Izlaganje Branimira Petenera s prikaza knjige Mate Marčinka "Martyrium Croatiae" 

 

Častni skupe!

Mato Marčinko, pisac, povjestnik, književnik i pjesnik, a cio život hrvatski branitelj, 1945. sveučilištarac-križoputnik od Bleiburga do Maribora, Zagreba, Bjelovara i Petrinje, nakonratni sužanj-uznik-zatvorenik oznaško-udbaških logora-tamnica-mučilišta, a 1972. opet uznik Stare Gradiške, tzv. KPD-a, i to zbog pjesme Hrvatska molitva, pa sve do sada hrvatski branitelj perom i duhom, taj hrvatski častnik i uzornik – unatoč bolesti – pribiva ovomu prikaznomu skupu. Hvala mu, što je s nama u domu HKZ-a i HS-a, a cio život u Božjemu domu, tamo još od Bleiburga u hrvatskome vječnu braniteljskome zdrugu, kako i pjesmom kazuje: Vraćam vam se, mrtvi moji. Od vas ni otišao nisam...

Na ovome Svietu naposljedku spoznajemo pripremu za vječan život. Ako prihvatimo svoj Križ, pomaže nam Isus Krist. Zorno je to i u Marčinkovu bolnu, a ipak dugu životu, izpunjenu položenim izpitima i stoga zaključnim pouzdanjem u vječnost.

Moglo bi se začuđeno pitati, zašto pisac Mato Marčinko i nakladnik HOR donose knjigu stihova Hrvatsko mučeničtvo, t.j. martirij, latinski Martyrium Croatiae – od Krbave do Den Haaga, u ovo doba integracijsko-globalizacijske pošasti, kada se knjige uobće ne poštuju, ne čitaju i ne razumiju, pogotovu stihovne. Zašto?

Knjiga je to, stihom okrunjena, o hrvatskoj kobi od Krbave 1493. do sadašnjega Haaga. Traje, dakle, kob već šesto stoljeće! I nije nam tragična samo zbog inozemnih i svjetskih silnika, nije samo zbog ugarskoga, turskoga, mletačko-talijanskoga, habsburžko-germanskog i srbsko-jugoslavenskoga vladavinsko-osvajačkoga sustava, nego i zbog hrvatskih odroda poput Nečastivoga Tita, kako ga pisnik prepoznaje, te zbog sadašnjih pripuznih obožavatelja novih političkih zabluda i veleizdaja zvanih Europom, Natom, glavnicom-kapitalom, tržištem i globalom ...

Marčinko zove na nova djela za Dom! Stihovima nam kazuje pisnik: Prepoznajmo zlo u svakoj tuđinskoj vlasti nad Hrvatskom, bez obzira na poredak! Integrirasmo se 1102. u ugarsku Europu pa se onda četiri stoljeća pokušavasmo osloboditi od nje, integrirasmo se 1527. u habsburžku Europu pa još četiri stoljeća okajavasmo zabludu, integrirasmo se 1918. u SHS pa Jugoslaviju, a od nje se oslobodismo 1941. U zlo nas opet integrira Nečastivi Tito genocidnim pokoljima 1945. Jugosrbokomunističke se integracije oslobađamo od 1991., ali samo djelomice, u okviru avnojske, i to nelustrirane RH. Još smo napola neoslobođeni, a sliepci nam već i veleizdajice nameću nove integracijske gospodare. Mješte Beograda kažu sada Haag, Bruxelles, euro-nato, glavnica-kapital, tržište i global ...

