Razgovor s mr. art. Evom Kirchmayer Bilić, pijanisticom i profesoricom na Muzičkoj akademiji u Zagrebu

U hrvatskom narodu posljednjih godina zavladali su apatija i rezignacija. Političari svojim postupcima kao da se natječu u tome kako Hrvatima ogaditi vlastitu državu, a mediji šire samo loše vijesti bez isticanja pozitivnih primjera (kojih ima) iz života u Hrvatskoj. Koliko opisano stanje i nedostatak jasnih vrijednosnih orijentira uz lošu ekonomsku situaciju potiču iseljavanje iz Hrvatske?

Svi pojmovi istaknuti u Vašemu pitanju precizno opisuju stanje u Hrvatskoj. Da, ključnim držim upravo nedostatak vrijednosti, u čemu mediji igraju itekako važnu ulogu, a što rezultira apatijom i rezignacijom među brojnim ljudima.

Ukoliko svakodnevno pratite medije, uvidjet ćete dakako nedostatak isticanja i predstavljanja vrijednosti, nedostatak Eva K. Bilićživih primjera, uzora, ljudi, koji itekako svjedoče i žive vrijednosti svakodnevno. No, ako ih na samo nekoliko dana ne pratite i sami potražite vrijednosne okvire, vjerujte, ima ih, naći ćete ih. Nažalost, u medijima ne nailazimo niti na pojmove, a kamoli na značenje pojmova ili ljude koji svjedoče riječi kao što su vrline, krjeposti, čast, poštenje, mudrost, zahvalnost, poniznost, razboritost, hrabrost, odgovornost, služenje, čestitost, odanost, nada, ustrajnost, dostojanstvo, suzdržljivost. No, zaista, među nama žive brojni iznimno kvalitetni i uspješni pojedinci, obitelji, zajednice, djeca, mladi, odrasli i stariji... Zasiguno ne slučajno, tu sliku Hrvatske stvarnosti mediji ne šire i ne promiču, naprotiv, prešućuju ili ignoriraju.

Zamislimo da nas nekoliko dana obasiplju vijestima o brojnim natjecanjima državnim i međunarodnim, koja se tijekom godine odvijaju u Hrvatskoj, te da su dio svakodnevnih razgovora uspjesi i rezultati mladih pijanista, te da Hrvatska vidi uzor u primjerice mladom pijanistu Ivanu Krpanu, Aljoši Juriniću, Martini Filjak, Moniki Leskovar i njihovim obiteljima, ili violinistici Katarini Kutnar i njezinoj obitelji, trubaču Luki Buljanu, sopranistici Dariji Auguštan, pijanistima Ivanu Vihoru Krsnik Ćoharu ili Marijanu Đuzelu i još tolikim mladima, samo iz područja glazbe...? Zatim, o uspjesima učenika na svim područjima, od humanističkih i prirodnih znanosti, preko umjetnosti i športa, o zajednicama i pokretima mladih koji se okupljaju, razmišljaju, djeluju i mole u brojnim katoličkim i drugim udrugama...

U temeljima svih njihovih uspjeha jest pojam od kojeg se u suvremenom svijetu, usuđujem se reći, i najviše bježi, i Hrvatskanedovoljno ga se čuje i susreće, a to je: žrtva, odricanje. U konačnici, kad zbrojite sve što je uloženo u uspjeh, pa i onaj svakodnevni, najmanji i onaj naoko najveći, doći će se do riječi Ljubav. Stoga se pojam žrtve i ljubavi poistovjećuju, one se prožimlju, obuhvaćaju, jedna o drugoj ovise, jedna uz drugu hode, jedna drugu slijede. To nam je Krist pokazao. Opiranje nametanju svega onoga što nam danas nameće 'svijet', zapravo je svjesno prihvaćanje žrtve iz ljubavi. To je uostalom i poruka i smisao kršćanstva.

Pomno prateći i promatrajući povijesna zbivanja i društvene mijene proteklih nekoliko desetljeća, ne možemo se oduprijeti dojmu da je svo vrijeme na udaru upravo ljudski život i sve je usmjereno protiv života i obitelji, te se u sve pore našeg svakodnevnog života i društva, posebice djece, pod maskom lijepih riječi, suptilno nameću nevjerojatne, izvrnute pojave i destrukcije Čovjeka - posebice u obitelji, temeljnoj stanici ljudskog društva i čovječanstva. Moćni pojedinci, zacijelo opijeni lakomošću, svoju časnu službu koriste za obmanjivanje nedovoljno upućenih i u moru UdarPomno prateći i promatrajući povijesna zbivanja i društvene mijene proteklih nekoliko desetljeća, ne možemo se oduprijeti dojmu da je svo vrijeme na udaru upravo ljudski život i sve je usmjereno protiv života i obitelji, te se u sve pore našeg svakodnevnog života i društva, posebice djece, pod maskom lijepih riječi, suptilno nameću nevjerojatne, izvrnute pojave i destrukcije Čovjeka - posebice u obitelji, temeljnoj stanici ljudskog društva i čovječanstva.informacija, često ostajemo zakinuti za pravo znanje i mudrost. ('Moj narod gine jer nema znanja - 'Hoš 4,6). 'Hrvatska se danas brani znanjem i poštenjem', rekao je dr. Zlatko Tomašić, hrvatski dragovoljac i dječji kirurg, čiju smo prvu obljetnicu iznenadne smrti obilježili uoči blagdana Svih Svetih.

