O znanstvenom projektu „Hrvatski nacionalni identitet: nastanak i osporavanja“ koji financira EU („NextGenerationEU“)

U knjizi „Svi smo odgovorni?“, koju je objavila Matica hrvatska 1971., književnik Petar Šegedin napisao je sljedeće: „Jedan od bitnih zadataka države jest: braniti nacionalni identitet“. Objašnjavajući navedenu tvrdnju dodao je ovo: „Danas je, naime, već svakom čovjeku ove zemlje, koji se osjeća Hrvatom, jasno da je očuvanje njegova identiteta naroda jedan od bitnih, ako ne najbitnijih pitanja sadašnjice. Biološka supstanca njegova je ugrožena: emigracijom, niskim natalitetom, ekonomskom eksploatacijom, nezadovoljavajućim sastavom društveno-političkih struktura, koje bi ga od tih nevolja štitile.“

Tako je to izgledalo prije 55 godina. Gdje smo danas? Pokušat ćemo doznati kroz razgovor s dr. sc. Sašom Mrduljašem, voditeljem aktualnoga projekta Instituta društvenih znanosti „Ivo Pilar“ (2024. – 2027.) „Hrvatski nacionalni identitet: nastanak i osporavanja“ (CROIDENT), koji se financira sredstvima EU-a („NextGenerationEU“).

Što vas je navelo da za temu projekta odaberete upravo predmet koji se bavi pitanjem hrvatskoga identiteta? 

Pa dobro da ste uvodno naveli izjavu Petra Šegedina. Nacionalna je odrednica bitna, poželjno je, zapravo nužno postojanje i razvijanje odgovarajuće razine samosvijesti o društvu kojemu pripadaš, njegovoj povijesnosti, o tome gdje se nalazi, što ga određuje, kuda bi trebalo ići. Vidimo da je ta etnička odrednica, koja se danas svodi na nacionalnu, imala ili ima znatan utjecaj na naše sudbine. Na temelju toga, hrvatskoga i katoličkoga identiteta nešto se stvaralo i stvorilo, a ujedno se zbog njega stradavalo i raseljavalo, i to u masovnim razmjerima. Dakle, taj identitet ima svoju važnost i zbog toga mu valja posvetiti pozornost. Pri tome je svakako potrebna njegova protekcija od strane države, ali i stalno promišljanje toga identiteta, „otkrivanje“ njegovih dobrih kao i manje dobrih strana. Zato da bismo ga učinili što afirmativnijim, pa i poželjnim drugima, onima koji nemaju hrvatske etničke korijene, ali mogu postati dio hrvatskoga društva. U toj afirmaciji svakako treba zadržati umjerenost i nenametljivost jer dio smo svijeta i, uz ostalo, jako je važno respektirati etničke identitete drugih. U svakom slučaju, sama važnost nacionalnoga identiteta poticajno je djelovala na koncipiranje baš ovakva projekta na kojem sudjeluje još troje kolega: dr. Domagoj Vidović, dr. Miljenko Brekalo i Antun Kovčalija, mag. hist. Tako da u sklopu projekta pokušavamo osvijetliti „problem“ s jezične, pravne i povijesne perspektive, uz ovu „moju“ primarno politološku.

Nekada je negacija hrvatskoga identiteta dolazila od strane mađarske i talijanske ekspanzionističke ideologije, naknadno iz srpske, a posljednjih desetljeća iz bošnjačke

Osim što je projekt usmjeren na proces oblikovanja hrvatskoga identiteta i njegove značajke dodatna je svrha i bavljenje osporavanjima kojima je bio ili jest izložen?

