Hoće li Domovinski rat zbog nedostatnih istraživanja doživjeti sudbinu Drugoga svjetskoga rata i poraća?

U travnju 2022. godine objavljena je knjiga Djevojke na žrtveniku (Naklada Benedikta, Velika Gorica, 446 str.) autorice Vesne Slobođan. Knjiga je predstavljana u nekoliko gradova i mediji su, ponajviše portali, popratili ta prigodna okupljanja. Ali knjiga koja donosi nekoć zabranjenu, potom zanemarenu, pa i zaboravljenu povijesnu istinu ima trajnu vrijednost i važno je da se o njoj ne samo čuje nego da se čita i uvažava u dugoročnim istraživanjima hrvatskoga žrtvoslovlja. Svrha ovoga razgovora jest upoznati čitatelje s ovom važnom knjigom i s autoricom Slobođan, koja je pomno istražila i opisala stradanja 206 hrvatskih djevojaka iz istočne i gornje Hercegovine tijekom Drugoga svjetskoga rata i u poraću.

Žena, majka, spisateljica, istraživačica...

Vesna Papac Slobođan rodom je iz Hutova. Osnovnu školu završila je u tom lijepom i pitoresknom mjestu. Srednju školu pohađala je u Čapljini, a u Mostaru je diplomirala na Pedagoškoj akademiji, smjer hrvatski jezik i književnost.

Već od ranih godina počela je pisati pjesme i sudjelovati na književnim okupljanjima. Osim što su joj pjesme objavljene u raznim publikacijama i posebnim zbirkama, uvrštena je i u Antologiju XXI. stoljeća hrvatskog urbanog pjesništva. Osim pjesništva, Vesna se ogledala u nekoliko književnih žanrova, uključujući turističke opise, humor, anegdote i priče iz starina, a najnovija je knjiga važan doprinos proučavanju hrvatskog žrtvoslovlja u Hercegovini.

Vesna Slobođan je ne samo mnogostruko talentirana nego i neumorna. Najmanje ima vremena, a stigne na sve! Samo da napomenemo, ona je ponosna žena, majka petero djece, zaposlena, članica nekoliko kulturnih društava, poučavala je vjeronauk, čak je imala vremena, znanja i sposobnosti organizirati prvu žensku nogometnu utakmicu u Bosni i Hercegovini. Uzorna, slobodna, ravnopravna... i bez grlatih feminističkih „prvoboraca”. Krenimo na razgovor s njom.

Vaša knjiga Djevojke na žrtveniku, koliko nam je poznato, prva je u Hrvata koja je posvećena ženskim žrtvama, specifično djevojkama, tijekom ratnih i poratnih godina. Što Vas je ponukalo da istražite tu temu?

Kada ste suvremenik brutalnog nasrtaja na sve hrvatsko u posljednjoj žestokoj agresiji u Domovinskom ratu, ne možete se ne zgroziti pred neprijateljskim postupcima prema civilima, zarobljenicima, rušenjem, pljačkom, logorima u 21.stoljeću, propagandom koju su stvarali... Padom komunizma nastupila je i sloboda govora, spale su cenzure te sam došla do prvih spoznaja o tragediji hrvatskoga naroda u Drugom svjetskom ratu i poraću ovdje, u Republici Hrvatskoj i na svim prostorima gdje su Hrvati živjeli. Dogodila se reprizira. Knjiga Sunčica u kojoj nekolicina Vukovarki hrabro svjedoči o zvjerskim silovanjima, iznimno me je potresla, ponukala na ozbiljnije promišljanje. Jer, i ja sam bila djevojka, i ja sam se mogla naći u njihovoj situaciji. Knjiga Stradanje Hrvata istočne Hercegovine u Drugom svjetskom ratu i poraću ponudila mi je odgovore na mnoštvo nejasnoća koje, dakako, nisam ni mogla znati živeći u totalitarnom komunističkom režimu. Roditelji nisu govorili pred djecom o tim događanjima. Djevojke su nositeljice života, budućih naraštaja te je jasno da nisu slučajno ubijane i mučene. Nasrtajem na njih, uz ostale civilne kategorije, izražen je očiti naum genocidnog zločina.

Kako ste došli do ovakvog naslova knjige?

