Razgovor uz blagdan Stepinčeva 2023.

I prije nego što je 2018. objavio knjigu „Prijepor Crkve i komunizma (s posebnim osvrtom na stanje u bivšoj Jugoslaviji)“, mr. Mirko Ćosić bio je iznimno zahvalan sugovornik o djelu bl. Alojzija Stepinca, s obzirom na uvid u većinu dostupne građe o zagrebačkom nadbiskupu u vihoru Drugoga svjetskoga rata i poraća. Rođeni Kuprešak (12. travnja 1969.), s diplomama Šumarskoga fakulteta i Instituta za teološku kulturu laika, magistar s Fakulteta političkih znanosti (sve u Zagrebu), doktorand na studiju povijesti Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta, za Portal HKV-a promišljao je i o suvremenom identitetu Crkve, Europe i svijeta.

Očekujete li skoru kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca? U čemu se ogleda njegova svetost i komu je u interesu da Stepinac, unatoč dovršenomu postupku i dokazanim čudima, još uvijek nije svetac?

Kanonizaciju očekujem uskoro jer Alojzije Stepinac jest svetac. Iznova treba naglasiti kako on nije svetac zbog svojega uzornoga života, učenosti, pobožnosti, duboke teološke intuicije i istančane duhovnosti – što je neosporivo krasilo Stepinca – nego zbog toga što je on postao „znak osporavan“, kako je naveo starac Šimun Blaženoj Djevici Mariji prigodom prikazanja djeteta Isusa u hramu: kao što je Isus do današnjih dana bio i ostao znak osporavan, tako se autentičnost istinskih Isusovih sljedbenika očituje upravo u tome. Koliko je bl. Stepinac osporavan od 1941. kad je započeo kritizirati ustaški režim i njegove zločine kako bi ih odvratio od zla! Treba istaknuti da je Stepinac bezrezervno podržavao hrvatsku državnost, ali nema ni jednoga dokaza da je Stepinac podržao ustaški režim. Te stvari treba dobro razlikovati i ne dopustiti naivne optužbe o njegovoj suradnji s ustašama. Oni koji to navode svoje inkriminacije tobože potvrđuju time što se Stepinac susreo s poglavnikom Antom Pavelićem, pri čemu prešućuju da se isto tako susreo i s kraljem Aleksandrom, princem Pavlom, a nakon rata također s Vladimirom Bakarićem i Titom. Ono što bi trebalo artikulirati vezano uz Stepinčevu kanonizaciju jest neprestano isticanje da je Stepinac na neki način svjedok pobjede Katoličke Crkve, njezine pobjede nad fašističkom, nacističkom i komunističkom ideologijom koje su uzrokovale najveću povijesnu tragediju na globalnoj razini. Pobjede praštanja i svjedočanstva da je žrtvom svojega života na neki način ograničio spiralu mržnje i nasilja. U tom srazu Crkve s bezbožnim ideologijama Stepinac je postao znak ovoga trenutka povijesti i zato je iznimno važno da ga se proglasi svetim: ne zbog njega nego zbog nas. U trenutku kada su se u svijetu pojavile dvije najveće zločinačke ideologije: nacizam predvođen Hitlerom i komunizam predvođen Staljinom, Stepinac se kao trijezna katolička misao usprotivio i nacizmu i komunizmu. Iako mu se do danas spočitava zašto nije izabrao put „čistih ruku“ u smislu odbacivanja svake suradnje s ustašama, on se naprotiv angažirao u konkretnom povijesnom trenutku danomice apelirajući kod tadašnjih vlasti te na taj način spasivši tisuće Židova, Hrvata, Srba, čak i komunista. Stepincu je bilo važnije spasiti barem jedan ljudski život nego da stekne ugled time što će sačuvati svoju političku čistoću. Dolaskom komunista na vlast nakon rata 1945. on nastavlja istim putom ukazujući i njima na nedopustive zločinačke radnje u smislu ubijanja svećenika i vjernika, oduzimanja imovine, likvidacija katoličkih škola, tiska i sl. Kad govorimo o tome komu nije u interesu Stepinčevo proglašenje svetim, možemo se nakratko vratiti na razdoblje od završetka rata do njegova uhićenja 18. rujna 1946. Započela je jedna neviđena medijska haranga kao uvertira u Stepinčevo suđenje. Naime, od svibnja 1945. do listopada 1946. u vodećim hrvatskim dnevnim („Vjesnik“ i „Narodni list“) i tjednim („Naprijed“ i „Kerempuh“) tiskovinama objavljeno je više od 1400 negativnih, klevetničkih i propagandnih priloga koji su se odnosili na nadbiskupa Stepinca i na Katoličku Crkvu u Hrvatskoj. Upravo nevjerojatno zvuče ovi podatci. Iz njih vidimo koliko je trebalo truda, energije i sredstava da se pokrene ta klevetnička hajka na Stepinca, koja nije prestala do današnjih dana. Kao što je tadašnjemu jugoslavenskomu vodstvu smetala Stepinčeva bezrezervna opredijeljenost za slobodnu i neovisnu hrvatsku državu, ne mislimo tu na Pavelićevu marionetsku državu koju on nije podržavao, tako i danas smeta upravo tim snagama kojima je neovisna Hrvatska trn u oku.