Krbavska se bitka zbila 1493., dakle u prva četiri eurointegrirana stoljeća, kada izginu plemstvo hrvatsko, a Turci nalegoše na jazik hrvatski. Na tome vrhuncu hrvatske poviestne tragedije Marčinko započinje knjigu. U drugim nam četirima eurointegriranim stoljećima, uz nastavak bezkrajna tristogodišnjega svjetskoga rata u Hrvatskoj, kada hrvatski narod izginu braneći Europu, habsburžki eurointegracionisti udariše nož u leđa, divljački nam izkorieniše Zrinske i Frankopane. Ostadosmo tako bez vojno-duhovne, političke i gospodarstvene obrane. Stoga sve do Preporoda u Zagrebu, primjerice, moćnici govorahu i njemački, i mađarski, i latinski, a hrvatski niti poskrivečki. O vukovcima i srbovanju XIX. i XX. stoljeća ne ćemo. Predugo bi trajalo, a i znade se podosta o tome. Ali, pogledajmo sadašnje nadpise u Zagrebu i Hrvatskoj: opet sve tuđe, redovito na izkrivljenoj engležtini, a hrvatski jezik iz dana u dan uzmiče. Počujmo hrvatski krugoval i vidnicu/daljovidnicu/televiziju: nema više hrvatske abecede, integriramo se u ejbisidu! Kao što se preliepe i umjetnički vriedne skladbe i domoljubne pjesme iz hrvatskoga obranbena rata, službeno Domovinskoga, više ne čuju, a jugobalkanski neukus sve odvratnije nasrće i tutnji ...

Tako nas puno uči Marčinkova poviest u stihovima! Doznajemo, da bugaršćica potječe od latinskoga vulgare, pa ne označuje jugobugarsku pastirsku pjesmu, nego hrvatsku pučku. Knjiga dokazuje, da je eurosudište u Haagu za Hrvate poput habsburžkoga eurosudišta u Bečkome Novigradu (što se krivo prevodi u Bečko Novo Mjesto), gdje 1671. odlučiše ubiti sve Zrinske i Frankopane, dok ini hrvatski predvodnici kukavno šućahu kao i svi sada, kada nas obtužuje beogradski Savo Štrbac preko Carle ... Uči nas knjiga i podsjeća, u kajkavskom ekavicom napisanoj pjesmi Nut Staro leto 1994., da nam je Sveti Otac Ivan Pavao II. potvrdio Ugovor iz ljeta Gospodnjega 678., kojime se Hrvati zavjetovahu braniti svoju Domovinu i ne osvajati tuđu, a Sveta Stolica pomagati hrvatskoj obrani, premda hrvatski integracionisti nieču taj poviestni sveti putokaz i obezvrjeđuju ga kao tzv. legendu!

Ova knjiga potvrđuje Marčinkovu životnu i književničku častnu dosljednost. Piše od rane mladosti, od veličanstvena i tragična razdoblja NDH sve do sada, a svaka mu se pjesma uklapa u jednu te istu cielost umjetničku, u službu za obće dobro, za hrvatsku slobodu. Nema književnih smjerova, ni pomodnih ni nagodbenjačkih ni prilagodnih, ni prije ni sada, koji bi Marčinka udaljili od Puta i Djela za Dom! Takav umjetnički samopriegor, takva stalnost resi ovu knjigu, kao i sva Marčinkova djela.

Izrazita je pak posebnost Hrvatskoga mučeničtva ili Martyriuma Croatiae od Krbave do Den Haaga, što pisnik o hrvatskoj poviesti od 1493. do sada niže stihove čakavske, kajkavske, štokavske, ikavske, ekavske, iekavske, u duhu naše veličanstvene tragike XVII. stoljeća i hrvatskih očajničkih juriša na osmansku svjetsku moć u Ostatcima ostataka nekoć slavna kraljevstva hrvatskoga, u duhu zrinsko-frankopanske Ozaljske akademije i Ozaljskih načela o naravnu spoju triju govora i triju narječja u plemenitu zajedničtvu hrvatskoga književnoga jezika ...

