Razgovor s Damirom Borovčakom

Povodom dodjele nagrade Hrvatskoga društva katoličkih novinara razgovarali smo s publicistom i povijesnim istraživačem te idejnim začetnikom i osnivačem Udruge 'Macelj 1945.'  gospodinom Damirom Borovčakom koji je dobar dio svoga života posvetio promicanju istine o komunističkim zločinima, a poglavito onima u Maceljskoj šumi.

Borovčak4

Borovčak2

Dobitnik ste ovogodišnjega priznanja Hrvatskoga društva katoličkih novinara (HDKN-a) za promicanje istine o komunističkim zločinima. Što Vam znači ovo priznanje?

To je priznanje za moj višedesetljetni rad na istraživanju i opisu događaja vezanih uz istraživanje i komemoracije komunističkih zločina na više mjesta u Hrvatskoj. Tragično je da su ti događaji bili prešućivani i zaboravljeni poslije obrambenog Domovinskog rata od strane svih hrvatskih vlasti u novoj hrvatskoj državi, kada smo smatrali da se naš narod konačno riješio okova prošlosti, okova komunizma i velikosrpskih lažnih podmetanja. Odnosno da konačno u svojoj samostalnoj i samobitnoj međunarodno priznatoj državi imamo priliku, mogućnost i pravo raskrinkati natovareni teret komunističkih laži i izmišljotina lažnog antifašizma te za nove naraštaje rasvijetliti istinu, ma kakva god ona bila, posebice iz vremena 20. stoljeća pa sve do danas.

Međutim, uspostavom Račanove vlasti 2000. godine i dva štetočinska mandata Stipe Mesića na mjestu predsjednika RH, s nastavkom mandata Ive Josipovića, raščišćavanje povijesnih istina iz doba komunizma ponovno postaje iluzija. Takav trend nažalost slijede i svi resorni ministri kulture i obrazovanja, u svim mandatima hrvatske vlade pa sve do danas. Postavljeni ministri zbog svojih osobnih karijera niti se ne trude otvoriti prostore istraživačima povijesnih istina ili mijenjati obrazovne programe na svim školskim razinama. Njih su vodili i danas vode samo uski sebični interesi opstanka na pozicijama vlasti, odnosno dodvornički „kao suho zlato“ služiti predsjedniku vlade. Izuzetak u tom periodu bila je samo kratkotrajna pojava Zlatka Hasanbegovića na mjestu ministra kulture.

U tom vidu dobiti priznanje Hrvatskoga društva katoličkih novinara za promicanje istine o komunističkim zločinima čini zadovoljštinu za sve moje volonterski uloženo vrijeme i trud. Slično sam osjećao primajući priznanje u siječnju 2022. godine od Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. u vidu Velike zlatne plakete koju mi je tada uručio predsjednik Udruge Mladen Pavković. Na tom događaju govorio je ugledni promicatelj povijesnih istina i političkih laži, akademik Josip Pečarić, koji je uoči toga događaja izdao i knjigu, meni posvećenu, sa svojim zapisima vezanim uz našu suradnju.

Ovom prigodom kao članu Hrvatskoga društva katoličkih novinara od 2010. godine, bila mi je čast i zadovoljstvo primiti priznanje za promicanje istine o komunističkim zločinima. Prigodom uručenja biskup Mijo Gorski, koji je više puta vrlo nadahnuto govorio o maceljskim žrtvama na spomen-misama u Maclju, izrazio je zadovoljstvo i pohvalno rekao da sam ovo priznanje doista i zaslužio. To me dodatno obradovalo, počastilo i potaknulo da u tom vidu nastavim svoj rad.

Borovčak1

Borovčak6

Kojim ste se temama glede komunističkih zločina najviše bavili?

