Razgovor s dobitnicom „Loborskoga srca“ za književni putopis Zdenkom Maltar

Primili ste nedavno „Loborsko srce“ za putopis „Carski otok i kitovi u kolovozu“. Što Vam predstavlja putopis u književnom stvaralaštvu i planirate li objavu zbirke putopisa?

Godinama sudjelujem na manifestaciji Dani Franje Horvata Kiša u Loboru, točnije na središnjem dijelu programa Hrvatski književni putopis, organizatora Kajkavskoga spravišča iz Zagreba, jedinstvene književne manifestacije posvećene isključivo putopisima, pokrovitelj koje su Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, Krapinsko-zagorska županija i Općina Lobor.

Ove godine zatekao me je broj 17 na pozivnici jer sam imala osjećaj da sam prije nekoliko godina prvi put sudjelovala na manifestaciji, međutim bilo je to davno, prije šesnaest godina.

Nakon poezije, putopis kao književna vrsta omiljeno mi je štivo, kako za čitanje tako i za pisanje. Na noćnom ormariću među knjigama za „pri ruci“, a zapravo „pri srcu" često među poezijom stoji i neki putopis. A omiljene su mi poetske putopisne knjige. Sretna sam i ponosna jer sam tu ljubav prenijela i svojim sinovima, koji ne samo što su putnici već su i pažljivi i lucidni čitatelji putopisnoga štiva pa su tako njihovi darovi meni uz knjige poezije uglavnom putopisne knjige. Naravno, ne slušaju me i ne žele pisati o svojim putovanjima, ali mi redovno šalju fotografije pa i na taj način putujem s njima.

Zahvaljujući loborskim susretima upoznala sam divne ljude, književnike i putopisce, a s nekima razvila i prava prijateljstva, ponešto i proputovala, vozeći ih iz Lobora kući po dolu i gaju.

 E, sad, planiram li objavu zbirke putopisa? Da, planiram i gotova je, ali ne znam kad će to biti i hoće li biti jer mi mali autori sami smo si i menadžeri i financijaši i promotori tako da je teško sa sigurnošću govoriti o tome.

Jesu li „Majurske pjesme“ svojevrsna posveta pandemijskomu vremenu u kojem ste bili usamljena šetačica novomarofskim predjelima? Kako ste gradili pjesme u prozi o onom odavno minulom vremenu, osobama i pejzažima?

Majurske pjesme, zbirka pjesama u prozi većim dijelom nastala za vrijeme strogoga covida, kada smo se našli u nekoj distopijskoj priči u kojoj su trebale propusnice za odlazak u trgovinu koja se nalazi u drugoj općini. Ulice su bile puste i nikog se nije sretalo, u redovitim večernjim šetnjama sa psom nastali su zapisi koji su poslije dorađivani podatcima i fusnotama i tako su nastale „Majurske pjesme“ koje se možda ni ne bih usudila izdati da nisam imala podršku prije svega obitelji, nekolicine prijatelja književnika i moje urednice Božice Pažur koja je zbirci napisala sjajan pogovor, pedesetu pjesmu u prozi. Naslov zbirke „Majurske pjesme“ došao je sasvim slučajno, bio je to prvi radni naslov, naime Marof kao naselje nastao je šireći se oko grofovskoga dvorca posjeda (majura) plemićke obitelji Erdödy, kako je većina tekstova tematsko-motivski vezana uz Marof, sam od sebe nametnuo se taj naslov. Mogla se zbirka zvati i „Ko-vidanje“ jer ta mi je knjižica prije svega bila velika intimna ljubav i radost, a vidim da je lijepo prihvaćena i kod čitatelja, Marofčana i onih koji to nisu, ali su se prepoznali u gradiću sličnom svojemu. „Majurskim pjesmama“ već se sada koristi Turistička zajednica Grada, tekstovi se interpretiraju prigodno na otvorenjima izložbi i različitih manifestacija, knjiga živi neki svoj život, a to je lijepo, ne kažem da je i najvažnije jer ima genijalnih knjiga koje čame u podrumima knjižnica i prođe desetak godina da ih nitko ne posudi. Trideset godina radim u Gradu na imovinsko-pravnim poslovima i kroz to vrijeme iščitavajući podatke o nekretninama (dakle zgradama i zemljištima, mostovima i putima…) znala sam se pitati što je s ljudima koji su ih gradili, šetali istim mjestima, obrađivali vrtove i na koncu nestali, kakve su njihove priče, o čemu su sanjali. Ipak, došle su te pjesme same od sebe bez nekoga plana i pripreme, više stihijski, pišući ih bila sam jako unutra, kad je knjiga bila gotova, izišla sam i ne listam ju više, imam nekih strah od svojih knjiga i nakon nekog vremena više ni ne znam što se u njima nalazi. Obično samo tražim neke pogrješke, valjda profesionalna deformacija.