Koji su ključni događaji koje biste izdvojili iz Stepinčeva djelovanja u svojstvu zagrebačkoga nadbiskupa?

Iako se Stepinca i njegov život često komentira iz političkoga aspekta, koji ne uzima u obzir da se bez jednoga dubokoga vjerničkoga i teološkoga promišljanja ne može ni blizu sagledati njegov habitus, izdvojio bih dva događaja koja držim ključnim iz više razloga. Prvi od njih dogodio se 25. listopada 1942., na svetkovinu Krista Kralja, u katedrali. U trenutcima kad Europa i svijet hropću i strepe pred Hitlerovom tiranijom, ustaje Stepinac i bez imalo krzmanja podiže glas protiv fašističkoga i nacističkoga terora, njihovih rasnih zakona i moralnoga zastranjenja: „No ta raznolikost ne smije biti izvorom međusobnog uništavanja. Jer treće što tvrdimo, svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili Crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili ponosni Arijci imadu jednako pravo da govore: 'Oče naš koji jesi na nebesima!' (Mt 6,9). A ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati? Svi narodi bez razlike kako se zvali imadu jednaku dužnost, da se udaraju u prsa i da govore: 'I otpusti nam duge naše, kao što i mi otpuštamo dužnicima našim!' (Mt 6,12).“ Drugi i ne manje važan događaj označava objava pastirskoga pisma katoličkih biskupa Jugoslavije od 20. rujna 1945. godine, koji je u tom trenutku predstavljao jedini otvoreni glas protiv komunističkih progona i nasilne ateizacije. Komunistički režim doživio je to kao iznenadnu pljusku koju mu nisu mogli oprostiti. Godinu dana poslije toga, na namještenom sudskom procesu u posljednjoj točki optužnice kao veliki Stepinčev krimen upravo se navodi sadržaj te biskupske poslanice iz rujna 1945. godine. Ova dva Stepinčeva iskoraka toliko nadilaze okvire hrvatskoga naroda te se usuđujem ustvrditi kako je svojim herojskim činom podizanja glasa protiv nacizma i komunizma Stepinac zapravo spasio obraz čitavoj kršćanskoj civilizaciji. Kao što sam već spomenuo, Stepinac nije velik zbog podnesenoga mučeništva, svojih krjeposti, humanitarnih i karitativnih postignuća, čak ni zbog toga što je oprostio svojim neprijateljima koji su ga nevina osudili, zatvorili kao kriminalca i trovali. Stepinac je velik zbog življenja integralnoga kršćanskoga ideala. Uistinu, kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. Dojam je kako uopće nismo dovoljno svjesni Stepinčeve veličine jer se neprestano ponavljaju napadi na njega kao neprekidno suđenje: od osuda ustaških vlasti i prijetnji atentatom, preko komunističkih sudskih progona i neviđene mržnje koja je preko tadašnjih medija i boljševičkih sljedbenika godinama izmišljala najogavnije laži o njemu, pa sve do naših dana kad je Stepinac ponovno izručen u ruke ljudima koji su nemilice bacali na nj drvlje i kamenje, bez ijednoga racionalnoga dokaza ili argumenta, držeći se starih kleveta i laži. Također i najnoviji događaji vezani uz rad mješovite komisije pokazaše kako je Stepinac kamen spoticanja za sve one koji žele svoju budućnost graditi bez Boga i istine.