Prije svega već kao student shvatio sam laži i podvale komunističkog režima u vremenu Hrvatskoga proljeća. Tada sam kao student bio aktivni sudionik i svjedok represivnih gušenja domoljubnih zanosa krajem 1991. i početkom 1992. godine i upoznao kako komunizam ne dopušta ništa drugo osim zapovjedane Titove „istine“, a za suprotno su bile diktirane presude i kazne iz Beograda.

Puno kasnije, po otkriću jame Jazovka, pa potom suočavanja s podacima grupnih egzekucija svećenstva na Daksi, Širokom Brijegu i Maclju, stratište Macelj postaje fokus moga zanimanja. Usputno tu je i stratište šuma Lug kod Bjelovara zbog zajedničke sudbine ekshumiranih ostataka žrtava koje su 12 godina ležale zajedno s maceljskim ostacima žrtava, sve zaboravljeno na tavanu i podrumu odjela patologije Medicinskog fakulteta na Šalati u Zagrebu. Povezano s time moj interes postaje i prvi zločin Drugog svjetskog rata od srpskog konjaničkog puka „Car Dušan silni“ nad hrvatskim civilnim žrtvama sela Donji Mosti kod Bjelovara, ujutro 10. travnja 1941., nekoliko sati prije proglašenja NDH u Zagrebu. Potom, otkrića srpskih zločina nad civilnim stanovništvom Gvozdanskog na Božić 1941. te u Zrinu u rujnu 1943., o čemu sam objavio ukupno sedam knjiga, od kojih Gvozdansko u tri izdanja, spomen monografiju Zrin u spomen 80. obljetnice genocida te dvije informativne knjižice o župi Zrin.

Ovdje mogu spomenuti i zločinačke presude poslije rata nad svećenstvom Hrvatske pravoslavne crkve, ubojstvo patrijarha Germogena i smaknuće cijelog svećenstva HPC. To je primjer bez presedana da je sve svećenstvo jedne kršćanske crkve kolektivno likvidirano. Istovremeno su pogubljeni i zagrebački muftija Ismet Muftić te evangelistički biskup Phillip Popp. Dakle komunizam se neposredno poslije prevrata brutalno obračunavao sa predstavnicima crkvi, s religijama, za koju je tvrdio da je 'opijum' naroda.

Najviše me zaokupljaju brutalni i bešćutni zločini ubijanja katoličkog svećenstva u Hrvatskom zagorju i zločinačko hvastanje njihovog serijskog ubojice, zapovjednika OZN-e Krapina, Stjepana Hršaka. Danas pokojnog komunističkog zločinca, umrlog u visokoj starosti u tko zna čijoj vili na Tuškancu, nikada procesuiranog i javno zaštićenog od tadašnjeg predsjednika države Stipe Mesića. U tom zločinu dugo sam godina pisao i izvještavao, autor sam i urednik spomen-monografije Macelj 1945. (Udruga Macelj 1945., Zagreb 2015.), koja je kasnije prevedena i dopunjena za englesko izdanje (Zagreb, 2018.). Urednik sam više puta ponovljenih i dopunjenih reprint-izdanja knjižice Frana Živičnjaka U vječni spomen (Udruga Macelj 1945., Zagreb 2018.), preživjelog svjedoka maceljskih zločina. Ujedno sam potaknuo i kao urednik ostvario prijevod tog Živičnjakovog svjedočanstva na engleski jezik (Zagreb, 2020.).

Naposljetku, autor sam knjige Razgovori o vjeri i domoljublju (Zaklada Predziđe kršćanstva, Zagreb 2022.) u kojoj donosim resume opće društvene bezosjećajnosti, širokog vida bešćutnosti i posebice političkog izbjegavanja istine o maceljskim žrtvama.

Borovčak8

Jesmo li kao društvo dovoljno učinili na rasvjetljavanju komunističkih zločina?

