Društvo hrvatskih književnika (Trg bana Josipa Jelačića 7/I, Zagreb) poziva sve ljubitelje poezije na Tribinu na kojoj će predstaviti novu knjigu Nenada Piskača „Bu do kaj" (Split, 2012., naklada Bošković). Sudjelovat će prof. dr. sc. Alojz Jembrih, urednik Zoran Bošković i sam autor. Tribina će se održati u ponedjeljak, 22. listopada u 12 sati. U nastavku donosimo prikaz Piskačeve knjige iz pera Alojza Jembriha.

Bu do kaj: Na tragu poetske dosljednosti

Davno je već tome kad je Herbert Spencer, s pravom, napisao da svaki pokušaj pjesničke analize umanjuje sam užitak u njezinu doživljaju. [1] Stoga je teško biti nečiji meritum pogotovo kad je riječ o poetskom ostvarenju iza kojega stoji ime i prezime - pjesnik. No kako se je u (na) hrvatskome spisateljskome poligonu ustalila praksa povjerenja od strane autora prema onome za kojega on smatra da bi mogao korektno/objektivno prosudbeno dati svoj osvrt na pjesnički/prozni ostvaraj, takvo je povjerenje, i ovaj put, Nenad Piskač iskazao autoru ovoga teksta. Nije to učinio bez razloga, jer njegova šesta[2] (druga ova) kajkavska zbirka na tragu je dosljednosti prethodne iz 2005. Rieči su luknje su rieči.

Stoga sve što je u pogovoru te zbirke rečeno, bez pretjerivanja, moglo bi se reći i za ovu novu zbirku Piskačevih pjesama naslovljenu Bu do kaj. Prema tome, autor zbilju prošlosti i sadašnjosti, one svoje i naše, ono svakodnevno viđeno okom kritičkim, novinarskim (Piskač se je iskazao i kao vrstan novinar), na mnogo mjesta očituje kroz galgen-humor snagom kajkavske riječi kojom ponekad dominira ironija kao poetska figura. Kao i u prethodnoj zbirci (2005.), tako i u ovoj, izražajni proboj (i naboj) vidljiv je u kontrastnom rasteru društveno-političkih zbivanja na koje je autor svojstveno osjetljiv i koja ritmom riječi i stiha metaforički iznosi na svjetlost dana u četiri ciklusa: Riečigorečerieči, Bu do kaj, Teštamentum, Zdihavanje (39 pjesama).

Kritički prokazana zbilja

U nekim je pjesmama autorova sematičko-poetska rečenica obojena revoltom, tj. pjesnik je revoltiran na postojeću paradigmu stvarnosti i događaja; on zapravo kroz medijalno-poetski jezik oslobađa sebe samog od tzv. angažiranog problema. Njegova je angažiranost artikulirana govorom, jezikom, jer tko govori ili piše, uvijek je angažiran. Piskač je to posebno, jer se njegova angažiranost realizira jezikom kojim dokazuje povijesnu i sadašnju funkcionalnost kajkavskoga jezika. Njegove pjesme nemaju samo teorijsko značenje, nego sociološki smisao, budući da je kajkavski jezik jedan zasebni sustav hrvatskoga jezika i on pripada sociokulturološkoj povijesnoj i sadašnjoj zbilji. Složit ćemo se da oblik izraza svoju supstancu ima u povijesti jezika, u glasovnoj artikulaciji i to upravo ima Piskačev kajkavski jezik u ovoj zbirci. Piskač, i u zbirci Bu do kaj, uspijeva glasovno-ritmičkom skripturom postići sarkastični efekt opisane, signirane, kritički prokazane zbilje, a često puta na vidjelo dolazi i osobna rezignacija u stihu, nad onim čime se ne miri njegov duh. Takve bi bile pjesme: Černilo, Zemalskozdihavanje, Da odnesla me černoga vraga kogla, K Jezušu, Jadikuvanjehorvatskihbranitelov, Zdihavanje v nebo vuperto, Kristušev stol, De su vezdakerščeniki. Drugim riječima, autor je u više pjesama strukturom, sadržajem i ritmom stiha ostao u mreži rezignacije duha. Čitatelj sam to najbolje osjeća čitajući ih.

