Obitelj generala Šantića trideset godina živi bez pravde i istine, ali i temeljnog ljudskog prava – prava na grob

Prema dosadašnjim spoznajama o kojima su pisali mediji, generala Šantića nasilno su odveli u noći s 8. na 9. ožujka 1995. iz Stožera HVO-a u Bihaću na tzv. proslavu 8. marta u Hotel Sedra u Cazinu. Nakon teškog zlostavljanja odvezli su ga na nepoznatu lokaciju te mu se gubi svaki trag. U poslijeratnom razdoblju je provedeno nekoliko istraga zbog ubojstva, no nijedna nije riješila slučaj do kraja. Nakon godina tišine, istraga je ponovno otvorena 2013. na temelju iskaza zaštićenog svjedoka. Svjedok je tvrdio da je generalovo tijelo nakon ubojstva raskomadano, zapaljeno i potom ubačeno u bačvu zalivenu gipsom ili cementom. Plastična bačva s neidentificiranim koštanim ostatcima je 2014. pronađena na odlagalištu otpada kod Bihaća, no navodno nije mogao biti izdvojen materijal za DNK analizu pa iskaz tog svjedoka nije mogao biti potvrđen. Tijekom 12. mjeseca 2022. sin Duje i supruga Jagoda dobivaju poziv od Županijskog suda u Bihaću da dođu kao svjedoci dati iskaz petorici optuženih za ubojstvo generala Šantića. Suđenje je završeno oslobađajućom presudom za svu petoricu optuženih i to nakon samo dva mjeseca.

Santic3

Danas, gotovo trideset godina kasnije nema krivca, nema tijela i ne zna se gotovo ništa o tako okrutnoj sudbini jednog generala HV-a i HVO-a. Istovremeno, obitelj Šantić je sustavno godinama i to tijekom i mimo sudskih procesa u prigodnim političkim trenutcima suočena s mnogim inačicama sudbine generala Šantića. Tako se rane od ove strašne tragedije stalno otvaraju, a konstantna neizvjesnost i nepravda dio su dvadeset i devet godina duge svakodnevnice. Ove rane nemaju priliku zacijeliti barem u istini ili ostvarenju jednog od temeljnih ljudskih prava – prava na grob.

O životu prije i nakon tragičnog događaja razgovarali smo u domu generala HV-a i HVO-a sa suprugom Jagodom Šantić.

Gospođo Šantić, od srca Vam hvala na ovom intervjuu kojim želimo bolje upoznati javnost o ovoj bolnoj istini o kojoj se malo govori i zna kao i o samom generalu, Vašem suprugu.

Već dugo ne dajem izjave, a kamoli intervjue. Godine neizvjesnosti, beskrajnih i uzaludnih iščekivanja uzeli su General Santicsvoj danak, no uoči ovih 30 godina od nestanka mog supruga kao da osjećam potrebu uputiti još jedan vapaj svijetu za istinom i za posmrtnim ostacima svoga muža, generala HV-a i HVO-a!

Recite nam za početak kakav je general Šantić bio osobno i kako ste se upoznali vas dvoje, kako je nastala vaša ljubavna priča?

Ja sam pohađala srednju upravnu školu u Splitu, a on je studirao ekonomiju. Živio je kod bake u Hercegovini. U to vrijeme se zbog sudjelovanja u aktivnostima Hrvatskog proljeća morao skrivati. I kod mene se skrivao desetak dana. Upoznali smo se 24. prosinca 1974. u crkvi sv. Duje u Splitu na polnoćki. Sin Duje je dobio ime u znak sjećanja na naš prvi susret. Bio je dovoljan jedan pogled da me osvoji taj hipi duge plave kose. Prišao mi je, a ostalo je povijest koju unatoč našoj mladosti ni roditelji nisu mogli spriječiti. Nisam odoljela njegovu brižnom i iskrenom srcu, duši, odlučnom i izravnom karakteru. Već smo se 1975. vjenčali u Bihaću gdje smo nastavili živjeti kao obitelj. Ostao je odlučnog i brižnog karaktera, zaštitnički okrenut prema nama, roditeljima, sestrama. Uvijek je bio osjetljiv na nepravdu, nepokolebljiv u svojim uvjerenjima, otvoren i izravan. U to sam se zaljubila i to sam zavoljela, no možda i u tim osobinama leži djelomičan razlog njegova nestanka.

Santic2

General Šantić je sin preživjele žrtve Bleiburške tragedije. I stric mu je stradao. Imate li osjećaj da nam se povijest ponavlja?

