Zapad ima dovoljno snažne instrumente da spriječi sukobe u BiH, ali bez njegove nazočnosti i spremnosti za pacifikacijom ovdašnjih prostora vjerojatno bismo svjedočili nizu oružanih konflikata, možda i ratnih sukoba i to od BiH preko Crne Gore i Kosova pa do Makedonije

Bosna i Hercegovina ponovno je došla u središte pozornosti nakon što je u subotu član Predsjedništva BiH Denis Bećirović u autorskom tekstu portalu Euronews napisao da je stanje u BiH „ekstremno ozbiljno“ pa Zapad mora reagirati kako bi se izbjegla destabilizacija regije. Tim povodom razgovarali smo s dr. sc. Sašom Mrduljašem s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar.

Jesu li citirane riječi Denisa Bećirovića preteške ili postoji ozbiljna prijetnja da u BiH zakuha i sigurnosna situacija izbjegne kontroli?

Problem je u tome što postojeći ustroj BiH nije proizišao iz međusobnog dogovora triju naroda, što nije utemeljen na podjednakom uvažavanju i zakidanju njihovih interesa. Taj je ustroj ponajviše proizišao iz sukoba dviju krajnje suprotstavljenih, ekstremnih platformi: srpske i bošnjačke. Jedne koja je težila rušenju BiH i pripajanju dijela njezina teritorija Srbiji i druge koja teži transformaciji BiH u bošnjačku nacionalnu državu. Sukob tih dviju nepomirljivih platformi u promijenjenim se okolnostima nastavio i nakon Daytona te traje sve do danas. Činjenica je da političko Sarajevo teži razgradnji i u konačnici rušenju Republike Srpske (RS) te dovođenju njezine prostornosti u osnovi pod bošnjačku vlast. Jednako tako činjenica je da su Srbi i nadalje usmjereni prema odvajanju RS i njezinu pripajanju Srbiji. Pri tome ofenziva političkoga Sarajeva poticajno djeluje na srpski separatizam s tim da bi Srbi težili odvajanju i da nema te ofenzive. Pokušajima da se Srbima nametne zakon o državnoj imovini, koji oni doživljavaju kao bitan iskorak u razgradnji RS sad se došlo do točke u kojoj postaje jasnija radikalna polariziranost i eksplozivnost međunacionalnih odnosa u BiH. Ona trenutačno može biti nadiđena, no postojećom srpskom i bošnjačkom politikom uvijek će se iznova dolaziti do točke od koje se uz odgovarajuće okolnosti lako može završiti u oružanim, pa napokon i u ratnim sukobima.

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik kaže da su Bošnjaci oni koji „žele rat“ i da u tom slučaju RS ne će biti „laka meta“. Znači li to da bi sa strane moglo doći do uplitanja u eventualni sukob?

Od konstituiranja BiH 1945. godine isticalo se da je riječ o republici njezinih triju naroda, tj. Hrvata, Srba i Muslimana/Bošnjaka. Po Ustavu BiH iz 1974. oni su imali statuse suverenih i međusobno jednakopravnih naroda. Dakle, svaki ustroj BiH trebao je tim narodima osigurati statuse političkih subjekata. I taj se status Srbima ne može osporiti s tim da su ga nakon raspada Jugoslavije trebali realizirati u dogovoru s druga dva naroda te uz međunarodno posredovanje. To nisu učinili već su osloncem na srbiziranu JNA i etničkim čišćenjem „zaokružili“ dio BiH na kojem je konstituirana RS. I to jest problem. Kao što je problem pokušaj izdvajanja tog teritorija i njegova pripajanja Srbiji. 

Problem je što političko Sarajevo nikada nije ponudilo model ustroja BiH koji bi uvažavao hrvatski i srpski subjektivitet

Što bi pripajanje tog teritorija Srbiji značilo za Hrvatsku?