Točno, jednostavno se ne može baviti hrvatskim identitetom, na toj nekoj općoj razini, a istodobno ne uočiti silne nasrtaje na njegovo postojanje koji su, evo, barem od vremena formiranja nacija konstantni. Nekada su glavni poticaji tim negacijama dolazili iz ekspanzionističkih segmenata mađarske i talijanske nacionalne ideologije, naknadno iz srpske, a u posljednjih 30-ak godina i iz bošnjačke. Pri tome postoji određena razlika između tih nekadašnjih i sadašnjih pokušaja umanjivanja važnosti hrvatskoga identiteta. Naime, uz iznimku zapadne Istre, na istočnoj obali Jadrana praktički nije bilo Talijana ili ih je bilo u minornoj mjeri. Slično je bilo i s Mađarima, koji povijesno nisu obitavali južno od Mure i Drave osim na perifernim, uglavnom srijemskim prostorima. Riječ je bila o pokušajima ekspanzije iz sredina koje, realno gledano, u etničkom smislu nisu imale uočljivije veze s hrvatskim prostorima. Ujedno, mađarski i talijanski su nam bez njihova poznavanja nerazumljivi. Tako da je antihrvatska propaganda iz tih pravaca najširim hrvatskim slojevima bila i ostala teže „uhvatljivom“. Drukčije je s pokušajima negacije hrvatskoga identiteta iz srpskoga i bošnjačkoga društvenoga kruga.

Kako u pogledu toga stoje stvari, konkretno u srpskom slučaju?

Osmanska osvajanja raspršila su pravoslavni srpski živalj od Podunavlja do Jadrana, i to u izrazitoj mjeri. S obzirom na to, ne samo da se srpska nacionalno-državotvorna ideologija okrenula prema Zapadu, priželjkujući ekspanziju Srbije gotovo do periferije Zagreba i Rijeke, nego je oblikovala ideologeme koji bi tu ekspanziju trebali „opravdati“. S jedne strane po principu „Srbi svi i svuda“, što je trebalo afirmirati srpsku misao i izvan ovdašnjega pravoslavnoga kruga, a s druge oblikujući arsenal kojim se težilo obezvrijediti hrvatski narodni, tj. nacionalni identitet. Kao što je poznato, te srpske državotvorne aspiracije nisu polučile uspjeh, ali konstrukcije usmjerene na obezvrjeđivanje hrvatskoga identiteta ne samo da su opstale nego upravo sada doživljavaju svoj vrhunac, u uvjetima kad je iznova srpsko društvo ostalo samo sa sobom. S tim da im više pogonsko gorivo nije toliko težnja za ekspanzijom za koju, osim u slučaju Republike Srpske, nema objektivnih uvjeta. Razlog je u nečem drugom, naime, srpska velikodržavna platforma doživjela je svoj rasap i poraz ponajprije zbog Hrvata. I to već u socijalističkoj Jugoslaviji njezinom federalizacijom, a onda i u vojnim sukobima 90-ih koji su okončani time što su Hrvati izgurali ili omogućili „izgurivanje“ srpskih vojnih formacija s polovice teritorija koju su u Hrvatskoj i BiH nadzirale 1991./1992., tj. s prostora veličine današnje Slovenije ili Vojvodine. Ujedno, izgleda da Hrvatska i nešto bolje napreduje od Srbije. Tako da postoji određeni osjećaj gubitništva kao i svijesti o društvenom zaostajanju koji se amortizira „napumpavanjem“ tradicionalno nestvarne slike o Srbima i produkcijom zapravo infantilnih gledišta o Hrvatima.

Kako s druge strane vidite prevladavajući bošnjački nacionalno-idejni odnos prema Hrvatima i njihovu identitetu?

Kad je nastala Jugoslavija, muslimana-Bošnjaka u BiH je bilo tek 31 posto, pri čemu ta zemlja za trajanja „vidovdanske“ Kraljevine ujedno nije ni postojala. Sve je to utjecalo na određeno priklanjanje glavnine bošnjačke elite Hrvatima, pa i hrvatskoj nacionalnoj ideji. Nakon Drugoga svjetskoga rata odnosi se u bitnome mijenjaju. Tada već postoji republika BiH, bosanskohercegovački muslimani stječu nacionalni status kao „Muslimani“, a do raspada Jugoslavije njihov udio u ukupnom stanovništvu BiH raste na 43-44 posto. Sve je to utjecalo na to da Bošnjaci osamostaljenjem BiH razviju vlastitu nacionalnu platformu koja de facto teži njezinu svođenju na razinu bošnjačke nacionalne tvorevine. Taj se projekt u svojoj propagandnoj formi provodi na „uvijen“ način, s naglaskom na težnji za stvaranjem građanske BiH. Takve unutar koje bi Bošnjacima na temelju brojčane nadomoći, koja se sada kreće oko nekih 50 posto bilo omogućeno da presudno utječu na političko-pravni identitet BiH. Druga značajka prevladavajuće bošnjačke nacionalne ideologije jest u tome da uz ostalo negira hrvatstvo bosanskohercegovačkih Hrvata pokušavajući ga svesti na iz Hrvatske nametnutu identifikaciju kojom su kroatizirani navodni Bošnjaci-katolici. Zbog toga se unutar bošnjačkoga miljea kontinuirano produciraju gledišta posredstvom kojih se bošnjačko društvo, a zatim i pripadnike hrvatskoga korpusa pokušava uvjeriti da bosanskohercegovački Hrvati i nisu Hrvati. Dakle, ovdje je također riječ o krajnje neprijateljskom odnosu ne samo prema bosanskohercegovačkim Hrvatima nego prema ukupnoj hrvatskoj naciji. I nije dobro da iskustvo s prevladavajućom srpskom politikom zatamni tu činjenicu.

