Razgovor s gospodinom Zoranom Lojdlom

Poštovani gospodine Lojdl, možete li nam reći nekoliko riječi o Vašem odrastanju u Vukovaru prije Domovinskog rata?

Rođen sam 4. lipnja 1972. u Vukovaru kao najmlađe od petero djece u skromnoj radničkoj obitelji. Pohađao sam osnovnu školu „Ivan Goran Kovačić" u Vukovaru. Poslije završetka osnovne škole upisao sam srednju školu također u Vukovaru za smjer gumarskog tehničara. Riječ je bila o trogodišnjoj strukovnoj školi koja je nudila zapošljavanje u kombinatu „Borovo" koji je bio jedan od industrijskih giganata bivše države. Za daljnje školovanje nisam imao uvjeta budući su roditelji radili u kombinatu „Borovo", aono što su zarađivali nije bilo dovoljno niti za hranu, a naročito za pružanje uvjeta za dodatno obrazovanje. Cijela obitelj živjela je u malom prostoru tako da i s te strane nisu postojali uvjeti za ozbiljnije posvećivanje dodatnom obrazovanju. Kao mlad čovjek živio sam životom punim plućima, trenirao sam košarku u vukovarskom Košarkaškom klubu „Vuteks" i do početka Domovinskog rata bio sam zadovoljan svime što su mi životne okolnosti pružale. S nepunih devetnaest godina sam se prijavio u pričuvni sastav Zbora narodne garde.

Možete li reći da li se tih prijeratnih godina u gradu Vukovaru odnosno u Vašem susjedstvu primjećivalo tko je koje narodnosti, da li su u pitanju Hrvati, Srbi, Mađari, Rusini...? Kakav je bio odnos među djecom po tom pitanju?

Vukovar je jedna multikulturalna sredina i u mom susjedstvu bilo je osim nabrojanih naroda čak i Makedonaca. To je nešto što smo svi prihvaćali kao svakodnevnu situaciju u životu. Školu se pohađalo po jednom programu i nikakve netrpeljivosti osobno nisam doživio ili primijetio. Svi su slobodno govorili onako kako su naučili kod kuće. Svatko je mogao reći što je i po nacionalnosti. Ipak, osjećalo se kako je „najpopularnije" bilo biti pripadnikom srpske nacionalne manjine. Na primjer, u školi nije bilo popularno ići na vjeronauk, uvijek se propitkivalo zašto netko ide na vjeronauk uopće...

Kako se na sportskom planu mogla primjetiti podjela u Vukovaru vezano uz najpopularniji sport nogomet? Kakva je bila navijačka opredijeljenost stanovnika Vukovara s obzirom na nacionalnu pripadnost?

Po tom pitanju stvar je bila vrlo jednostavna bar unutar moje obitelji, a vjerujem da je slično bilo i kod ostalih Vukovaraca gdje je 90 % Hrvata navijala za „Hajduk", a neki i za „Dinamo". Oni koji su se osjećali Jugoslaveni ili nisu isticali svoju etničku pripadnost navijali su za neki klub iz Srbije ili Bosne i Hercegovine. Kod Srba, u to sam uvjeren, nitko nije navijao za „Hajduk" ili „Dinamo" nego su navijali za beogradske klubove „Crvenu Zvezdu" i „Partizan". Ponekad je bilo i čarki, ali nije bilo nekog značajnijeg incidentapo tom pitanju.

U samim danima stvaranja slobodne hrvatske države, da li se na ulicama Vukovara govorilo o ljudima s obzirom na njihovu političku opredijeljenost, npr. Hrvatskoj demokratskoj zajednici, Savezu komunista...?

U tom sam doba bio tinejdžer i mene su te teme zatekle. Odjednom su se kod kuće počeli voditi razgovori o o stvaranju hrvatske države. Mene je to kažem iznenadilo jer su me s obzirom na godine zanimale djevojke i košarka. Kako u mnogim životnim pitanjima, tako i u tom, uzor mi je bio moj devet godina stariji brat Željko koji je i poginuo u ratu. Tako da sam rekao da ću postupiti kao što on postupa i da će sve biti u redu jer su njegovi postupci i djela bila onakva kakva je i on sam bio osoba – izuzetno moralna i poštena. Došlo je do političkih skupova u organizaciji Hrvatske demokratske zajednice, slavilo se i tako dalje...sjećam se incidenata u kafićima u kojima je dolazilo do provokacija i tučnjave. Hrvati su vikali „ovo je Hrvatska", Srbi pak „ovo je Srbija"! U jednoj od tuča sam i sam sudjelovao. Tada sam slomio nos jednom školskom kolegi koji mi se unio u lice i vikao „kako je sve ovo Srbija i sve će to biti Srbija i ubuduće". Tako da smo u Vukovaru u vrlo kratkom razdoblju prošli put od multikulturalne sredine bez tenzija do toga da nam je netko u raspravama, uvjetno rečeno,postao neprijateljem. Ako me pitate da li su Srbi u tom periodu imali povremenih problema u tim mjesecima, možda jesu tu i tamo, ali od pijanih budala kojih ima svugdje. Oni Srbi kao i pripadnici ostalih manjina koji su taj proces nastajanja samostalne Hrvatske shvatili kao nešto normalno nisu imali nikakvih problema. Dapače, bili su prihvaćani kao ljudi koji razumiju o čemu se radi.

Da li je bilo puno takvih ljudi u Vašem susjedstvu ili je u pitanju bio zanemariv broj?

Nije se nikad znalo. Velika većina Srba je šutila i nije se htjela izjašnjavati. Kasniji događaji će posvjedočiti o njihovim namjerama. Pamtim jedan slučaj iz 1991. godine kada je već počeorat. Kao vojnik sam s hranom i drugim namirnicama dolazio do skloništa gdje je bila moja mama, gdje su bili susjedi, Srbi i svi ostali, te bih podijelio sve svima bez obzira na nacionalnost. Sjećam se susjeda, starijeg Srbina predsjednika kućnog savjeta kojem sam se obraćao s poštovanjem sa „Vi" iako sam bio u odori hrvatskog vojnika, davao mu također hranu...no taj čovjek je za mene kasnije izjavio kako sam mu gurnuo cijev u usta, prijetio mu i maltretirao ga...u pitanju je bio susjed, čovjek kojeg nikad nisam uvrijedio nego sam ga uvijek pozdravljao i govorio mu „Vi", obraćao se s poštovanjem, onako kako sam i odgojen u kući. Sa svim vrlinama i mana i danas ljudi za mene kažu da ostavljam dojam pristojnog i dobro odgojenog čovjeka. Također, po padu Vukovara, sin tog susjeda Srbina iz skloništa kojem sam davao hranu i obraćao mu se s poštovanjem se pojavio u Vukovaru kao „oslobodioc". Nadimak mu je bio Cane.

Zasjeda

Kako pamtite događaj iz svibnja 1991. ukojem su 2. svibnja hrvatski policajci upali u zasjedu u Borovom Selu te pritom ubijeni i masakrirani?

To je bio događaj koji je mene potaknuo, događaj koji je u meni napravio svojevrsni „klik". Kao i kod mog brata Željka. Mi smo i ranije razgovarali kako bismo se mogli uključiti u hrvatske snage koje su tada bile u nastajanju. Taj se događaj dogodio na svega kilometar zračne udaljenosti od mog mjesta stanovanja, Borovog Naselja. Sjećam se priča o tome kako su neki naši policajci zatočeni u Borovom Selu, vidjeli smo autobuse s našim dečkima koji kreću u akciju spašavanja. Tada sam osjetio osjećaj ponosa i gledao sam kako bih se mogao uključiti. Potrebno je istaknuti kako je pravi naziv Borovo no kako je riječ o selu, a mi smo živjeli preko puta pružnog prijelaza u Borovom Naselju tako se uvriježio naziv Borovo Selo. To je selo u kojemu žive najprimitivniji i najagresivniji ljudi koje sam ikad upoznao, a prošao sam mnoge dijelove bivše Jugoslavije i mnoge dijelove svijeta. Niti jedan kirbaj u doba mira nije prošao, a da netko nije bio izboden nožem. Smatram kako su oni namjerno bili odabrani kao okidač koji se tražio kako bi se jugoslavenska vojska iz lažnog statusa mirotvorca aktivno uključila u ratne sukobe kako bi se Hrvatska spriječila da izađe iz Jugoslavije. Poslije 2. svibnjaljudi su promijenili svoje razmišljanje. Kada smo čuli vijesti i vidjeli snimke više nije bilo sumnje što moj brat Željko i ja, ali i mnogi moji prijatelji želimo tako da smo se otišli prijaviti kao dragovoljci u Zbor narodne garde. Sutradan, 3. svibnja smo i otišli. Na mjestu prijave bilo je mnogo žurbe i strke, svi su bili pod dojmom događaja iz Borovog Sela. Rekli su nam „nemojte se sada prijaviti" pa smo nakon dva ili tri dana ponovno otišli. Dva zapovjednika su sjedila u našoj mjesnoj zajednici, jedan se zvao Zlatko Džidara, a drugi Ante Jurić. Zlatko Džidara je ubijen u zadnjim danima obrane Vukovara, a Ante Jurić je živ i danas, hvala Bogu. Njih dvojica su rekli mome bratu „ti možeš, ali mali ne može, on je premlad, biti će vremena". Uvijek sam imao neki stav i pitao zašto ja ne mogu ići, na terenu i životu sam znao voditi, bio vođa u društvu tako da me odbijanje jako naljutilo te sam ih opsovao i rekao „ako nećete vi, netko će me primiti". Okrenuo sam se da ću izaći prema vratima i onda su mi rekli da stanem i da će me uzeti, ali su me upozorili da ću tek vidjeti u što sam se upustio. Što su mi govorili shvatio sam tek kada sam doživio svoje prvo vatreno krštenje.

