„U kalkulacijama o 'Oluji', vrhovnoga zapovjednika Franju Tuđmana previše se zaobilazi, a plan je izrađen na njegov zahtjev i u operaciju se krenulo na temelju njegove odluke“

Trideseta je godišnjica „Oluje“. O toj uspješnoj vojno-redarstvenoj operaciji Hrvatske vojske i policije koja je svrha bila osloboditi okupirano hrvatsko međunarodno-priznato područje Republike Hrvatske napisano je više knjiga, stručnih članaka, novinskih napisa. Sama akcija predmetom je proučavanja na mnogim visokim vojnim učilištima. Povjesničar s Hrvatskoga instituta za povijest dr. sc. Davor Marijan objavio je 2007. godine monografiju „Oluja“ u izdanju Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskoga centra Domovinskoga rata. Vrijednost su knjige i prilozi razvrstani u četiri skupine: Planovi pobunjenih Srba iz Hrvatske o odcjepljenju teritorija Republike Hrvatske i ujedinjenju sa Srbima iz BiH i Srbije (30 priloga); Napad pobunjenih Srba iz BiH i s okupiranoga teritorija Hrvatske na UN zaštićenu zonu Bihać (43 priloga); Evakuacija s okupiranoga teritorija Hrvatske, prije i tijekom „Oluje“ (22 priloga) te Plan međunarodne zajednice (Plan Z-4, nap. a.) o provedbi mirne reintegracije hrvatskih okupiranih područja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske, početkom 1995. godine (4 priloga). Navedena monografija Davora Marijana, kao znanstvenoga istraživača, čini mjerodavnim za razgovor u povodu tridesete obljetnice „Oluje“.

Među prilozima u knjizi o „Oluji“ nema hrvatskoga povijesnoga gradiva, odnosno dokumenata. Koji je razlog tomu?

Razlog je zapravo vrlo jednostavan. Hrvatski dokumenti bili su pod embargom, odnosno nije ih se moglo javno publicirati. Ja sam imao odobrenje Vlade Republike Hrvatske za uvid i uporabu dokumenata na temelju istraživačkih projekata o Domovinskom ratu koji su pokrenuti 2001. godine. Tada su javno bile dostupne samo direktive načelnika Glavnoga stožera Hrvatske vojske za operaciju „Oluja“ koje je 1996. javno publicirao umirovljeni general Janko Bobetko. U međuvremenu je Haaški sud objavio niz dokumenata o operaciji, ne samo hrvatskih, nego i srpskih koji su pisani nakon sloma, pa bi eventualni današnji izbor mogao biti osjetno veći i raznovrsniji.

Drugo izdanje, bilo bi, dakle strukturom, podatcima dopunjeno?

Nesumnjivo, prošlo je gotovo dvadeset godina od tog izdanja. Imao sam neke planove za ovu godinu o završnici rata, no nisam ih stigao na vrijeme realizirati. U njima sam proširio „Oluju“ sa svime što mi je u međuvremenu postalo dostupno, od dokumenata do raznih monografija koje su objavljene. Nadam se da ću to dovršiti za godinu-dvije.

Pitao sam to, uz ino, i zbog knjige „'Oluja' – odgovor na 'Strategiju realne prijetnje'“ koju je, kao ekspertno izvješće 2015. godine objavio brigadni general u mirovini Ivan Pokaz, koji je u vrijeme Domovinskoga rata bio zamjenik, a od 1996. do 2000. godine načelnik Obavještajne službe u Glavnom stožeru Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Pratim sve što se objavljuje na temu Domovinskog rata, kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu. Ima toga već vrlo mnogo, što se najbolje vidi kada se dopunjuje stariji tekst. Novo je izdanje uvijek i prilika da se isprave pogrješke i propusti kojih čovjek postane svjestan uglavnom kada knjiga bude otisnuta. No tada više nema mogućnosti za ispravak i dopune.