Slikare koje spominjem gotovo sam sve poznavala, neki su moji suvremenici i prijatelji, s drugima sam se sretala kao susjedima jer Marof je mali gradić i često sam s njima razgovarala, naravno, ne o umjetnosti već o svakodnevnim stvarima kroz koje se čovjeka i bolje upozna jer je slobodan i nesputan i neopterećen dojmom koji će ostaviti. Marof je imao jaka slikarska imena, ali nije imao pisaca ni pjesnika, kroz Marof su prošli i slikari koje ne spominjem ili spominjem samo usput jer o njima i ne znam mnogo osim da su bili tu. Mirko Rački je rođen u Marofu, Ivo Režek imao je svoju vilu na brijegu u Podrutama i slikao je marofske pejzaže, ljudi ga još pamte kao strastvenoga ribiča na biciklu, brat Otona Ivekovića, Bogdan Iveković, živio je u Marofu i sam je bio amaterski slikar, a neke od njegovih slika može se naći kod nekih Marofčana, bio je doktor prava, njegov sin Mladen bio je prijatelj Miroslava Krleže, Antun Augustinčić je također dolazio u Marof i tako negdje su mi u sjećanju ostale te priče i imena, nešto iz literature, iako manje, više usmena predaja, naime postoji vrlo malo literature o Marofu prije devedesetih.

Nisam imala namjeru bilo što oteti zaboravu, ta je knjižica ipak literarna fikcija, kostur knjige jesu neki fakti i to ne u svim pjesmama, ali meso je plod mašte. Tako je primjerice pjesma o Greti Guttman inspirirana fotografijom u časopisu „Svijet“, a pjesma o Hugu Birolli pričom osobe koja je u djetinjstvu poznavala Huga i vidjela njegov crni kamen, talisman koji mu donosi sreću. Zanimljivo je kolektivno sjećanje i način na koji se ljudi prepoznaju u takvoj knjižici i vrlo uvjerljivo mi iznose svoja iskustva vezana uz neke ljude i događaje u knjizi, a znaju me i uvjeravati u istine i neistine, u ovom slučaju sjećanje jest kao pas koji legne gdje mu se prohtije. Većina tih slika, svojevrsnih bljeskova koji su prenijeti u pjesme potječu iz djetinjstva kad i ne znamo puno o svijetu koji nas okružuje, ali su nam dojmovi najjači i možda najispravniji jer su nedirnuti, zato i pjesme počinju stihovima američke pjesnikinje i nobelovke Louise Glück: „Svijet pogledamo samo jednom, u djetinjstvu. Sve ostalo je prisjećanje.“ Kažu stručnjaci da posljednje čega se sjećaju ljudi oboljeli od Alzheimerove bolesti jest djetinjstvo, znači ono što je bilo prvo i najjače se utisnulo u naše sjećanje.

Kako je književniku, skrovitomu i samozatajnomu poput Vas, stvarati i objavljivati u manjim nakladama, jeste li težili većemu izdavaču ili ste zadovoljni svojom pozicijom, s obzirom na stalno radno mjesto u Gradu Novom Marofu i ostale obveze?

Izdala sam dvije zbirke poezije na kajkavskom jeziku i ovu sad na standardu, ostalo, priče, pjesme i putopisi tiskani su mi u zajedničkim zbirkama i časopisima. Među rijetkim sam sretnicima koji imaju u svojem radu punu podršku lokalne zajednice, mislim ponajprije na Grad, Pučko učilište, Knjižnicu i Turističku zajednicu te udruge iz područja kulture jer u Marofu i nema pisaca i pjesnika, tek se u posljednjih par godina pojavilo nekoliko autora.