Takvim bi razvojem, da je kojim slučajem moguć, Hrvatskoj krajnje neprijateljska Srbija izbila na Unu i u zaleđe Dubrovnika dok bi Bošnjaci s tri strane graničili sa Srbijom. Faktički bi bili jedna velika enklava u državnom tkivu srpske države. I kako sad da Bošnjaci i Hrvati ikako drukčije nego sa zazorom gledaju na uspostavu i postojanje RS i na pokušaje njezina pripajanja Srbiji. Dakle, RS jest problem, no problem je što političko Sarajevo nikada nije ponudilo model ustroja BiH koji bi uvažavao srpski i hrvatski subjektivitet u toj zemlji. Konkretno, da je kojim slučajem moguće urušiti RS na njezinu bi tlu u osnovi trebalo uspostaviti niz kantona od kojih bi pojedini imali srpsku većinu, a pojedini mješovitu etničku strukturu. Također, Srbi bi i u tim prilikama trebali birati svog člana Predsjedništva, svoje zastupnike u Domu naroda, vetom braniti vlastite nacionalne interese. No iz slučaja Federacije BiH (FBiH) i odnosa prema hrvatskim pozicijama u tom entitetu uočljivo je da političko Sarajevo čini sve da poništi politički subjektivitet hrvatskog naroda težeći transformaciji FBiH u vlastitu nacionalnu tvorevinu. Stoga, ako bi dokidanje RS-a bilo plodom bošnjačke inicijative, Srbi bi mogli očekivati jedno veliko ništa. S obzirom na to moglo bi se reći da političko Sarajevo svojim pristupom pridonosi grčevitom srpskom „hvatanju“ za RS i srpskoj spremnosti za obranom njezinih pozicija. I izvjesno je da bi u slučaju sukoba Srbi branili pozicije RS. Pitanje je s kojim uspjehom. No sumnjam da će doći do toga s obzirom na to da Zapad ima dovoljno snažne instrumente da spriječi sukobe u BiH. No bez njegove nazočnosti i spremnosti za pacifikacijom ovdašnjih prostora vjerojatno bismo svjedočili nizu oružanih konflikata, možda i ratnih sukoba i to od BiH preko Crne Gore i Kosova pa do Makedonije.

Vođa bosanskih Srba istodobno tvrdi kako se u provedbi svoje politike oslanja na potporu Srbije, Mađarske, Rusije, Kine i Azerbajdžana, ali računa i na odnose s Hrvatskom. U kojem smislu s Hrvatskom?

Ne može Dodik računati s potporom Hrvatske u kontekstu razbijanja BiH, odvajanja RS-a od BiH, njezina pripajanja Srbiji i dovođenja esencijalno antihrvatske Srbije na Unu i u zaleđe Dubrovnika. Hrvatska i Hrvati u BiH su za takvu BiH kakva je od svog utemeljenja trebala biti, tj. za BiH u kojoj svaki od tri naroda zadržava svoj subjektivitet i u kojoj dogovorno određuju sadržaj BiH državnosti. Dakle, ako Hrvati žele regenerirati i sačuvati svoj politički subjektivitet u BiH, jasno je da ga istodobno ne mogu negirati Srbima. Iz hrvatske perspektive, kako je rečeno, nema oduševljenja postojanjem RS-a i načinom na koji su određeni njezina veličina i raspored teritorija. No nema oduševljenja ni idejom o rušenju RS-a kako bi se '“njezinih“ 49 posto teritorija BiH u osnovi podvlastilo Bošnjacima i to u državi u kojoj se Hrvatima negira ne samo politička samobitnost već i sam nacionalni identitet. Naime, tko ima uvida u prevladavajuće bošnjačke percepcije Hrvata BiH, poznato mu je da se na njih gleda kao na nekakve Bošnjake katolike koji su tek propagandom iz Hrvatske „postali“ Hrvatima, što bi, ako prilike dopuste, valjalo promijeniti. Pa ako ne ide ikako drukčije, onda iščekivanjem hrvatskog „odljeva“ iz BiH i svođenjem Hrvata na neuočljivu brojčanu manjinu.

Hrvatska ima najdulju kopnenu granicu s BiH. Hrvatskoj je stoga važna povoljna sigurnosna situacija u susjedstvu. Kako to najlakše postići?