Kako već u prvim dvjema knjigama Marčinkova triptiha u nakladi HOR-a rekosmo, neka jezikoslovni znalci te radoznalci posegnu za uredničkim pripomenama na kraju knjiga. Doznat će o tvorbenome, t.j. korienskome pravopisu, koji nam od Khuenove 1892. integracionisti svih vrsta, služeći tada i sada tuđinskim probitcima u Hrvatskoj, pokušavaju zabraniti. Sve tri knjige, naime, svojega triptiha ili trilogije – 1. U Odžaku se branila hrvatska država, 2. Noć pokošenih hrvatoljuba i 3. Martyrium Croatiae od Krbave do Den Haaga – Marčinko napisa na tvorbenome, t.j. korienskome pravopisu. Taj hrvatski pravopis, tu najbolju obranu hrvatskoga književnoga jezika, promiče, zastupa i primjenjuje HOR – Hrvatski Obranbeni Red u svima svojim nakladama, pa tako i u spomenutim trima knjigama knjižnice RED naklade HOR, a čast mi je, što sva svoja štiva i tiskovine domovinskoga HOP-a od 1964. i sva štiva HOR-a od 1992. pišem tvorbeno, t.j. korienski. I čast mi je, i ponos, i dika, što pišemo – primjerice – rieči obće, obćina, priobćaj ... suglasnikom b, poput hrvatske banice, svete majke i mučenice Ane Katarine Frankopan Zrinske, kako se liepo vidi na naslovnici Njezina molitvenika Putni tovaruš iz god. 1661., preslikanoj u ovu, treću knjigu knjižnice RED naklade HOR.

I u ovoj je prigodi upozoriti, da nema hrvatskoga tvorbenog, t.j. korienskoga jezika, kao niti jezika izgovornoga. Jedan te isti hrvatski govoren jezik, dobar ili loš, čist ili prožet tuđicama, pa i barbarštinama, možemo pisati načinom izgovornim, kako nam se nameće od 1892., ili pak načinom tvorbenim, t.j. korienskim, što nam zabranjuju od 1892.

O hrvatskome jeziku i pravopisu još ovo: U Hrvatskoj integracionisti svih vrsta, a zajedničkoga nazivnika protuhrvatskoga, s pomoću tuđincima razprodanih priobćajnih sredstava pokušavaju i dalje nametati vukovski pravopis po tzv. Novosadskome sporazumu od 1954. ili 1960. Svima se silama odupiru i najmanjim pomacima prema hrvatskom izvornome, tvorbenome načinu pisanja, pomacima koje bezkrajno strpljivo i oprezno preporučuju nove naklade Hrvatskoga pravopisa (Babić-Finka-Moguš-Ham). O nama svima ovisi, a o ljudima od pera i duha ponajprije, kada ćemo barem takve male, oslobađajuće pravopisne pomake provesti u djelo i obću primjenu. A izvorni ćemo, tvorbeni, korienski način pisanja dosegnuti, ako naučimo pa primienimo tri pravila o pisanju suglasničkih skupova, po kojima se suglasnici u skupovima načelno ne izpuštaju i ne mienjaju ni po zvučnosti ni po mjestu i načinu tvorbe, te četvrto pravilo o pisanju dugog odraza starohrvatskoga jata dvoslovnim jednoslogom ie. Povrh toga vratiti je hrvatsku primjenu zareza u rečenicama. Vratiti je pravo na život hrvatskomu pravopisu, zabranjivanu po volji tuđinskih moćnika i njihovih pripuza u Hrvatskoj od 1892. Kada ga opet naučimo, moći ćemo prepoznati njegove prednosti.

U ime HOR-a, Hrvatskog Obranbenoga Reda želim reći: Hvala častnomu pjesničkomu velikanu Mati Marčinku, hvala HKZ-u i HS-u za ovaj Dom, hvala prikazivačima i ovomu častnomu skupu, hvala i uredničtvu naklade RED, što smo zajedno na djelu za Dom!

Uz horovski pozdrav U Putu je Smisao!

Za HOR – Hrvatski Obranbeni Red
pročelnik i urednik
Branimir Petener

{mxc}