Tijekom rada, koristeći se i potrebnom literaturom, osobito me se dojmio prilog pokojnog prof. dr. sc. Pere Marijanovića u osvrtu na knjigu Preživjeli svjedoče, autora Stanislava Vukorepa. U tom prilogu koji nosi naslov Zašto preživjeli svjedoče, dotaknuo se mučeničkih sudbina djevojaka Stane Jović i Zore Kulaš. Njih je, uz mnoge neimenovane, u jednom podnaslovu nazvao djevojke na žrtveniku, što zapravo i najbolje kazuje istinu o njima. Prešućivanu i malo poznatu. Taj mi se naslov učinio najpriklanijim i najboljim te me nadahnuo tako nasloviti knjigu. Time sam ujedno željela iskazati dostojno poštovanje i sjećanje na pokojnog prof. Marijanovića. 

Od 206 mučeništva, koji su Vas se najviše dojmili i zašto?

Iščitavajući i slušajući pojedinačne sudbine, veoma mi je teško bilo koju izdvojiti kako ne bih napravila diskriminaciju. Svakoj je majci njezina djeteta najžalije. Zahvaljujući istražiteljskoj (uvjetno rečeno) sreći, došlo se i do više podataka kod nekih žrtava. Isključivo je to ovisilo o dostupnosti i spremnosti preživjelih kazivača koji su znali istinu, detalje. Primjerice, djevojke za koje se samo zna da su nestale na Križnim putovima, ili se samo zna da su bačene u jamu, ili da su obeščašćene i ubijene, ili gdje imam podatak da su zaklane ili sl., nije ništa manje mučeništvo od onih za koje sam prikupila više potresnih detalja, okolnosti, opisa stradanja. Po tim potresnim detaljima, spomenula bih Zoru Kulaš, Stanu Jović koje su danima silovane i potom ubijene na vrlo mučan način, sestre Maru, Šimu i Vidu Babić, njihovu prijateljicu Matiju Tomić koje su zaklane i raskomadane. Ima djevojaka za koje su  prikupljeni osnovni podatci da su žive bačene u jamu, bez opširnijih informacija, no time njihovo mučeništvo nije ništa manje od onih s detaljnijim opisom. A jama je jedna od najgorih smrtnih agonija. Tome svjedoči sudbina tada djevojke Anke koju su živu ubacili u jamu s nekoliko Hrvata. Nju je mističnim čudom spasila ptičica koja ju je izvela iz jame skakućući s određenog na određeni kamen sve do otvora jame. Jedina se ona spasila. Poslije se udala.

Prema Vašim spoznajama, koliko je djevojaka izgubilo život u rukama srpskih četnika, muslimanske četničke milicije, nastradalo od partizana, a koliko je umrlo od gladi, tifusa i u drugim ratnim okolnostima?

Nisam se bavila statističkom obradom, ali vrlo je zanimljivo pitanje i ideja za nekoga tko bi se pozabavio i takvom analizom. Ipak su pripadnici navedenih četničkih postrojba većinom prešli u partizane, a djelovanje svih njih utjecalo je i na sve navedene okolnosti stradanja.

Koliko je „djevojaka na žrtveniku” bilo, što se kaže, „zvjerski mučeno”?

Prema mojem mišljenju svaka je djevojka zvjerski mučena jer su i neprijateljske namjere bile ništa manje nego s tim predznakom.

Kako su se ponajviše događala poratna stradanja? Jesu li to bili zatvori, prisilni radovi, oduzeta hrana i imovina...?

Vaše je pitanje ujedno i odgovor. Odmah se po uspostavi komunističke vlasti na svim razinama i u svim pravcima događalo upravo spomenuto. Primjerice, zloglasni je zatvor/mučilište u Stocu osim mučenja i likvidacija obilježen i činjenicom da su u vrijeme kada je počinjala misa djevojke i žene izvođene na izgradnju nogometnog igrališta. Zatvori u Mostaru, Čapljini, Trebinju i Zenici nisu bili ništa blažeg karaktera. Prisilni radovi, oduzeta hrana i poratna svekolika diskriminacija Hrvata uvelike su pridonijeli i takvim smrtnim stradanjima.

U knjizi su prikazane pogibije djevojaka, koliki je ukupan broj žena koje su izgubile živote tijekom rata i poraća u ovom dijelu Hercegovine?

U knjizi Stradanje Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini zabilježeno je 817 stradalih ženskih osoba tijekom rata.

Jeste li zbrajali pogibiju djece, koliko ih je izgubilo živote u ratu i poraću?

U prethodno spomenutoj knjizi stoji podatak da je stradalo 684 djece do 15 godina. Jedno više od vojnika. U poslijeratnom razdoblju nitko nije istraživao njihovu smrtnost iako je bila velika. 