Semantičko sažimanje sadržaja

Nekome će se od čitatelja ove zbirke, možda, pričiniti da je pjesnikov sinkronijski i dijakronijski strukturno-sadržajni slijed pjesama omeđen jezikom destrukcije i redukcije. Moguće je i takvo razmišljanje, to više što svaka, pa i ova zbirka pjesama ima sudbinu u glavi čitatelja. Te je činjenice, vjerujem, svjestan i svaki pjesnik koji se time ne da smesti, pišući svoju poeziju. Kad je riječ o redukciji u poetskome smislu, onda treba reći da ona u ovome primjeru, u zbirci, znači semantičko sažimanje sadržaja kroz puninu jezičnoga dijela, cjelokupnost značenja pojedine riječi u slijedu ritma riječi, pa je tako lako dokučiti poruku i značenje dotične pjesme. Sve pjesme u ovoj zbirci imaju svoj semantičko-glasovni i ritmički efekt i izražajnu vrijednost, prije svega, u glasnom čitanju. Drugim riječima, obilježje te poezije jest grafičko-glasovni efekt koji se realizira glasom riječi. To su pjesme osobnoga stava prema (ne)vrijednostima s kojima se pjesnikov ja susreće u svojoj dijakroniji i sinkroniji. Neke od pjesama imaju svoje povijesno i vremensko razložno mjesto nastanka, kao npr. TeštamentumCroatušima... u kojoj progovara pjesnikov revoltirani skepticizam spram nekim postupcima s kojima se on nikako ne miri.

Često se od kritičara i analitičara poezije, kada pišu o poetskoj riječi bilo kojega pjesnika, čuje - jezik je medij pjesništva - a da se pri tome rijetko tko pita što ta rečenica znači. Jezik je zapravo medij(ator) - posrednik pjesništva - pojednostavljeno rečeno. Tako bi bilo kad bi se jezik promatrao samo kao sredstvo, međutim jezik (u pjesništvu) je sam pjesnik. Oblik i sadržaj u Piskačevoj zbirci prepoznatljiv je bilo u monološkom bilo u mnoštvenomjastvu. Pjesnički jau zbirci jest jezik a njega nema bez pjesnika. Prema tome, moglo bi se postaviti pitanje, ima li u toj poeziji inovacijsko-revolucionarnoga suodnosa? [3] Odgovor je, ima. Naime, revolucionarno je pjesništvo koje mijenja jezični medij, ruši hijerarhijski jezični karakter; to pak znači da se novim načinom jezične igre nešto društveno drukčije uobličuje i oduzima.

Pjesnik osebujnoga novoegzistencijalnoga poetskoga diskursa

I doista, autor ove zbirke odlučio se je za kajkavski jezični medij, njegov ja je takav - time ruši hijerarhičnost standardnoga jezičnog medija, tj. pokazuje da se i kajkavskim medijem ravnopravno može izreći sve ono što i standardnim; svojom strukturom i sadržajem stiha, ono društveno, o kojemu govori, jest drukčije uobličeno, igrom riječi i glasa postizava semantički naboj misli koja se oslobađa slogom i ritmom slobodnoga stiha.

Slijed misli, pojmova i pojava, pjesnik izražava konkretnim jezikom - kajkavskim. Slobodno se može reći da Piskačeva zbirka dobrano pruža sliku konkretne poezije. Postavi li se pitanje što je to „konkretno" u vezi s konkretnom poezijom, onda treba reći da je to neposrednost znakova koje pjesnik pretvara u mišljeno, smisleno-logičko idejno pri čemu taj proces nikada ne dolazi do kraja, nego je, kao pojava bivanja stvari, istovremeno i sadašnjost transcendentnih formi mišljena. [4] Piskačeve pjesme, u ovoj zbirci, nisu pjesme trenutka, one sebi „prisvajaju" oko (vizualnost), uho (zvuk), um (misao), stoga su one već po tome određene za glasno čitanje, poneke i krikom. U tome se kontekstu Piskač približava „Baladama PetriceKerempuha" M. Krleže. Uspoređujući prvu Piskačevu kajkavsku zbirku (2005.) s ovom, drugom kajkavskom, mora se reći da je njihova ljepota u harmoniji strukture, koja jezikom, glasom i ritmom te igrom riječi čini nerazdvojivu cjelinu.