Odgovor je kratak i jasan: NE, nismo! I, na žalost, čini mi se da još dugo ne ćemo. Odgovor leži u političkom htijenju ili ne htijenju državnih vlasti da se javnost suoči s činjenicama koje neumoljivo ukazuju na istinu. Na činjenice koje razotkrivaju brutalnost osvete pomahnitale komunističke ideologije, na činjenice o zločinu poslije završetka rata, na činjenicu da je u poraću Drugog svjetskog rata počinjen genocid nad hrvatskim narodom od strane Titovih partizana i komunističke vlasti,

Najbolji primjeri volje u rasvjetljavanju komunističkih zločina su na početku promjena u Hrvatskoj 1991. godine. Za maceljski zločin na Kaptolu znalo se znalo cijelo vrijeme komunizma. To se može zaključiti iz knjige Spomenica žrtvama ljubavi zagrebačke nadbiskupije (Zagreb, 1992.), tajnika kardinala Kuharića, mons. Stjepana Kožula. Jasno je da su mnogi podaci prikupljani još u vremenu bivše države, a objavljeni po ostvarenju hrvatske države. Maceljski zločin želio je svim snagama razotkriti preživjeli Fran Živičnjak koji je izbjegao sudbini mnogih žrtava i koji je imao snažnu potrebu savjesti. Živičnjak je od početka ’90-ih ukazivao na taj zločin i crkvenim i civilnim vlastima. Maceljsko stradanje svećenstva bilo je zapisano u franjevačkoj kronici u Krapini, gvardijan fra Ostijan Ostrognaj zabilježio je sva imena svećenika u zarobljeništvu i odvedenih u noći 4. na 5. lipnja 1945. u Maceljsku šumu. A preživjeli svjedok Fran Živičnjak ukazao je na mjesto gdje se nalazi jama s pobijenim svećenicima.

Ono što je vrlo znakovito, kardinal Franjo Kuharić prvu je misu na stratištu Lepa Bukva održao 9. lipnja 1991. godine, još dok jame sa svećeničkim žrtvama nisu bile ni otvorene. Oltar se nalazio i propovijed je izgovorena, svega 30-ak metara od jame u kojoj su godinu dana kasnije pronađene svećeničke žrtve. Dakle, kardinal Franjo Kuharić povjerovao je u iskaze svjedoka Frana Živičnjaka i održao misu na mjestu koje je tek kasnije iskapanjima potvrđeno kao stratište.

Iskapanja na Macelju trajala su manje od 3 mjeseca i naprasno su prekinuta. Nikada kasnije nije razjašnjeno zašto nisu nastavljena još u tom vremenu dok je mnogo svjedoka tih događaja bilo živo i dok su još akteri zločina bili živi. Kosti žrtava ležale su 12 godina praktično nedostupne javnosti u vremenu Račanove vlasti. Tada je bilo u planu da se potajice sklone u kenotaf na Mirogoju. To se nije dogodilo samo upornošću i zalaganjem Stjepana Brajdića, preživjelog s Bleiburga i pomilovanog komunističkog osuđenika na smrt. Brajdić se založio, uz tadašnjeg župnika u Đurmancu fra Dragu Brgleza, da se izgradi grobnica na Maclju kako bi se žrtve pokopale. Od tada pa do danas, na Maclju komemoriraju razni predstavnici vlasti u Hrvatskoj, ali nedovoljno sućutno da se Macelj ozakoni kao spomen-područje, kao najveće stratište u Hrvatskoj po točno utvrđenom broju forenzičkih žrtava. Po tome je Macelj od većeg značaja od Jasenovca. Jasenovac nema utvrđene žrtve po materijalnim ostacima, a ono što je iskopano upitno je jesu li to žrtve prije 9. svibnja 1945. ili poslije kad je rat završio tj. ne pripadaju li ostaci poubijanim hrvatskim zarobljenicima. Jasenovac ima popise žrtava, koji se svakim danom sve više razotkrivaju kao lažni i krivotvoreni, a postavlja se pitanje gdje su materijalni dokazi ostataka napuhanog broja jasenovačkih žrtava? Stoga počinjeni zločini u Maclju, s materijalnim forenzičkim dokazima, nadilaze mitologiju Jasenovca.