Kada ste doživjeli Vaše prvo vatreno krštenje?

Bio sam na barikadi na cesti koja je iz Borovog Naselja vodila prema Borovom Selu. Datuma se ne sjećam točno, vjerovatno je u pitanju dan mjeseca kolovoza 1991. U pitanju je bila kontrolna točka na Borovskoj cesti koja je vodila prema Borovom Selu.KaosVladao je priličan kaos. Da su srpske snage znale kakva je situacija mogle su puno ranije ostvariti napredovanje. Zbog ranijih mjeseci uspješne obrane kod njih je vladao veliki strah u kostima tako da se zbog toga nisu usudili krenuti naprijed čak i kada smo mi već napustili prvu crtu obrane Tog dana je TAM-ić s ročnim vojnicima JNA naletio na minu pored hrvatske barikade kod kafića „Slon" budući nije vozio po cesti nego po zelenoj površini. Uvjeren sam kako su ti ročni vojnici svjesno poslani u smrt i kako je to namjerno napravljeno. Jedan ili dvojica su preživjela i otpremljeni su u vukovarsku bolnicu gdje im je pružena pomoć i medicinska skrb kao da su u pitanju naši hrvatski vojnici. Posljedica toga jest da su tenkovi iz vukovarske kasarne došli do moje barikade, koja je bila udaljena tristotinjak metara od barikade „Slon" te da su je sravnili sa zemljom. S dečkima sam se bacio s ceste i doživio prvo vatreno krštenje te prvi strah. Nismo bili opremljeni za sukob s mehanizacijom nego smo imali lako naoružanje.

S obzirom na blizinu dviju barikada jeste li vidjeli ljude sa srpske strane na njihovoj barikadi, kako su oni bili opremljeni?

Njihova propaganda je govorila kako je u pitanju lakše naoružanje. Činjenica je kako je kod „sačekuše" u Borovom Selu upotrijebljeno oružje kojim je raspolagala JNA i potpuno je jasno kako ih je JNA jako dobro opremila. Naši dečki se nisu mogli zaustaviti s običnim lovačkim puškama, a svjedočanstva preživjelih potvrđuju kako je upotrijebljeno teško naoružanje te kako je i sama JNA sudjelovala s otvaranjem vatre po hrvatskim policajcima i transporterima što se vidjelo i po rupama na transporteru.

Kakav je slijed događaja nakon prvog vatrenog krštenja?

Vidjelo se da moja barikada na Borovskoj cesti nema smisla i nas raspoređuju, mog brata, suborce i mene, na najistureniji položaj prema Borovom Selu,već spomenuti „Slon" tik uz cestu, gdje sam proveo svo vrijeme do zadnjih dana obrane,tijekom koje smo trpili svakodnevne pješačke i tenkovske napade, sve do dana dok nije došla zapovijed da se povučemo.

Kada je došla takva zapovijed, da li je netko nešto zapovijedio ili je bilo prepušteno svakome na odabir?

Vladao je priličan kaos. Da su srpske snage znale kakva je situacija mogle su puno ranije ostvariti napredovanje. Zbog ranijih mjeseci uspješne obrane kod njih je vladao veliki strah u kostima tako da se zbog toga nisu usudili krenuti naprijed čak i kada smo mi već napustili prvu crtu obrane.

Kakva je bila organizacija vezana uz pomoć u ljudstvu, hrani i oružju? Da li je dolazila pomoć iz Zagreba, Osijeka ili Vinkovaca? Jeste li zapamtili nekoga iz drugih dijelova Hrvatske tko se istaknuo u obrani grada ili na Vašem položaju?

Želio bih istaknuti, kada se govori o Vukovaru, ne postoje riječi zahvale prema ljudima koji su napustili svoje obitelji i svoje postrojbe te došli braniti Vukovar. Tada doći u Vukovar i u Vukovaru braniti Hrvatsku je bila više stvar izbora, a ne zapovijedi. Naravno da ih mi pamtimo onoliko koliko dopušta psihičko i zdravstveno stanje. Posebno pamtim čovjeka kojeg sam uspoređivao s Rambom iz filmova, u to vrijeme prvog zapovjednika punkta „Slon". Mi smo ga svi zvali nadimkom Pop. Razmišljao sam kako se zove taj veliki čovjek i nisam mu se mogao sjetiti imena tako da sam danas nazvao desetak svojih kolega i niti oni sami nisu znali kako se Pop zove! To je zapravo tragično! Ipak sam uspio saznati kako se Pop zove – Drago Jurendić, rođen je u Bosni i Hercegovini i bio je netko tko me je svojim pogledom hrabrio i davao mi snage u teškim trenucima. On je tada bio čovjek blizu četrdeset godina.

Imate li saznanja što se dogodilo s gospodinom Jurendićem kasnije?

Ranjen je i završio je na Ovčari...Zatim, Marinko Antunović Bosanac, zvali smo ga Bosanac, čovjek koji je uništio veliki broj tenkova, srušio nekoliko aviona. Imao je ratno iskustvo, iz Legije stranaca ako se ne varam i on nas je naučio osnovama organiziranja kvalitetne obrane. Kada smo njega vidjeli kako se bori, onda smo i mi preko noći postali hrabriji i bolji ratnici. On je također imao oko četrdeset godina. Mislim da je i on pokojni, ali ne znam kako je završio...izašao je van iz Vukovara u proboju i znam da smo se sretali u Zagrebu tijekom 1992. Sjećanje me ne služi kako je Bosanac preminuo, da li od bolesti ili... Nakon što su Popa postavili na drugi položaj, došao nam je dečko iz Rijeke Damir Mršić, nadimak mu je bio Mona, jedan mladi dečko, možda 27 ili 28 godina. Bio je vrhunski čovjek i vrhunski zapovjednik. Bio je pripadnik Prve gardijske brigade „Tigrovi", kao i ostali dečki. Uglavnom su to bili dečki iz Prve gardijske. Na položaju do nas bili su sjajni dečki pripadnici varaždinskog MUP-a.

To je bio položaj isto prema Borovom Selu?

Da, mi smo bili najistureniji, a oni su bili malo iza nas. Imali su jednu jedinicu sa minobacačima koje su jako precizno navodili. Kada su moj položaj četnici napadali direktnim napadom, mi bismo njih navodili i oni su jako precizno gađali odmah ispred našeg položaja. Unosili su nered u svaki njihov napad, dok je bilo granata.

A kada su granate nestale? Kada se primijetilo da više nema pomoći? Kada je nestalo municije?

Pušku sam predao s osamnaest metaka u spremniku. U nekoliko navrata smo imali tzv „šoping". Kada bi došlo do sukoba, oni bi dovlačili svoje zalihe u obližnje kuće. Mi bi imali protunapad, potjerali njih i mi bi onda zarobljavali po nekoliko sanduka municije pa čak i zolja...mi na „Slonu" nismo osjetili nestašicu streljiva, ali se poslije pokazalo kako je mnogo položaja ostalo na malim ili nikakvim zalihama.

Što se tiče proboja prema Vukovaru s ciljem stvaranja koridora – kakve su vijesti do vas dolazile? Jesu li takve informacije dolazile iz zapovjedništva u Vukovaru?

Iščekivao se dan kada će se spustiti padobranci s neba, da će biti proboj...međutim vrlo brzo smo shvatili da od toga neće biti ništa.

Niste se previše ufali u pomoć izvan okruženja?

Mi smo mislili da oni nama ne mogu ništa, da smo toliko dobri i jaki da oni nikad neće ući u Vukovar.

Ključni trenuci

Što se tiče okruženja grada, koji je defintivno ključan trenutak? Neki kažu da je to pad Bogdanovaca i Marinaca, neki pad gradske četvrti Lužac?