Svjesno nam uništavaju duh, unutarnju snagu, ponos, zajedništvo - sve one vrijednosti i vrline koje su devedesetih Crnobile temeljno obilježje ponajprije hrvatskih branitelja i cijeloga hrvatskog naroda i donijele nam neovisnost, slobodu, državu. Prikazivanjem Hrvatske kao odbojne i nepoželjne države za život, reklamiraju i potiču odlazak ljudi iz Hrvatske. Negativne pojave postoje dakako, njih vidimo svako u svojoj okolini; njih treba prepoznati, a potom i otkloniti, te nastojati ne ponavljati ih.

Problem postaje kada nenormalne situacije, zbog nekažnjavanja postupaka i ne snošenja posljedica, postaju 'normalne' i prihvatljive, sveprisutne, te se ne otklanjaju. U tome vidim razlog odustajanja mnogih od ostajanja ovdje u Hrvatskoj – odustaju ljudi u naponu snage, u najboljim godinama, a pokazali su iskrenu želju da zaista potaknu, osmisle i učine dobre i kvalitetne pomake. Umorili su se, razočarali, odustali. To uistinu stvara gorak okus. Dakako da nitko od nas nije savršen, da svatko tko radi, također i griješi, to je razumljivo. No svjesno zatirati i ne otklanjati neispravne pojave čini veliku štetu, a posljedice snose naraštaji koji tek dolaze. Čim je nečiji položaj viši i odgovornost veća, tim više se posljedice naoko malih propusta, BraniteljiVeterani i branitelji jedne države odraz su i ogledalo te države - u njima se odražava i ogledanaš odnos, odnos države, točnije, onih koji su na vlasti, prema vrijednostima, slobodi, pravednosti, junaštvu, zahvalnosti, domoljublju..itekako odražavaju na životima pojedinaca. Ljude boli licemjerje, nedostatak kriterija, višestruki kriteriji, podobnost i slično, te ignoriranje, iscrpljivanje i izoliranje onih koji takve stvari primjećuju i na njih upozoravaju.

Veterani i branitelji jedne države odraz su i ogledalo te države - u njima se odražava i ogledanaš odnos, odnos države, točnije, onih koji su na vlasti, prema vrijednostima, slobodi, pravednosti, junaštvu, zahvalnosti, domoljublju..

Uistinu vjerujem da sve kroz što i moja domovina i cijeli svijet prolazi nije slučajno i sastavni je dio Božjega plana, StepinacNjegove Providnosti. Među nama živi i djeluje veliki broj malih i jednostavnih ljudi, koji u svojoj svakodnevici uspijevaju, svjedoče, mole. Oni su sjeme, svjetlo i nada. I mladi uspješni pojedinci i njihove obitelji podnose žrtvu, neprimjetno živeći tu među nama kao uzori i poticaji. Stvarnost koja nam se u medijima nameće, često nema puno veze sa stvarnošću koju živimo. Na svakome je od nas, svaki dan, odluka, hoćemo li pristati na 'teror medija' koji nam uporno truje misli, razgovore, usporavajući i zarobljavajući nas,onemogućavajući, pa i potpuno blokirajući naše (pozitivno) djelovanje, trošeći nam vlastitu energiju i vrijeme, ili ćemo svoj dan posvetiti činjenju, stvaranju, djelovanju na dobro u svemu, od najmanjeg i naoko nevidljivog. Na nama je sijati sjeme, a Bog će odlučiti kada će ono dozrijeti i donijeti ploda.

Bez obzira što nije nimalo lako, imamo divnih uzora, te ističem poruku fra Bonaventure Duda o bl.Alojziju Stepincu: „Taj njegov 'Ostajem!' ima posebnu težinu za napasti koje još uvijek traju: napustiti domovinu radi veće sigurnosti. Stepinac je čovjek nade, čovjek ostanka na svome mjestu, Stepinac je čovjek savjesti“.