Borovčak3

Jeste li naišli na razumijevanje političkih struktura u svojim istraživanjima ili nije bilo sluha za ove teme?

U takvom ozračju hrvatske vlasti koje nisu u stanju utvrditi prave istine poslije Drugog svjetskog rata, dolaze na Macelj nevoljko, zaobilazeći činjenice koje bi ukazale na iskreniji i angažiraniji pristup da se Macelj spomen-područje ozakoni i proglasi zaštićenim spomen-područjem te uspostavi stalan rad na daljnjim istraživanjima. Recimo kao odgovarajući primjer može poslužiti natpis na križu koji se prakticira postavljati tamo gdje se u grobnice polažu ekshumirane žrtve komunističkih zločina. Prilikom ukopa posljednjih 84 žrtava na Maclju od strane Ministarstva hrvatskih branitelja, prislonjen je križ na kojem je stajao natpis „Žrtvama poslijeratnog razdoblja“. Zar se na Maclju poslije rata dogodila poplava, požar ili potres, ili su to ipak bile žrtve komunističkih zločina. Vlasti strahuju od tih činjenica, od spomena komunističkih zločina i zločinaca, više drže do Jasenovca nego do Maclja. Tamo ne propuštaju naglasiti ustaške zločine. Zamjenski križ s ispravnim natpisom Žrtve komunističkih zločina, na grobnicu i na stratište Križanov jarek povrh groblja Đurmanec, postavio sam osobno.

Ovdje je potrebno napomenuti da smo kao Udruga Macelj 1945. u jesen 2017. nakon višetjednog rada na prijedlogu zakona o Spomen-području Macelj isti dostavili Ministarstvu hrvatskih branitelja. Nakon cijele procedure usuglašavanja i ishođenja niza suglasnosti resornih ministarstava Udruzi Macelj 1945. ponuđeno je umjesto Zakona, kao rješenje - Odluka Vlade RH. Taj dokument nije iste zakonske težine, pa ponuđeno nije došlo u obzir. Na kraju, ni nakon sedam godina od početka tog posla Zakon nije ušao u proceduru izglasavanja u Hrvatskom saboru. Toliko kao odgovor o razumijevanju političkih struktura u smislu imaju li sluha za ove teme.

Borovčak5

Tko sprječava istraživanje komunističkih zločina?

Svi podosta. Naime, istraživanje je prepušteno volonterima na terenu, članovima Udruga, članovima obitelji žrtava, i slučajnim nalazima pri nekim građevinskim iskopima. Sistematskog i organiziranog istraživanja nema. Sektor za žrtve Drugog svjetskog rata pri Ministarstvu hrvatskih branitelja iskapa na temelju sporadičnih prijava. Dakle, dok nema institucije koja bi se time bavila, primjerice na temelju zakona o spomen-području Macelj, nema ni značajnijih rezultata. Svjedoci su već pomrli, volonteri su stari i bolesni i fizički posustaju. Dakle dolazi do zamora, do sve većeg vremenskog odmaka te time i do zaborava.

S druge strane, svim lijevim političkim opcijama, do tih istraživanja nije ni stalo. Oni ionako imaju stav da su te žrtve smrtnu kaznu i zaslužile, da su to zločinci koji su dobili što su zavrijedili, pa i bez suda, pa i zarobljenici, civili, žene i djeca... Dakle, društveno politička klima po tom pitanju je na mizernoj razini.