Uz ovakve dvije radikalne političke platforme, tj. srpsku i bošnjačku, Hrvatska će u svom susjedstvu trajno imati naelektriziranu i potencijalno eksplozivnu političku zbilju. No kakvo god bilo stanje u BiH, njezina državnost i cjelovitost jamstvo su Hrvatskoj da u svom susjedstvu ne će imati daleko veći problem, tj. malu-veliku Srbiju. S druge strane, postojanje RS-a, kakav god da jest, predstavlja jedno od jamstava da ne će doći do transformacije BiH u bošnjačku, realno većinski muslimansku državu čije bi uspostavljanje također moglo donijeti Hrvatskoj neočekivane probleme. Posebice kad se uzme u obzir bošnjačko uživljavanje u ulogu baštinika srednjovjekovne Bosne i oduševljenje njezinim prodorima na Jadran. Za Hrvatsku i Hrvate BiH optimalno bi rješenje bila suverena i nedjeljiva BiH u kojoj bi, ponavljam, sva tri naroda očuvala svoj subjektivitet posredstvom složenog ustroja te zemlje. Takvog koji podrazumijeva većinski hrvatske, srpske, bošnjačke kantone ili uvjetno rečeno nacionalne jedinice, zatim mješovite kantone tamo gdje je sastav stanovništva heterogen, općine s većinom pojedinog naroda gdje je to moguće, pravo na izbor vlastitih nacionalnih predstavnika, određivanje sadržaja bosansko-hercegovačke državnosti suglasjem predstavnika triju naroda, pravo na zaštitu vitalnih nacionalnih interesa posredstvom veta itd.

Uza sve problematične dionice ipak postoji dovoljna količina uvažavanja koju bi bilo dobro iskoristiti za smislenije definiranje političke dimenzije hrvatsko-bošnjačkih odnosa

Bošnjački mediji ne optužuju samo Srbiju, već i Hrvatsku za uplitanje u unutarnja pitanja BiH. Zašto im toliko smeta nacionalna ravnopravnost u državnim institucijama, na čemu hrvatska politika inzistira?

Smeta im jer žele BiH kao vlastitu nacionalnu državu. Zalažući se za građansku definiciju suvereniteta u BiH uz istodobno iščekivanje bošnjačke, apsolutne brojčane nadmoći političko Sarajevo želi „poklopiti“ prvo Hrvate u FBiH, a zatim i Srbe na razini BiH. U takvoj BiH vide najbolje jamstvo za pozicije bošnjačkog naroda. I tu se ne treba zavaravati. Politički prevladavajuća bošnjačka politika jednako gleda na Hrvate i Srbe u BiH. Ujedno ostavlja im krajnje sužen okvir za opstojnost kao Hrvata i Srba. Iz bošnjačke perspektive, konkretno u hrvatskom slučaju, nije npr. problem tek u nekadašnjem postojanju Herceg-Bosne već je problem, kako je daljnji razvoj pokazao, i sam izbor hrvatskog člana predsjedništva BiH, postojanje Doma naroda, prava veta u njemu, problem su kantoni itd. No na jednoj razini postoji razlika na relaciji srpsko-bošnjačkih i hrvatsko-bošnjačkih odnosa. Naime, ne samo recentna zbivanja akumulirala su dubinske, nepremostive animozitete u sferi srpsko-bošnjačkih relacija. Takvo što nije slučaj u sferi hrvatsko-bošnjačkih odnosa. Uza sve problematične dionice tih odnosa, na toj razini ipak postoji dovoljna količina uvažavanja koju bi bilo dobro iskoristiti za smislenije definiranje političke dimenzije hrvatsko-bošnjačkih odnosa. Takve gdje bi Bošnjaci shvatili da su Hrvati za BiH, da složenim ustrojem za koji se zalažu ni izbliza ne žele ugroziti njezinu cjelovitost i nedjeljivost, da Hrvati shvaćaju pozicije Bošnjaka, ali da ne mogu prestati biti Hrvatima niti drugima prepustiti definiciju, zaštitu i daljnje oblikovanje svog identiteta.

Koje su po Vašoj ocjeni trenutačno najveće ugroze pred BiH?

Dok god postoji RS postojat će težnja za njezinim odvajanjem od BiH i pripajanjem Srbiji. U tom smislu mora postojati usklađeno hrvatsko-bošnjačko stajalište, a time i objedinjen potencijal Hrvatske s potencijalom Hrvata i Bošnjaka u BiH. Do toga ne može doći dok god Bošnjaci rade na transformaciji FBiH u vlastiti nacionalni entitet i dok teže tome da RS svedu na vlastiti nacionalni prostor. Moraju ponuditi rješenje koje dovoljno čvrsto štiti njihove pozicije, ali koje istodobno uvažava politički subjektivitet hrvatskog i srpskog naroda u BiH.

Konkretno, čemu teži političko Sarajevo?

