Razgovor s doc. dr. sc. Jadrankom Polović

Na proljeće 2021. pokrenuta platforma „Konferencija o budućnosti Europe“ koja je građanima EU-a omogućila razmjenu ideja i mišljenja o budućnosti Europe. U međuvremenu je održano niz panela i rasprava koji su Europskoj uniji pružili uvid u promjene kakve europski građani žele.

Potaknuti uspostavljanjem višejezične platforme Konferencije o budućnosti Europe, Hrvatska udruga za međunarodne odnose – HUMS je u okviru već tradicionalne konferencije - Zagreb Forum VI održala konferenciju „Budućnost Europe u kontekstu globalnih promjena“ koja se odvijala kroz tri tematska panela u razdoblju od rujna do prosinca 2021. Ovim panelima organizatori su inicirali dijalog, otvorenu i transparentnu raspravu o društvenim i sigurnosnim izazovima s kojima se suočava EU, osobito u vrijeme pandemije. Konferencija je održana pod financijskim pokroviteljstvom MVEP-a i ima izravnu poveznicu na Konferenciju o budućnosti Europe, koju je pokrenula Europska komisija u okviru resora Demokracija i demografija koji vodi potpredsjednica EK-a Dubravka Šuica.

O rezultatima konferencije, ali i geopolitičkim aktualnostima razgovaramo s doc. dr. sc. Jadrankom Polović.

Možete li kratko predstaviti HUMS?

Udruga HUMS djeluje već 20 godina, okuplja znanstvenike i stručnjake iz područja međunarodnih odnosa i sigurnosti, naravno, i šire. Dakle, nastojimo interdisciplinarno pristupati kompleksnim društvenim izazovima kojih je sve više i koji utječu na oblikovanje geopolitičkih i geoekonomskih trendova. Ovim smo projektom, prvenstveno usmjerenim na mlade, nastojali potaknuti društvenu raspravu, usmjeriti mlade ljude na promišljane društvene stvarnosti koja je sve manje ugodna i sigurna.

Naime, Europska je unija suočena s brojnim izazovima koji ubrzano mijenjaju kvalitetu i način života njenih građana, od pandemije, migracija, terorizma, odnosa europske jezgre i njene periferije, ali i posljedica geopolitike brexita. Gospodarska je kriza nametnula problematiku demografskih trendova, socijalne pravednosti, jednakosti i međugeneracijske solidarnosti, sve to zajedno snažno utječe na stabilnost Europske unije te mijenja perspektivu njenih liberalnih vrijednosti. Zaključci rasprava tijekom konferencije pokazali su da postoje različiti stavovi koji unutar koncepta zajedničke sigurnosne politike EU-a, oko kojeg se svi načelno slažu, suprotstavljaju veće ovlasti Europske komisije s ciljem produbljivanja integracije ili federalizacije EU s jačanjem nacionalnih ovlasti država članica.

Četvrti Reich i francuske ambicije

Ambicija Europske komisije da djeluje kao geopolitička komisija povezana je s mogućnošću povećavanja strateške autonomije EU u području obrane i sigurnosti. Kako gledate na ove ambicije?

Francuska je početkom ove godine preuzela rotirajuće predsjedništvo Vijećem EU. Ideja suverenosti EU-a koju promovira Macron ili „geopolitičke komisije“ Ursule von der Leyen oslanja se na veću nadležnost središnjih europskih institucija, dakle na koncept federalizacije. Ustavnopravni okvir EU-a, sadržan u Lisabonskom ugovoru zapravo onemogućava učinkovitu provedbu jedinstvene europske obrambene politike budući da ona ovisi o spremnosti država članica da preuzmu tu obvezu.

Središnja tijela EU nemaju izravne izvršne ovlasti u provedbi obrambene politike zbog čega EU ne može postati globalno relevantan igrač koji bi se ravnopravno nadmetao ili surađivao sa SAD-om, Kinom i Rusijom. Sve to zahtijeva i promjenu Lisabonskog ugovora, čemu se protive nove članice, osobito Mađarska i Poljska, a vidjeli smo i da je zastava EU skinuta i sa Slavoluka pobjede u Parizu.

Nakon četiri godine neobično loših odnosa sa predsjednikom Trumpom, EU je s oduševljenjem dočekala dolazak Bidenove administracije vjerujući da je moguće obnoviti savezništvo sa SAD-om, te se bezbrižno vratiti u okrilje geopolitike u kojoj je NATO i dalje zaštitnik i stabilan oslonac EU-a. Međutim, stvaranje trilateralnog obrambenog pakta između Australije, Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Država – AUKUS-a, ponovno ilustrira nedostatak koordinacije Sjedinjenih Država sa svojim EU partnerima. Nakon Sirije i Afganistana, sada i u Indo-Pacifičkoj regiji. Stvaranje AUKUS-a ima snažne implikacije na francusko-američke kao i francusko - britanske odnose što posljedično ugrožava jedinstvo saveznika unutar NATO-a. Odsustvo konzultacija s europskim partnerima, te aktivno natjecanje SAD-a i UK u područjima gdje Francuska, ali i druge članice EU-a imaju ključne gospodarske i industrijske interese, ne doprinosi imageu NATO-a kao stupa europske sigurnosti i stabilnosti.

