Mučenička povezanost bl. Stepinca i župnika Vranekovića

Ususret blagdanu Stepinčeva vrijedno je bilo pogledati dokumentarni film „U Gospodina polažem sve svoje nade!“, posvećenoga krašićkomu župniku Josipu Vranekoviću (1921. – 1964.), neposrednom svjedoku mučeništva bl. Alojzija Stepinca. Redatelj Danijel Crnek sa suprugom Martinom potpisuje autorstvo 53-minutnoga djela s dvadeset i četiri sugovornika, od kojih je najstariji u trenutku snimanja imao 92 godine. Povodom blagdana blaženoga zagrebačkoga nadbiskupa željeli smo čuti promišljanja redatelja Crneka, rođenoga Zagrepčanina, akademskoga snimatelja koji je još devedesetih dobio presudni očev dar – videokameru. Ona mu je usmjerila životni poziv koji za njega, kako ističe, znači voljeti i živjeti ono što jesi, ali i kulturno njegovati te dostojanstveno predstavljati svoju profesiju. Autor je nebrojenih televizijskih priloga, dokumentarnih filmova i fotografija, no ovom prigodom zadržali smo se na svjedočanstvu o životu župnika Vranekovića. Za svoj trud i rad supružnici Crnek primili su nedavno i posebno priznanje, plaketu u znak poštovanja i zahvalnosti Župe Presvetoga Trojstva iz Krašića, koju im je uručio zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša.

Je li Vam u svih jedanaest godina rada na filmu „U Gospodina polažem sve svoje nade!“ teže bilo sa svjedocima vremena ili s dokumentacijom, fotografijama, svime što je bilo praćeno budnim očima jugoslavenskih obavještajnih službi?

Kada smo, sada već prije dvanaest godina, supruga Martina i ja krenuli sa snimanjem ovoga dokumentarnoga filma, u krašićkoj župi u to je vrijeme bio preč. Dragutin Kučan. On nam je puno pomogao i bez njega ovaj dokumentarni film možda i ne bi zaživio u ovakvom opsegu. Naime, na samim početcima snimanja, kada smo još prikupljali povijesnu građu, župnik Kučan na misama je pozivao župljane koji su bili svjedoci toga vremena da se odazovu i daju svoja svjedočanstva vezana uz dokumentarni film u nastajanju o preč. Josipu Vranekoviću. Godine 2017. preč. Kučan odlazi u Mariju Bistricu, a dolazi novi upravitelj Ivan Vučak. S njim i svim našim sugovornicima imali smo jako lijepu suradnju, svi su nas dočekivali s veseljem i nestrpljivom željom da ispričaju svoju priču o župniku Vranekoviću. Izazov je bio što su to većinom bili sugovornici treće životne dobi i nikada nisu bili pred kamerom, ali uz dobru volju, Božju pomoć i malo strpljenja, uspjeli smo dobiti lijepa svjedočanstva.

Film je svečano predstavljen o 60. obljetnici smrti župnika Josipa Vranekovića prvoga dana listopada 2024. Zanimljivo je čuti i od redatelja ono što nije sam posvjedočio u filmu.

Da, ovaj dokumentarni film predstavlja svjedočanstva poslijeratnoga vremena Drugoga svjetskoga rata, ali i dugogodišnje maltretiranje vlasti tadašnjega komunističkoga režima, nepravedno osuđenoga bl. Alojzija Stepinca, pogotovo zbog njegova dolaska na odsluženje kućnoga pritvora u Krašić. Dokumentarni film opisuje slijed događaja dolaska svećenika Josipa Vranekovića poslije njegova odsluženja vojnoga roka u Nišu u Srbiji, kada je Božja providnost učinila čudo i Josipa Vranekovića povezala s Krašićem. Kako nam je u filmu svjedok – monsinjor Juraj Jezerinac posvjedočio, župnik Vraneković je prihvaćao svakoga čovjeka kao sugovornika, pa i one koji su bili daleko od crkve. Tamo je bilo nekoliko komunista, onih koji su ih sve čuvali i nadzirali… Monsinjor Jezerinac sjeća se kako je preč. Vraneković znao pozdraviti te ljude, stati i razgovarati s njima. I kako mu je jedan čovjek – komunist rekao – citiram: „On me se toliko dojmio, taj župnik, da sam počeo razmišljati ozbiljno i o mojoj vjeri. Ja sam se vratio natrag u moje djetinjstvo, natrag k svojim roditeljima koji su me nastojali odgojiti kao vjernika, međutim ja sam išao drugim putem. I upravo taj susret sa župnikom Vranekovićem toliko me dirnuo da sam dublje počeo razmišljati, dapače tih dana, išao sam i na svetu ispovijed.“ Iz citiranoga teksta vidimo koliko je župnik Vraneković širio nadu i vjeru u Boga, potičući i neprijatelje da preispitaju svoju vjeru, usmjeravajući ih na jedini pravi put – „Put Gospodina“. Inače, župnika Vranekovića Udba je svako malo bez ikakva razloga privodila, pucali su na njega, zaplijenili mu jedinu kravu, uzeli sve žito s tavana, odvezli sve vino iz podruma, nametali poreze koje župnik nikako nije mogao platiti.