Je li i rad mješovite komisije koju je inicirao papa Franjo bio svojevrsna „kvaka 22“ jer nije postignut pomak između dviju Crkava, a nije ni politički pomoglo približavanju Vatikana Ruskoj pravoslavnoj Crkvi, s obzirom na rusku agresiju na Ukrajinu?

Sablazan podjele kršćana trajna je bol i tema koja stoljećima intrigira kršćane tragom one Kristove želje da svi budu jedno. Danas Katolička Crkva zastupa gledište kako katolici trebaju biti što vjerniji Kristovoj riječi koju propovijeda Crkva, te isto tako da pravoslavna braća trebaju biti što revniji pravoslavci bez imalo primisli o potrebi nekoga preobraćanja ili konverzije. Zajedništvo se može ostvariti samo zajedničkim približavanjem Kristu i njegovoj Istini. Mnogi su pape prije Franje pokretali procese približavanja te u tom surječju treba tumačiti i osnivanje i rad ove mješovite komisije vezane uz Stepinca. O radu komisije nisu iznesene neke iscrpne informacije, osim što je ostao dojam da je Srpska pravoslavna Crkva pokušala iskoristiti povjerenje koje im je darovao papa Franjo kako bi iznova artikulirala neke stoljetne mitove o tobožnjoj negativnoj ulozi Katoličke Crkve i Stepinca u događajima tijekom Drugoga svjetskoga rata, optužujući Stepinca, a time i Crkvu, za sudjelovanje u zločinima i suradnji s ustaškim vlastima. Nakon zajedničkoga rada navedene komisije i najava o tobože novim dokazima protiv Stepinca, kasnijega inzistiranja da im se omogući ulazak u Vatikanski arhiv, SPC je zadržao svoje početne pozicije. U međuvremenu se dogodio tragični rat i agresija na Ukrajinu izazvavši novi raskol u pravoslavnom korpusu, pri čemu je SPC ostao na bezrezervnoj potpori RPC-u. Također je gotovo neopaženo prošla vijest da je SPC izgubio sudski spor koji se vodio od 1995. u Parizu nakon što je podnio tužbu protiv listova „Liberation“, „Le Monde“ i „Le Figaro“ zbog tekstova u kojima je SPC optužen za potporu etničkomu čišćenju i zločinu genocida tijekom rata u BiH. To je jamačno jedinstven pravorijek u svijetu kojim se jedna crkvena institucija u jednoj presudi osuđuje za sudioništvo u ratnim zločinima. Iz svega toga možemo zaključiti da se započeta inicijativa pape Franje o približavanju Crkava nakon aktualnih događaja čini daljom nego ikad, ali kako je u više navrata isticalo crkveno učiteljstvo, to će biti događaj koji se ne će moći postići bez Božje intervencije. Na žalost, Stepinac je ponovno bio taj koji je morao biti „žrtvovan“, ali iznova se daje svjedočanstvo o kakvom se gorostasu radi, pa taj Papin potez gledam iz tog surječja.

Jesu li odjeci Vaše knjige, odnosno magistarskoga rada, naveli na moguće pisanje nastavka ili produbljivanje teme?