Političko Sarajevo teži tome da FBiH pretvori u bošnjački nacionalni entitet i time stekne odgovarajuću geopolitičku osnovicu za obračun s RS-om, za njegovo rušenje i preuzimanje kompletne BiH. Dakle, želi sve. Kako je Carl Bildt u svojoj knjizi dobro opisao, želi 100 posto vlasti nad 100 posto teritorija BiH. I u tom smislu Hrvate u FBiH se doživljava kao smetnju, a ne kao partnerski narod u izgradnji tog entiteta i same BiH. S tim da je ipak u svemu tome presudan čimbenik međunarodna zajednica, tj. Zapad koji je iz svojih razloga dopustio dosadašnji razvoj odnosa u FBiH. Što je sve to skupa donijelo? Pa izrazitu političku distancu između Hrvata i Bošnjaka u FBiH i potvrdilo uvjerenje Srba da se od političkog Sarajeva nemaju nadati ičemu dobrom. Koliko je takva politika korisna samim Bošnjacima, posebno je pitanje.
Ovakvim odnosom prema Hrvatima dovode se u poziciju da ostanu sami prema Srbima. Možda to u postojećim okolnostima označenim međunarodnom nazočnošću i ne izgleda posebno delikatnim, no tu je ipak riječ o suodnosu između 1,5 milijuna Bošnjaka i 6,5 milijuna Srba.

Najavljeno je obilježavanje Dana Republike Srpske. Je li to još jedan povod za sukobe?

Mislim da nije presudan 9. siječnja i najave osamostaljenja RS-a jer on može biti i nadiđen kakvim ad hoc rješenjima. No ovakva situacija ponavljat će se dok god u BiH imamo konfrontirane dvije maksimalističke platforme, tj. srpsku i bošnjačku. U svakom slučaju, prijetnje proglašenjem neovisnosti RS-a te njegovim odvajanjem od BiH i pripajanjem Srbiji predstavljaju direktan poticaj destabilizaciji cijele regije. U slučaju da dođe do proglašenja neovisnosti RS-a, sada ili jednom ubuduće smisleno bi bilo da najviša državna tijela BiH automatski proglase rasformiranje RS-a i uklapanje njegove teritorijalnosti u okvir FBiH. S tim da bi na dotadašnjem tlu RS-a istodobno valjalo proglasiti uspostavu tri većinski srpska kantona (banjolučki, bijeljinski, trebinjski) i dva etnički mješovita (derventsko-posavski i podrinjski). S tim da se Srbima ni u kom slučaju ne bi smjelo dovoditi u pitanje status političkog subjekta u BiH, dakle onakav status koji bi trebali imati Hrvati i Bošnjaci. 

Zapad je sam kreirao „krive Drine“ u BiH, urušavajući poziciju hrvatskog naroda

Kako ocjenjujete ulogu visokoga međunarodnoga predstavnika za BiH Christiana Schmidta, koji je često izložen kritici srpske, ali u posljednje vrijeme i bošnjačke strane u BiH?

Visoki predstavnici, odnosno sama međunarodna zajednica ili realno gledano Zapad išli su dugo na ruku političkom Sarajevu redefinirajući ponajprije odnose u FBiH u bošnjačku korist. Tako se iz bošnjačke perspektive stvorilo uvjerenje da tako mora biti i da se takva politika mora nastaviti. U osnovi politika urušavanja hrvatskih pozicija u FBiH, a donekle i srpskih u RS-u. Čim je taj proces donekle zaustavljen i preusmjeren dolazi do dubokog nezadovoljstva unutar bošnjačkog miljea u osnovi sa samim Zapadom te oblikovanja animoziteta prema njemu. I sad će politici tog istog Zapada biti teško ispraviti „krive Drine“ koje je sam kreirao u BiH. Na način da je u toj zemlji godinama urušavao pozicije jedinog sigurnog oslonca vlastitom civilizacijskom i vrijednosnom sustavu unutar BiH, dakle pozicije hrvatskog naroda u toj zemlji.

Je li rješenje za prevladavanje napetosti u BiH što prije otvoriti pregovarački proces o pristupanju te države Europskoj uniji?

Svakako da bi za građane i narode BiH bilo poželjno da što prije otvore pregovarački proces o pristupanju EU-u pa da u konačnici i uđu u nju. S tim da se krucijalne međunacionalna razmimoilaženja u toj zemlji ne mogu riješiti time što se pregovara o EU-u ili time što se ušlo u EU. I to se vidi npr. iz slučaja Sjeverne Irske, Katalonije, škotskog referenduma itd. Hrvatska svakako treba podržavati taj proces, no uz uvjet regeneracije i očuvanja političkog subjektiviteta hrvatskog naroda u FBiH tj. BiH.

Hvala na razgovoru!

Razgovarao: Marko Curać