Plan „Oluje“ plod je rada skupine časnika, a ne pojedinca

Nedavno sam slušao razgovor i povremeno se u njega uključivao dvojice hrvatskih ratnika, dragovoljaca Domovinskoga rata o tome tko je „otac 'Oluje'“, s obzirom na to da se u javnom prostoru uz to vezuje ime načelnika Obavještajne službe Glavnoga stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske admirala Davora Domazeta-Lošu. Njih dvojica bila su o tome pitanju suglasna, ali ne bih iznosio njihovo gledište, želio bih čuti Vaš odgovor, kao povjesničara koji je napisao više knjiga o Domovinskom ratu, pregledao znatno povijesno gradivo.

Prvi ratni plan oslobađanja Hrvatske Glavni stožer Hrvatske vojske izradio je u siječnju 1992., a zatim su ga razradila zapovjedništva operativnih zona i Hrvatske ratne mornarice. Primjerice u zapovjedništvu Operativne zone Split planirane su dvije oslobodilačke operacije, „Zrmanja“ za srednju Dalmaciju i „Neretva“ za južnu Dalmaciju. Ti su planovi izgubili na aktualnosti tijekom 1992., posebice nakon dolaska mirovnih snaga UN-a i demobilizacije i preustroja dijela HV-a. No temeljne zamisli uporabe snaga ostale su trajne jer su bile uvjetovane zemljopisnim značajkama prostora. U tom smislu posljednji ratni plan nije polazio od nule, nego od parametara koji su već bili zadani prostorom, snagom pobunjenika i mogućim manevrom njihovih saveznika i pokrovitelja. Stoga sam prilično skeptičan prema tvrdnjama pojedinaca koji si pripisuju autorstvo plana. Ratni plan rade timovi i to je bio slučaj s „Bljeskom“ koji je izrađen potkraj 1994. Njegovu je izradu zapovjedio osobno predsjednik Tuđman, u lipnju 1994. Za okupirani prostor Dalmacije do ljeta 1995. parametri su se promijenili u odnosu na one s kraja 1994. Hrvatska je vojska preko Livna ušla duboko u jugozapadnu Bosnu i glavne snage u napadu na Knin došle su s područja Bosanskoga Grahova. Taj je dio operacije proveden pod imenom „Kozjak-95“, a ne „Oluja-4“, kako je to zamišljeno u Glavnom stožeru jedva mjesec i pol dana prije. Jako je zanimljivo usporediti plan angažmana snaga Zbornoga područja Split koji je izrađen 29. lipnja s onim od 1. kolovoza nakon okončanja operacije „Ljeto-95“. Valja napomenuti i da Zborno područje Bjelovar nije bilo ni planirano za napadački, nego za obrambeni dio operacije. No ono je dva dana prije njezina početka angažirano na Banovini uz tok rijeke Une. Stoga smatram da je „Oluja“ plod rada skupine časnika, a ne pojedinca.

Zbog čega su u javnom prostoru iskrivljene slike?

Mnogi su istaknuti pojedinci u međuvremenu umrli, a preživjeli si daju veću ulogu nego što se ona može zaključiti na temelju dokumenata. U medijima se inače mnogo toga o ratu može pročitati što se ne može argumentirati činjenicama. Taština je često zaprjeka za objektivno sagledavanje stvari. No ne smatram da je to nekakva hrvatska specifičnost.

Tuđman je razmišljao iz dana u dan u strategijskim razmjerima i da je slušao savjete nekih generala, Hrvatska bi „izgorjela“ već u ljeto 1991.

Od bliskih suradnika predsjednika Tuđmana, koji su bili na poznatom sastanku na Brijunima uoči „Oluje“ više puta sam čuo da je vrhovni zapovjednik, što je vidljivo iz transkripta, praktično promijenio odluku o glavnom udaru Hrvatske vojske. Zar i to na svoj način ne potvrđuje da je sve konce u svezi s „Olujom“ imao u svojim rukama?

U kalkulacijama o „Oluji“, vrhovnoga zapovjednika Franju Tuđmana nekako se previše zaobilazi. No, kao što sam rekao, plan je izrađen na njegov zahtjev i u operaciju se krenulo na temelju njegove odluke.

