Razgovor s akademikom Ratkom Cvetnićem

Povodom nove knjige putopisa „Čez pole i vrvje“, ali i uz Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma, razgovarali smo s akademikom i književnikom Ratkom Cvetnićem.

Poštovani akademiče Cvetniću, je li RH dovoljno svjesna istovjetnosti svih triju zala 20. stoljeća?

U posljednjih desetak godina, otkako mi je objavljena „Povijest Instituta“, već sam u nekoliko navrata dobio priliku odgovoriti na slična pitanja, prije nekoliko godina objavljeno je to i na Portalu HKV-a, pa ako se u odgovorima ponavljam, nije to zato što su pitanja slična nego zato što se okolnosti ne mijenjaju. Dakle, da pokušam rezimirati: Hrvatska je država nastala u Domovinskom ratu, nakon demokratski iskazane volje svojih građana, zaključivši time razdoblje dviju država i režima koji su si uzeli pravo da mogu ubijati svoje građane. U nekom općem smislu to bi „pravo“ mogla biti prilično točna definicija totalitarnih sustava. Radilo se, dakako, o NDH i komunističkoj Jugoslaviji, dvjema državama koje su na valu određenih geopolitičkih okolnosti svoga vremena, a nakon revolucija izvedenih 1941. i 1945., najprije načele, a potom dokrajčile ionako tanku građansku supstanciju Hrvatske. Time smo ostali bez srednjega sloja – osnovne armature svakoga društva, one klase koja je čuvar kolektivnoga pamćenja i jamac koliko-toliko racionalnoga odnosa prema povijesnim neuralgijama. To je ta bolna razlika u odnosu na našu poljsku, češku i slovačku braću. Bez građanske klase – nositelja vlasništva, nositelja demokratskih i drugih standarda te time čuvara društvenoga kontinuiteta i stabilnosti – društvo ostaje dezorijentirano. I tako naše tobože većinski demokršćansko društvo danas u svojoj svakodnevici i svojoj političkoj svijesti pokazuje mnogo više nasljeđa iz osamdesetak godina partijske Hrvatske nego iz trinaest stoljeća kršćanstva. A mi se, kao, čudimo što se ljudi na vlasti ponašaju baš kako bi se na njihovu mjestu ponašali oni koji su ih izabrali? Dakle umjesto građanskoga, imamo partijsko društvo koje je gradio onaj socijalistički malograđanin koji je, bojim se, još i danas opijen titoističkom magijom besplatnosti. Meni je ta komunistička epizoda naše povijesti mnogo zanimljivija, na koncu, u njoj sam proveo pola života, u sjeni njezinih kiselih plodova živim i danas. Na vrata jednoga bukureštanskoga muzeja uklesano je ovo: Najveća pobjeda komunizma jest što je stvorio ljude bez pamćenja. Dvadeset i treći kolovoza tako je kod nas praznik upravo te pobjede, pa bismo ga mogli proglasiti Danom selektivne amnezije. Ispada da je Ribbentrop potpisao sporazum sam sa sobom. I da je Drugi rat počeo napadom Zapadne Njemačke na Poljsku, kako se to učilo po sovjetskim školama, jer se jednostavno ništa drugo nije moglo uklopiti u „narativ“. Kako drukčije objasniti da je pozdrav „Za dom spremni“ zabranjen, a partizanske igranke nisu, čak ni u centru Zagreba?! Sva sreća da Dan sjećanja pada u vrijeme godišnjega odmora u Saboru pa nam ta okolnost uštedi mnogo živaca.

Mnogo ste govorili o ažuriranju Partije kao tijela koje je preživjelo uspostavu suverene hrvatske države, točnije zajedno s njezinim raslojavanjem jest i stvorena samostalna hrvatska država. Jesu li partijski tragovi primjetni, i ako jesu, u kojim sve porama vidite zabrinjavajuće pojavnosti i gotovo tri desetljeća nakon obrane okupiranih područja u Domovinskom ratu?

