„Vjerojatno razne ustanove smatraju da nema potrebe reagirati na srbijansku mitomaniju, kao što normalni ljudi obično ne reagiraju na mahnite, osim kad ih treba hospitalizirati“

Ni jedno hrvatsko mjerodavno ministarstvo – kulture i medija, znanosti i obrazovanja te vanjskih i europskih poslova – nije reagiralo na uvrštavanje dijela starije hrvatske književnosti, zapravo čitave povijesti dubrovačke književnosti, u ediciju Deset vekova srpske književnosti. Kao što je poznato to se dogodilo objavom 16. kola spomenute edicije, koje je predstavljeno u Novom Sadu početkom lipnja. Na uvrštavanje Držića, Gundulića, poezije Dubrovnika u tu ediciju reagirali su svojedobno MH i HAZU. Sada, iako je riječ o mnogo većem krimenu, dogodio se opći muk institucija, političkih i kulturnih. To je povod  razgovoru s predsjednikom Vijeća za hrvatski jezik, savjetodavnoga tijela hrvatske Vlade, prof. dr. sc. Markom Tadićem.

Što se dogodilo, zašto je izostala spomenuta reakcija? Jesmo li se umorili, kako kaže pjesma?

Ne bih rekao kako smo se umorili, nego je prije riječ o nečemu na što se reagiralo već prije, pa su vjerojatno razne ustanove smatrale da više nema potrebe reagirati na srbijansku mitomaniju, kao što normalni ljudi obično ne reagiraju na mahnite, osim kad ih treba hospitalizirati. Naime, u 16. kolu spomenute edicije zapravo su donesena druga izdanja publikacija koje su već objavljene prije, a prave su reakcije na posezanje srpskih akademika i njihove Matice za hrvatskim jezikom i književnošću objavljenje dosad u nekoliko navrata. Tako je 5. srpnja 2023. objavljena zajednička izjava HAZU i MH o nastavku srpske jezične i kulturne agresije na Hrvatsku, hrvatski jezik i književnost (v. OVDJE), 11. srpnja 2022. Odbor za normu hrvatskoga standardnog jezika HAZU argumentirano je razmontirao Deklaraciju o granicama srpskoga jezika (OVDJE), a i Ministarstvo kulture i medija još je 17. siječnja 2022. reagiralo na donošenje srpskoga Zakona o kulturnom naslijeđu koji svojata dubrovačku književnost (v. OVDJE). Dan prije toga reagirao je i Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje tekstom ravnatelja dr. sc. Željka Jozića za Jutarnji list (v. OVDJE).

Iz izostanka reakcije Vijeća za hrvatski jezik na ponovljeno srbijansko posezanje za hrvatskom književnošću i jezikom ne bih zaključivao o nepotrebnosti Zakona

Pasivnim je ostalo i Vijeće za hrvatski jezik, kao savjetodavno tijelo hrvatske Vlade. Neki su očekivali izjavu toga tijela, jer nije se dogodila samo pljačka književnika i njihovih djela, nego poništavanje samosvojnosti hrvatskoga jezika, zar nije tako?

Istina je kako je svako posezanje za hrvatskom književnošću ujedno i posezanje za hrvatskim jezikom i to upravo hrvatskim književnim jezikom, a to je onaj varijetet hrvatskoga jezika na kojem su napisana djela hrvatske književnosti. Upravo je apsurdna tvrdnja u srbijanskom Zakonu o kulturnom naslijeđu prema kojem sva dubrovačka književnost do 1867. istodobno pripada i hrvatskoj i srpskoj književnosti. Tako je valjda i jezik na kojem je pisana ta dubrovačka književnost također i hrvatski i srpski, odnosno opet srpsko-hrvatski/hrvatsko-srpski/hrvatski ili srpski, ili kako je to ingeniozno u jednoj svojoj kolumni davno imenovala kolumnistica Tanja Torbarina – hrvatski ali srpski. Je li onda isto tako prema srbijanskim filolozima 1867. godina kad se hrvatski i srpski počinju razdvajati? Kako je onda došlo do srpsko-hrvatskoga u 20. stoljeću, ili službenoga imena jedinoga jezika Kraljevine Jugoslavije koji se zvao srpsko-hrvatsko-slovenački?

Takvih je prisvajanja hrvatskih mjesnih govora, a osobito dubrovačkoga vernakulara, od strane srbijanskih jezikoslovaca i „jezikoslovaca“ bilo i prije. Tako je 2002. u Srpskom dijalektološkom zborniku SANU kao leksikografski opis jednoga od mjesnih govora srpskoga jezika objavljen Rječnik dubrovačkoga govora koji su sastavili Dubrovčani brat i sestra Bojanić. On je cijeli životni vijek proveo u Zagrebu kao sudac, a ona je po udaji u Srbiju promijenila prezime u Trivunac, ali je na Sveučilištu u Prištini predavala hrvatsku književnost. Nakon što je oboje autora preminulo, Institut za srpski jezik SANU njihov je rukopis, prema naputcima notornoga Pavla Ivića, objavio na ćirilici azbučnim poretkom natuknica.