Kad netko dolazi s tendencioznim konstrukcijama ili predrasudama o Hrvatima, nema razloga s njim raspravljati

Kako se općenito, ne samo na znanstvenoj razini, odnositi prema tim srpskim i bošnjačkim negacijama hrvatskoga identiteta?

Mislim da je nužno da Hrvati zbog samih sebe imaju određeni fond znanja o vlastitom identitetu. Pa i u onim segmentima koje drugi rado problematiziraju. Ponajprije stoga da bi se lakše snalazili u donekle složenoj materiji koja se tiče svakoga, pa i hrvatskoga identiteta. S promicateljima gledišta koja negiraju taj identitet u pravilu i ne treba ulaziti u rasprave, posebice preko sveprisutnih društvenih mreža. Jer takvim ljudima jednostavno treba to što govore, lakše im je živjeti uz svoja gledišta i ne zanimaju ih bilo kakvi argumenti. Stoga, kad netko dolazi s tendencioznim konstrukcijama ili predrasudama o Hrvatima, zapravo nema razloga s njim voditi bilo kakve rasprave. No ako se već ulazi u njih, onda ne treba zauzimati defenzivni položaj. Dakle, poziciju gdje se prvo registrira tuđa podmetanja i fantazije, a onda kreće u nekakvu obranu. Korisnije je poznavati, da tako kažem, protivnički dio terena i loptu prebaciti na njega. Pa da se malo diskusija preusmjeri na analizu srpske i bošnjačke povijesti i identiteta. Jasno, nikako ne s ciljem umanjivanja njihova značenja nego iz potrebe da se i ta pitanja razrade, počevši od točke prve, druge, treće itd.

Nadamo se da će rezultate projekta prihvatiti hrvatske institucije, kao i političke elite, kako bi bolje došli do izražaja institucionalni čuvari hrvatskoga identiteta jer obrana hrvatskoga identiteta u suvremenim uvjetima nije ništa manja negoli je bila prije više desetljeća, u drugim okolnostima, zar ne?

Rezultati projekta trebali bi se očitovati u produkciji više znanstvenih članaka i objavljivanju jedne knjige. Dobar dio članaka već je napisan i uglavnom je na recenzijama koje zajedno s procesom objave radova znaju potrajati dulje nego što je primjereno. U svakom slučaju posredstvom platforme znanstvenih časopisa u Hrvatskoj (Hrčak) može se steći određeni uvid u interes čitateljstva prema objavljenim radovima. Međutim, radove uglavnom čitaju drugi znanstvenici, tj. ljudi koji su najčešće već upoznati s problematikom. Stoga je bitno da mediji također iskazuju interes za prezentaciju znanstvenih radova i njihovu popularizaciju. Što se tiče samih političara, tu ne polažem velike nade. Ljudi iz različitih razloga ulaze u politiku i unutar političkih okvira bave se najrazličitijim problemima. S obzirom na to, držim kako je krajnje uzak krug hrvatskih političara koji bi se posebno interesirali za teme vezane uz hrvatski identitet, a još manji onih koji bi o tom pitanju pokušali stvoriti interakciju između politike i znanosti.

Hvala na razgovoru, gospodine Mrduljaš!

Razgovarao: Marko Curać