Vjerujem da Vam je od pomoći bio i dnevnik koji je župnik Vraneković marljivo vodio od 5. prosinca 1951. do Stepinčeve smrti 10. veljače 1960., objavljen 2011. pod naslovom „Dnevnik. Život u Krašiću zasužnjenoga kardinala i nadbiskupa Alojzija Stepinca“.

Najvrijednije što nam je ostavio župnik Vraneković zasigurno su njegove bilješke koje je pisao od prvoga dana zatočeništva nadbiskupa Stepinca. Naime, župnik Vraneković svaku bi se večer, kad svi odu na spavanje, primio olovke i papira te zapisivao sve ono o čemu su toga dana njih dvojica razgovarali. U tom trenutku, on nije znao da će te bilješke, odnosno poslije dnevnik biti toliko važan za nas vjernike. Usuđujem se reći da su najveća posebnost, ali i vrijednost filma, upravo živući svjedoci toga vremena. Poput svjedočanstava dvojice biskupa mons. Josipa Mrzljaka i mons. Jurja Jezerinca, zatim mons. dr. Jurja Batelje, svećenika preč. Josipa Đurana, preč. Gojislava Kovačića, preč. Alojzija Burje. Zamjetan je i doprinos redovnica: s. M. Magdalene Mrzljak, reda milosrdnica sv. Vinka Paulskoga, s. M. Franciske Terezije od Djeteta Isusa i svetog Lica iz Kloštra Ivanića, zatim svjedočanstava sestara Družbe služavki Maloga Isusa: s. Fridoline, s. Kerubine, s. Irme, s. Valerije, s. Bernardice, s. Gabrijele, ali i svih ostalih časnih sestara koje su pridonijele posebnosti ovoga filma, kao i svi župljani župe Krašić, tadašnji zvonari, kočijaši i ministranti. Kako je nama od neizmjerne pomoći bio Vranekovićev dnevnik, isto je bilo i sa sugovornicima koji su dali svoja svjedočanstva da se ne zaboravi te u budućnosti podsjeti na razdoblje života koje je iza nas. Prečasni Josip Vraneković neizostavni je dio naše povijesti, ali i trajna uspomena za naraštaje koje dolaze. Ja vjerujem da se sve u životu događa s razlogom i da Bog ima sa svima nama planove, samo moramo vjerovati. Tako i na ovim snimanjima, Bog je htio da upoznamo drage ljude i da čujemo ono što čovjek ne bi trebao ni čuti, ni vidjeti, a kamoli doživjeti.

Kako ste kao redatelj uronili u ono vrijeme pedesetih godina prošloga stoljeća, danas sve teže opisivo mlađim naraštajima, kada je Krašić bio označeno i zabranjeno mjesto za hrvatske vjernike?