Istina, Vladin otac je preživio Bleiburg, a stric, očev brat, nije. On je u tom vihoru zla i nestao. Puno je ljudi iz njihova sela Vedro Polje skončalo svoje živote u toj tragediji hrvatskog naroda. Otac mu nikada nije o tome puno pričao iako je ta šutnja govorila više od riječi. Ipak, često je ponavljao ili bolje rečeno predviđao da će opet doći do rata i da će se povijest u svojim dijelovima ponoviti. Ono što posebno pamtim jest da je uvijek iskreno i sa srcem podržavao sva Vladina djelovanja i u političkom i svakom drugom smislu. Uvijek je volio svoje i nije to skrivao.

Svoj život započeli ste u Bihaću gdje je Vaš suprug obnašao dosta istaknutih funkcija zbog čega ste često bili odvojeni. S obzirom na izazovna vremena, je li vas bilo strah za obitelj, jeste li imali neugodnih situacija?

Istina, Vlado je bio vrlo aktivan. Osnivač je HDZ-a BiH u Bihaću i bivši potpredsjednik stranke. U skladu s navedenim, ali i tadašnjim ustrojem bio je i dogradonačelnik Bihaća. Između prosinca 1994. i siječnja 1995. HVO je pod njegovim zapovjedništvom uspješno vratio linije obrane Bihaća koje je izgubila Armija RBiH. Bio je zapovjednik 101. pukovnije HVO-a i, eto, na kraju general HVO-a i HV-a. Od trenutka osnivanja HDZ-a i početka rata sve smo više bili bez njega. Bila su to zaista teška vremena. I djecu i nas su nazivali ustašama, Ivanu su tukli i gađali kamenjem, psovali. Bila je jedina Hrvatica pa su je prebacili u drugi razred gdje je bila još jedna curica. Često je morala trčati kući zbog napada. Svi danas znamo što znači rat i ratno stanje. No s obzirom na sve, jednostavno znate da nema druge i da se morate prilagoditi. Mi smo kao obitelj to razumjeli, poštivali i podržavali jedni druge. Na kraju smo 1992. morali otići. Nije se više moglo izdržati, no Vlado je ostao. Povremeno bi dolazio u Zagreb. Svaki slobodan trenutak nastojao je provoditi s nama, no znalo je proći i 9-10 mjeseci da se ne vidimo. Čuli bi se jedino preko radio amatera.

Nestao je samo 2 dana nakon 13. rođendana vaše kćeri Ivane. Kad ste se zadnji put čuli ili vidjeli? Kako ste doznali da je nestao? Koji je bio Vaš prvi potez? Koji su osjećaji prevladavali tada?

Iz Zagreba je u Bihać otišao zrakoplovom 24. listopada 1994. Tada smo se zadnji put vidjeli. Nismo se mogli često čuti, no zadnji poziv bio je 6. ožujka 1995. kada je čestitao kćeri Ivani rođendan. Tada mi je rekao svoje posljednje riječi – sunce će uskoro izaći. Budući da smo bili praćeni, morali smo razgovarati u šiframa, a to je bila naša šifra da je sve u redu i da uskoro dolazi. No sunce nije nikad izašlo.

Zanimljivo je da ja u tih pet godina koliko je Vlado bio na ratištu nisam ni jednom zaplakala. No jesam tog Božića i iduća tri puta kad smo se čuli, uključujući i Ivanin rođendan 6. ožujka, kad nisam prestajala plakati. Nisam znala zašto. Nisam mogla ništa reći i samo sam plakala. Sada mogu reći da sam nešto predosjećala. Dva dana poslije njegova poziva stiže telefonski poziv od njegove pokojne sestre Tonkice. Samo mi je rekla - Jagoda,  Vlado je nestao. Na moje upite – Kako nestao, što govoriš? - nije imala odgovore. Tonkica je zvala iz stožera HVO-a, a s njom je bio i dr. Roman Jurić koji mi je samo sugerirao da zovem i obavijestim koga god znam. Nitko mi službeno nije javio da je nestao. Ja sam taj isti dan kontaktirala generala Rosu, generala Bobetka, ministra Šuška i Ured predsjednika Tuđmana. Svi su me iskreno primili na razgovore, uvjeravali kako će poduzeti sve što je u njihovoj moći da se dođe do informacija i do generala Šantića. Pozivi podrške dolazili su sa svih strana. I Ejup Ganić poslao je brzojav sućuti.

No sunce ni do danas nije izašlo.

Osjećaje je teško opisati. Mislim da je prevladavao osjećaj bespomoćnosti, slomljenosti, napuštenosti izgubljenosti. Imala sam, jako puno podrške kolega i nadređenih. Puno ih je dolazilo doma i pružali su mi snažnu emocionalnu podrška i pomoć, ali ta nemoć je zavladala i nikad nije otišla.

Nakon toliko dugo vremena, imate li konkretnije podatke što se dogodilo te noći ili barem što joj je prethodilo?