Na valu detuđmanizacije jako se osporavala njegova vojna potkovanost, prikazivalo ga se kao nekakva smušenjaka koji ništa ne razumije. No on je, što je očito, razmišljao u strategijskim razmjerima, iz dana u dan. Da je slušao savjete nekih generala, Hrvatska bi „izgorjela“ već u ljeto 1991. Godinama tvrdim da je on najbolje funkcionirao na sastancima s vojnim zapovjednicima i transkripti s njih potvrđuju koliko je dobro shvaćao stanje na ratištu i u oružanoj sili. Brijunski transkript zapravo je razgovor zapovjednika operativnih sastava i umirovljenoga generala koji je u međuvremenu postao vrhovni zapovjednik. Zato je i retorika na tom sastanku u posve vojnim kategorijama.

Kad su počele pripreme za „Oluju“, koje su vojne operacije prethodile, bile ključne za njezinu uspješnu provedbu?

Naredbu za izradu plana „Oluje“ predsjednik Tuđman dao je u lipnju 1994. Plan je rađen pod imenom „Vjetar“ da bi u prosincu pod imenom „Bljesak“ bio dostavljen zapovjedništvima zbornih područja. U pitanju je bilo pet direktiva od kojih se „Bljesak-1“ odnosio na zapadnu Slavoniju i koji je u svibnju 1995. separatno realiziran. Nakon toga je u lipnju ime operacije promijenjeno u „Oluja“. Ključ za uspješnu operaciju bila je intenzivna izobrazba i vježbe koje su rađene tijekom 1994. i prve polovice 1995. Tijekom 1994. godine izvedene su taktičke vježbe „Krndija-94“, „Posjedon-94“ i „Bandira-94“, združene taktičke vježbe „Lonja-94“ i „Zahum-94“ te 14 stožernih trenaža u gardijskim brigadama i zapovjedništvima zbornih područja. U 1995. godini, do „Oluje“ izvedena je taktička vježba „Mlinac“ i devet stožernih trenaža. Sve su to pokazatelji truda uložena u „Oluju“ koji se u javnosti nisu vidjeli. I na koncu tu je uz operaciju „Bljesak“ uspješan operacijski ciklus na Livanjskom polju koji je trajao od studenoga 1994. do srpnja 1995.: „Zima-94“, „Skok-1“, „Skok-95“ (ili „Skok-2“) i „Ljeto-95“.

Kakav je bio omjer snaga na bojištu? Je li okupator imao uopće šansu zadržati okupirana područja i realizirati „državu u državi“ prema Planu Z-4?

Operacija je na koncu izvedena s omjerom ljudstva 4:1, iako se mogu naći i neki drugi podatci. Što se tiče naoružanja i opreme, pobunjeni Srbi iznimno su dobro stajali, pa se statistički može reći da su imali mogućnosti za dugu i uspješnu obranu. No kategorija morala bila je uvjerljivo na hrvatskoj strani, a tu je izniman posao napravljen u jugozapadnoj Bosni s prije spomenutim operacijskim ciklusom kojemu treba dodati i oslobađanje zapadne Slavonije u svibnju 1995.

„Olujom“ je završilo konstituiranje hrvatske države!

Što „Oluja“ govori o hrvatskoj naciji, koja je razoružana branila svoju državu, svoju slobodu?

Uoči Domovinskoga rata Hrvati su prošli četiri godine građanskoga rata, živjeli 45 godina u državi koja je funkcionirala po kriteriju moralno-političke podobnosti što zajedno možemo zaokružiti na pola stoljeća podjela uključujući i one nacionalne. Predsjednik je Tuđman 1990. pogodio formulu spasa, a to je bila pomirba. S pomirbom su Hrvati pokazali zrelost kad je bilo najteže, a to je rat, koji se nije mogao dobiti političkim podjelama unutar stanovništva. No nakon Tuđmanove smrti došla je elita koja je jedno govorila, a drugo radila i vratila nas poprilično unatrag.

Što se nakon 30 godina može reći: koje značenje ima „Oluja“ za Republiku Hrvatsku s političkoga, gospodarskoga, povijesnoga, vojnoga, geostrateškoga, konačno i kulturnoga motrišta?

