Razgovor s Marijanom Opačkom, novinarom i glavnim urednikom portala „Otvoreno“

Slučaj smrti malene Nicoll zgrozio je Hrvatsku te postavlja čitav niza pitanja o funkcioniranju sustava i odgovornosti nadležnih osoba. Približavaju se lokalni izbori, Mamić prokazuje hrvatsko pravosuđe, i dalje svjedočimo verbalnim ratovima Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića, a korona-kriza ne pokazuje znakova da će tako skoro prestati. O ovim pitanjima razgovaramo s novinarom i urednikom Marijanom Opačkom.

Hrvatsku je zgrozio slučaj smrti malene Nicoll koji je nametnuo niz pitanja o odgovornosti nadležnih socijalnih službi i resornog ministarstva. Na žalost, čini se da su i ovakvu tragediju određeni krugovi nastojali iskoristiti za jeftine politikantske i ideološke poene. Kako komentirate ovaj slučaj? Na kome leži odgovornost?

Nažalost, mnogi će pokušati na ovome zaraditi političke bodove, a neki će pokušati progurati zapadnu agendu kako je za dijete sve bolje od biološke obitelji. I dok postoje slučajevi, poput ovog, gdje je djetetu bolje kod udomitelja, takve agende mogu dovesti onda do uzimanja djece iz obitelji više iz nekih ideoloških razloga nego stvarnih.

Odgovornost na ovom slučaju leži na svakom socijalnom radniku i liječniku s kojim je ova curica bila u kontaktu, a koji nisu na vrijeme reagirali. Naime, Hrvatska i Hrvati odbacili su pojam osobne odgovornosti, a koji se savršeno ogleda u ovom primjeru.

Ne želeći ulaziti u sukobe, verbalne ili bilo kakve druge, socijalni radnici odluče ići linijom manjeg otpora, dijete prepuste obitelji, drže se osnovnog dijela zakona, bez obzira na to što im taj isti zakon daje mogućnosti da dijete zaštite.

Onda se sakriju iza sustava nadajući se da ovakvog tragičnog kraja neće doći. Dakle, nije samo sustav u pitanju već i to što u sustavu više nema principijelnih, odgovornih ljudi koji vole raditi svoj posao. A do toga je dovelo tri desetljeća namještanja poslova unutar sustava rodijacima, netjacima, stranačkim drugovima, zbog kojeg je prava struka digla ruke.

Da ne govorimo da je sustav onemogućio udomiteljima da se stvarno brinu o toj djeci. Tako ona provode svoje djetinjstvo po domovima, jer je dovoljno da se majka ili otac, recimo narkomani, potpuno nesposobni brinuti se za dijete, može jednim pozivom u šest mjeseci zaustaviti bilo koju obitelj da tom djetetu dade pristojan dom i budućnost. Čak sam čuo za jedan slučaj gdje su roditelji beskućnici, ali nikako ne žele da im dijete ode udomiteljima.

A onda tu su i suludi zakoni koji kažu da udomitelji za svako dijete moraju, recimo, imati određenu kvadraturu stana, a po tom mislim da 80 posto obitelji s dvoje ili više djece ne bi udovoljavali tim kriterijima.

A koliko je onima koji su sustav stvarali, političarima, bitna struka, vidimo po ponašanju Andreja Plenkovića i ministra Josipa Aladrovića koji umjesto psihologa, socijalnog radnika, rehabilitatora edukatora i drugih koji uistinu poznaju probleme sustava, na sastanak dovodi spisateljicu jeftinih sapunica prema kojoj su autori meksičkih telenovela Dostojevski. Pa se pitam zašto bi se itko trudio kad je jednoj takvoj osobi dovoljno da drekne i dobije sastanak s premijerom, a neki mogu provoditi godine u sustavu, upozoravati na greške pa čak biti i disciplinirani na poslu zbog toga, a ne mogu na sastanak ni do županijskog šefa ispostave.

U slučaju malene Nicoll očito je zakazao sustav, no sustav očigledno zakazuje i mnogim drugim područjima. Prema svim relevantnim parametrima nalazimo se na dnu Europske unije, no uvjeravaju nas kako nam je zapravo nikada bolje. Kako to komentirate?

Sustav ne može zakazati. Naime, mi sustava nemamo. Mi imamo ogroman broj zakona nabacan u nekakav kvazired koji bi kao trebao predstavljati sustav. Koliko mi imamo sustav dokazuje vam to što svake četiri godine dobivamo nova ministarstva, uprave, ravnateljstva. Da sustav postoji onda bi do toga rijetko, ako ikad dolazilo.