A sâm bl. Alojzije Stepinac rekao je riječi koje i danas itekako vrijede: 'Karaktera danas treba više nego ikada. Treba nam ljudi koji se neće sagibati ni lijevo ni desno, već prema tome kako puše vjetar, nego ljudi, koji će stajati, kako veli riječ – kao klisura..'.

Zvonko Bušić, netom po povratku s robije, zagrebačkim je sveučilištarcima 2010. g. poručio: 'Oni kojima je BiušićHrvatska zapela u grlu, i koji se bore na sve moguće načine da bi anulirali i uništili sve ono što se postiglo u Domovinskom ratu, oni pokušavaju uništiti sve tekovine Domovinskog rata i pokušavaju nama nametnuti neki osjećaj krivnje, kao da smo mi narod koji nema pravo na sunce... Nemojte se ničega bojati jer je Bog na našoj strani, jer je priroda na našoj strani, i ljudska priroda čovjeka je ljubiti svoju obitelj, svoj dom i svoj narod... Sami sa sobom razgovarajte i postavite si pitanja: tko sam, kud idem, otkud sam došao, zašto živim i koji mi je smisao postojanja i života? Živim li samo zato što sam rođen ili ima neki dublji smisao? Što želim u ovom životu? Pamtite ta pitanja i pripazite na svoje vlastite odgovore.. Davno je još Platon tvrdio da na svijetu, i ovom životu, jedine svetinje za koje smo sigurni da su naše to su naša djeca, to su naši očevi, naši djedovi, naši preci i naš narod, naš identitet. Zato smo apsolutno sigurni da su naši. Jer doista, čovjek ako nema unutarnju snagu, ako nema živi duh, kad umre u nama ono unutarnje, onda smo živi mrtvaci...

Sjećam se, jedanput sam kao desetogodišnjak našao listić stranice iskinute iz knjige s pjesmom koja nije bila po volji tadašnjim vladarima, u kojoj je pisalo, mislim da je to Matoševa pjesma bila, - Domovino moja, tvoje sunce pada, ni mrijet za te Hrvat snage nema, dok ti tuđin majko propast sprema.. U meni se tada rodio neki prkos, ja sam tada vjerovao u te ideale, i sam sam sebi rekao „E, pa ako nema nigdje nikoga, ja ću.." i završio sam tamo gdje sam završio.I nije mi žao. Ne kukam nad svojim patnjama, jer su me te patnje naučile što je život. Nema života bez patnje. Ja vam kažem, ja vam potvrđujem da život bez ideala nije život.'

Iskustva onih koji su se školovali u inozemstvu nisu do sada kvalitetno 'ucijepljena' u hrvatsko društvo i način života

Razloga iseljavanja su, međutim, višeslojni...

Osim već navedenog, mogu dodati da su razlozi iseljavanja zacijelo višeslojni i višestruki: neke su zacijelo mediji zarazili prilozima u kojima se iščitava gađenje i odbojnost prema vlastitoj državi, neki su razočarani i demotivirani IseljavanjeRazlozi iseljavanja zacijelo su višeslojni i višestruki: neke su zacijelo mediji zarazili prilozima u kojima se iščitava gađenje i odbojnost prema vlastitoj državi, neki su razočarani i demotivirani stanjem duha i osjećajem nemoći da išta promijene, a vjerujem da nije mali broj onih, koji su, kao i svi mi, 'nasjeli' na brojne ponude banaka, dopuštanjem velikih 'minusa' na računu, zaduživanju kojem nema kraja, blokirani...stanjem duha i osjećajem nemoći da išta promijene, a vjerujem da nije mali broj onih, koji su, kao i svi mi, 'nasjeli' na brojne ponude banaka, dopuštanjem velikih 'minusa' na računu, zaduživanju kojem nema kraja, blokirani...

Još bih dodala da, kada se uspostavljao tzv. Bolonjski sustav studiranja i mogućnost prelaska/nastavka studija u Is.jeavanjedrugim državama i brojnim mogućnostima razmjena studenata, prošla mi je kroz glavu misao, o kojoj nigdje nisam uočila nikakvo upozorenje ili komentar: s obzirom da je doba studija, vrijeme u kojemu mladi ljudi oformljuju svoje obitelji, donose presudne životne odluke, a Bolonjski sustav omogućuje veliku razmjenu studenata, postoji puno veća vjerojatnost da se studenti više neće vratiti u svoju matičnu domovinu. Vidjeti i naučiti novo u drugim zemljama iznimno je vrijedno i korisno iskustvo, to je neupitno, a danas je, zahvaljujući tehnologiji, sve jednostavnije i dostupnije, no bilo bi vrijedno, kada bi studenti prenosili stečena znanja i iskustva u svoju matičnu domovinu, koja je (mi, porezni obveznici), na koncu, značajnim dijelom i financirala školovanje.