Recite nam ukupan broj ratnih žrtava u tom dijelu Hercegovine i koji je to postotak hrvatskih žitelja iz tog vremena.

Na ovome je području koje sam obradila registrirano više od pet tisuća hrvatskih ratnih žrtava, što iznosi 20 % ukupnoga hrvatskog pučanstva. S obzirom na brojnost naroda, najveći je to postotak gubitka stanovništva u tom razdoblju u Europi.

Koja su sela ili koji dijelovi istočne i gornje Hercegovine najviše stradali?

Sva su sela, područja na kojima su Hrvati živjeli nemilosrdno stradala. Pučanstvo je potpuno istjerano do rujna 1942. Sve su kuće opljačkane i zapaljene, stoka opljačkana kao i sva druga imovina.

U rujnu 1991. JNA je opkolila hrvatsko mjesto Ravno, a od 1. do 13. listopada te ga je godine razrušila. Sjećamo se kako je tada Alija Izetbegović rekao: „… ovo nije naš rat. Neka ga vode oni koji žele da ga vode!” Recite nam nešto o broju žrtava iz Domovinsko-obrambenog rata u istočnoj Hercegovini.

Da je samo jedna žrtva, previše je, preskupa je cijena. Zahvaljujući isključivo hrvatskome samoorganiziranju obrane, HVO-u i HV te priznanju i osamostaljenju Hrvatske broj žrtava nije veći te nije usporediv s onima u Drugomu svjetskom ratu i poslijeratnom komunističkom razdoblju.

Ima li sličnosti u načinu „ratovanja”, odnosno odnosa agresora prema civilima i naseljima između onog što se dogodilo u Drugom  svjetskom ratu i od 1991. do 1995.?

Sve je istovjetno. Napadi, ubojstva civila, kolone prognanika i izbjeglica, silovanja, logori... Samo je uspostava hrvatske države spriječila novi Bleiburg, a samim tim mngo veći broj žrtava.

Civili koji su uspjeli izbjeći imali su potpuno drukčiji, rekla bih humaniji smještaj u Domovinskom ratu, u Hrvatskoj. U Drugom svjetskom ratu niti je bilo prilagođenog smještaja niti liječenja, a odnos prema hrvatskim izbjeglicama bio je više nego ponižavajući.

Jeste li osjetili nelagodu, pa i strah, kod onih koji su svjedočili (ili mogli) svjedočiti o mučeništvu djevojaka na žrtveniku?

Kod nekoliko starijih osoba osjetila sam nemali strah i nelagodu. To su osobe koje su na svojim leđima osjetile svu ratnu i poslijeratnu grozotu i torturu, vidjele ili znale za monstruozna mučenja koja nisu procesuirana, nego su počinitelji nagrađivani a Hrvati nisu ni tada ni sada dobili zasluženu satisfakciju. Upravo suprotno! Stoga mi je njihov strah razumljiv. To su područja gdje su Hrvati i tada, a i nakon Domovinskog rata pretrpjeli slične stvari jer je u pitanju miješana sredina. Primjera radi, prilikom istraživanja monstruoznog zločina nad jednom djevojkom, zamolila sam čovjeka da upita svoju majku o nekim detaljima. Kad joj je pokazao knjigu Stradanje Hrvata, upitala ga je uspaničeno: „Otkud ti to? Nosi to iz kuće!“ Zanimljivo, i neki dan ga je upitala je li knjiga još uvijek u kući. Samo možemo nagađati kako se ti ljudi osjećaju nakon toliko godina života u strahu i neispravljene nam nepravde.

Vaša knjiga izvanredan je i vrijedan doprinos istraživanju povijesti 2. svjetskog rata i poraća. Imate li osjećaj da će prebrzo proći vrijeme a ne ćemo prikupiti svjedočenja iz Domovinskog rata, posebice u istočnoj Hercegovini?

Hvala Vam! S obzirom na prijeku potrebu za time i onoga koliko i što je objavljeno, usuđujem se reći da je nedostatno, a vrijeme prolazi.

Što bi trebalo poduzeti da se to ne dogodi?

Prije svega uspostaviti relevantnu instituciju.

Čestitke na objavljenoj novoj knjizi i Vašem nesebičnom radu, i hvala na razgovoru!

Hvala Vama na čestitci i razgovoru! Hvala što ste prepoznali i vrjednovali moj rad, što mi je velika čast!

Razgovarao: Ante Čuvalo