Teme vezane uz lik i djelo kardinala Stepinca inspirativne su i u javnosti ih svako malo možemo vidjeti. Postulator postupka za proglašenje svetim blaženoga Alojzija Stepinca dr. Juraj Batelja objavio je zavidan broj različitih publikacija o Stepincu, a u posljednjih nekoliko godina izišla su iznimno važna i vrijedna izdanja različitih autora poput Gordana Akrapa, Esther Gitman, Ratka Perića i dr. Dakle, članaka, knjiga, čak i dokumentarnih filmova imamo u zadovoljavajućem broju i kvaliteti, što ne znači da ne treba nastaviti daljnja publiciranja i istraživanja. Međutim, u ovom trenutku čini mi se važnijim kako već postojeće publikacije približiti vjernicima i čitateljstvu izvan znanstvenih i teoloških krugova. Napose našim mladima u srednjoškolskoj i studentskoj populaciji. Inače, mišljenja sam da bi naša Crkva, kao i ona u Europskoj uniji, cjelokupni svoj fokus sada trebala okrenuti na mlade. Gledajući doticaje s duhovnim sadržajima od vrtića do studenskih uzrasta, jer i sam imam djecu u tim godinama, dojam je da ostajemo bez mladih u smislu da su drugi sadržaji posve okupirali njihovu pozornost. Vraćajući se na sumorno ozračje o kojem sam govorio u uvodu razgovoru, trebamo se svi upitati – govoreći evanđeoskim riječima – jesmo li mi vjernici laici i prezbiteri postali sol koja je obljutavila i koja nije ni za što dugo nego da se baci, jesmo li prestali biti onaj segment koji čuva cijelo društvo od izopačenja i pokvarenosti. Je li svjetlo vjere totalno zamračeno kad se ovakva tama spustila na suvremeni svijet modernih pogana? Jesmo li upali u totalnu apatiju misleći samo na sebe s uvjerenjem kako se današnji izgubljeni naraštaji suvremenih pogana ne mogu obratiti? Ili mladi naraštaji ne prihvaćaju naše za njih nerazumljive, preozbiljne i dosadne prodike? Vidimo po našim gradovima da su u radu s mladima aktivne one župe gdje postoji neki entuzijast, svećenik koji na temelju svojega rada i karizme okuplja te male skupine mladih koje čuvaju i očuvat će pradjedovski žar vjere. Mislim da je nužno da se na razini Hrvatske biskupske konferencije žurno pronađe nova paradigma pastorala za mlade, rabeći iskustva iz otačke teologije, ali i najnovijih svetaca poput bl. Carla Acutisa kojega nazivaju web-misionarom i svetcem u trapericama. Ako jedna pop-zvijezda može imati nekoliko milijardi pregleda samo jednoga glazbenoga spota, zar to ne može biti poticaj nama u Crkvi da iziđemo u virtualni svijet u kojem naši mladi dnevno borave barem nekoliko sati. Postavlja se pitanje čime privući pozornost današnjim mladima. U svojoj glasovitoj knjizi „Povijest Kristova“ poznati obraćenik Giovanni Papini piše kako je najdublja ljudska potreba ona za svojim Stvoriteljem (kao što riba ne može živjeti bez vode, čovjek ne može živjeti bez Boga). Tako gladan misli da traži hranu, a zapravo traži Krista; siromah misli da traži bogatstvo, a zapravo traži Krista; slijepac misli da traži ozdravljanje, a zapravo i on traži Krista. Prenesemo li ove duboke misli o žudnji svake osobe da nađe utjehu, smiraj, smisao, na današnje mlade, onda možemo reći da ne traže mladi provede, razbibrige, plitke spotove i virtualno druženje sa svojim idolima, nego su ipak mnogo dublji razlozi njihovih traženja. Važno je produbiti platformu za mlade, ujediniti krug mlađih svećenika i laika koji će biti suvremeni evangelizatori i ući u virtualni svijet u kojem satima boravi sve veći broj ljudi. Pokušati predstaviti Stepinca na drukčiji, a prihvatljiv način u smislu filmića na TikToku, poruka na Twitteru ili Facebooku, snimljenih svjedočanstva osoba koje imaju iskustvo i znanje vezano uz njegov život. Sumorni brojevi pokazuju da su HBK i biskupske konferencije cijeloga EU-a već odavno izgubile korak sa suvremenim svijetom u smislu novoga posadašnjenja kako bi iznova mogli pokazati ljepotu vjere, važnost obitelji i ozračja povjerenja, ljubavi, vjernosti i svih zaboravljenih krjeposti bez kojih se životi mnogih pretvaraju u očajno traganje za užitcima. Najbolji kanal za dodir s mladima jest školski vjeronauk koji ne bi smio biti samo puko prenošenje informacija ili predmet za popravljanje prosjeka ocjena.