I moj je sin trenutno na razmjeni (Erasmus) u Amsterdamu, te sa čuđenjem otkriva jasnoću i logičnost sustava u koji je ušao, iznenađuje ga jednostavnost i brzina rješenja svakog njegovog upita ili zamolbe, te gotovo ushićeno zaključuje kako se njihovi modeli, mogu, ako se to želi, vrlo jednostavno mogu prenijeti, preslikati u Hrvatsku stvarnost i svakodnevicu. U inozemstvu žive milijuni Hrvata, koji su upoznali sve prednosti i nedostatke država u kojima žive, pa je znakovito, zašto njihova iskustva nisu do sada kvalitetno 'ucijepljena' u hrvatsko društvo i način života.

Hrvatsku obilježava vrlo loša demografska situacija, pri čemu problem nije samo iseljavanje, nego i negativna prirodni prirast. Mladi kao da se sve više boje ulaska u brak i odluke o podizanju djece. Kako to komentirate?

U Vašemu pitanju prvo sam uočila pojam straha: 'boje li se'?' Opet se vraćam na već rečeno; potrebito je da se (i) u Djecamedijima promiče vrijednost života i obitelji i opire strahu od (novog) Života. Podsjećam na riječi sv. Pape Ivana Pavla II. kada je izabran za papu 1978.g.: 'Ne bojte se!'. Ta poruka, gotovo zapovijed, koja se na puno mjesta spominje u Bibliji, temelj je kršćanskog življenja u radosti. Suprotnost strahu je vjera.

Poznajem i od djetinjstva sam povezana s više obitelji koje su iz brojnih obitelji, i koje i same danas imaju brojnu obitelj. Promatrajući brojnu obitelj, posebice nakon puno godina braka, u njima vidim svu žrtvu, neprospavane noći, brigu i blizinu u bolesti i veselju, promatranje odrastanja, bratskih odnosa, snagu da se prihvate sve poteškoće i nadvlada ih se strpljivošću, s-trpljenjem. Prihvaćajući žrtvu iz ljubavi, u konačnici, obitelj prima obilje blagoslova i radosti; vrijednost kojuuistinu ne mogu riječima opisati. To je osjećaj dubokoga, iskonskog i iskrenoga ganuća od kojega se svakome oči orose - suze zahvalnice što to postoji. Tek danas, s određenim vremenskim odmakom, kada je većina moje djece već u odrasloj dobi, shvaćam i vidim tu ljepotu u svojoj i drugim brojnim obiteljima, te još više cijenim vrijeme koje nam je dano, najmlađe članove obitelji i svaki naš zajednički dan.

Više smo gladni vrijednosti, nego hrane

Gdje potražiti optimizam za budućnost, kako mlade potaknuti da ostanu u domovini?

Mogu u svoje ime reći, da, brojnim nedaćama usprkos, optimizam nalazim prvenstveno i isključivo u vjeri, u Bogu i Upitnikljubavi prema Domovini, obitelji i predcima, u koju me Božja Providnost smjestila. I duboko sam uvjerena da mjesto u koje sam smještena, ukorijenjena, rođena i poslana u Život, nije slučajno. Kao što to mjesto, u koje nas je Bog posadio, kroz povijestdo danas, nije slučajno ni kod koga. Vjerujem da su tu vjeru i sigurnost u mene usadili ponajprije moji roditelji i šira obitelj. Nisu ni oni živjeli u lagodnom vremenu, naprotiv. Kao dijete sam upijala mnoge stvarnosti koje nisam razumjela, ali danas kada ih razumijem, osjećam da njihovu žrtvu ne mogu ignorirati, izdati. Bila sam, u studentskim danima, na usavršavanju u Frankfurtu, no pri samom odlasku, znala sam da ću se vratiti i da ono što naučim, želim prenijeti, vratiti svojoj Domovini.

Sadašnjost je rezultat prošlosti; danas živimo posljedice događaja iz vlastite povijesti, kao pojedinci i kao narod: desetkovani, protjerani, raspršeni, s brojnim svjetskim silnicama, više desetljeća usmjerenih protiv nas. Uzroci se nalaze u bremenitoj nam povijesti, ali i u rukama moćnika koji napredak Hrvatske uvijek iznova, neprestano, očito i svjesno usporavaju i onemogućavaju, te im odgovara nered. Često znam reći: jednostavno nam ne daju bîti, živjeti, postojati. No, još uvijek, tu smo. I uvjerena sam da nas je vjera spasila. 'Ne boj se, stado malo!' Isusova je poruka iz Lukinog Evanđelja. Naglašavam riječ 'malo'.