Pjesme su ove zbirke, u tome aspektu, poetsko sredstvo u mediju jezika, one su jezik sam kao ljudski sustav znakova za ljude koji revolucioniraju pjesništvo revolta, tj. pjesnik je revolt u pjesmi (pjesništvu).Piskač je u tome uspio i po tome je on pjesnik osebujnoga novoegzistencijalnoga poetskoga diskursa, kojim se udomio u postmodernistički pjesnički korpus hrvatske književnosti 20. i 21. stoljeća.

Černinaje odraz nemirenja sa stvarnošću

Čitajući pomno zbirku, Bu do kaj moglo bi se primijetiti, da autor svijet oko sebe gleda „previše" černo, jer pridjev i imenica u nekim pjesmama to sugeriraju: černirafjak, z černega gnoja, černilo, černo nebo, černičlovek, včernočrevo, černiločerno, černimdvoriščem, černoga vraga, na černem sodu, v černojtavici, po černimplečima, počernelo raspelo. U cjelini uzevši, ipak se ne bi moglo za ovu zbirku reći da u njoj prevladava tzv. poetika černine. Ukoliko bi se to čitatelju, kroz čitanje pjesama i nametnulo, takva poetika je odraz i izraz pjesnikova nemirenja sa stvarnošću koja u društvu dominira i ne donosi ono što se zadovoljstvo zove. Upravo to autor signira u pjesmama gdje se javlja njegova černina. No, on ima i ruralno-pejsažnih slika, pjesma: Megla na Sotli..., u povratku djetinjstvu u svoje dvorišče, u pjesmi Žal mi je žal, ili tradicijsko-pučkoj vjerskoj zbilji: Z romarskega ruksaka.

I ova je zbirka karakteristična postupkom nebilježenja interpunkcijskih znakova u pjesmama, time je autor postigao kompaktnost sadržaja, osjećaja i izraza, pa bi se i za tu zbirku moglo reći, da je autorov otklon pravopisnih znakova zapravo zamjetni stilematski postupak koji zbirku čini osebujnom. No, ipak u pokojem naslovu pjesme, zbog semantičkoga diskursa čitave pjesme, autor stavlja pravopisni znak zarez: Lieperieči, velika obečanja; O standarduš, kaj spelavaš; Vuderžavi, vu jeziku; Je te, ni te.

Bilo tko, čitajući ovu zbirku Nenada Piskača, bio on kajkavac ili čakavac ili pak štokavac, morat će priznati da su pjesme u njoj jedno osvježenje u hrvatskoj poeziji današnjice, bez obzira što su pisane kajkavskim jezikom, standardolozi će reći narječjem, no ipak, samo jezikom. Zato ova zbirka ima i imat će svoje čitatelje, a to i želimo. Stoga, neka je sretan put ovoj zbirci do čitatelja u vremenu i kroz vrijeme!

Alojz Jembrih

[1] Herbert Spencer (Derby 1820. - Brighton 1903.), najprije novinar 1846 - 1853., potom slobodni pisac; začetnik je opće filozofije razvitka, posebice u proučavanju društva. Njegove filozofske teme imale su utjecaja u Engleskoj, Americi i Njemačkoj. Vidi: HeinzKindermannund Margarete Dietrich, Lexikon der Weltliteratur,
Wien-Stuttgart 1951., 768.

[2] Piskač je dosad objavio sljedeće zbirke pjesama: Vatrom na rijeku (1986.), U trenutku apokalipse (1995.), Očeva šutnja (1999.), Pogled s burze 10290 (2002.) Prozna su mu djela: Poražena Hrvatska (2002.), Između Hrvata iHrvatske (2003.), Prvo računalo (2004.) s podnaslovom Roman za odraslu djecu.

[3] Ovdje se pod revolucionarno podrazumijeva ne mirenje s postojećim a nikako ne ono što revolucionarno znači u svom klasičnom socijalističkom smislu riječi.

[4] HeinzGappmayr, WasistkonkretePoesie?, Text + Kritik. ZeitschriftfürLiteratur, Heft 25, KonkretePoesie I., April 1971, Richard BoorbergVelag München 1971, 5-9.