Dubrovački je povjesničar i publicist Nikola Tolja, zgrožen tom srbijanskom krivotvorinom, to izdanje vratio u latinični oblik i objavio u Dubrovniku 2020.

Na žalost, SANU nije na tome stao već je 2022. objavio digitalnu inačicu izdanja iz 2002. (v. OVDJE), a kolege iz Slovenije dobrohotno su im ponudili smještaj metapodatkovnoga opisa te krivotvorine u repozitoriju jezičnih podataka CLARIN.SI u okviru europske istraživačke infrastrukture CLARIN ERIC i to u prvo vrijeme isključivo pod nazivom srpski jezik. Kad je hrvatski nacionalni koordinator za tu europsku istraživačku infrastrukturu reagirao, onda je naziv jezika promijenjen samo u srpsko-hrvatski uz napomenu kako je dubrovački mjesni govor mjesto prijepora između srpskih i hrvatskih jezikoslovaca. Skandalozno.

Ide li zbog izostanka odgovora voda na mlin onima koji Zakon o hrvatskom jeziku smatraju „mrtvim slovom na papiru“?

Zakon o hrvatskom jeziku iznimno je bitan jer prvi put u povijesti Hrvati imaju zakon o svojem, hrvatskom jeziku. Njime su se jasno odredile neke osnovne postavke i uspostavilo Vijeće za hrvatski jezik koje bi, između ostaloga, trebalo pratiti provedbu toga Zakona. Hoće li se taj Zakon trebati mijenjati u budućnosti, tek treba vidjeti. Iz izostanka reakcije Vijeća za hrvatski jezik na ovo ponovljeno srbijansko posezanje za hrvatskom književnošću i jezikom ne bih zaključivao o nepotrebnosti Zakona, već bih ga objasnio situacijom u kojoj je primarni i najvažniji zadatak Vijeća sastaviti Nacrt Plana hrvatske jezične politike i to bi trebao biti prvi službeni dokument koji će Vijeće iznjedriti, tj. s kojim će izići u javnost.

Prva inačica Plana hrvatske jezične politike na jesen 

Za izradbu Plana hrvatske jezične politike predviđen je rok od dvije godine od donošenja Zakona. Kad se može očekivati prijedlog Plana?

Vijeće je od 23. listopada 2024. do danas održalo osam sjednica na kojima se raspravljalo o temama koje će ući u Plan, a kako je krajnji rok za njegovo donošenje 15. veljače 2026., njegova će prva sveobuhvatna inačica biti gotova na jesen, ne bi li Vlada imala dovoljno vremena provesti javnu raspravu i donijeti njegovu konačnu inačicu do propisanoga roka.

Prva sjednica Vijeća za hrvatski jezik

Možete li nešto pobliže reći što će obuhvatiti Plan?

Opća struktura Plana sastoji se od dvadesetak osnovnih poglavlja, koja su djelomično već određena samim Zakonom o hrvatskom jeziku, počevši od definicije temeljnih pojmova i pravnih osnova – hrvatskih i europskih, a potom slijede poglavlja kao što su npr. Društvena uloga i pravni položaj hrvatskoga jezika u Hrvatskoj i u međunarodnom okružju, Promicanje uporabe hrvatskoga jezika u službenoj i javnoj uporabi, Razvoj nazivlja na hrvatskome standardnom jeziku u okviru normiranja i jezičnoga planiranja, Hrvatski jezik u obrazovanju, Lektoriranje, Hrvatski jezik u publikacijama i medijima, Unaprjeđenje jezičnih tehnologija za hrvatski jezik itd.

Svako je poglavlje podijeljeno na zakonske pretpostavke, snimak stanja i popis željenih ciljeva i mjera kako da se to tih ciljeva dođe.

Guraju li događaji, kao spomenuti, brže donošenje toga Plana?

Jednom kad Plan bude gotov i donesen, onda će Vijeće imati više vremena reagirati na zbivanja dnevne naravi. Za sad je posvećeno sastavljanju ovoga strateškoga dokumenta, a iza toga stoji mnogo rada. Trebalo je pregledati mnoštvo izvora i podataka u svezi s hrvatskim jezikom koji su raspršeni u raznim djelatnostima i u raznim oblicima kako bi se sve objedinilo u zajedničkom dokumentu koji k tome mora imati i uporabnu vrijednost, tj. mora se moći lako pretočiti u različite regulative.

Srpska kolonizacija može se pratiti na kulturnom, športskom i medijskom području

Često hrvatski povjesničari književnosti srbijansku pljačku dubrovačke književnosti objašnjavaju time da nisu imali renesansu i barok. No i neki drugi narodi nisu imali ta umjetnička razdoblja zbog raznih okolnosti, pa ne pljačkaju tuđe kulturno blago. Nije li u ovom slučaju riječ o nečem drugom: strategiji osvajanja Hrvatske, zaobilaznim putem u svrhu realizacije ideje Velike Srbije, u 21. stoljeću?