Kao što vidimo i znamo, hrvatski se čovjek vrlo brzo prilagodi i nije mu problem prihvatiti život u uređenim državama i sustavima. Dakle, imamo u sebi osjećaj za red i rad. Ponovo ističem, milijuni Hrvata živjeli su i žive u inozemstvu s nevjerojatno vrijednim iskustvima koja se, uvjerena sam, vrlo jednostavno mogu preslikati i prenijeti u malu Hrvatsku. Pitanje je zašto smo prihvatili ili prihvaćamo da taj red i rad ne primjenjujemo vlastitoj Domovini i kako je moguće da tako mala država, s tolikim prirodnim i ljudskim potencijalom, ne uspijeva?! Kao što sam rekla, desetljećima promatramo kršenja pravila za koja nema kazne, te je tako već nekoliko naraštaja i mladih ljudi, odraslo u sustavu koji šalje SlavonijaDakako da oni koji vode državu trebaju osmisliti sve načine kako pod hitno, čim prije i jednostavnije vraćati, a ne tjerati mlade školovane ljude i cijele obitelji iz Hrvatske, posebice Slavonije - to je primarna zadaća, jer što nam sve vrijedi ako nemamo ljude? Nikad dovoljno angažmana na povezivanju iseljenika i matične Domovine...za to dakako treba stvoriti i omogućiti preduvjete, stvarne, a ne tek na razini obećanjaporuku da se za kršenja pravila ne snosi odgovornost, posljedice. A svaki roditelj svoje dijete odmalena uči da se neposluh kažnjava i snose posljedice! I u tome je otpor, ponos, pa i prkos svih nas koji ostajemo tu gdje jesmo, spremni svjedočiti da se može, treba, a danas i mora ostati.

Sigurna sam da je svatko od nas susreo stranca oduševljenog jedinstvenim ljepotama Hrvatske. I sama sam se, zahvaljujući naravi moga posla, uvjerila u njezinu ljepotu, bogatstvo i raznolikost. Pamtim suze jednog kolege, Slavonijasvjetski poznatog glazbenog umjetnika, koji mi je pri nekoliko godina, po povratku u Hrvatsku, nakon što je ljeto proveo putujući našom obalom, drhtavim glasom rekao: 'Prošao sam cijeli svijet, a nisam imao pojma da je moja vlastita Domovina toliko lijepa!'

Dakako da oni koji vode državu trebaju osmisliti sve načine kako pod hitno, čim prije i jednostavnije vraćati, a ne tjerati mlade školovane ljude i cijele obitelji iz Hrvatske, posebice Slavonije - to je primarna zadaća, jer što nam sve vrijedi ako nemamo ljude? Nikad dovoljno angažmana na povezivanju iseljenika i matične Domovine...za to dakako treba stvoriti i omogućiti preduvjete, stvarne, a ne tek na razini obećanja.

U konačnici, mislim da smo više gladni vrijednosti, nego hrane. U današnje je vrijeme znakovit i jedan događaj koji mi je nedavno ispričao kolega: u njegovom rodnom selu u zaleđu Dalmacije, početkom 20. stoljeća, u vrijeme istinske i doslovne gladi, neki je starac bio ismijavan jer je predviđao da će u budućnosti živjeti ljudi koji će biti siti, a neće biti sretni.

Sv. Papa Ivan Pavao II. uputio nam 2003.g. u Rijeci vapaj i poziv: „Budite narod nade!'. No, još mi odzvanjaju Ivan Pavaonedavne, u listopadu 2017. izgovorene riječi mons. dr. Ivana Šaška, pomoćnog biskupa zagrebačkog, koji u propovijedi sveučilištarcima na misi sa zazivom Duha Svetoga uz početak 349. akademske godine u kojoj je duboko promišljeno tumačio Knjigu mudrosti, očinskom brigom savjetuje i moli današnje sveučilištarce: '.. sveučilišna zajednica živi od nada, snova i čežnja; živi od radosti traženja i darovanih susreta. Premda postoje okviri u kojima djeluje određena institucija, njezina je vrijednost i ljepota uvijek u oduševljenju ljudi koji ugrađuju sebe, koji se daruju drugima, koji osjećaju da se najbitnije ne može opisati planovima, programima, strategijama; koji osjećaju da je konačno mjerilo nutarnja radost koja se razvija iz povezanosti slobode i istine... dragi studenti i studentice, žarko osjećam potrebu reći vam i to da ne mislite da se polje s biserom nalazi daleko. Tražite ga u Hrvatskoj. Druga će vam polja izgledati ljepša, bogatija, privlačnija; znam da ćete biti razočarani što je na mnogim hrvatskim poljima zapuštenost, korov i neprohodno grmlje, i doslovno i preneseno, ali vama je dano da ispod pijeska, kamena i blata, štoviše – u njima, pronađete sjaj s kojim ništa nije mjerljivo. U svakoj životnoj prilici, pred svakom poteškoćom, pamtite mudrost staroga koja nas je dovela do spoznanja novosti Božje ljubavi u Isusu Kristu: Pomolih se, zavapih, zavoljeh... Gospodina, ljude, domovinu, Sveučilište. Pomolih se, zavapih, zavoljeh...'.