Potrebno je reći, da onima koji su odgojeni u komunističkim obiteljima, u tuđim vilama i stanovima, s tuđim namještajem, u tuđim posteljinama, s tuđim posuđem i umjetninama, nije ni stalo ni do kakve istine iz tih krvavih represivnih vremena. Oni smatraju da na sve tuđe imaju pravo, a da žrtve nemaju nikakva prava, te da pronalaženje tih posmrtnih ostataka samo troši državni novac. Najbolji primjer su žrtve iz Hude Jame, nad kojima je pred oknom plakala i tadašnja predsjednica Vlade RH Jadranka Kosor, ali baš ništa nije učinila da Hrvatska iz Slovenije preuzme posmrtne ostatke svojih poubijanih ljudi. No zato je izdašno poslije Sanadera nastavila financirati iz državne riznice obnovu spomenika lažnog antifašizmu u Srbu. Ista situacija je i danas, žrtve iz Slovenije se ne preuzimaju, ali se tzv. antifašisti izdašno financiraju. Pored toga sve se više viđa zastava s petokrakama u raznim prigodama i to se ne sankcionira niti kritizira kao krvavi zločinački relikti prošlosti.

Borovčak7

Kako gledate na ideju osnivanja muzeja žrtava komunizma koju je ovih dana iznio Stjepo Bartulica?

Ideja vrijedna pozornosti. Za nju sam čuo još davno prije izbora, prvi prijedlog koliko mi je poznato je došao iz Kanade, kao privatna inicijativa. Tražio se je čak i prostor.

Slijedom Rezolucija Parlamentarne skupštine broj 1096. koja je prihvaćena 27. lipnja 1996. na 23. zasjedanju na temelju Izvještaja s nacrtom Rezolucije broj 7568 od 3. lipnja 1996., objašnjava se važnost rješavanja svih nasljeđa bivših komunističkih režima. Navedena Rezolucija daje konkretne smjernice kako osigurati da lustracija bude u skladu sa zahtjevima države koja se temelji na vladavini prava i koja ne krši ljudska prava. Potom dolazi Rezolucija Parlamentarne skupštine Vijeća Europe broj 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima iz 2006. Temelji se na Izvještaju s nacrtom Rezolucije 10765 od 16. prosinca 2005., U Izvještaju je istaknuto da su totalitarni komunistički režimi koji su vladali u središnjoj i istočnoj Europi, bez iznimke, obilježili masovna kršenja ljudskih prava i da je nizak stupanj javne svijesti o zločinima koji su počinjeni pod tim sustavima. Dana 8. travnja 2008. održana je Europska javna rasprava o zločinima počinjenim pod totalitarnim režimima u suradnji s Europskom komisijom, što je bila prva takva rasprava na razini Europske unije. Zaključak rasprave bio je da bi države članice zapadne Europe trebale biti osjetljivije na tragičnu prošlost država članica u istočnoj Europi i da je potreban zajednički rad i trud na uklanjanju toga nedostatka i poticanju pamćenja i razumijevanja prošlosti te da je istina preduvjet za pomirenje.

U odnosu na istaknutu obvezu osude zločina totalitarnih režima, Hrvatski sabor je 30. lipnja 2006. donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990., u kojoj je navedeno da su totalitarni komunistički režimi bili, bez iznimke, označeni masovnim povredama ljudskih prava. Dopunama Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj, 23. kolovoza obilježava se kao spomendan - Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Tada žrtve komunističkog režima komemoriramo svetom misom na Maclju.

Slijedom svih tih EU nastojanja doista bi bilo nužno osnovati muzej žrtava komunizma, prije svega u Zagrebu i to na pravom mjestu, tamo gdje je suđeno kardinalu Alojziju Stepincu, u prostorijama srednjoškolskog igrališta u Kačićevoj ulici. No takvih mjesta po Hrvatskoj ima još, pa bi i u Maclju, i u Bjelovaru, i u Dubrovniku i u Gospiću i drugdje, trebalo ostvariti muzeje žrtava komunizma. Naravno, za sve to bi se na temelju navedenih EU-rezolucija i slijedom preporuka da bi države članice zapadne Europe trebale biti osjetljivije na tragičnu prošlost, trebala potaknuti i pokrenuti Vlada RH.

Razgovarao: Davor Dijanović

 

Sri, 17-07-2024, 12:14:23

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.