Bihać se nalazio pod okupacijom srpskih snaga. Grad su zajedničkim snagama branili 101. pukovnija HVO-a pod zapovjedništvom mog supruga i 5. korpus Armije RBiH, pod zapovjedništvom Atifa Dudakovića. Vlado i Dudaković su, barem na papiru, ravnopravno zapovijedali obranom grada, no njihova neslaganja postojala su od prvoga dana okupacije, koliko mi je poznato, i zbog Vladina odbijanja da HVO podredi muslimanskom vodstvu u Sarajevu. Vlado ga je i javno prozivao što je kao oficir JNA topništvom tijekom 1991. napadao Zadar te zbog toga već 1992. između njih dolazi do fizičkog obračuna.

Prema mojim podatcima, događaji koji su neposredno prethodili nestanku mog supruga su akcija oslobađanja hrvatskih sela iz okolice Bihaća i ranjavanje pripadnika HVO-a, prijatelja mog Vlade, u kafiću Flamengo. Tog dana, 8. ožujka 1995. Vlado je za njega zajedno sa drugim suborcima otišao dati krv u bolnicu u Bihaću. Nakon povratka iz bolnice u Stožer HVO-a, njegova pratnja i on bivaju razoružani od strane pripadnika Vojne policije 502. brigade Petog korpusa Armije BiH, kojim je zapovijedao komandant Hamdija Abdić. Skidaju mu čak i lančić i vojne pločice, odvajaju ga od njegove pratnje te ga nasilno odvoze u hotel Sedra u Cazinu gdje su vojni zapovjednici “slavili 8. mart”. Svjedočeno je da se tamo, uz Abdića, nalazio i general Armije BiH i zapovjednik obrane Bihaća - Atif Dudaković za kojeg imam informaciju da je Vladu udario pepeljarom u glavu. Rečeno je da su se tada s generalom Dudakovićem nalazili i major Armije BiH Aleksandar Mrenica i Danijel Zulić, osoba koja je prema svjedočenjima dva dana prije pucala u leđa Vladinu prijatelju s početka ove priče – prijatelju za kojeg je Vlado sa suborcima ranije toga dana dao krv.

Santic1

Opće je poznato da je Vlado teško zlostavljan, a iz hotela Sedra izveden je pred tridesetak gostiju, no nitko od prisutnih kasnije nije znao ili nije htio otkriti gdje je završio njihov ratni suborac. Ostalo je već sve ispričano i napisano. Vladao je, a i danas vlada, potpuni zavjet šutnje. Strah možete osjetiti u zraku. Osjećao se i za nedavnog posjeta Bihaću, povodom zadnjeg suđenja.

Koliko je puta podizana optužnica i s čije strane? Je li Hrvatska podignula optužnicu? Zna li se službeno stajalište hrvatskih vlasti prema nestanku Vašeg supruga? Je li se odustalo od potrage?

Podignute su dvije optužnice od strane BiH - 1995. i 2022. godine. Hrvatska nije podignula optužnicu. On se u Hrvatskoj, u Ministarstvu hrvatskih branitelja još uvijek vodi kao zatočen i nestao. Znam da Hrvatska još nije odustala od potrage, a vjerujem da ni neće odustati od svog generala kao i od svakog drugog nestalog hrvatskog branitelja pa ni građanina. Ja znam da ja neću odustati.

General Vlado Šantić odlikovan je redom hrvatskog trolista za osobite zasluge za RH stečene u zajedničkim operacijama HV i HVO tijekom Domovinskog rata i neka druga najviša odličja?

Koliko mi je poznato, dobio je više odlikovanja, no svakako ni jedno nikada nije uručeno.

Jesu li Vas ikad kontaktirale neke od udruga civilnog društva, posebno one za zaštitu temeljnih ljudskih prava, istraživački novinari, medijske kuće i ponudili pomoć, priliku da ispričate svoju priču i pustite svoj vapaj?

Nikada me ni jedna udruga za zaštitu ljudskih prava nije kontaktirala. Ni neposredno nakon događaja, a ni do dana današnjeg. Jedino smo dobivali anonimne ponude da će nam se reći istina za određenu svotu novca. Uz mene su kao potpora bile razne braniteljske udruge, posebno general Roso, Hrvatski generalski zbor, HVIDR-a, razne gardijske brigade, svi moji ministri, tajnici, pomoćnici, radne kolege. Teško je nabrajati da nekog ne preskočimo. Svima bih ovim putem zahvalila, ali, eto, istine, pravde, a ni mog Vlade i dalje nema.