Druga sinoda Zagrebačke nadbiskupije

Članica ste Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije (2016.). Možete li nam reći nešto o tim aktivnostima?

Puno Vam hvala na interesu! Ovogodišnji Sinodalni hod, upravo u Godini svetog Josipa (od Hrvatskog sabora prije Druga sinoda zg nadbiskupije330. godina izabranog za zaštitnika Hrvatske), jedno je iznimno iskustvo, poslanje i prilika za cijelu Crkvu zagrebačku, a vjerujem, posebno nama laicima. Premda od djetinjstva živim u Crkvi i sa Crkvom, kao i moja obitelj, ova direktna povezanost i blizina s Njom nešto je posebno, sadrži ponizniosjećaj divljenja, poštovanja, povezanosti, privrženosti i prožimanja. I odgovornosti.Zahvalna sam za iznimnu priliku promatrati svoju Crkvu izbliza, osjetiti da sam zaista dio Nje i Njezin sastavni dio, doživjeti i promišljati ju i 'iznutra' i 'izvana', tj. na jednom mjestu čuti i vidjeti kako promišljaju Bogu posvećene osobe, svećenici, redovnici, a kakomi vjernici laici. Upravo to međusobno slušanje veliko je obogaćenje.

U brižno pripremljenim radnim materijalima vidljivo je koliko je Katoličkoj Crkvi u Hrvata, u Zagrebačkoj nadbiskupiji, stalo do čovjeka, ljudi, njezinog naroda, Crkve, u svim porama života, djelovanja. Ona brine, bdije i skrbi, Ona je uvijek tu i blizu, svjedočeći Uskrslog Krista, kroz stoljeća, ucijepljena u povijest, sadašnjost. Divno je slušati kako na temelju već pomno pripremljenih materijala svi članovi Sinode nalaze još i još prijedloga, ideja, izazova, mogućnosti. Dakako, Sinoda je hod i taj se hod nastavlja iiznova počinje, čim završe sva sinodalna zasjedanja. Tada ćemo svi imati priliku i obvezu,nastojati i truditi se odluke, preporuke i zaključkeprovoditi i djelovati. O ozbiljnosti i odgovornosti svakoga od nas u Crkvi i društvu ovisit će plodovi Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije.Koristim ovu priliku zahvaliti brojnim svećenicima, redovnicima i redovnicama, koji su me odmalena oblikovali i pratili nam mom životnom putu odrastanja i sazrijevanja.

Ministar Hasanbegović svojedobno vas je imenovao članicom Vijeća za glazbu i glazbeno-scenske umjetnostipri Ministarstvu kulture Republike Hrvatske, ali Vas je aktualna ministrica razriješila. Komentar?

Dakako da sam bila počašćena imenovanjem od strane tadašnjeg ministra kulture dr. Zlatka Hasanbegovića, te sam i tu službu shvatila maksimalno odgovorno, savjesno i ozbiljno, pomno se pripremajući za sjednice, proučivši i promišljajući svaki pojedini prijedlogprograma koje je Vijeće razmatralo. Uočila sam kako sustav funkcionira 'iznutra', te sam stoga sva svoja zapažanja, primjedbe i prijedloge zapisala i prenijela kolegama - tadašnjim članovima Vijeća, te potom, tada imenovanoj ministrici.

Predavanja na Muzičkoj akademiji

Koje bi projekte i aktivnosti istaknuli u okviru predavanja na Muzičkoj akademiji posljednjih godina?

Zaista neizmjerno volim svoj posao i često znam reći da se ponovno rodim, isto bih izabrala. Također, preda mnom i MuzičkaPredavanjaZaista neizmjerno volim svoj posao i često znam reći da se ponovno rodim, isto bih izabrala.Također, preda mnom i mojim kolegama, kako nastavnicima, pa tako i studentima, uvijek je otvoreno beskrajno područje mogućnosti, kreativnosti, istraživanja, učenja, izvođenja... I u tome je upravo sva ljepota. Što dublje istražujem, otvaraju se novi i novi 'rukavci' i svjesna sam da je to, uz moju obitelj, najkorisnije i najbolje što danas, sada i ovdje mogu učiniti, odgajajući nove naraštaje.mojim kolegama, kako nastavnicima, pa tako i studentima, uvijek je otvoreno beskrajno područje mogućnosti, kreativnosti, istraživanja, učenja, izvođenja... I u tome je upravo sva ljepota. Što dublje istražujem, otvaraju se novi i novi 'rukavci' i svjesna sam da je to, uz moju obitelj, najkorisnije i najbolje što danas, sada i ovdje mogu učiniti, odgajajući nove naraštaje.