Vojno-redarstvenom operacijom „Oluja“ završeno je konstituiranje hrvatske države! S njom je i simbolički okončano 20. stoljeće i suvremeni hrvatsko-srpski odnosi. A čak i slabiji poznavatelji tih događaja sjećaju se da je to stoljeće počelo člankom Nikole Stojanovića: „Srbi i Hrvati“ iz 1902. godine i prijetnjom „do istrage naše ili vaše“. Ne usudim se ni pomisliti na što bi sličila Hrvatska da nije bilo „Oluje“.

Aktualna vlast u Republici Srbiji o godišnjici „Oluje“ više od jednoga desetljeća priređuje manifestacije kojima želi nametnuti narativ, usprkos presudama Haaškoga suda, da je u „Oluji“ Knin prekomjerno granatiran i da je provedeno etničko čišćenje. U monografiji pokazujete kako nema govora o etničkom čišćenju, nego planiranom odlasku koji su osmislile okupacijske vlasti, evakuaciji srpskoga stanovništva, u smjeru Srbije. To je dokumentirano odlukama u prilozima knjizi. Koja je svrha spomenutih manifestacija u kojima se potencira „etničko čišćenje“, navodno najveće u Europi od Drugoga svjetskoga rata, što podupire i vrh Srpske pravoslavne Crkve?

Srbija, a pod tim mislim na njezino dominantno političko usmjerenje, i dalje živi u kategorijama 19. stoljeća. Takva politika nikada neće prihvatiti činjenicu da je „Oluja“ rezultat srpske pobune i odluke da se njihov položaj rješava oružjem, a ne u Hrvatskom saboru. Beograd je u to bio debelo umiješan i mnogi u njemu žale za propuštenom prilikom da 1991. poslože državu za sve Srbe u za njih nevjerojatno povoljnim okolnostima. Stoga na to i ne treba obraćati pozornost. 

Srbi u Hrvatskoj idu u krajnosti sa svojom politikom sjećanja

Proteklih su dana javna glasila izvijestila da je predsjednik Srpskoga narodnoga vijeća u Hrvatskoj Boris Milošević izjavio da će komemoracija stradalima u hrvatskoj vojnoj operaciji „Oluja“ biti održana 3. kolovoza u selu kod Dvora gdje će se održati parastos i pročitati „izjava sjećanja“. Može li se to razumjeti kao komemoraciju ili nešto više – uključivanje u političko-promidžbeni narativ srbijanskih vlasti?

Nadam se kako nisam u pravu, no imam dojam da Srbi u Hrvatskoj idu u krajnost sa svojom politikom sjećanja. Sukladno tomu i njihove komemoracije izlaze iz tih okvira i ulaze u sferu dnevne politike, pri čemu ne mislim samo na Domovinski, nego i na Drugi svjetski rat.

Nedavno je odjeknula inicijativa admirala Domazeta o vojnom savezu Hrvatske i Srbije, radi stabilizacije jugoistoka Europe, nasuprot Deklaraciji o vojnoj suradnji koju su 18. ožujka potpisale Hrvatska i Albanija, članice NATO saveza. Kako gledate na rečenu inicijativu?

Admiralovi istupi u posljednje vrijeme asociraju me na onu narodnu o besposlenom popu i jarićima. Čovjek je u mirovini pa mu je dosadno.

Ima onih koji misle da ne treba slaviti obljetnicu „Oluje“, da je prošlo puno vremena od te hrvatske vojne pobjede. Zašto se onda u svijetu slavi pobjeda nad fašizmom i nacizmom? Zar hrvatski građani i država nisu 90-ih godina prošloga stoljeća bili suočeni s istim profašističkim procesima?

U tome i jest bit. Oni koji smatraju da ne treba slaviti bitke Domovinskoga rata jako se trude da održe sjećanje, i to krajnje selektivno, na bitke i zbivanja iz Drugoga svjetskoga rata. Čini mi se da ima nekih medijski eksponiranih pojedinaca kojima nije ugodno vidjeti hrvatsku zastavu. No to je njihov problem, ovo je ipak Republika Hrvatska. Što se tiče profašizacije s Istoka, mislim da se treba držati lokalnih naziva i nazvati problem pravim imenom, u ovom slučaju četništvom.

Gospodine Marijan, hvala na razgovoru!

Razgovarao: Marko Curać