Pad Marinaca i Bogdanovaca je svakako utjecao na to da oni potpuno zatvore kukuruzni put koji je bio jedini pravac opskrbe namirnicama i ljudima, ali i jedini pravac izvlačenja ranjenika i civila. Moja mama i sestre su izašle van po noći upravo zahvaljujući tom kukuruznom putu. Ali, Lužac je taj ključan trenutak pada Vukovara jer su uspjeli razdvojiti sam grad Vukovar od Borova Naselja. Time se prekinula komunikacija i zatvorio protok ljudi i materijalnih sredstava. To je i prvi put da nam je i moral popustio jer je to prvi put da su nanijeli ozbiljan udarac obrani, po prvi put nismo uspjeli vratiti izgubljeno.

Kolika je otprilike bila udaljenost između sada razdvojenih obrana, onih u samom gradu Vukovaru i Borovu Naselju?

Od Borova Naselja do Vukovara ima oko 5 km ceste uz koju su redovi kuća...na pola puta je presječena ta komunikacija kod skretanja za Lužac tako da bi udaljenost između razdvojenih hrvatskih snaga bila oko 2,5 do 3 km.

Kako se dalje razvijala situacija, jeste li imali vijesti iz Vukovara budući ste vi ostali u Borovom Naselju? Da li je bilo ikakve komunikacije možda pomoću motorola?

I dalje je postojala komunikacija,raznorazni putevi su se koristili, išli su ljudi, ali to više nije bilo to, vidjelo se da se našem otporu bliži kraj. Oni su dovlačili sve više i više snaga, mi smo jeli jednom ili niti jednom dnevno pa smo bili i na rubu gladi. Bilo je sve manje municije, a oni su imali sve više i više mehanizacije. Znam da sam u ratu pojeo i popio ono što bi se čovjeku u normalnoj situaciji zgadilo samo da vidi o čemu je riječ.

Rekli ste da su vaša majka i sestre izašle iz grada kroz kukuruzni put, a što je bilo s ostalim članovima obitelji? Da li ste imali povratnu informaciju da su se mama i sestre uspješno vratile na slobodni hrvatski teritorij?

Da, moj brat i ja smo inzistirali da mama i sestre napuste grad kako ne bi osjećali napetost s te strane kako bismo se lakše posvetili našem poslu. Otac je bio pripadnik Civilne zaštite u jednom skloništu, naime, roditelji su bili rastavljeni tako da nisu bili u istom kućanstvu. Živo čudo, nismo imali struje no radila je jedna telefonska linija u jednoj garaži. Čuli smo se jednom ili dvaput ukupno, uz prekide, uz stotinu pokušaja uspostave poziva. Majka i sestre su došle kod mamine sestre u Jastrebarsko i ona ih je primila.

Tijekom našeg razgovora nabrojali ste brojne heroje kojima se često niti ne zna puno ime i prezime nego ih se pamti po nadimcima i hrabrim djelima. Jeste li upoznali neke od vukovarskih heroja poput dr. Bosanac, dr. Njavre, Siniše Glavaševića, Marka Babića, Andriju Marića, Blagu Zadra, zapovjednike Borkovića i Dedakovića ili Jean Michel Nicoliera?

Sve ljude koje ste mi nabrojali, mi smo svi za njih tijekom rata čuli i oni su bili simboli. Kada bi se naši ranjenici vratili oni su pričali o dr. Bosanac kao o nekome tko vrhunski organizira skrb za ranjene u bolnici...isto tako dr. Njavro. Što se tiče Siniše Glavaševića, njegov smo glas čuli i znali da govori istinu i nudi pravo stanje stvari. On nas je spuštao ako bismo previše poletili očekujući pomoć, ali nas je i dizao kada je bilo najteže. Govorio nam je držite se jedni drugih najbolje što možete. Marka Babića sam u ratnom vihoru u prolazu spoznao kao osobu koja samo gleda gdje može udariti, jedan izuzetno moralan i hrabar čovjek. Mislim da je porazno kako hrvatska javnost malo zna o njemu.

Jean Michel Nicolier

Činjenica je kako sve više i više govori i o Marku Babiću i Andriji Mariću no pamtite li Jean Michel Nicoliera?

Jean Michel Nicoliera sam sreo u prolazu. Imao sam curu u samom središtu grada u skloništu i onda sam ja svojim malim mopedom pod kišom granata odlazio do nje kada bi završila moja smjena na položaju. I tako sam jednom prošao pored njega, djelovao mi je nekako mlado i balavo...rekli su mi „taj čovjek je Francuz", a ja sam pomislio „što je njemu to trebalo". Konačno je i most u Vukovaru dobio ime tog vukovarskog i hrvatskog heroja! Ali, priznajem, nisam obraćao previše pažnje, to je tako, kada živite u paklu, a Vukovar je izgledao sigurno kao pakao. Nekada predivan grad, koji je prije rata izgledao gotovo savršeno, pretvorio se u hrpu šute, cigle i prostorija iz kojih su virile uplašene oči žena i muškaraca iz mraka iz kojih se iščitavao očaj. Vjerujem da pakao ne može biti gori nego što je Vukovar tada bio.

Osobno me naljutilo kada europarlamentarci prije izvjesnog vremena nisu dopustili da se fotografije razrušenog Vukovara na kojima je pisalo tko je razorio Vukovar postave u Europski parlament...

To su ljudi koji malo znaju o Hrvatskoj i našem mentalitetu, ne znaju ništa o tome da smo htjeli svoju državu, da smo miroljubiv i radišan narod i to smo bili rata...u što smo se pretvorili?Pad MarinacaPad Marinaca i Bogdanovaca je svakako utjecao na to da oni potpuno zatvore kukuruzni put koji je bio jedini pravac opskrbe namirnicama i ljudima, ali i jedini pravac izvlačenja ranjenika i civila. Moja mama i sestre su izašle van po noći upravo zahvaljujući tom kukuruznom putu. Ali, Lužac je taj ključan trenutak pada Vukovara jer su uspjeli razdvojiti sam grad Vukovar od Borova Naselja. Time se prekinula komunikacija i zatvorio protok ljudi i materijalnih sredstava. To je i prvi put da nam je i moral popustio jer je to prvi put da su nanijeli ozbiljan udarac obrani U narod afera...ti političari jednostavno nemaju pojma što se u Hrvatskoj događa. Budimo iskreni i recimo da se nitko niti nije potrudio pošteno ih informirati i upoznati s činjenicama. Kome bismo ispričali povijesne događaje, strancima, oni bi rekli „mi stvarno nismo znali što je bilo". Mi stalno imamo obrambeni stav zbog nametanja krivnje još iz Drugog svjetskog rata. No to nije dio naše generacije i nije uopće usporedivo. Npr. u Jasenovac se redovito odlazi odavati počast stradalima, tako i treba biti, a na neka mjesta se ne odlazi jer su tamo ubijeni ljudi u „krivim" uniformama. Na jednom skupu je predsjednik Josipović rekao kako je lijepa kapa „titovka" s crvenom zvijezdom. Predsjedniku sam se obratio putem elektronske pošte u kojoj sam napisao kako su ljudi koji su napadali Vukovar nosili isto takve kape „titovke", ljudi koji su me premlaćivali su nosili isto takve kape „titovke" te kako mi zbog svega toga ta kapa nije lijepa i ne može nikad ni biti lijepa. Na e-mail nisam dobio nikakav odgovor.

Kakva je bila Vaša odluka u situaciji kada velikosrpska armija ulazi u grad? Što ste planirali, gdje ćete se javiti, što ćete napraviti u tim trenucima?

Moram napomenuti da iako se dan pada Vukovara navodi 18. studenoga, kako smo se u Borovom Naselju borili i 19. studenoga. U pitanju su bile ulične borbe. Dobili smo informaciju da ćemo se organizirati i krenuti u proboj. Međutim ja sam bio u jednoj ekipi koja se tamo skupila, bili su dečki iz Našica, bio je i jedan čovjek, ovdje iz jednog sela Zdenčine, Bencetić se preziva, bilo je ljudi sa svih strana. Malo smo zakasnili o odluci za proboj, čekali smo informaciju što ćemo sa civilima. Vodili smo borbe po ulicama i sjećam se kako sam 19. studenoga ispalio posljednjitromblon na transporter, nisam ga pogodio, ali je pao blizu. Imali smo bliske susrete sa protivničkom stranom i jednom smo utrčali u podrum i sreli unutra naoružane ljude u svakakvim odorama te ih pitali „što radite tu idu tenkovi", a oni viču „sada ćemo mi kad oni prođu pa ćemo za njima". To su bili njihovi! Nakon par sekundi muk i mi smo izašli van, a oni nisu ništa poduzimali te smo se kasnije obračunali!

Kako su bili odjeveni ti ljudi ako se sjećate?