Tijekom više od dvadeset godina djelovanja u radu sa studentima pjevanja kao njihov klavirski suradnik na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, neprestano se oduševljavam uvijek novim skladbama nadahnutim poezijom. Taj spoj riječi i glazbe koji se prožima u pripremi, kreiranju i izvođenju umjetničkog djela kojega čine glas i glasovir, nepresušno je vrelo nadahnuća. Posebno ističem kolegij Hrvatska vokalna baština kojeg radim s kolegicom prof. Kristinom Beck-Kukavčić, te smo zahvaljujući njezinom trudu i istraživanju literature, unatrag skoro 9 godina pripremili i izveli gotovo 150 skladbi hrvatskih skladatelja, nikad ili rijetko izvođenih, a studenti su po prvi puta čuli i upoznali ne samomnoge hrvatske umjetničke popijevke, nego i skladatelje.

Prošle smo akademske godine priredili veliki program posvećen pijanistu i skladatelju Božidaru Kuncu, a ove pripremamo priču o skladateljici Ivani Lang. Studentima klavira pak nastojim predstaviti i otkriti umijeće, mogućnosti i ljepotu, ponekad zanemarivane ili nedovoljno cijenjene klavirske umjetničke suradnje i cilj mi je potaknuti i njih da na svome glazbenom putu steknu što više znanja i vještina koje će im olakšati profesionalni umjetnički ili pedagoški put. Ističem da je nas umjetničkih suradnika - pijanista za pjevače i instrumentaliste u cijeloj državi Hrvatskoj tek dvadesetak, te je itekako važno odgojiti kvalitetne nasljednike u ovome specifičnome poslu. Također želim istaknutida je, zahvaljujući neizmjernoj strpljivosti, upornosti i zajedništvu svih kolega umjetničkih suradnika sa zagrebačke Muzičke akademije,nakon petnaestogodišnjeg (!) upornog zalaganja za dostojanstvo struke, bezbrojnih dopisa, obrazloženja, analiza i prijedloga, napokon 'vraćen' treći stupanj napredovanja (koji je bio ukinut prije dvadesetak godina).

Angažirani ste i u Hrvatskom slovu?

Ove godine, upravo u ovo vrijeme, navršava se 20 godina kako je objavljen moj prvi tekst u Hrvatskome slovu, a bio Hrvatsko slovoje posvećen 70. rođendanu ugledne pijanistice i pedagoginje Zvjezdane Bašić (1926.-2005.). Izborom tema za tekstove u Hrvatskome slovu nastojim barem malo doprinijeti promociji glazbenih, ali i drugih vrijednih zbivanja, koja ne dobivajuprostora u medijima. Uvijek imam na popisu, 'listi čekanja' hrpu zbivanja i sadržaja o kojima bih voljela ostaviti trajni pismeni zapis, međutim, zgusnuti obiteljski i profesionalni raspored mi to jednostavno ne dopušta. A suradnike ne mogu tražiti niti angažirati, zbog nemogućnosti financiranja. Stoga sam uvijek zahvalna svim suradnicima koji prate kulturna zbivanja, pišu i šalju svoje priloge, a posebno dr.sc. Zdenki Weber na ustrajnosti, energiji i neprekidnom angažmanu u našem tjedniku, tijekom više od dvadeset godina.

Od 2010. g. sam urednica glazbene rubrike u Hrvatskome slovu, teiz tjedna u tjedan osmišljavam i oblikujem glazbenu stranicu. Ono što me u Hrvatskome slovu sve ove godine 'drži' da ne odustanem, jest upravo potreba isticati brojne glazbene događaje i ljude koji ostaju nezapaženi ili prešućeni, istražiti i predstaviti zanemarenu, ponajprije hrvatsku glazbenu baštinu i njezine marne nositelje. Sadržaja, posla i ideja ima toliko da bi časopis, da su okolnosti normalne i zdrave, mogao imati najmanje tri stranice posvećene samo glazbi. Uz pisanje, kada god mogu, priređujem glazbene priredbe - koncerte u dvorani Hrvatskoga slova.

Prije nekoliko godina bili smo započeli s redovitim održavanjem koncerata, ponajprije mladih glazbenika i hrvatske glazbe, te smo, uz pomoć Grada Zagreba, za tu prigodu kupili pijanino. Započeli smo s mjesečnim koncertima i koncertima vezanim uz važne hrvatske državne obljetnice i blagdane, dodjele Nagrada, predstavljanja knjiga i/ili izložbi, no bez financijske i logističke podrške, nemoguće je zadržati taj tempo i ostvariti sve zamišljeno.