Nemam ambicija, ni namjere, ni vremena za štancanja naslova i ne vidim smisao u tome. Znam da je danas za mnoge bitna kvantiteta i da se autori procjenjuju po tome koliko su čega izdali, a ne po tome što su izdali, postoji taj neki pritisak da bi pravi pisac svake druge godine morao izdati veliki roman, u prilog tome ide i podatak na koji sam nedavno naišla, a to je da se godišnje u Hrvatskoj izda oko sto romana i barem dvjesto, ako ne i više knjiga poezije. Meni je čitanje i pisanje treća smjena, ali čista ljubav. Upoznala sam ljude koji su u malim sredinama izdali po petnaestak naslova, što poetskih, što beletrističkih knjiga koje imaju samo emocionalnu ili obiteljsku vrijednost, a financirane su javnim novcem koji se nekritički dijeli po načelu tko bliže, njemu više, ili pak naši i vaši, ili pak, što primjećujem da je prisutno kod dijeljenja javnog novca u zadnje vrijeme, svima jednako, da se netko ne naljuti. Međutim, političko tijelo koje odlučuje o javnom novcu nije educirano, ne može se ni očekivati od nekoga načelnika, gradonačelnika, župana objektivna prosudba književnoga djela, osim ako nije stručnjak, a što uglavnom nije. Uostalom nepristrane književne kritike ionako nema ili je ima vrlo malo, sve je prepušteno lobiranju ili interesnim grupama.

Nagrađivani ste na susretima hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva „Stjepan Kranjčić“. Odvajate li duhovno književno stvaralaštvo od ostalih pjesničkih i proznih pokušaja? Je li svako književno stvaralaštvo na svoj način i duhovno?

Ne opterećujem se nazivom „duhovno“, obično se radi o natječajima koji imaju nakanu potaknuti stvaranje suvremene hrvatske duhovne književnosti protkane kršćanskim vrjednotama ili pak preferiraju neke religiozne teme, ali inzistiraju na književno-estetskom kriteriju. Da, mislim da je svako književno i umjetničko stvaralaštvo duhovno jer bez duhovnosti nema ni kreativnosti ni stvaralačke energije, barem tako mislim, ali nije sve što je duhovno protkano kršćanskim vrjednotama, koje su i općeljudske vrednote.

Što bi Vas ispunilo u daljnjem književnom stvaralaštvu, imate li kakav nedostignuti cilj, san, nešto što biste htjeli ostvariti, a još niste?

Trenutačni je cilj spomenuta putopisna knjiga, s prepričavanjem snova sam škrta i praznovjerna jer znamo što se dogodilo biblijskomu Josipu kada je braći prepričao svoje snove. Što bih željela ostvariti? Možda izdati knjigu poezije na standardu, a koju poeziju ponekad objavljujem na fejsu i kod Željka Belinića u njegovu mrežnom časopisu „čovjek-časopis“, vrlo sam kolebljiva po tom pitanju.

Je li teško biti književnik u Hrvatskoj u 2023. godini, ili je uvijek bilo teško/lako kada se riječima piše ono što se voli?

Ne smatram se kompetentnom osobom koja može argumentirano govoriti o težini književničkoga posla u Hrvatskoj, mislim da je to pitanje više za profesionalne književnike koji bi trebali živjeti od svojih knjiga. No neki su mi od njih prijatelji pa znam da je to danas u Hrvatskoj gotovo nemoguće jer se pisci često iscrpljuju prevođenjem, pisanjem recenzija, uređivanjima knjiga, pisanjem kolumni i koječim drugim, ne bi li mogli normalno platiti račune i zaraditi kakvu-takvu plaću, a to više nema veze s ljubavlju, već se radi o napornom i iscrpljujućem poslu koji povuče i potroši čovjeka. Gdje je tu kontemplacija i odmor koji su potrebni za ozbiljno pisanje?! Čitala sam nedavno intervju s ovogodišnjim nobelovcem Jonom Fosseom koji kaže da mu je iz poštovanja, a prema odluci norveškoga kralja, dodijeljena počasna rezidencija u Kraljevskoj palači u Oslu, kojom se on redovito koristi kad je u Norveškoj. Tek kada budemo imali slične primjere u našoj zemlji, moći će se govoriti o priznavanju i poštovanju književnosti i autora, ali bojim se da bi i tada kod nas to bilo samo za političke miljenike.

Razgovarao: Tomislav Šovagović