Bilo je svakavih uniformi, rezervističkih uniformi JNA, bilo je i plavih jakni kao radna odijela, a i odora s četničkim obilježjima. Bilo je svega, ali uglavnom sivomaslinasto rezervističke uniforme s „titovkom" na glavi.

Kako se dalje situacija razvija nakon sukoba na ulicama?

Bio je to sveopći kaos. Rekli smo, mi smo branitelji i nećemo ostavljati civile. Dobili smo informaciju da se naši grupiraju u krugu kombinata „Borovo" i da ćemo tamo donijeti odluku što i kako dalje. U ratu sam sazrio nevjerovatno brzo tako da sam i sebe samog iznenadio, izvlačio sam civile iz podruma i slao ih prema kombinatu govoreći im kako imaju vremena da ćemo ih mi zadržati koliko god budemo mogli. I neki ljudi su i dan danas živi upravo zahvaljujući tome što sam ih natjerao da izađu iz podruma i idu prema kombinatu. Bili su ili razmijenjeni ili pušteni kao starije osobe, jedna od njh je i punica moga brata. Oni bi „čistili" podrume na način da bi prvo bacali bombe u podrum i nisu gledali tko je u podrumu te bi tako ubijali i civile, oni su se nas branitelja jako bojali. Pri tome im je bilo svejedno koga će ubiti, bilo im je svejedno tko je Srbin, a tko Hrvat. I tako sam odlučio da ćemo moja grupa i ja, bilo je i žena, jako hrabrih žena, žao mi je što sam im imena zaboravio no to je posljedica stresa i vremena, odlučio sam ih sve povesti prema kombinatu „Borovo" gdje sam ja išao na praksu. Stigavši do kombinata vidjeli smo kako je kombinat već okružen i tenkovima, i ljudima i autobusima srpkih snaga. Polako smo puzali prema kombinatu i nismo znali tko je unutra. Taj događaj je opisan u knjizi Davora Batraca Keksa „Na bojištu sjećanja". Budući sam išao u kombinat na praksu znao sam za jednu rupu u zidu koju sam koristio kada bih bježao sa prakse. Odlučio sam otići provjeriti stanje s jednim braniteljem, pretrčali smo prugu i tada su pucali na nas. Nisu nas pogodili, a čula se vika i graja. Uspjeli smo utrčati u taj veliki kompleks zgrada i došli do zgrade „obućare" gdje se proizvodila obuća. Tu smo naišli na naše vojnike i civile, žena, djece i staraca, sve je smrdilo po nehigijeni, ljudskoj boli i strahu koji se mogao rezati škarama. Na trenutak sam doživio sigurnost jer sam među svojima, a onda sam se sjetio ovih koji su vani ostali. Pitao sam tko će sa mnom po dečke i cure vani, više nitko nikoga nije doživljavao. Kada sam krenuo pridružio mi se Zoran Turda, opet smo propuzali, a teško je puzati kada si gladan i umoran,a također mi je na manje od metra prošla gusjenica tenka. Smrzneš se živ od zvuka i prizora! Nisam se smio pomaknuti jer bi me opazili i na mjestu ubili. Došli smo do tih dečki i cura te ih doveo do kombinata istim putem, puzeći i pretrčavajući. Najmlađi od njih, već spomenuti Davor Batrac Keks me zagrlio i zahvalio i rekao hvala tako da mi ništa više nije trebalo. Svi ti ljudi su sada živi, zahvaljujući meni ili ne...

Samo o tom događaju bi se vani snimio film?

Ja za to nisam primio ništa, jedino mi je taj mali, mojeg godišta, rekao hvala. Kada sam ga posjetio u njegovom domu u Donjoj Motičini kraj Našica rekao je svojoj djeci „da nije ovog stričeka da ne bi bilo ni vas, ovaj se vratio po vašeg tatu". To nitko ne može i ne mora platiti!

Nakon svih tih događaja, koliko je trajala cjelokupna neizvjesnost u kombinatu? Da li je bilo pregovora ili dogovora oko razvoja daljnje situacije?

Naši zapovjednici su bili na pregovorima. Damir Mršić Mona kojeg sam ranije spomenuo se s pregovora vratio sa velikom šljivom na oku. Tukli su ga na pregovorima. Međunarodni crveni križ se stalno motao oko kombinata. Mi smo rekli da ćemo se predati pod uvjetom da nas Međunarodni crveni križ popiše imenom i prezimenom kako bi se znalo svačije ime i prezimeu slučaju da nam se nešto dogodi i da se zna tko je branio. Da smo pružali otpor svi bi bili ubijeni. Bio sam usijana glava i nisam se želio predati.Planirao sam uvući se u rupu i dalje se boriti no jedan prijatelj me odgovorio rekavši mi kako su mi ranjeni brat i tata i tko zna što će biti, da bar ja pokušam spasiti živu glavu.

Što je s bratom i ocem u tom trenutku...što se paralelno događa što su oni doživjeli?

Otac je doživio teško ranjavanje nekoliko dana prije pada Vukovara i odveden je u Commerce, to je priručna bolnica u Vukovaru. Tamo je bio zbrinut. Poslije toga ne znam ništa o ocu, ne znam gdje je završio. Trenutno se sudi desetoriciOtacOtac je doživio teško ranjavanje nekoliko dana prije pada Vukovara i odveden je u Commerce, to je priručna bolnica u Vukovaru. Tamo je bio zbrinut. Poslije toga ne znam ništa o ocu, ne znam gdje je završio. Trenutno se sudi desetorici pripadnika srpske vojske na Županijskom sudu u Osijeku za smrt moga oca. Brat je ranjen dok je uništavao tenkove s „Osom", uništio je dva tenka i htio je trećega. U tom trenutku ga je u području vrata pogodio dio rasprskavajućeg metka koji se prethodno odbio od njegove „Ose". Kao ranjenik je odveden u logor Stajićevo, a ne u bolnicu. Da je odveden u bolnicu, završio bi na Ovčari pripadnika srpske vojske na Županijskom sudu u Osijeku za smrt moga oca. Brat je ranjen dok je uništavao tenkove s „Osom", uništio je dva tenka i htio je trećega. U tom trenutku ga je u području vrata pogodio dio rasprskavajućeg metka koji se prethodno odbio od njegove „Ose". Kao ranjenik je odveden u logor Stajićevo, a ne u bolnicu. Da je odveden u bolnicu, završio bi na Ovčari. Nisu nas vodili u logor Velepromet u kojem su bili zatočeni oni iz samog grada Vukovara, a mi iz tvornice „Borovo" smo odvedeni u logor Stajićevo. Još bih rekao vezano uz taj trenutak predaje – odlučujemo da ćemo se predati, dečki skidaju odore i oblače se u civilnu odjeću. Nekolicina nas nismo htjeli skinuti maskirne uniforme nego se predajemo kao Zbor narodne garde sa oznakama i tako sam u maskirnoj uniformi kasnije završio u logoru. Prvo me je upisao pripadnik Međunarodnog crvenog križa, a zatim predajem pušku srpskom vojnom policajcu. U pušci se nalazio metak u cijevi i bio sam spreman reagirati da sam vidio bilo kakvo nasilje upereno prema civilima u tom trenutku. Zatim nas ukrcavaju u autobus i voze nas nekoliko sati kroz srpska sela do farme stoke pored sela Stajićevo u blizini Zrenjanina. U autobusu smo bili doslovce nabacani, stajali smo tijekom vožnje.Tijekom prolaska kroz sela s većinskim srpskim stanovništvom bilo je nekoliko pokušaja nasilnog ulaska u autobus. Htjeli su nas izvući van i ubiti! Jedan od domaćih četnika, sjećam se, za pasom je imao futrolu s velikim škarama. Za što su mu škare služile, možete samo zamisliti... Puštaju nas kroz prednja vrata autobusa van, a od izlaza autobusa do farme bilo je nekih 20 do 30 metara udaljenosti. S jedne i druge strane dočekao nas je špalir sa civilima, vojnim i običnim milicajcima. U rukama su držali letve, lance i palice te su nas time tukli. Ispred mene se nalazio jedan veliki Jaskanac, Slavko Lampert, ranjen u nogu, koji je šepao i nisam mogao brzo trčati pa sam dobio velike batine. Dolaskom do vrata farme dočekalo nas je upereno oružje, a mene su izdvojili jer sam bio u hrvatskoj uniformi i nekoliko minuta me žestoko tukli. Zatim su nas bacili na hladan beton gdje smo morali sjesti uz povik „glavu dolje, ruke na leđa". Sve su nas tako smjestili, a povik „glavu dolje, ruke na leđa" čuli smo i po 150 puta dnevno! Onda su uveli i naše redare koji su to isto morali vikati... Moj brat Željko je bio ukupno devet mjeseci zatočen u logorima Stajićevo i Srijemska Mitrovica. Zamijenjen je u zadnjoj grupi, a poginuo je u prometnoj nesreći prilikom povratka s ratišta. U Domovinskom ratu sam izgubio brata, oca, dva bratića te mnogo prijatelja iz djetinjstva. Bratići su se zvali Siniša Lojdl i Tomislav Lojdl. Stric Stjepan je također bio zatočen u logoru kad i ja, a preminuo je par dana poslije mirne reintegracije. Imao je narušeno zdravlje upravo zbog teških uvjeta u logoru.