Aktivni se na brojnim predavanjima, tribinama i događajima iz područja kulture i djelovanja braniteljske populacije.

Jedno od prvih predavanja, koje je i mene samu potaknulo više i dublje istraživati i predstavljati kulturu i umjetnost BudućnostŽivim danas, sada i ovdje. Budućnost ovisi upravo o trenutku kojega upravo sada, danas i ovdje živim; ona je rezultat mojega 'sada'. Stoga se ne opterećujem tim pojmom, te sve stavljam u Božje ruke, Njegovu Providnost, vjerujem u snagu molitve i znam da Bog uvijek sve okreće na dobro.(manje) zainteresiranoj široj hrvatskoj javnosti, bio je poziv teatrologinje dr. Sanje Nikčević prije par godina. Bila je to divna tribina o Umjetnosti kao odrazu Božje Ljepote, te je i nama dvjema i publici bilo zanimljivo ispreplitanje kazališne/dramske i glazbene umjetnosti tijekom povijesti. S obzirom da redovito sudjelujem pri organiziranju glazbenih sadržaja u brojnim programima koje priređuju hrvatski branitelji, bila sam pozvana i u Našice sudjelovati predavanjem vezanim uz glazbu na Danima mentalnog zdravlja, u kojoj sam nastojala prikazati važnost i snažan utjecaj glazbe u životu čovjeka. Slična predavanja održala sam u Virovitici na Festivalu radosne kulture, te u Berlinu u Hrvatskoj katoličkoj misiji i drugdje.

Dakako, predavanja redovito sadrže i kraći koncertni program u kojemu nastupim i sa svojim studentima, pa i oni na taj način stječu vrijedna glazbena i ljudska iskustva. Posebno vrijednim smatram koncerte na kojima sudjeluju roditelji i djeca, braća i sestre glazbenici. To su zaista posebna iskustva i svjedočenje u samoj obitelji koja priprema koncert i zajedno s djecom nastupa, a poseban dojam takav program ostavlja i na publiku.

Više od deset godina pomagala sam okupiti, organizirati, te svirala na misnim slavljima djeca-djeci u zagrebačkoj katedrali, na kojemu bi neposredno nakon Božića, uz blagdan Nevine dječice i Svete Obitelji, misno slavlje predvodili i nakon mise kratkim se programom predstavili brojni dječji zborovi iz Zagreba i bliže okolice, a također trudim se okupljati djecu hrvatskih branitelja i voljela bih da se nastave održavati koncerti djece hrvatskih branitelja za djecu hrvatskih branitelja. Kao suautorica udžbenika za glazbenu kulturu, bila sam pozivana održati niz predavanja diljem Hrvatske na Županijskim stručnim vijećima s temama Domoljubna pjesma kroz povijest, Učenik i učitelj u glazbi, Afroamerička glazba, Glazboterapija i dr., a na poziv dr. Zvonimira Šeparovića odazvala te priredivši opširnu analizu stanja i pojava u hrvatskoj kulturi u okviru Tribina Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta.

Niz godina sam sa Studentskim zborom Sveučilišta u Zagrebu koordinirala glazbeni dio liturgijskih slavlja na misnim slavljima uz Zaziv Duha Svetoga i Te Deum zagrebačkoj katedrali, kao i na hodočašćima zagrebačkih i hrvatskih sveučilištaraca na Mariju Bistricu, a posebno mi je drago vidjeti današnji naraštaj studenata, koji se u tom smislu već sami tako međusobno povezuju i organiziraju. Zavičajne studentske udruge i klubovi posebna s vrijednost, jer oni čuvaju povezanost s rodnim zavičajem, ne samo u Hrvatskoj, nego i u Bosni i Hercegovini, priređujući vrijedne sadržaje, tribine, susrete i druženja, među njima i sudjelovanje u Koloni sjećanja u Vukovaru. Jedna od takvi također je nedavno gostovanje predstave studenata Franjevačke teologije iz Sarajeva u Zagrebu, s iznimno dojmljivom povijesnom predstavom o kraljici Katarini Kotromanić – Kosača u organizaciji Kluba bosanskih studenata.

Koji su planovi za budućnost?

Živim danas, sada i ovdje. Budućnost ovisi upravo o trenutku kojega upravo sada, danas i ovdje živim; ona je rezultat mojega 'sada'. Stoga se ne opterećujem tim pojmom, te sve stavljam u Božje ruke, Njegovu Providnost, vjerujem u snagu molitve i znam da Bog uvijek sve okreće na dobro.

Davor Dijanović

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Pon, 20-11-2017, 03:08:35

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Lijepa Naša

0063_Medvednica.jpg
Copyright © 2017 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).