Da, proces se nastavlja. Partija se na prijelazu osamdesetih u devedesete rastrojila u svoje nacionalne sastavnice – Srbi su većim dijelom pobjegli Miloševiću, dakle u svoj nacionalni program, Hrvati u HDZ, dakle u svoj, a u SKH, današnjem SDP-u, ostali su uglavnom Jugoslaveni. Tuđman je shvaćao, čini se jedini među političkim akterima toga doba, da Hrvatsku ne može izgraditi bez Partije i to mu je donijelo apsolutnu prevlast u sljedećem desetljeću. Ali Partija ne može pobjeći svojemu izvorno jugoslavenskomu, lijevomu DNK-u, jer ju je takvom smislio njezin praotac Josip Broz. Pa se nakon Tuđmanove smrti počela obnavljati upravo u takvom ključu. Pomalo je ironično da nakon što je Titovo političko nasljeđe propalo – i Jugoslavija, i nesvrstani, i socijalističko samoupravljanje – Partija ostaje ne samo ključnom baštinom titoizma nego je ona, zahvaljujući iznimnoj sposobnosti transformacije, i danas suvereni vlasnik Hrvatske. Dakako, ne u onoj apsolutnoj mjeri kao prije pada komunizma, ali svakako u temeljitoj kontroli javnoga sektora, u kontroli tzv. trodiobe vlasti, sasvim dovoljnoj da Partija podmiri sve sa svojega platnoga popisa.

Međutim u Partiji je došlo, rekao bih, do određenih pomaka. Plenković je, čini mi se, uspio jugoslavensku sastavnicu – iz koje, uostalom, i sam dolazi – snažno integrirati u moćno krilo kojim potpuno upravlja. Time s jedne strane istiskuje SDP na političku marginu, a s druge naš politički mainstream pomiče negdje u koordinate svojedobnoga Saveza socijalističkoga radnoga naroda. Ne mogu se oteti dojmu da nas i Bruxelles vidi tu negdje. Konobari, vozači, sobarice, blagajnice... dakle, posluga. Plenković je uspostavio izvrstan birokratski aparat, ali pitanja koja muče ovu zemlju sve su prije nego birokratska: biološki i ekonomski opstanak. Kako ćemo funkcionirati u budućoj Europi, s kojom dijelimo zajedničke brige – demografski stečaj i potrebu za imigrantskom radnom snagom? Europsko je demokršćanstvo iščeznulo, demokršćani, koji su stvorili Europu i cijeli Zapad, ti „klečavci i bogomoljci“ proglašeni su političkim anakronizmom, pa se pred ovim problemima rješenje traži u populističkim pokretima. Nije dobar DeSantis, bolji je Trump. Kako će se naš Socijalistički savez snaći među sve naglašenijim autoritarnim i suverenističkim politikama koje bujaju u EU-u, što kad se europska ljevica, kako Houellebecq predviđa, počne povezivati s imigrantskim pokretima, što će sutra biti s našim ljudima u Irskoj, Njemačkoj, skandinavskim zemljama, u regionu? Tim bi se pitanjima trebale baviti društvene elite, a mi umjesto društvene imamo tek partijsku elitu, dakle polukastu koja je odrastala po tuđem bidermajeru i čija je povijesna misija kako sačuvati svoju poziciju.

I što je naoko paradoksalno, a zapravo sasvim logično, kad bi ta Partija bila skinuta s vlasti, što je san koji ujedinjuje oporbu, država bi se jednostavno raspala. Ali čak i kad bi se dogodilo da na valu nekoga glasačkoga afekta koja od manjih stranaka dobije jači postotak – kao što su svojedobno dobili HSP, Most, Živi zid – ostaje mnogo teže pitanje: gdje bi ta oporbena snaga pronašla ekonomsku podlogu za dugotrajniji sraz s Partijom? Sraz koji bi, ako ništa drugo, Partiju natjerao da se počne mijenjati iznutra. Naša je emigracija, sjećamo se, svojim novcem naoružala HOS, ali ovo je mnogo kompleksniji problem. Tu ne vidim ni jednoga ozbiljnijega sponzora, osim onoga najopasnijega, Rusa.