Zatočeništvo

Koliko je to trajalo u Stajićevu, koliko ste puta ispitivani i premlaćivani ako nam možete reći?

Proveo sam oko pet mjeseci u zatočeništvu i bio sam 12 puta na ispitivanju. Samo jednom nisam dobio batine. Za dobiti batine nisi trebao ići ispitivanje. Zapravo su se veće batine dobivale u tim hangarima. Sjećam se kada sam išao na wc na koji se išlo van, a tamo su bile posebne ekipe koje su čekale. A jedan od čuvara mi je rekao „ti si mlad i moraš kod čika Brke na vaspitanje". Bila su dva vojna i jedan civilni milicajac s brkovima koji me bacio u fekalije i jako su se iživljavali na meni. Toliko su me tukli da se nisam mogao niti ustati, niti pomaknuti i tada sam mislio da sam gotov. Onda su me odveli u stacionar i tamo je doktorica ili medicinska sestra rekla „ma pusti đubre nek' umre", aja sam sebi rekao „e baš neću, ja ću odavde izaći". Uspio sam se povratiti nazad od batina nakon nekoliko sati te su me odveli u hangar među ostale. Stajićevo je trajalo mjesec dana i ubijeno je nekoliko, vjerovatno desetke ljudi, i to na taj način koji ljudi niti ne mogu zamisliti, a u Hrvatskoj to ljudima nitko nije ispričao. Jednoga su skinuli do gola i na cičoj zimi polijevali hladnom vodom dok nije umro. Neke branitelje su tukli šest ili sedam puta dnevno dok nisu umrli.

O čemu je ovisilo hoće li vas tući ili ne, o slučajnosti, odabiru, sreći?

Ovisi o tome tko je što za vas rekao. Ako ste imali nesreću da se o vama pričalo onda su vas više tukli. Zatim nisu voljeli emigrante, bio je jedan Kelava, mislim Božo Kelava, kojeg su više tukli zato što je došao iz Njemačke braniti Hrvatsku, njega su pretukli do smrti. Zatim je bio Ivo Ačkar, svakodnevno su ga tukli, ipak je preživio, njega su tjerali da pjeva njihove pjesme. On nije znao i tukli su ga dok nije naučio tu pjesmu, a on jadan od batina nije mogao pjevati pa je pitao dajte mi riječi, a on nije mogao pjevati... Jedna od značajki Stajićeva je da smo svako jutro i svaku večer morali pjevati jugoslavensku himnu s naglaskom na stih „proklet bio izdajica svoje domovine", to se moralo pjevati i tko nije znao himnu taj je dobio svoje...pa sam ja išao na tečaj kod nekih starijih koji su znali. Nakon mjesec dana Stajićeva došli su autobusi i mislili smo da idemo u razmjenu jer su u međuvremenu već neke razmjene obavljene. Međunarodni Crveni križ je tražio da ja izađem zbog svojih godina, međutim, odbili su zahtjev, čak rekli da će pokrenuti proces protiv mene jer se nisam odazvao pozivu JNA nego sam otišao u gardu. Prebacuju nas, neke u Niš, a neke u Srijemsku Mitrovicu, a neke u Niš pa u Srijemsku Mitrovicu. U Srijemskoj Mitrovici je u odnosu na Stajićevo bilo kao u hotelu. Bili smo u grijanim sobama s madracima na podu. Bilo nas je 124 u sobi i imali smo mjesta da spavamo samo na boku. Čak smo i dobivali nekakav skroman obrok tri puta na dan.

Kako je bilo u Stajićevu što se tiče prehrane?

Prvi dan ništa, drugi dan ništa, a treći dan šnitu kruhu i komadić salame,a kasnije neku crvenu juhu s nepoznatim prilogom. Iz logora sam došao s 59 kg, a inače sam imao oko 80 kg. Smijao sam se sam sebi kada bih se pogledao u ogledalo. Bilo je ljudi koji su sa 120 kg pali na 70 kg.

Što se dalje događalo u Srijemskoj Mitrovici?

U samoj Srijemskoj Mitrovici su se nešto bolje prema nama ponašali. Mi smo se nadali da ćemo se riješiti onih zlikovačkih čuvara iz Stajićeva. Ipak, svi vojni policajci koji su nas čuvali u Stajićevu došli su za nama i u Mitrovicu. Kad već govorim o čuvarima, moram reći kako je bio jedan koji je bio čovjek među njima. On je bio Mađar po narodnosti. Sjećam se još iz Stajićeva, dok me policajac pratio od zgrade za ispitivanje do hangara, cijelim putem me tukao drškom pištoljapo glavi, a ovaj je bio na straži uz vatru i došao te rekao „ajd pusti malog meni". Rekao mi je da stanem uz vatru na pet minuta i dao mi čokoladu. Pitao sam ga zašto to radi, a on je rekao kako on nije tu zato što želi, da je Mađar po nacionalnosti...a on nam je u Mitrovici nosio poruke između soba. Kasnije su glasine da je on zbog toga pogubljen. Nosio nam je poruke kada smo se htjeli jednom organizirati u štrajk glađu. Ostali čuvari su bili izuzetno brutalni, zaluđeni mržnjom. Jedna od omiljenih metoda bilo im je udaranje pendrecima po golim tabanima. Nakon tih udaraca nisi danima mogao stati na noge. Metode koje su koristili nisu za govoriti, a niti jedan nije procesuiran ili osuđen za to što su uradili.

Da li je među tim čuvarima bilo domaćih Srba iz Vukovara?

Ne, nije bilo, sve su to bili Srbi iz Srbije. Osim tog Mađara, čuvara mađarske nacionalnosti. S time da je bio još jedan kojeg su zvali Mađar i taj je bio među najbrutalnijima. Čak su za nekoga govorili da je bio Makedonac, taj je isto bio brutalan, imao je buljave oči i spuštene kapke pa su naši nazvali „pola dvanaest", da ima oči na pola dvanaest. Jednog čuvara zvali smo Tajči jer je stalno govorio kako će zarobiti i Tajči pa će vam ona pjevati. Jednoga su zvali Genšer jer je svaki dan govorio „jebo vas Hans Dietrich Genscher, tu ste zbog njega". Svi su imali nadimke. Molim Boga da nikada više nikoga od njih ne sretnem jer ne znam kako bi to završilo, ne bi bilo dobro za njih.

Snaga duha

Kako tumačite činjenicu da s obzirom na brojne zločine i sve što se dogodilo gradu, da ipak nije bilo većih konflikata nakon rata? Gdje se nalazi ta snaga koju Vukovarci crpe iz dana u dan?

Vukovar nije miran grad. Vukovar je trenutno grad straha. Mi se bojimo njih, a oni se boje nas. A svi se bojimo ulaziti u neke rasprave da ne bi preraslo u nešto veće. Tako da možemo, po meni, govoriti o policijskom miru. Treba uzeti u obzir jednu činjenicu – jednom nam je bilo dosta sukoba. Uvjeravaju nas da institucije rade svoj posao, mnogi ljudi vjeruju u to. Ja ne! Ako nije dvadeset godina bilo dovoljno da se pronađe krivac za Ovčaru i tako dalje, ne znam što treba više. Zbog ravnopravnog odnosa poslije rata je zaposlen velik broj Srba u policiji. Naši dečki moraju imati završene policijske akademije,a njihovi dečki se primaju u službu čak i ako su u pitanju NKV radnici, a služili su u krajinskoj miliciji. Tu ima svega, mnogi od njih su odbijali staviti kapu s hrvatskim obilježjima na glavu tijekom prve godine rada. Kada bi god vidio policajca bez kape, znao sam da je to Srbin. Da te pitam, da dođeš iz neke druge države i da ti netko kaže ovdje je bio krvavi rat i da čovjek koji je bio uzrok tog rata, agresor i zločinac, radi u policiji, ne bi vjerovao bio. Ovako nešto je moguće samo u Hrvatskoj i Disneylandu. Teško shvatljiva stvarna priča, nepojmljiva, zato nama i ne vjeruju. Oni koji dođu, ne mogu vjerovati da smo pobijedili u krvavom ratu i pustili takve zbog priče o ravnopravnosti i izjednačavanju krivnje ne bismo li se umilili nekim velesilama. Pričam Amerikancima, jedan je jako zainteresiran za priču, na jednom turniru mu pričam kako je u našem Saboru čovjek koji je bio jedan od vođa pobune i on mi kaže „to je nemoguće". I pita se „kakav ste vi to Hrvati narod"? U najmanju ruku su trebali dobiti izgon iz ove zemlje, ako ih se već nije procesuiralo. Većina njih je dobila materijalno osiguran život, visoke plaće, dobre funkcije, saborske mirovine, odbore...dok su branitelji i stvarne ikone stavljene sa strane. Savska sve pokazuje!