Možete li navesti neki primjer odnosa glasovitih povijesnih hrvatskih osoba prema blaženiku iz Krašića?

Gotovo da ne postoji važniji suvremeni hrvatski misleći čovjek koji se nije na neki način dotaknuo i Stepinca. Spomenuo bih dr. Franju Tuđmana i njegove pisane uratke o Stepincu, napose one napisane u vrijeme bivše Jugoslavije, kada se osim blagopokojnoga kardinala Franje Kuharića gotovo nitko nije usuđivao javno izići s tom tematikom. Najpoznatija su „Bespuća povijesne zbiljnosti“, knjiga koja je bila predmetom rasprava da bi napokon 1989. bila tiskana. Iako je odmah cjelokupna naklada od komunističkih vlasti bila zaplijenjena, nakon nekoliko mjeseci prepiski i pregovora, na koncu je puštena u prodaju i objavljena u više izdanja. Godinama nakon Tuđmanove smrti o njemu se pisalo pretežito u kritičkom tonu, na trenutke neutralno, pa sve do klevetničkih pamfleta u kojima je optuživan za autokratsku vladavinu, izdaju Vukovara, podjelu Bosne, kriminalnu privatizaciju itd. Tako je u sjeni ostala ova knjiga u kojoj se Tuđman jasno i hrabro razračunava sa svim napadima kojima je bio izložen implicite promičući svoju namjeru da braneći sebe brani Hrvatsku. Pišući o povijesnoj krivnji Katoličke Crkve, citira nekoliko publicista i političara srpske provenijencije u kojima oni optužuju Crkvu jer je utjecala na hrvatsko odvajanje od srpstva te je time postala neprijatelj Srbima zbog svojega nazadnoga klerikalizma. U nastavku se Tuđman osvrće na više knjiga srpskoga publicista Vladimira Dedijera koji promiče teze o sudjelovanju Katoličke Crkve, Vatikana u potpori ustaškim vlastima i izravnom sudjelovanju nadbiskupa Stepinca u „pokolju srpskog stanovništva“, nazivajući ga političkim i duhovnim mentorom Ante Pavelića. Na sljedećih sedamdesetak stranica Tuđman minuciozno razlaže optužbe protiv Stepinca rabeći pri tome citate iz velikoga broja knjiga objavljenih o Stepincu uglavnom u inozemstvu, te citirajući u više navrata kardinala Kuharića koji je svake godine na Stepinčevo imao upečatljive homilije. Čitajući ove stranice upada u oči studioznost, znanje i empatija koju je iskazao Tuđman argumentirano razobličujući klevete uperene protiv Stepinca. Njegova obrana Stepinca toliko je autentična, argumentirana i aktualna kao da nije pisana prije gotovo 35 godina. Još kada se zna da je to pisano u uvjetima kad se zbog toga završavalo u zatvoru, time ove riječi postaju još autentičnije i dragocjenije. Zanimljivo je, a mnogima to nije poznato, da ova Tuđmanova knjiga završava prijedlogom hrvatskomu i srpskomu narodu za međusobno pomirenje, oproštenje, poštivanje i uvažavanje, koje treba biti utemeljeno na istini i ljubavi. Ove Tuđmanove završne riječi kao da su reminiscencije nekih Stepinčevih homilija.

U kakvom je uopće ozračju suvremeni svijet, naša Hrvatska i Katolička Crkva uz Stepinčevo 2023. godine?

