ili uništilo, određivana je obveza da preda i ono što uopće nije posjedovao, što je značilo da je morao kupovati drugdje kako bi ispunio zahtjeve vlasti.

Represija se očitovala i kroz prisilno odvođenje fizički sposobnih relativno mladih muških i ženskih u tzv. omladinske i radne brigade, u kojima su provodili dva do tri mjeseca, a nerijetko i dulje, obavljajući teške fizičke poslove daleko od kuće, često bez jasne svrhe, osim ideološke indoktrinacije i kažnjavanja. Takva svjedočanstva nisu tek obiteljska sjećanja, ona su dio šire povijesne stvarnosti, koju je nužno sustavno istraživati, dokumentirati i predstavljati javnosti. Upravo je to zadaća povjesničara otvoriti prostor za istinu, koliko god ona bila neugodna, i omogućiti da glasovi iz prošlosti dobiju mjesto u kolektivnom pamćenju.

Razgovarao: Davor Dijanović