Možemo li trenutne prosvjede branitelja u Zagrebu usporediti s onima sa splitske Rive iz 2001. godine? Da li su ti prosvjedi usporedivi ili nisu? U čemu je razlika?

Razlika je u tome što je splitski prosvjed imao političku konotaciju, a ovi današnji nemaju. Notorna glupost je da su današnji prosvjedi potaknuti od strane HDZ-a. Onaj splitski prosvjed je iz vremena dok su branitelji davali povjerenje HDZ-u, riječ je bila o kreditu iz doba stvaranja države Hrvatske budući je HDZ bila državotvorna stranka pod kojom je ostvaren san o hrvatskoj državi. Veliki broj branitelja tada nije bio svjestan da su ti prosvjedi imali političku motivaciju odnosno dimenziju. Ovi prosvjedi danas, počevši od aktivnosti Stožera za obranu hrvatskog Vukovara pa do Savske danas, tu više nema politike. Jednom za sva vremena branitelji žele riješiti pitanja stvaranja zemlje, što se ovdje dogodilo i koje mjesto zaslužuju. I da se prestane zloupotrebljavati i iskorištavati braniteljska populacija. Da seo nama prestane govoriti o nama kao o problemu i nametnicima čak. Ne mogu niti nabrojati koliko puta sam doživio neugodnosti zato što sam u invalidskoj mirovini.Inače, razina invalidnosti mi je utvrđena na 30 %. Raznorazni komentari su u pitanju tako da sada kad god mogu niti ne spominjem da sam u invalidskoj mirovini. Makar u mirovinu nisam otišao svojom voljom već sam Hrvatsku vojsku morao napustiti kao neperspektivni kadar. Riječ je bila o tome kako svi mi koji smo bili u zarobljeništvu, a s obzirom na procese približavanja NATO savezu i potpune profesionalizacije bili proglašeni neperspektivnim. Zbog svojih stavova u vojsci nisam nikada imao problema. Hrvatska vojska je jedna lijepa priča u mom životu, puno sam toga naučio raditi u vojsci.

Kada ste počeli raditi u vojsci?

U vojsci sam se zaposlio odmah nakon izaska iz logora. Bio sam kratko na rehabilitaciji, prekratkoj, zato i danas osjećam posljedice. Nisam se oporavio do kraja, prijavio sam se u Rakitje u svoju vukovarsku brigadu koja se onda zvala „204. A brigada vukovarskih veterana". Išli smo na ratišta, bio sam i u Bosanskoj Posavini. Iz Rakitja sam otišao u Vinkovce u Petu gardijsku brigadu „Sokolove". Nekoliko mjeseci sam proveo u toj brigadi. Onda je došao zamor, sve je došlo na naplatu. Došao je nekakav mir, a uvijek bih se dobro snalazio u pokretu, u akciji, u vojnim stvarima... Kada je došao mir, nisam se neko vrijeme snalazio. To je bio kraj 1994. Ili početak 1995. Došao sam svom zapovjedniku, danas umirovljenom generalu Ivanu Kapularu i rekao sam mu da bih se skinuo iz vojske. Nisam imao niti ušteđevine niti plan. Mislio sam možda malo cure ganjati, nešto što nisam imao vremena ranije. Moja generacija se potrošila na rat i sve ono što smo u mladosti trebali doživjeti nismo doživjeli odnosno proživjeli. A tada brigadir Kapular mi kaže „ma ne može". Ipak sam otišao, zahvalio se, uzeo stvari i došao tu u Jasku. Nakon mjesec dana opet sam otišao u brigadu. Kroz to kratko razdoblje sam uredno dobio plaću. Opet sam rekao kako bih se skinuo, a general mi je odbio zahtjev. Ponudio mi je premještaj uz riječi kako bi bilo žalosno da mi koji smo stvorili napuštamo vojsku. Tako sam preko ureda generala Bobetka došao još isti dan u vojarnu u Jastrebarsko.Sudjelovao sam i u oslobodilačkoj akciji „Oluja" kao pripadnik Dočasničke škole na području Petrinje te Dvora na Uni. Nisam stigao niti pušku otkočiti tako da mi je bilo kao na izletu, a vidio sam jednog zarobljenog četnika.

Koje ste poslove obavljali u Jastrebarskom?

Prvo sam bio zapovjednik voda ročnih vojnika, zatim sam počeo raditi u Odjelu za političku djelatnost, kasnije Odjel za informiranje i odnose s javnošću. Prepoznali su da sam kreativac. Vodio nas je sada umirovljeni pukovnik Žarko Delač. Radili smo projekte koji su u ljudima budili domoljubne osjećaje poput festivala domoljubnih pjesama „Hrvatski pleter". Prvi su festivali održani u Jaski, a kasnije u Karlovcu. Bio sam tajnik festivala, došlo je do zamora i razmišljao sam što i kako dalje, u Hrvatskoj vojsci se formirala jedna specifična služba. Bio je to Vojni ordinarijat za dušebrižništvo nad vojskom i policijom. Svaki kapelan je imao svog pomoćnika. Pater Ante Vukoja me pitao da li bih želio biti njegovim pomoćnikom, a ja sam rekao kako nisam baš za taj posao, ja sam iz Vukovara i ja sam malo i spaljen na što mi je on odgovorio „riješit ćemo". Taj čovjek je meni zamijenio oca i ugasio u meni ljutnju i sve negativno kroz silne sate razgovore. Pater Vukoja bio je uistinu jedan simpatičan isusovac kojeg moram istaknuti kao poseban dio mog života jer je vjerujem od Boga poslan. I tako sam završio vojnu karijeru kao pomoćnik vojnog kapelana do umirovljenja 2005. godine. Prvo sam razmišljao o povratku u Vukovar no onda sam vidio depresiju koja bi mi prijetila, nije to bilo dobro rješenje za mene, nije bilo niti sportskih aktivnosti tada...tako da sam odlučio ostati u Jaski, dalje sam se bavio košarkom i košarkaškim suđenjem. Pomalo sam maštao da ću naletiti na neku djevojku koja će se htjeti udati za branitelja s traumama. I stvarno, prije godinu i pol dana sam se oženio i stvari idu nabolje.

Možete li reći nekoliko riječi o još nekim vašim aktivnostima poput sudjelovanja u radu udruge „Ponos domovine" kao promotor?

Svjestan sam vremena u kojima Hrvatska živi, svjestan sam gospodarskog stanja u Hrvatskoj i svjestan sam da imam veća primanja od mnogih u državi. Također sam svjestan da ta primanja dobivam iz džepa poreznih obveznika. Rekao sam da ako ikako mogu biti koristan zajednici, iskoristiti ću svo svoje slobodno vrijeme osim onoga koje posvetim obitelji, ako me zajednica treba, hoće ili može raditi sa mnom, da ću bez ijedne kune naknade surađivati sa tom zajednicom. Sudjelujem kao promotor programa koji se ostvaruje po školama i rado upoznajem djecu koja žele slušati. Nikome ne želim ništa nametati već ih upućujem neka sami istražuju jer će tako još više i naučiti. Ima djece koja i ne žele slušati ili ne zanima jer im stari pripadnici onoga sistema sugeriraju da ne slušaju jer nisu niti osjetili Domovinski rat i željeli hrvatsku državu. Od svega toga nastaje jedan strah kod djece s pitanjem „zašto bi i mi to prolazili što ste vi prošli"? I ja bih isto tako volio da nikad nisam doživio rat i da mi netko iz mog softvera može maknuti rat i sjećanja na rat još bih i doplatio, te odrekao svih svojih primanja koja iznose 6 000 kn, mogu to javno objaviti. Sjećam se, kada je prošla euforija nakon pobjede u ratu, a izbjeglice odnosno prognanike ostale, da su ih stanovnici gledali kao teret. Mi se kao nacija nismo kolektivnosolidalizirali s patnjama ljudi. Svaki grad je poslao svoje jedinice u rat, ali kao nacija gledamo osobne interese. Nije bitno kako je to sve nastalo. Zgranuo me natpis jedne mlade djevojke iz Zagreba na prosvjedu branitelja koja im je poručila s dozom cinizma: „oprostite što ja nisam doživjela rat i zar bih se ja vama trebala zato ispričavati".Tako su i branitelji postali smetnja i teret jer ta mlada djevojka kao nema posla zbog njih jer se za njih mora izdvajati iz državnog proračuna, a ne krivi nesposobne vlade. I kad tako nešto jadan čovjek pročita, zapali se, ubije se. Suicid je nešto što se događa gotovo svakodnevno u braniteljskoj populaciji.