Na dnu smo EU-a jer su HDZ i SDP i njima pripadajuće satelitske stranke onemogućile bilo kakvu privatnu inicijativu na svim područjima života, a pogotovo gospodarskim jer tamo je novac. Samo njihove, da se tako izrazim, podguzne muhe, uhljebi i slični mogu dobiti novac, mogućnost i zaštitu. Svi ostali koji su imali volje, želje, znanja, ambicije su iselili i/ili iseljavaju. U Hrvatskoj ostajemo samo mi ludi optimisti, idealisti i uhljebi.

Na dnu smo EU-a jer su naši političari najobičniji paraziti. Oni nisu državnici, u vladajućim strankama HDZ-u, SDP- u znaju sve probleme, znaju i kako riješiti te probleme, ali to ne žele iz jednostavnog razloga: izgubili bi klijentelu. Izgubili bi ono za što su prodali budućnost vlastitog naroda: malo fotelje, malo vlasti, malo novca. Naš način života. Korupcijske afere iskaču svakih desetak dana na vidjelo. Pa samo pogledajte Tušeke, Sanadere, Bačiće, Kešere i slične. Mi očekujemo od tih ljudi da nešto rade za naše dobro?

Još smo u uskrsnom razdoblju pa mi dok razmišljam o onima koji nas predstavljaju u Saboru, nosiocu naše suverenosti i nezavisnosti, ne svima, ali dobrom dijelu zastupnika, pogotovo onima iz vladajućih struktura, na pamet pada ona biblijska: "Jao vama pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Nalik ste na obijeljene grobove. Izvana izgledaju lijepi, a iznutra su puni mrtvačkih kostiju i svakojake nečistoće. Tako i vi izvana ljudima izgledate pravedni, a iznutra ste puni licemjerja i bezakonja". Kako nećemo biti na začelju svega ikad kad su nam čelnici svakog stupa vlasti, svakog dijela sustava takvi ljudi.

Unatoč nizu afera čini se da potpora vladajućim strukturama bitno ne pada. Je li razlog tome klijentelizam ili nešto drugo?

S jedne stane njihovi klijenti, uhljebi i svi ostali koji preživljavaju zahvaljujući vezama s vladajućim strukturama uvijek će na izbore izvući maksimalan broj svojih birača. To je njihovih 16-17 posto od ukupnog broja birača. Toliko onda izvuku i SDP i njegovi sateliti. Ostali su pali u apatiju. Jednostavno im se ne da, ne vide nikakvu mogućnost promjene. I to je najveća pobjeda partijskih struktura.

Moram se dotaknuti i popisa građana koji se non stop odgađa, mijenja datum kao zbog epidemije, iako se može u velikom dijelu napraviti i online. Prije više od 10 godina Ustavni sud je donio odluku da se revidiraju izborne jedinice jer u nekima je došlo do pada birača većeg od 5 posto, dok su u nekima pogotovo onima oko većih gradova, napose Zagreba, rasle. Što se dogodilo? Ništa. Državno izborno povjerenstvo, Sabor i drugi po tom ništa nisu napravili. A dovoljno je samo to učiniti da bi došlo do tektonskih promjena u sastavu Sabora, a onda i sastavljanju nove vladajuće većine.

Samo da dodam, predsjednik Državnog izbornog povjerenstva je šef Vrhovnog suda, a znamo kako se on do sad birao. U vremenu otkako je Ustavni sud donio tu odluku imali smo dvoje parlamentarne izbore, a jedne je kao šef DIP-a nadzirao Đuro Sessa. Ti izbori jesu bili legalni, ali nisu bili legitimni i ne pokazuju stvarnu volju birača.

Kako gledate na utrku za funkciju zagrebačkog gradonačelnika? Tko po Vama ima najveće izglede?

Žao mi je što je Milan Bandić preminuo prije nego je izašao na ove izbore i na njima izgubio. Bilo bi to dobro za našu političku higijenu. Utrka za ostale kandidate će biti žestoka, iscrpljujuća i iznimno polarizirana. Pravilna predviđanja u ovom trenutku je teško napraviti, ali mislim kako će se Tomaševiću potpora uskoro početi topiti, da ćemo ponovnogledati nešto slično efektu Oraha, ali i kako da do te nedjelje 16. svibnja u 19 sati nećemo moći predvidjeti ulazak bilo kojeg kandidata u drugi krug. Između nekih će se brojati razlika u nekoliko desetaka glasova.