Prije samih snimanja svjedočanstava, prošli smo sva mjesta u Krašiću kojima se kretao bl. nadbiskup Alojzije Stepinac zajedno sa župnikom Josipom Vranekovićem. Napominjem da se oni prilikom šetnje nisu mogli kretati kud god su htjeli, već samo točno određenim putevima i to uz strogu pratnju naoružanih čuvara milicije. Taj put za vrijeme odsluženja kazne kućnoga pritvora bl. Alojzija Stepinca i tu šetnju kroz prirodu možemo shvatiti kao prostor gdje se čovjek u tišini povezuje s Bogom. Svaki taj korak, svjetlost koja se probija kroz krošnju drveća, ali i miris zemlje kroz različita godišnja doba, postaje jasan znak prisutnosti Gospodina i neiscrpna snaga da se izdrže sve te nedaće koje im je zadavao nenaklonjeni komunistički režim. Jer, jednostavno, nakon svakoga bi povratka iz šetnje s bl. Alojzijem Stepincem župnik Josip Vraneković zapisivao nadbiskupove misli, kao i sve ono o čemu su toga dana njih dvojica razgovarali. Upravo na tim njegovim bilješkama moramo mu biti vječito zahvalni. I da nema danas Vranekovićeva dnevnika, vjerujem da ne bismo znali kakvu je muku bl. Stepinac proživljavao od strane komunističkoga režima. Ali voljom Božjom u tome nisu uspjeli, jer je uz njega bio njegov istinski prijatelj i supatnik župnik Vraneković. Da – u to je vrijeme Krašić bio zabranjeno mjesto za hrvatske vjernike, ali i za strance koji su htjeli posjetiti bl. nadbiskupa Stepinca. Jednom riječju, nitko mu se nije smio približiti, posjetiti ga ili mu pisati, osobito ako nije bio iz Hrvatske.

Kakvom vidite ulogu sestara Družbe služavki Maloga Isusa, redovnica koje su svojim pregalaštvom ostajale u sjeni, ali su bile od svesrdne pomoći i župniku Vranekoviću i nadbiskupu kardinalu Stepincu?

Kako bih objasnio iznimnu i hrabru ulogu redovnica Družbe služavki Maloga Isusa, moram opisati njihov dolazak u župu Krašić. Naime, Družbu služavki Maloga Isusa utemeljio je 1890. godine u Sarajevu prvi vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler. Glavna im je svrha bila služiti Malomu Isusu u siromašnim, napuštenim i bolesnim starcima, nejakoj siročadi, napuštenoj i bolesnoj djeci. One su 1938. godine, po želji i nastojanju nadbiskupa Stepinca, došle u Krašić. Za njih su kuću kupili zlatar Janko Matko i sam nadbiskup Stepinac. Njihova kuća, prema želji bl. Alojzija Stepinca, posvećena je bl. Nikoli Taveliću. Tu su sestre držale školu i zabavište, a od početka 1945. godine brinule su se i za djecu u ratu poginulih i ranjenih roditelja. Te iste 1945. sestrama je zabranjen rad u školi i zabavištu te su morale napustiti vlastitu kuću. Rečeno im je da se mogu vratiti u Zagreb ili preseliti se u župnu kuću koja je nakon bombardiranja u Drugom svjetskom ratu prilično stradala. Na molbu tadašnjega župnika don Andrije Barišića i župljana, sestre nisu napustile Krašić, nego su se preselile u teško oštećen župni dvor. Bio je to prst Božje providnosti koji ih je kroz nekoliko godina učinio suputnicama u nošenju križa zatočeništva kardinala Alojzija Stepinca, te velikom pomoći i podršci župniku Vranekoviću. Za vrijeme zatočeništva u Krašiću, pa sve do njegove smrti 10. veljače 1960. godine, nadbiskupu Stepincu služilo je uz župnika Vranekovića i pet sestara Družbe služavki Maloga Isusa: s. M. Salezija, s. M. Honorata, s. M. Nikolina, s. M. Akvilina i s. M. Bonaventura. Sestrama je Bog darovao milost živjeti uz Kristova mučenika, blaženika i svetca, kako su ga one već tada smatrale. Male, sitne uspomene vezane uz njegov život u Krašiću, primjerice komadiće tkanine njegova kaputa koji su preuređivale, dijelove gaze natopljene njegovom krvlju prilikom vađenja krvi, čuvale su i sačuvale kao sveti znamen do današnjih dana. Sestre iz Krašića često su nosile pisma koja je kardinal Stepinac pisao i slao u Zagreb na Kaptol. Išle su pješice od Krašića do Ozlja, oko 10 kilometara, odjevene kao da idu u šumu grabljati lišće. U rukama su ponijele cekere i u njima malo bolju odjeću kako bi se presvukle na putu, a na leđima su imale skrivana pisma. Možete misliti koja je to bila žrtva, ali vjerujte da im ništa nije bilo teško. Uz župnika Vranekovića sestre su bile od neprocjenjive pomoći. Usprkos mnogim teškoćama one su u Krašiću nastavile veliko djelo započeto providnošću Božjom i to djelo traje već 87 godina. Sestre su i danas prisutne u Krašiću: pomažu u župnom apostolatu, domaćinstvu i prihvatu hodočasnika, koji svakodnevno dolaze iskazati štovanje blaženomu kardinalu Stepincu, svjedočeći o njegovu svetu životu na temelju svjedočanstava onih sestara koje su uz kardinala bdjele, suosjećale i trpjele ne gubeći nadu da će Bog svoje djelo izvesti na slavu svoga imena.