Koje Vas teme hrvatske prošlosti i dalje intrigiraju a da još nisu napisane u Vašim romanima? Posljednji, „Blato u dvorištu“ bavio se komunističkom nacionalizacijom i sudbinom obitelji koja dom mora graditi iznova nakon što je (i bez potresa) istjerana iz središta Zagreba?

Kad spominjete nacionalizaciju, moram citirati izvanrednu definiciju koju je prije nekoliko mjeseci u razgovoru za „Večernji list“, inspiriran obiteljskom poviješću, iznio Mladen Kerstner mlađi: nacionalizacija je kad ti komunisti uzmu sve, a denacionalizacija kad to isto naprave njihovi potomci. I to bi trebalo negdje uklesati, možda na ulazu u Sabor.

No mislim da najintrigantnije teme dolaze već s neposrednom budućnošću i da ih dijelimo s narodima i državama našega civilizacijskoga okružja: Europa sama sebe eutanazira i sve joj je potrebnija palijativna skrb. To se rješava imigrantskom radnom snagom, interes je dakle obostran. Međutim ono krajnje licemjerno u priči jest tobožnji uvjet da „oni moraju prihvatiti naše vrijednosti“. Koje vrijednosti? Socijalnu pomoć i centralno grijanje su prihvatili, što još imamo? Nije problem što se oni ne žele integrirati, jer – kako kaže mađarski pisac Sandor Jaszberenyi – da žele, integrirali bi se već tamo gdje su do sada živjeli, nego je licemjerno to što ni starosjedioci ne žele integraciju. Tko se integrira sa svojom poslugom? Oni su tu da rade i rađaju nam novu radnu snagu, a ne da prihvaćaju „naše vrijednosti“. Uostalom, rađanje i nije više naša vrijednost. A taj zajednički problem za europsku ljevicu sasvim je apstraktan. Između ostaloga zato što je za nju i sam pojam zajednice apstraktan. Ukratko: paralelna društva vrlo su inspirativna – ne samo za melodramatske sujete – a bit će to sve više.

Objavili ste nedavno zbirku putopisa „Čez pole i vrvje“ posvećenu rodnomu turopoljskomu kraju, nostalgični biciklistički dnevnik o Turopolju u izumiranju, ili možda novim postavkama staroga plemenitaškoga kraja i krajolika?

Da, i nostalgija i nove postavke. To je otprilike spominek koji čovjek na biciklu vodi sam sa sobom dok se vozi starim krajem, u mojem slučaju na potezu od Savskoga mosta, do Pokupskoga. Knjižica je dio biblioteke koju je pokrenuo Zoran Maljković, potaknut Peićevim „Skitnjama“, dakle putopisom koji je, kako se to veli, kultni – ne samo za hrvatsku književnost nego i za samo Turopolje. Kako su ostala dva autora prvoga kola – Pavličić i Tribuson – svoje skitnje već bila predala, ja sam se morao malo požuriti, a kako pišem još sporije nego što vozim, sad moram malo trpjeti kritike da mi je knjiga prekratka. Taman se ufuramo, vele čitatelji, a kad tamo – eto Pokupskog. Očito mi je suđeno jednom napraviti dopunjeno izdanje. Jednostavno, meni su Turopolje i moj Mraclin doista beskrajna knjiga, pa sam nešto od toga htio podijeliti s čitateljima. I biciklistima.

Što Vas najviše zamara u hrvatskoj političkoj svakodnevici, vidite li obična partijska nadmudrivanja (dviju raslojenih partija) ili smatrate da postoje segmenti u kojima se politika vodi u dobrom smjeru za opstojnost hrvatske države?