Pratite li izbornu utrku u Splitu?

Splićani nikad nisu izabrali jednog čovjeka dva puta na mjesto gradonačelnika. Bitka se neće voditi između Željka Keruma i Vice Mihanovića kako to mnogi priželjkuju.

Čak sam uvjeren da će Mihanović odustati zbog plagijata doktorata ili da će mu to ozbiljno narušiti izglede za ulazak u drugi krug. Split bi mogao iznenaditi s izborom ove godine. To naravno ne znači ništa jer prava bitka kako u Splitu tako i svim ostalim jedinicama lokalne samouprave vodit će se za kontrolu njihovih predstavničkih tijela koja izglasavaju proračun i ostale akte.

Hoće li lokalni izbori iznjedriti ikakve bitnije promjene ili će do promjena doći tek na pojedinim područjima gdje bi mogli vlast osvojiti neovisni kandidati ili neke treća opcija koja nije HDZ i SDP?

Bitnije promjene ne, ali će pokazati određene trendove. Očekujem pad HDZ-a i SDP-a, ulazak novih stranaka u mnoga općinska, gradska vijeća i županijske skupštine koji bi onda mogli napraviti određene pomake. Barem neke lokalne jedinice izvući iz mentalnog komunizma i partijske letargije.

Onim novim strankama koje su ulagale u vlastitu infrastrukturu, širile kapilarnu mrežu ogranaka to ulaganje će se stostruko vratiti, a na tim temeljima moći će ići prema nekim novim pobjedama kako na izborima u Hrvatski sabor, tako i na onima za Europski parlament.

Iskreno se nadam da će partijski Janus, HDZSDP, doživjeti takav potop na ovim izborima da će ili krenuti u nekakvu katarzu i čišćenje vlastitih redova. Ali, nekako nisam posve uvjeren u takav rasplet događaja.

Hrvatsku ovih dana potresa „afera Mamić“. Zdravko Mamić otkriva niz detalja koji – ako su istiniti – svjedoče o dubokoj korumpiranosti hrvatskog pravosuđa. Kako gledate na Mamićevo „reformiranje“ hrvatskog pravosuđa?

Mamićevo reformiranje pravosuđa je loše. Zamislite da je Al Capone reformirao pravosuđe u SAD-u? Kako bi to izgledalo? Mamić pokušava sebe predstaviti zviždačem, ali on to nije, jer sam je rekao da je 500 tisuća eura dao sucima kako bi presudili u njegovu korist. Priznajem da je efekt dobar, drago mi je da je netko napokon progovorio i o toj sudačkoj kasti. Međutim, što to govori o nama. Trpjeli smo i trpjeli bismo korumpirani sustav i dalje da nije Mamić reagirao? Jer ovdje se ne govori o jednom sucu kao iznimci već o pravosudnom sustavu kao takvom, o kakvom sam jedino čitao u Dickensonovim knjigama.

Država je jaka i suverena, nezavisna onoliko koliko su joj pravosuđe i zakonodavci neovisni. Gore sam spomenuo Sabor kakav je, a od njega nije daleko ni pravosudni sustav. Dakle, ako idemo tom logikom, Hrvatska je sve samo ne suverena i nezavisna država. Možda i manje nego smo to bili u monarhofašističkoj ili komunističkoj Jugoslaviji.

Javnost se u posljednje vrijeme zabavlja i verbalnim eskapadama Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića. Imaju li, međutim, ti verbalni ratovi ikakvog smisla i koristi po hrvatsko društvo?

Sve ovo što Zoran Milanović danas govori mogao je i sam mijenjati. Od Tuđmanovog HDZ-a ni jedan političar nije imao toliku potporu u Saboru i u narodu kao Milanović kad je postao premijer. Ako se ne varam imao je čak 88 ruku u Saboru i mogao je mijenjati sve što je htio i kako je htio. Dakle, s ove pozicije pozivati na promjene koje je i sam mogao napraviti je licemjerno.

No bez obzira na sve to dobro je da to radi. Da je Kolinda Grabar-Kitarović pobijedila jedino bi viđali Jelenu Veljaču češće na Pantovčaku, a Sessa bi već bio reizabran na čelo Vrhovnog suda.