Gledano globalno vidimo jedan trend agresivnoga i neargumentiranoga iskoraka iz tisućljetne judeokršćanske etike u smislu poštivanja tradiciji i prirodnih zakona te jednoga psihodeličnoga stanja napetosti, ugroze i tjeskobnoga iščekivanja koje je započelo napadom na Svjetski trgovački centar (WTC) na Manhattanu u New Yorku 11. rujna 2001. Nakon toga počinje domino-efekt uznemirujućih i globalno praćenih vijesti o napadu na Afganistan, borbi protiv terorizma, krvavim terorističkim napadima diljem Europe, a zatim i velepošast i sve ono što je sa sobom donijela u smislu djelomičnoga ili potpunoga zatvaranja, agresivne promidžbe i obveznoga cijepljenja, uznemirujućih (režiranih) snimaka golemoga broja mrtvačkih sanduka te danomice ponavljanje broja umrlih – uz kombinaciju sa serijom potresa u Zagrebu i na Banovini – imamo kratku povijest horora koji su mediji poput onih apokaliptičkih biblijskih čudovišta iz Otkrivenja danomice servirali, često gušeći glas razumu te stručne i znanstvene opservacije. Kad tomu dodamo aktualni rat u Ukrajini i ekonomsku krizu koja može izazvati globalni financijski slom, uz ovaj tragični potres u Turskoj i Siriji, nije teško zaključiti kakve će biti povratne informacije. Recentna istraživanja nakon napada na Svjetski trgovački centar pokazala su da je u SAD-u došlo do eksplozije potrošnje svih vrsta medikamenta (povećanje od 300 %), poglavito iz spektra mentalnoga zdravlja, što su stručnjaci objasnili time da je za ljudsku psihu pogubno stanje stresa i ugroze koje se u konačnici reflektira kao kronični pad imuniteta. Uz eksploziju depresije, anksioznosti i panike koje su rapidno pogodile tinejdžere i djecu, koja su najbolji indikatori kakvo je stanje u društvu, ovo je stanje klasičnoga kaosa – očito kontroliranoga kaosa. S druge stane, čitamo nezamislive i nenormalne stvari vezane uz naše živote. Primjerice, u trgovini maloljetnici ne mogu kupovati alkohol, niti mogu do punoljetnosti polagati vozački ispit, što je sasvim normalno, ali s druge strane maloljetnici mogu nesmetano promijeniti spol bez suglasnosti roditelja u specijaliziranim klinikama koje su niknule kao gljive poslije kiše i na uznemirujućoj propagandi okreću golem novac. Također postabortivne pilule „za dan poslije” dostupne su u slobodnoj prodaji, gdje je ponovno stvar u novcu, ne ulazeći u dublje posljedice takvih trendova. Naravno, ovaj skandal da se djeci zabranjuje konzumirati alkohol, a s druge stane bez problema mogu promijeniti spol, teško je zdravomu razumu dokučiti kako smo pristali na takvo (samo)uništenje. U Njemačkoj je registrirano gotovo 500 tisuća prostitutki od kojih je većina doživjela brutalno nasilje, spolne bolesti i neželjenu trudnoću. Zagovornike ljudskih prava, zelene, pobornike zaštite životinja ne zanimaju istraživanja koja pokazuju da golem postotak tih žena ima PTSP, depresiju i iznimno visoki postotak suicida. U ovom sivom tonu mogli bismo nizati beskrajno mnogo primjera gdje se vidi kako društvo koje ruši svoje temelje (moral i etiku) i u kojem je sve dopušteno postaje tiranija. Cijepanje atoma (nukleusa) izaziva nuklearnu eksploziju koja uništava sve unaokolo, a poslije godinama imamo smrtonosna i štetna zračenja koja prouzrokuju jezive posljedice i mutacije. Upravo je to najbolja slika današnjega postmodernističkoga društva koje omogućuje neviđeno cijepanje nukleusa društva koje zovemo obitelj. Slično kao iz primjera s atomima, cijepanjem obitelji imamo