Je li Vam posebno u sjećanju ostalo pojedino svjedočanstvo, detalj iz župne crkve Presvetoga Trojstva u Krašiću?

Nadbiskup Stepinac znao je mnogo puta reći da je upravo on kapelan župniku Vranekoviću. Bio je jako zahvalan i župniku, ali i sestrama, jer je znao da sve što proživljavaju, proživljavaju zbog njega. Kako nam je u filmu ispričao postulator kauze mons. dr. Juraj Batelja, osvrnuvši se na jedan događaj iz Vranekovićeva dnevnika – u jednom razgovoru za ručkom nadbiskup Stepinac vidio je da je župnik Vraneković jako zabrinut, nije mogao ni žlicu prinijeti k ustima, pa mu rekao: „Velečasni, razumijem vašu tjeskobu, ali shvatite da vi bivate progonjeni zbog mene… Ali znate, ja nisam u životu čuo da je i jedan svećenik umro od gladi, pa nećemo ni mi. Teror će prestati i proći, naš Bog će ostati!“ Eto, to su samo neki od primjera iz filma iz kojih se vidi kako su njihovi odnosi bili uzajamno puni razumijevanja, nade i vjere u Krista Gospodina. Jednom riječju, župnik Vraneković bio je čovjek pun pouzdanja, uzoran svećenik, prihvaćao je patnju, a u svemu tome velik mu je oslonac bio sam kardinal Stepinac. Vidite, takav suživot, koji je bio prožet patnjom, mržnjom tadašnje komunističke neprijateljske vlasti, to su mogli izdržati samo oni koji su se uzajamno poštivali i imali neprocjenjivu vjeru u Boga, a to su bili kardinal Stepinac i župnik Vraneković. Župnik Vraneković služio je nadbiskupu kardinalu s potpunim predanjem, pripravan na sve, ali i da nikada, baš nikada ne izda, nikada ne iznevjeri svoju službu. Tako je, eto, Providnost povezala ta dva čovjeka, jednoga nadbiskupa i jednoga svećenika. Povezala ih je radi spasenja duša, radi očuvanja slobode Katoličke Crkve.

Je li film „U Gospodina polažem sve svoje nade!“ kruna Vašega profesionalnoga snimateljskoga i redateljskoga rada? Čime Vas je Krašić obogatio?

Kao snimatelj i redatelj iza sebe imam mnogo dokumentarnih filmova, i to upravo vjerske tematike, a ovaj me je film obogatio ne samo kao kršćanina i vjernika nego i kao čovjeka. Vjera je za mene ne samo duhovni put nego i snažan izvor nadahnuća u filmskom stvaranju. Želim ovim, ali i budućim naraštajima, prenijeti duhovnu poruku na istiniti način koji je emocionalno dirljiv i intelektualno izazovan. Moja je poruka: Čvrsto vjerovati, i nikada ne zaboraviti!

Stepinčevo mučeništvo ostavilo je traga i na župniku Vranekoviću, koji je mlad preminuo, s 43 godine. Primjer je to supatništva i suputništva koje je snagu crpilo u kršćanskoj vjeri, ali i fizički stradalo uslijed svih otegotnih okolnosti.

Godine progona, tortura i sumučeništva s nadbiskupom Stepincem ostavile su traga na Vranekovićevu zdravlju. Još za vrijeme života bl. Alojzija Stepinca, počeli su i Vranekovićevi zdravstveni problemi, ali on tomu nije pridavao pozornost. Bilo mu je važnije da pomogne i da ublaži patnje blaženoga nadbiskupa Stepinca. No s vremenom su zdravstveni problemi bili sve češći i intenzivniji, a kada je početkom 1964. završio blagoslov kuća, velečasni Vraneković osjetio je strašan umor i nemoć, stoga je bio hitno hospitaliziran, a dijagnoza je bila izrazito teška. Naime, župnik Vraneković obolio je od karcinoma limfnih žlijezda. Liječenje nije davalo ohrabrujuće rezultate i već pola godine nakon odlaska u bolnicu on je preminuo.