I slažem se njegovim načinom govora. Prošla su ta fina vremena gdje je netko trebao nešto govoriti u rukavicama. Ako ikad sad je vrijeme prije za sapun, a ne parfem. Kako god zvučale, njegove izjave su argumentirane, a i to je nešto što odavno nismo čuli od Predsjednika. Pogotovo jer se Milanović drži svojih ustavnih obveza, a ne daje obećanja ili izjave koje nisu u njegovoj moći, poput one o plaći od 8 tisuća eura i slično.

Nakon izbora nove američke administracije, ali i najave imenovanja novoga Visokog predstavnika u BiH najavljuju se moguće političke promjene u toj zemlji. Neki govore o promjeni Izbornog zakona, špekulira se o Daytonu 2, ali i mogućem ukidanju koncepta konstitutivnosti. Koliko je realno da će doći do bitnih promjena?

Mislim da do velikih promjena neće doći. BiH će dobiti novi izborni zakon po kojem se Hrvate neće moći preglasavati, ali mislim kako će kod sveg ostalog zadržati status quo. Žalosti me činjenica da nitko ne spominje fiskalnu i pravnu samoupravu kakvu imaju Katalonci, Baski ili Škoti kao rješenje za probleme hrvatskog naroda u BiH. To bi bilo najjednostavnije i najelegantnije rješenje. Postoji u EU, dio je pravne stečevine Europske unije i tome treba težiti i na tome inzistirati. Sve ostalo je pucanj u prazno. Ali mislim kako ni Plenković i njegovi ministri neće se usuditi to predložiti SAD-u i Njemačkoj, a u BiH nema pravog predstavnika Hrvata koji bi samostalno mogao krenuti s tom idejom. Dragan Čović je sve samo nije osoba koja bi trebala predstavljati Hrvate na bilo kakvim dogovorima.

Korona-kriza i dalje je središnje pitanje u Hrvatskoj i svijetu. Kako gledate na prijepora oko nabave cjepiva? Hoće li „novo normalno“ ipak malo duže potrajati?

Prijepori oko cjepiva su nastali jer nitko u EU ne razmišlja tržišno. Niti ih tako razmišljanje zanima. Kako Izrael, SAD i Velika Britanija nemaju problema s nabavkom cjepiva? Nabavu su vodili trenutni ili bivši šefovi sigurnosnih službi, plaćale su i duple cijene ako je i kad je trebalo i cjepivo je stizalo u urednom roku i količinama. Europski komesari su pokazali da u globalnim krizama nemaju nikakav mehanizam po kojem bi radili, da o svemu odlučuje njemački kancelar i da ako ona ne spasi stvar nitko ne može. Naravno, oni će sve svaliti na nacionalne vlade kako bi i dalje propagirali svoju tezu da samo federalna EU može nešto raditi, što je oksimoron samo po sebi.

Europska unija u ovom obliku u kojem su ga nametnuli zemljama članicama Angela Merkel, Nicolas Sarkozy i Tony Blair, podsjećam Sarkozy je na sudu zbog korupcije, a Blair na sebi nosi oznaku ratnog zločinca zbog situacije u Iraku, samo će voditi u propast i dezintegraciju Europske unije. Četiri načela na kojima je EU izgrađena sloboda kretanja roba, sloboda pružanja usluga, sloboda kretanja radnika i sloboda kretanja kapitala već je i ranije bila ugrožena. Sjetimo se samo prijepora oko ruskog i kineskog kapitala koji bez problema može ulaziti u Njemačku ili Francusku, ali nikako u druge zemlje. Pandemija je samo to produbila.

Problem s pandemijom će potrajati dok se ne procijepimo u dovoljnoj mjeri. I to je znanstveni fakt. Usporedimo to s pandemijama gripe koje su rasle odnosno padale kad se ljudi nisu odnosno jesu u dovoljnoj mjeri cijepili.

Ono što mene zabrinjava su određene intencije nekih političara i javnih osoba koje pokušavaju ovo iskoristiti kako bi sebi prigrabili veću moć poput njemačke kancelarke Merkel koja je spremna ugroziti njemački federalizam, kojeg je jedino Adolf Hitler bio uklonio, a sve kako bi kao ona i njena federalna vlada mogli bolje reagirati na pandemiju. Takve stvari se događaju u mnogim zemljama članicama EU, Merkel je samo jedan primjer i toga se trebamo pribojavati.

Razgovarao: Davor Dijanović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.