Jeste li Vi poznavali nekoga od branitelja tko je izvršio samoubojstvo?

Jesam, jedan izuzetno nadareni košarkaš je bio u pitanju koji se odmah 1992. ubio. Davor Mešin se zvao, bio je jako drag. Stariji možda dvije godine od mene. Nije mogao izdržati sve to. Ne može nitko, niti ovaj portal, prenijeti ono što bih ja želio reći, znaš... Kada bi ovaj narod samo malo se zamislio, drugačije bi to bilo. Može biti i manja mirovina, ali bi mi bili puno sretniji i zadovoljniji. I da mogu reći za jednoga branitelja u kolicima da je nekakav huškač od strane HDZ-a i tako dalje...mi svi živimo s danima kada želimo nestati s lica zemlje. Ja sam se izvukao od toga, izvukao me sport, moje društvo, moje aktivnosti, moja obitelj. Došao sam do toga da ja drugima dajem potporu, a ne drugi meni. Sigurno 80 % braniteljske populacije nosi taj okidač u sebi i ne bude li se nešto promijenilo neće biti dobro.

Kako komentirate optužbe koje su usmjerene na branitelje da su odijelili narod od političara, odnosno političare od naroda u Koloni sjećanja na Dan sjećanja? Iskorištava li se žrtva Vukovara i Vukovaraca na Dan sjećanja 18.11.?

Reći ću samo jednu stvar. Kada dovoljno dugo godina ignoriraš sve ono što obećavaš u govorima i paradiraš u lijepim odijelima, kada ne ispuniš ono što si obećao, bilo je realno očekivati da će jedne godine branitelji reći da više tako ne može i da se nećete ovdje šminkati, govoriti laži i to je poanta svega. Postavljanje ćiriličnih ploča je samo jedan od okidača. Ćirilica bi bila nešto normalno kada bi bilo riješeno pitanje odnosa agresora i žrtve, kada bi bilo riješeno pitanje zatočenih i nestalih, kada bi se odgovorilo na pitanje tko su pravi istinski heroji, a tko agresori, kada bi se riješile teme silovanih žena...onda ćirilica ne bi imala nikakvih prijepora. Čak i da su postavljene po danu, demokratski, a ne onako po mraku. Demokracija se ne može „silovati" dok se u isto vrijeme o njoj priča. Branitelji pripadaju narodu, narod je poslodavac političarima, a ne možeš „silovati" svoje građane. Mislim da su se političari jako opekli u Vukovaru, a to su i zaslužili. Ako se opet tako dogodi, opet će biti zasluženo jer ništa obećano nije ispunjeno...svih ovih godina. Opisao sam svoj pogled, možda sam zanimljiv jer sam se kao jako mlad uključio u rat. Za rat nisam dobio niti jedno odlikovanje. A dobio sam više odlikovanja. Dobio sam jedno odlikovanje jer sam bio dio vojne reprezentacije u Koreji, a što sam bio od prvog do zadnjeg dana u Vukovaru na prvoj crti, što sam spasio ljude, to nisam dobio odlikovanje.Dobio sam Spomenicu Domovinskog rata koju je dobila i žena iz personalnog ureda za obranu u Zagrebu ili žena koja je sjedila u nekom uredu za obranu, npr. Jastrebarskom. Dobio sam i za deset godina službe Spomenicu domovinske zahvalnosti. Za rat u Vukovaru bio je jedan neuspjeli pokušaj kada su napravljene plakete u nadležnosti Sabora za sve branitelje Vukovara. Zamislite plakete!? Bacili su se u velik trošak. I onda je došao predsjednik, još je bio Mesić, podijelio stotinjak plaketa i otišao. Ostali branitelji su dovedeni u veliku salu, kutije su stavljene pred njih i rečeno im je neka se sami pronađu. Ja nisam dobio čak ni tu plaketu jer nisam bio na popisu. I onda se to akumulira i nakuplja. Očekivao sam sve ove probleme sigurno pet do šest godina ranije. Bilo je neminovno da će do toga doći. Braniteljskoj populaciji je dosta nepravde i nije im bitno tko je na vlasti ili što će izgubiti jer, u principu i nemaju tako puno izgubiti. Ako ne uspijemo riješiti neke moralne stvari jedino će ostati veliko razočaranje, praznina i šanse da velik dio branitelja počini suicid. Živimo u laži. Vidim da ste mi dali za temu posjetu bivšeg predsjednika Srbije Tadića Vukovaru. U pitanju je klasičan slučaj izjednačavanja krivnje. U pitanju je bio uvjetovani dolazak. Išlo se na Ovčaru i Paulin Dvor. Dakle, ajmo jedan jedan smo! Utakmica neriješeno odigrana, umjesto da Hrvatska vodi tri nula, nogometnim žargonom rečeno! Slično je i kada je Vuk Jeremić za govornicom u Zagrebu optužio Hrvatsku za „Oluju" da je ta akcija bila zločinački pothvat. Prava država bi ga deportirala isti tren! A mi smo mu platili ručak i ukazali gostoprimstvo. Zatim, četnički vojvoda postaje predsjednikom i govori o Vukovaru kao srpskom gradu...naš predsjednik se ljubi s njim...mi njima pomažemo, dajemo prijevode koje je Hrvatska skupo platila za europske pristupne pregovore, Srbija ih dobiva besplatno. Na hrvatskom jeziku koji savršeno razumiju. Evo paradoksa, u Vukovaru im trebaju ćirilične ploče da bi mogli funkcionirati, kao ne razumiju hrvatski, a ne smeta im kada od Hrvatske dobiju besplatne prijevode na hrvatskom jeziku dokumente pisane latinicom, sve dokumente za pristup Europskoj uniji. Zamislite da Palestina pokloni Izraelu neke dokumente vrijedne desetke milijuna eura ili Izrael Palestini. Jedino u Disneylandu i Hrvatskoj!

Povratak

Možete li reći o iskustvu i procesu povratka iz logora na slobodni teritorij Hrvatske?

27. ožujka 1992. godine sam razmijenjen. Tog dana smo dobili obavijest da se spremimo. Inače, u logoru je bilo ukupno šestero osoba s prezimenom Lojdl: moj brat Željko, stric Stjepan, tri bratićaRazmjena27. ožujka 1992. godine sam razmijenjen. Tog dana smo dobili obavijest da se spremimo. Inače, u logoru je bilo ukupno šestero osoba s prezimenom Lojdl: moj brat Željko, stric Stjepan, tri bratića, Zlatko, Ivica, Davor i ja. Dobili smo status zločinačke obitelji! U međuvremenu nas je čuvar mađarske nacionalnosti obavještavao kada bi moglo doći do razmjene i govorio nam je da ne brinemo, kako ćemo izaći jer će do razmjene uistinu doći te da ćemo preživjeti. Kada sam čuo svoje ime, nisam mogao vjerovati! Izljubio sam se sa braćom i otišao. Morao sam potpisati izjavu kojom mi se zabranjivao povratak na tlo Jugoslavije. Taj dokument, kao i ostali prilikom ispitivanja, svi su bili na latinici. To su KOS-ovi oficiri vodili ispitivanja, a među njima je bilo čak i Hrvata koji su voljeli više Jugoslaviju, Zlatko, Ivica, Davor i ja. Dobili smo status zločinačke obitelji! U međuvremenu nas je čuvar mađarske nacionalnosti obavještavao kada bi moglo doći do razmjene i govorio nam je da ne brinemo, kako ćemo izaći jer će do razmjene uistinu doći te da ćemo preživjeti. Kada sam čuo svoje ime, nisam mogao vjerovati! Izljubio sam se sa braćom i otišao. Morao sam potpisati izjavu kojom mi se zabranjivao povratak na tlo Jugoslavije. Taj dokument, kao i ostali prilikom ispitivanja, svi su bili na latinici. To su KOS-ovi oficiri vodili ispitivanja, a među njima je bilo čak i Hrvata koji su voljeli više Jugoslaviju. To sam potpisao, posjeli su nas u autobuse, ovaj put je svatko imao i svoje mjesto. Unutra su bili vozač naoružan pištoljem i jedan vojni policajac a automatskom puškom. Doveli su nas na hrvatsku stranu preko Bosanskog Broda do Osijeka gdje je kod sela Nemetin izvršena razmjena. Tu je bila zona razdvajanja naših i njihovih snaga.Opet su nam zapovijedali „glavu dolje, ruke na leđa", a ja sam rekao kako neću tako učiniti. Gledao sam cijelo vrijeme i vidio sam na pedesetak metara gardiste s bijelim opasačima. Odjednom nekakva strka i svađa! Naši su doveli premalo ljudi za razmjenu. Mi smo bili među zadnjima i počelo se šuškati da će nas kao vratiti nazad. Poveo sam dogovor kako treba reagirati ako do toga dođe, kako smo blizu i kako se ne vraćamo nazad. Idemo ova dva savladati pa će netko preživjeti. Dečki su se složili da ako okreću autobus da napadamo. Međutim, nakon te burne rasprave su naši doveli još zarobljenika tako da je do razmjene ipak došlo. S jedne strane je išao srpski zarobljenik, uredno obrijan i ošišan, u svojoj čistoj odori i dobro uhranjen. S druge strane ja, bez odore koju su mi oduzeli te se zbog plijena međusobno i potukli! Veliki ratnici, htjeli su odoru i od brata pa su se potukli. Imao sam hlače do pola lista, staru vestu...izgledao sam kao smrt na dopustu! Kada sam prešao na našu stranu i vidio naoružane naše hrvatske dečke, onda su me preplavile emocije, poljubio zemlju i rekao kako sada mogu sve. Ovo sam prošao i školovan sam za sve. Nema problema s kojim se ne mogu suočiti, a toga se držim i dan danas. Vjerujem kako mogu osvojiti i Mt. Everest bez problema! Vidio sam drugu stranu života i ljudi i sada potpuno drugačije gledam nasvakodnevne životne probleme. Recimo, naša klinčadija koja se jako uzruja ako ne dobije najnoviji mobitel koji želi, a mi smo se radovali šniti kruha.