Što se medija tiče, tada su zanimanje pokazale gotovo sve medijske kuće – od HRT-a do koliko se sjećam Jutarnjeg, Večernjeg i raznih medija iz BiH, no uglavnom sam ih odbijala. U velikoj boli nemate snage, a ni živaca za javne nastupe, bojite se insceniranih predstava, a i beskrajnog ponavljanja osobne tragedije uz redovit izostanak rezultata za kojima toliko čeznete.  

Kći Ivana i sin Duje bili su već u godinama kada su postavljali pitanja? Kako su oni to podnosili i kako danas gledaju na to?

Duje je bio posebno pogođen. Bio je svega svjestan, imao je 18 godina što je bio veliki izazov i za mene kao majku jer smo dobivali prijetnje opasne za život. Često je znao posezati za uniformom spreman na potragu za ocem. Tada je došlo i vrijeme služenja vojnog roka koji je služio u Koprivnici. Od prvog trenutka je s velikim ponosom nosio odoru i jedva dočekao odslužiti taj vojni rok. Imala sam osjećaj da se odlaskom u vojsku osjećao bliže ocu i istini za kojom je i njegovo srce vapilo. Ivana je bila možda u još zahtjevnijim godinama. Nije bila mala da ne razumije kako tate nema, a opet ni velika da može shvatiti sav smisao događanja. Bila je jako vezana uz tatu. Uvijek je bila jako tiha i u toj tišini onako potajice i u strahu pitala “kada će tata doći”. Nisam imala odgovor.

Santic6

Takva sudbina ne može ne ostaviti traga. Sve to uvelike je utjecalo na naše živote. Miješala se tuga i ljutnja s najgorim osjećajem nemoći. Još uvijek se nadaju da će se pozitivno riješiti, no nade su pri kraju. Osjeća se velika doza nepravde i boli.

Sin je bio pretučen u BiH? Kći i sin godinama nailaze na zid tražeći posao? Doživljavaju li oni ili Vi neku vrste društvene nepravde u smislu diskriminacije?

Istina. 8. ožujka 2016. u Mostaru je održan prosvjed povodom 21. godišnjice Vladina nestanka. Duje je tom prilikom dao intervju i javno optužio generala Armije BiH Atifa Dudakovića za smrt svoga oca te pozvao tužiteljstvo BiH da ponovno preuzme slučaj. Samo pet dana poslije toga dvije mlađe, nepoznate muške osobe dočekale su Duju na ulazu zgrade gdje te su ga napale željeznim šipkama i pobjegle. Nije pokrenut nikakav postupak. Naravno da osjećate društvenu nepravdu. Što se tiče zapošljavanja, definitivno smo godinama osjećali diskriminaciju jer su se iste stvari sustavno ponavljale. Prvo uvjerite sebe da umišljate, ali onda vas dočeka nova situacija. Uvijek je bilo ljudi koji su željeli pomoći no svatko tko je i pokušavao, nije uspijevao. Jednom mi je i osobno rečeno da će moja djeca dobiti posao kad promijene prezime. Nestane vam muž, čujete da je zlostavljan i okrutno ubijen, a vi nakon 30 godina nemate krivca, ne znate istinu niti možete do njegovih posmrtnih ostataka. Ta nepravda boli. Puno je krvi proliveno za ovu zemlju, bol je previše jaka i preduga. Puno je vremena prošlo, čovjek nađe načina živjeti u miru, ali često je jednostavno teško vjerovati da će sve ostati na ničemu.

Kako pronalazite svoj mir?

Mir sam s jedne strane pronašla u planinama. Planinarim već 16 godina i u tome pronalazim svoj lijek. Vodič sam za planinarenje A i D standarda. Trenutačno sam instruktor asistent, a školujem se i za instruktora vodiča u školi koja traje tri godine. Još imam jednu godinu. Predajem u planinarskim školama i sve je nekako vezano uz planinu. Obišla sam najviše vrhove Italije – Dolomite, Bugarske, Makedonije, Crne Gore, Albanije, Komove, Krete, BiH, Slovenije, i naravno cijele Hrvatske. Zahvalna sam Bogu na tom daru.

Santic4

Santic5

S druge strane, mir pronalazim i u spoznaji kako će krvnici i pomoćnici kao i oni koji znaju, a šute doći na svoj sud, pravedniji od svih ovozemaljskih. Nama je najvažnije da nađemo tijelo i dostojno ga pokopamo, da njegovim posmrtnim ostatcima damo mjesto posljednjeg počivališta, a nama mjesto konačnog susreta i mjesto gdje ćemo zapaliti svijeću i pomoliti se. Teško je kada ništa od toga nemate. Hvala vama na mogućnosti da još jednom uputim ovaj vapaj.

Razgovor vodila: Silvija Lažeta

Ned, 14-04-2024, 00:30:55

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.