Dolina kardinalâ jedinstvena je i zbog Pribića, mjesta rođenja sluge Božjega Franje Kuharića u čijem smo vremenu odrastali, koje nam je bliže nego ono Stepinčevo. Što ste iz terenskoga rada osjetili, zaključili glede Doline kardinalâ, i uopće duha tamošnjega stanovništva?

Kardinal Kuharić ima također neprocjenjivu vrijednost za Hrvatsku. Velečasni Vraneković i kardinal Kuharić bili su jako dobri prijatelji. U to vrijeme Kuharić je bio župnik u župi Sv. Martin pod Okićem i upravo je on dopratio župnika Vranekovića biciklom do njegove nove župe u Krašić. I kad su došli na granicu krašićke župe, rekao mu je sljedeće: „Joža, ovo ti je granica krašićke župe. Siđi s bicikla i poljubi tlo.“ A kako ga je dopratio u župu, tako ga je na žalost i otpratio iz župe. Naime, na sprovodu župnika Vranekovića bilo je više od 4000 vjernika i više od 500 svećenika i redovnika. Sprovod je predvodio biskup Šeper. I kada su lijes spustili u raku, ona crvena biskupska kapica s glave tadašnjega pomoćnoga zagrebačkoga biskupa Kuharića, prema iskazima svjedoka, odletjela je i pala na lijes i to upravo na mjesto gdje je bila glava pokojnoga župnika Vranekovića. Najzanimljivije je to što u tom trenu nije bilo ni daška vjetra. Nakon sprovoda, kada su se spuštali prema crkvi, pomoćni biskup Franjo Kuharić i preč. Josip Đuran  razgovarali su o tome što je bilo, što se dogodilo i Kuharić je odgovorio kako je ta njegova biskupska kapica zapravo bila njegova, tj. Vraneković ju je trebao dobiti, ali zbog bolesti i smrti nije.

Osjećate li puls hrvatskih vjernika, dugogodišnju želju da bl. Alojzije Stepinac postane svetim?

Danas u iznimno velikom broju vjernici posjećuju mjesto Krašić, i to upravo zbog bl. nadbiskupa Stepinca. Ivan Vučak od 2017. godine, otkada je postao župni upravitelj u Krašiću, mnogo je napravio za Stepinca, ali i za Vranekovića. Tako je između Spomen-doma blaženoga Alojzija Stepinca (nekada župne kuće) i župne crkve, postavljena bista župnika Josipa Vranekovića „kao trajan spomen na tog dragog, vrijednog krašićkog župnika“. Ususret stotoj obljetnici Vranekovićeva rođenja objavljena je 2021. godine i knjiga o njegovu životu. Završeno je i uređenje Spomen-doma bl. Alojzija Stepinca, u kojem je od posebnog značenja i soba župnika Vranekovića. Osim toga, uređena je i kapelica koja se nalazi pokraj groba roditelja blaženika i groba preč. Vranekovića. Danas, župnik Ivan Vučak zajedno sa Služavkama Malog Isusa i župljanima župe Presvetoga Trojstva u Krašiću kontinuirano pridonosi unaprjeđenju same župe. Ovaj je dokumentarni film, na posljetku, evo, kruna svega toga. Ovih je dana, 1. veljače 2025., tj. prvoga dana devetnice uoči Stepinčeva u Krašiću, nadbiskup Kutleša blagoslovio novouređenu spomen-zbirku bl. Alojzija Stepinca u Spomen-domu koja sadržava liturgijsko ruho, razne liturgijske predmete, sprovodni križ bl. Alojzija Stepinca, relikvije svetaca koje je bl. Stepinac imao te fotografije i razne predmete onoga doba. Vjerujem da će u ovoj jubilarnoj godini, naše molitve biti uslišane i da će blaženi Alojzije Stepinac uskoro biti proglašen svetim.

Razgovarao: Tomislav Šovagović