U jednoj izjavi HAZU iz 2011. kaže se kako su hrvatska književna djela, pa i ona dubrovačka, kolala na cijelom hrvatskom etničkom, kulturnom i jezičnom prostoru, ali ne i među Srbima, a da dubrovački književnici, po poetičkim osobinama svojih djela prethodnike i nasljednike imaju samo u hrvatskoj književnosti.

Prethodnike su dubrovački književnici imali i u književnostima naroda koji su imali renesansu, a srpski narod i njegova kultura u tom za Europu važnom kulturno-civilizacijskom razdoblju jednostavno nisu ni mogli sudjelovati zbog vazalskoga odnosa prema Osmanskomu Carstvu, koje je pak bilo odlikovano sasvim drukčijim kulturnim i vrijednosnim sustavom. Prisvajaju li upravo zbog toga srpski akademici plodove one kulture koju su u povijesti propustili, a to danas pokušavaju opravdati genetskom bliskošću dvaju jezika: hrvatskoga i srpskoga? Zapanjujuće je kako ne uzimaju u obzir dubinu ponora koji je postojao na granici između dvaju svjetova, dviju vjera i dviju kultura: osmanske i katoličke, a ta je granica i danas poviše Dubrovnika, na Brgatu. Zbog dubine toga ponora srbijanska se kultura mogla priključiti u europske tijekove, tj. u prosvjetiteljstvo tek krajem 18. stoljeća s pojavom Dositeja Obradovića i to u Vojvodini koja je bila pod austrijskom vlašću, a tek nakon oslobođenja od Turaka mogla je sudjelovati u sljedećem kulturno-civilizacijskom razdoblju, tj. romantizmu u prvoj polovici 19. stoljeća. I to su povijesne i kulturne činjenice i one su nepromjenljive, ma koliko ih današnji SANU pokušavao krivotvoriti.

S propašću tradicionalnih kolonijalnih sila, npr. Britanskoga Carstva, pojavljuje se novi oblik kolonizacije, a to je kulturna kolonijalizacija ili kulturna hegemonija. Anglosaksonska kultura i jezik koloniziraju cijeli svijet, francuska pokušava zadržati ono nešto kulturne kolonijalizacije u Africi, Južnoj Americi i Polineziji, Turska svojim strateškim planom i kulturom prodire na Zapad onamo gdje nije uspjela vojno u prethodnim stoljećima – sjetite se samo svih popularnih turskih serija itd.

Ne treba se čuditi da to isto pokušava Srbija u svojim ograničenim opsezima. Pa to u Hrvatskoj možemo pratiti na raznim područjima: u kulturi (filmovi, serije, knjige, časopisi, estrada), u športu (zajedničke lige u gotovo svim važnijim športovima osim nogometa), u medijima (velik broj tiskanih i elektroničkih medija u Hrvatskoj u srbijanskom je vlasništvu, a kod njih među inozemnima prevladavaju teme iz Srbije, kao da RH nije u EU nego u nekoj novoj jugo-tvorevini) itd. Ne vjerujem kako je riječ o organskom i spontanom povezivanju već to izgleda pomno isplanirano i sustavno provođeno, a to netko mora debelo plaćati. Kako bi se prepoznao cilj, dovoljno je pogledati kome to može biti od koristi.

Srbijanskom posezanju doći će kraj kad Hrvatska uspije u drugim zemljama osvijestiti činjenicu postojanja četiriju odjelitih jezika: bošnjačkoga, crnogorskoga, hrvatskoga, srpskoga

Srbijanski lingvisti smatraju hrvatski jezik srpskim jezikom. Zbog toga uključuju ne samo dubrovačku književnost u srpsku, nego i hrvatske književnike 20. st. Desnicu, Viteza u srpsku književnost. Gdje je tome kraj?

Tome će doći kraj kad Republika Hrvatska uspije u mnogim drugim zemljama argumentirati i osvijestiti činjenicu postojanja četiriju odjelitih jezika: bošnjačkoga, crnogorskoga, hrvatskoga, srpskoga. Tu se, na žalost, moramo boriti s gotovo dvjesto godina ukorijenjene slavističke tradicije. Dobar bi put bio, a to nama nedostaje, da se naša kultura, državnost, povijest predstavlja na stranim jezicima, primjerice na engleskom. Vani je mnogo visokoobrazovanih, a istodobno neinformiranih ljudi, koji ne govore hrvatski i ne poznaju niti razumiju što se sve tu događa. Devedesetih je godina 20. stoljeća u DHK-u objavljivana edicija Most s prijevodima hrvatske književnosti na razne europske jezike. Kad je riječ o jezikoslovlju, trebalo bi prevesti kapitalne jezične rasprave i priručnike kao što su Katičićev Hrvatski jezik, njegova Sintaksa hrvatskoga književnog jezika, Babićeva Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku, Moguševa Povijest hrvatskoga jezika itd. Tada se ta važna djela više ne bi mogla zaobilaziti u nastavi na stranim sveučilištima, a ona vrlo precizno opisuju što hrvatski jezik strukturno jest. Između ostalih i takva će npr. mjera naći svoje mjesto u Planu hrvatske jezične politike.

Profesore Tadiću, hvala na razgovoru!

Razgovarao: Marko Curać