Njemačka je gotovo tri desetljeća dominirala Europskom unijom, a za razliku od mnogih koji slave razdoblje Angele Merkel, ja mogu reći da je njena politika rezultirala dubokom strukturnom krizom Unije, ali i nestabilnošću. Naime, njemački projekt imperije ili „Četvrti Reich“, kako ga je nedavno nazvao Jaroslaw Kacynski, zapravo se odnosi na novo njemačko carstvo koje upravlja periferijom ili nizom slabijih država članica. Koncept „Europa suverenih nacija“ suprotstavlja se europskoj centralizaciji ili nametnutim pravilima koja služe njemačkim interesima. Naime, još od Maastrichta vidljivo je da uspostavljene birokratske procedure EU ciljano oduzimaju moć nacionalnim parlamentima i vladama.

Odlaskom Merkel nastao je interregnum, prijelazni politički prostor koji nastoji zauzeti Macron. Francuski predsjednik još od 2018. godine zagovara stratešku autonomiju EU, ne samo na području obrane, već i ekonomski te geopolitički. Francuska je jedina nuklearna sila u Europi i Macron će iskoristiti predsjedavanje Unijom za promicanje ideje stvaranja obrambenog entiteta oko kojeg bi se trebale okupiti zemlje izvornog područja utjecaja francusko-njemačke osi - Nizozemska, Danska, Norveška, Belgija, Luksemburg i Austrija.

Stvaranje europske vojske moglo bi značiti i rezanje pupčane vrpce sa SAD-om, odnosno s NATO-om. Macron je već odavno izašao s tezom da je NATO doživio moždanu smrt, pa je s Merkel nastojao oživjeti Elizejske ugovore koji su 1963. potpisali De Gaulle i Adenauer. Ipak, zbog nepovjerenja u novu njemačku koalicijsku vladu nedavno je potpisao i tzv. Kvirinalski sporazum s Italijom koja može postati pouzdan saveznik u nadmetanju s Njemačkom, a stvaranje europske vojske podupire i Mario Draghi. Na izborima 2022. Macron će igrati na kartu vanjske politike, misao vodilja kampanje bit će obnova diplomatskog, ekonomskog i vojnog utjecaja Francuske u svijetu, specifična težina Francuske u svjetskoj geopolitici. U tom kontekstu svakako je važna i revitalizacija frankofonije kao političkog i gospodarskog subjekta u međunarodnim odnosima.

Je li moguće formiranje vojske Europske unije? Kako ojačati suradnju i obrambeni kapacitet Europe?

Ideja o stvaranju europske vojske provlači se od osnivanja Europske zajednice za ugljen i čelik, međutim upravo su ju Francuzi i Talijani tada odbili ratificirati. Europska je suradnja u području obrane i sigurnosti formalizirana kroz stalnu strukturiranu suradnju unutar PESCO-a – vojnog sporazuma 25 europskih zemalja. Ipak, mnogi smatraju kako je strategija vezana uz PESCO kontraproduktivna jer će potkopati mogućnosti NATO saveza i duplirati izdvajanja za obranu. Nesumnjivo, EU bi trebala imati važniju ulogu u području vlastite sigurnosti, međutim nisam sigurna postoji li suglasje o tome tko je neprijatelj. Jesu li to migranti i izvanjske ugroze koje pristižu s područja Bliskog istoka i Mediterana zbog čega bi se EU trebala fokusirati na svoje neposredno susjedstvo? Ili se lista neprijatelja širi na Rusiju, Kinu, pa čak i na SAD i UK? Europa je iznimno ovisna o Rusiji s aspekta energije, istovremeno je i glavni trgovinski partner Kine.

Istok i Zapad EU-a različito doživljavaju te prijetnje, vidljivo je da je EU oko sigurnosnih pitanja vrlo podijeljena. Primjerice, baltičke zemlje, ali i istočna Europa vjeruju u američku zaštitu, stoga žele ojačati, a ne oslabiti NATO. Problem EU-a je disfunkcionalna vanjska politika zbog čega nije moguće stvoriti obrambenu politiku koja bi joj bila podređena. Mađarska ili Poljska teško da će poduprijeti europsku migracijsku politiku. Unatoč činjenici da je snažna ekonomska sila, EU nema vanjskopolitički, ni geopolitički kredibilitet na međunarodnoj sceni, stoga je europski vojni projekt pod upitnikom.

Obnoviti dijalog

Posljednjih tjedana svjedočimo rastu tenzija između Zapada i Rusije oko Ukrajine. Je li moguć vojni konflikt?