Jesu li dozvolili da igrate neki sport možda u logoru, nešto kao neku razbibrigu?

Samo bi nam dali da igramo šah kada bi dolazio Međunarodni crveni križ, ali bi nam uzeli sve kada bi ovi otišli. Imali smo male tranzistore, ali su nam rekli kako su tranzistori dozvoljeni no baterije nisu! Čak nam je i Crveni križ povremeno švercao baterije da bi slušali vijesti Radio Zagreba u 22 sata. Posebno smo pratili kada bi nas netko priznao jer bi onda uletila ekipa čuvara i oplela po nama, ali navikli smo se...Pamtim i kada je Crvena Zveda osvojila neki turnir, kada su postali prvaci svijeta, Interkontinentalni kup u Japanu, e te su se večeri čuvari posebno napili i nas nekoliko je dobilo posebno veliku porciju batina. S mojim bratićem su igrali nogomet u hodniku...pogotovo jer je tada u Zvezdi igrao Siniša Mihajlović, a on je iz Borova Naselja. I tako...naši su nas u autobus primili, dobili smo sendvič, a nakon brzog medicinskog pregleda dobili smo upozorenje da sendvič ne jedemo prebrzo, da nismo spremni. Stali smo u Našicama gdje su nam priredili sjajan doček, neki su Našičani izlazili također, dobili smo lagani čobanac. Sljedeća stanica je bila u Đurđevcu i jedan je trgovac, vlasnik male obiteljske trgovine, otvorio vrata i rekao nam da uzmemo što hoćemo. Ja sam uzeo Mond čokoladice od Zvečeva! U Zagrebu hladan tuš. Dolazimo u Zagreb gdje nas smještaju u tadašnji Kemijski centar, danas je to Prirodoslovna škola Vladimir Prelog. Nisam znao tko će od mojih doći po mene i hoće li netko uopće doći po mene. Javim se ja tamo i pošalju me da odem odabrati nešto za obući, a ono što je bilo na meni bilo je bolje od onoga što su mi nudili tako da se nisam htio presvući. Rekli su mi da trebam tu prenoćiti. Strunjača, jastuk i vojnička deka – tako se dočekuju heroji u Zagrebu! Strunjače su bile poredane, a čak nam ni krevet nisu mogli osigurati. Izašao sam van na jedne stepenice i sjeo te gledao kamo da idem. Tada prilaze jedan dečko i jedna cura te pozdravljaju i pitaju za Zorana Lojdla. Odgovaram im kako sam to ja, a oni meni: „čekaj, sad će tvoji doći". Oni su bili dio tima koji me tražio po Zagrebu. Došla je moja obitelj, otišao u Jasku, u krevet i kupanje...slomio sam se emocionalno i tako...i nakon mjesec dana opet u vojsku! U vukovarsku 204. A brigadu pa u Sokolove. I zanimljivo, po izlasku iz logora u Srijemskoj Mitrovici drugi dan je po mene došla specijalna policija Srbije da me vodi na suđenje u Beograd jer se nisam javio na odsluženje vojnog roka JNA.

Možete li nam reći nekoliko riječi o Stožeru za obranu hrvatskog Vukovara te gospodinu Josiću i gospodinu Iljkiću?

Osobno poznam Tomislava Josića, a nešto slabije Vladu Iljkića no znam da smo bili vrlo blizu na položajima za vrijeme rata. Reći ću Vam da se radi o izuzetno moralnim i poštenim osobama iza kojih ne stoji niti jedna politička stranka. Oni samo imaju hrabrosti raditi to što rade. Pokušati objasniti zaspalom narodu i u zaspaloj populaciji pokušati probuditi ono što je nekada bilo stvarno i ispravno. Te reći kako se ne može silovati demokracija. Vukovar ne može biti grad lažnog prijateljstva i grad zaborava. Vukovar mora biti dio rješenja problema. Treba maknuti silovatelje, maknuti zločince te ih treba osuditi. Treba se ostvariti adekvatna moralna i maetrijalna naknada za ono što su Vukovarci pretrpili. Do tada će Vukovar biti grad duhova, Vukovar koji ne živi, Vukovar ljudi klonulih duhom zbog nezaposlenosti i nepotrebne birokracije. Vukovar je jedan od najsiromašnijih gradova u Hrvatskoj. Moja mama živi tamo i dan danas me proklinje što sam je nagovorio da se vrati. To nije grad koji ona pozna. Sve je nekoć bilo živo, grad je vrvio ljudima, ljudi su navečer šetali usprkos komarcima. I nekad je bilo komaraca, Korzo u Borovom Naselju je isto bio pun ljudi. Sada nema nikoga. Ima birtija više nego ikada, kladionica više nego ikada, ljudi koji traže utjehu u takvim stvarima... Podijeljene trgovine, podijeljene pekare, podijeljeni grad...ponovno zaboravljeni grad...i samo jednom na godinu tamo dođu i lažu, a sve laži ostaju u Vukovaru. Ako smo sve ove godine to trpili više ne moramo! Nemamo mi nikakvo ekskluzivno pravo na taj dan. To je dan žalosti svih onih koji su htjeli hrvatsku državu, ali imamo pravo ne dozvoliti nekome da dođe i šminka se te troši velik novac. Nije dobrodošao niti jedan političar, ne samo ova vlast, koji želi svojim obećanjima skupljati političke bodove, iz bilo koje stranke. Branitelji pokušavaju reći svim političarima, i sadašnjim i onima ubuduće kako smo mi vaši, na vašoj smo strani, mi smo temelj. Nije bitno što misli netko sa strane, bilo Francuzi, bilo Englezi. Moramo se sami poštivati i cijeniti Domovinski rat te pronositi istinu o njemu. Naša propaganda je amaterska, mi finaciramo razne udruge koje šire neistine o Domovinskom ratu i braniteljima. Za to dobivaju znatna sredstva iz proračuna Republike Hrvatske. Također, teška je ekonomska situacija. Da je bolje ljudi bi se više raspitivali, ovako saginju glavu od žurbe za boljim životom. Kao problem se serviraju i branitelji, ljudi to doma slušaju, i djeca također. Domoljublje je u ustavu u Americi,planiram u školi pokazati jedan film na youtube-u, trči se maraton i trkači skreću se puta te pružaju ruku starcu u odori američkog vojnika iz Drugog svjetskog rata s odlikovanjima koji je ispred kuće razvio američki barjak. Te tek onda nastavljaju dalje. A kad kod nas staviš državnu zastavu na državni blagdan smatraju te nacionalistom, zatucanim čovjekom...u Hrvatskoj je zavladala amnezija i kolektivno ludilo. Treba voljeti svoju državu, bez obzira od kuda si došao, voli svoj grad, voli svoju obitelj, plaćaj porez i to je domoljublje na američki način. Tako i kod nas, svi koji žive „slučajno" u ovoj državi, a htjeli su možda negdje drugdje, ne bi li i oni mogli tako. Zavoliti hrvatsku državu i plaćati porez. Možda bi svima bilo bolje. U Vukovaru rade policajci koji žive u Srbiji. Oni svoju plaću troše u Srbiji!

Igor Baldassi

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.