Neke važne pozitivne učinke svakako vidimo u onim integracijskim procesima, o kakvim smo iz svojedobnih balkanskih perspektiva mogli samo sanjati – a i to u konspiraciji. Svaki put kad prođem Pelješkim mostom, a baka mi je rodom iz Sresera, općenito, kad se zaputim iz Zagreba prema moru, pogotovo izvan sezone mogu uživati u samom doživljaju toga luksuznoga puta. I onda čovjek pomisli: da je bilo malo više povijesne sreće i pameti, mogli smo to imati već davno. Sjećam se pokojnih staraca koji su u proljećarskoj euforiji dali svaki po jednu plaću za autocestu Zagreb - Split. Poslije, kad je već prežalio taj novac, znao sam staroga zezati da je sad dioničar pruge Beograd - Bar.

Hrvatska je danas raj za ljude koji imaju novca, problem je, dakako, sudbina ovih ostalih. A najveći je problem što između tih dviju skupina nema gotovo ničega.

Imam sreću što živim u Mraclinu, u zajednici u kojoj vrijedi veliko transgeneracijsko iskustvo seljaka: kak si prostreš, tak buš i ležal. Ljudi su marljivi, uglavnom dobrostojeći, s jakim osjećajem međusobne solidarnosti. Poljoprivrednika gotovo da više i nema, ali su ljudi tu ratarsku poslovnu etiku, da ju tako nazovem, prenijeli u svoja moderna zanimanja i znaju iskoristiti šanse koje im suvremeni svijet nudi. I spremni su u svakom času složiti knajpu do jutra. Veliki Andrija Štampar, premda je bio fanatični antialkoholičar, još je prije gotovo sto godina Mraclin prozvao „uzor-selom“, a u mnogočemu to je Mraclin i danas.

Što novo možemo očekivati iz Vaše radionice koja je trajno, kako velite, u rekreativnoj poziciji?

Pri završetku sam zbirke novela pod naslovom „Nulta tolerancija“ koju bih iduće godine trebao objaviti kod Matice hrvatske, na čemu čelništvu Matice još jednom zahvaljujem. Radi se o formi – govorim o kratkoj priči – koja traži specifičnu disciplinu i u tom formalnom izazovu pronašao sam takozvanu inspiraciju. Nadam se da će čitatelji biti zadovoljni. A naslov je uzet iz jedne od najčešćih parola našega javnoga života čija je čestotnost upravno proporcionalna šupljoj akustici u kojoj ta fraza, da se poslužimo jednom novozavjetnom figurom, odjekuje po krovovima.

Što se promijenilo otkako ste postali redovitim članom HAZU-a? Kako komentirate nacrt i nastojanja MH-a za donošenjem Zakona o hrvatskom jeziku?

Članstvo u HAZU-u prije svega je počast. Donosi, doduše, nešto dodatnih obveza, ali i dodatnoga novca. Zasad jedini dolazak na sjednicu Predsjedništva HAZU-a donio mi je i zadovoljstvo sudjelovanja u reakciji HAZU-a na tzv. „međunarodno priznanje čakavskoga jezika“, o kojem su izvijestili mnogi mediji u Hrvatskoj. Očitovanje – koje je inicirao filološki Razred Akademije – 22. veljače ove godine objavljeno je na stranicama HAZU-a, a podsjeća da je „čakavsko narječje odavna priznato kao jedno od triju narječja hrvatskoga jezika i nikakva mu 'međunarodnog priznanja' ne treba niti ga može biti“. No ne sjećam se da ga je itko od tih istih medija prenio. Na tom tragu ide i odgovor na drugo pitanje. Prije tridesetak godina pitalo se što će nam Matica sad kad imamo nacionalnu državu. Odgovor se ne mijenja već više od 180 godina: da radi ono što država ne će, ne zna ili ne može. U tom je kontekstu i inicijativa o Zakonu, neovisno o tome što je država – dakle Partija – sad priskočila kako se inicijativa ne bi otela kontroli. Osnovni smisao Zakona, kako ga ja vidim, jest da na razini norme napravi jasnu razdjelnicu između hrvatskoga jezika i invazivnih pojava, poput engleskoga ili, primjerice, „jugoslavenskoga jezika“, pa u tome Zakon potpuno podržavam. I, koliko vidim, Englezi se ne bune.

Razgovarao: Tomislav Šovagović

Naslovna fotografija: Boris Šimundić