Izazovi su zaista veliki, brojni su incidenti u crnomorskoj regiji, čini se da smo se vratili Mackinderovoj geopolitici s početka 20. stoljeća ili sukobu „pomorskih“ i „kopnenih“ sila. U svakom slučaju, Sjedinjene Države, a ni Velika Britanija ne žele konsolidaciju euroazijskog kopna. Da bi bila geopolitička velesila, Europska unija ne treba samo vlastitu vojsku, EU treba stabilizirati odnose s Rusijom. Do 2014. godine EU i Rusija su razvijali partnerstvo u sektorima sigurnosti, trgovine, energetike, istraživanja, obrazovanja i kulture. Rješavanje sukoba na Bliskom istoku, uključujući i borbu protiv terorizma, te obnova sporazuma o neširenju nuklearnog oružja u Europi bili su u fokusu zajedničkog interesa. Stoga bi, unatoč snažnim trenutnim napetostima, bilo značajno obnoviti dijalog i sva otvorena pitanja riješiti diplomacijom.

Iz diplomatskog procesa koji se tiče sprječavanja mogućnosti izbijanja vojnog sukoba velikih razmjera u Ukrajini, EU je gotovo isključena. Rusija je nacrt ugovora o sigurnosnim jamstvima dostavila američkom veleposlanstvu u Moskvi. Dakle, ruska vlada pregovara s američkom administracijom oko europskog problema. Rusija je podvukla crvene linije i zatražila zaustavljanje proširenja NATO-a na istok – na Ukrajinu i Gruziju, trajno zamrzavanje daljnjeg širenja vojne infrastrukture saveza (vojne baze i sustavi ofenzivnog naoružanja) na bivšem sovjetskom teritoriju, prestanak vojne pomoći Zapada Ukrajini i zabranu projektila srednjeg dometa u Europi.

Budimo realni, Rusija je prvi put u povijesti stekla ključnu vojno-tehnološku dominaciju nad Zapadom zbog čega obuzdavanje Rusije vojnim, ali i hibridnim metodama zapravo ne funkcionira. S druge strane, ni Rusija nema razloga za zadovoljstvo, približavanje NATO-a njenim granicama je ugrožava. Vidljivi rascjepi u transatlantskim odnosima između vodećih zemalja EU - Francuske i Njemačke, EU-a i Poljske odnosno Mađarske, ali i EU-a i SAD-a postaju opasni. Postavlja se pitanje svjedočimo li „raspadu Zapada“ kao relativno kohezivne geopolitičke konfiguracije, sve unatoč činjenici da je još uvijek na djelu globalni međunarodni poredak koji se još od 18. st. temelji na hegemoniji Zapada. Ne zaboravimo iskustvo prošlosti - ovakve krize uvijek su se rješavale ratovima, zato se što prije trebamo vratiti diplomaciji.

Što su uzroci demokratskog deficita unutar Europske unije i kako ih otkloniti? Naime, sve veći broj građana EU-a osjeća se isključenim iz političkog odlučivanja. To je jedan od najozbiljnijih izazova koji je bio tema jednog od panela konferencije.

Krizu COVID-19 prati zamjetna eskalacija prosvjeda diljem svijeta. Izbijanje demonstracija u zemljama članicama EU-a ukazuje na duboko razočaranje građana koje se ogleda u gubitku povjerenja u društveni ugovor koji oblikuje odnose između nacionalnih vlada i građana, ali i odnose između EU-a i građana. Već je financijska kriza 2008. godine istaknula njegove nedostatke, a politički i gospodarski prosvjedi koji su uslijedili zahtijevali su da vlade riješe sve veći jaz između nemjerljivo bogatih i osiromašenih građana. Činjenica je da su i autoritarni i demokratski čelnici u cijelom svijetu jednako odgovorili na financijsku krizu - više neoliberalnih politika, poput fiskalne štednje i privatizacije usluga u javnom sektoru. Takvi su izbori za kojima je posegnula i EU napustivši koncept države blagostanja zakomplicirali situaciju.

Iako su mnogi prosvjedi usredotočeni na pandemijske mjere, njihova prava priroda ogleda se u prosvjedima protiv nesposobnosti vlada da služe većini građana. Ta nesposobnost postaje vidljiva kroz rastuću moć ekonomskog monopola, zapravo dominirajući politički utjecaj korporacija i financijskog sektora, stalni rast ekonomske nejednakosti koju podržavaju politike nacionalnih vlada, ali i EU-a.

„Zaključani“ birokratizirani sustav Europske unije kao Četvrtog Reicha našao se u izravnoj koliziji s narastajućom pobunom koja trese polarizirana društva EU-a. Ljudi pružaju masovni otpor ne samo nelogičnim pandemijskim mjerama, već prosvjeduju i zbog razarajuće nejednakosti. Društvena fragmentacija posljedica je urušavanja socijalnih sustava i njihovog podređivanja isključivo profitu, a primjer je zdravstvo.

Model hipefinancijalizacije javnih usluga u europsku državu blagostanja (welfare state) implementirale su Sjedinjenje Države. Uspostavljeni sustav zaključao je Europsku uniju i iako je svima jasno da su reforme nužne, činjenica je da vrlo uski krug političke i financijske elite izvlači nemjerljivu korist iz ovakve društvene realnosti, zbog čega su spremni zaustaviti svakoga tko pokuša ugroziti njihove interese. Ipak, rasprava je potrebna! Vjerujemo da smo ovom konferencijom tome doprinijeli.

Razgovarao: Davor Dijanović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.