moralnu, etičku, psihološku te za društvo smrtonosnu eksploziju i devijacije (mutacije) koje su povezene s time. Gender-agenda na koncu se pojavljuje kao proizvod takvih kretanja i sad smo u situaciji da imamo različite pokrate poznate kao LGBTIQ+, LGBT+ ili GLBT koje također proizlaze iz engleskoga jezika i koje se rabe za opisivanja i ujedinjavanja seksualnih orijentacija koje obuhvaćaju homoseksualnost, biseksualnost, transrodnost... U tom kaosu djeca su žrtve i taj trend uz promidžbu poznatih glazbenih, filmskih i inih zvijezda postaje cool i danomice se širi. Razumski se vidi kako ova agenda abortusa, rastave braka, transrodnosti ima za posljedicu drastično smanjenje broja sklopljenih brakova, a time i broja rođenih. Zapadna ekonomija, kako bi mogla zadržati postojeći standard, industrijsku proizvodnju i normalan način života, prisiljena je uvoziti sve veći i veći broj novih radnika iz trećih zemlja, čime se drastično mijenja etnička struktura stanovništva i koherentnost većine europskih država. To znači da je EU došao na raskrižje da izgubi svoj identitet, drastično i trajno ugrozi svoju sigurnost uvozom velikoga broja stranaca koji ne prihvaćaju europske vrijednosti, kulturnu i uljudbenu baštinu, što je bjelodano samouništenje. Alternativa je jednostavno zabraniti abortuse, poticati rađanje i vratiti se svojim korijenima. Ili nestanak. U takvom svijetu djeluje i živi Crkva, koja se također nalazi na raskrižju. Ili će se otvoriti suvremenom svijetu ili se zatvoriti u samu sebe u smislu salonskoga kršćanstva protiv čega je aktualni papa Franjo u bezbroj navrata usmjerio svoje kritike uporno ponavljajući temeljnu zadaću Crkve u širenju mirisa Božje ljubavi: njegovati misionarski duh kako bismo bili blizu onima koji trpe, hodati i boriti se s njima za njihovo ljudsko dostojanstvo, protiv razarajućih laži i drugih metastaza današnje civilizacije. Naravno, pred sličnim je izazovima i Crkva u Hrvata sa svojom impozantnom tradicijom i ugledom koji je stekla tijekom olovnih komunističkih desetljeća jednoumlja i tiranije kada je bila odvjetnica i tješiteljica hrvatskoga naroda. Kao i u cijelom EU-u i kod nas je vidljiv pad utjecaja koji je Crkva imala na društvo. Ako uzmemo najnovije statističke podatke u Austriji, koja ima približno devet milijuna stanovnika, Katolička Crkva broji 4.733.174 člana i navodi se da je u 2022. zabilježen pad katoličke populacije od 1,96 %, gdje je 90.808 ljudi „napustilo” Crkvu. Navedeno je da je broj onih koji su napustili Crkvu u 2021. godini bio 72.222, a optužbe za seksualno uznemiravanje bile su odlučujuće u tom razdoblju. Naglašeno je da se nastavlja smanjenje broja katolika, najveće vjerske grupe u zemlji, što je negativan trend unatrag nekoliko desetljeća u čitavoj Europi. Ako ovu sumornu situaciju usporedimo sa stanjem kod nas, možemo biti itekako zadovoljni, ali trendovi su svejedno negativni. Dojam je globalno, ali i kod nas slično, kako je Crkva stjerana u kut generiranjem stalno novih afera i sablazni koje pustoše mjesne Crkve. Mediji to rade na dnevnoj bazi, jer se svaki, ionako rijedak istup crkvenih ljudi tretira u smislu: „Što vi imate komu reći kad ste puni truleži, pedofilije, nemorala i farizejštine!“ U tako sumornom ozračju proslavljamo Stepinčevo 2023., ali, zaključno, njegov lik i djelo svakodnevno iznova treba staviti pred vjernike i širu javnost, jer je riječ o duhovnom i povijesnom velikanu.

Razgovarao: Tomislav Šovagović