Objavljena knjiga M. Samardžije "Hrvatski jezik i pravopis od ujedinjenja do kraja Banovine Hrvatske (1918.-1941.)"

Knjigu Marka Samardžije "Hrvatski jezik i pravopis od ujedinjenja do kraja Banovine Hrvatske (1918.-1941.)", u kojoj obrađuje sudbinu hrvatskoga jezika i njegova pravopisa te politiku koja je poprimala oblike otvorena nametanja i njezino djelovanje na hrvatski jezik, jezični i pravopisni uzus hrvatske jezične zajednice, objavio je zagrebački nakladnik Školska knjiga.

Postanak knjige izravno je povezan s proučavanjem sudbine hrvatskoga jezika i pravopisa nakon propasti Banovine Hrvatske i Kraljevine Jugoslavije kao njezina nadokvira, napominje autor u predgovoru knjige te dodaje kako je proučavanjem obuhvaćen velik broj onodobnih pisanih vrela: službenih glasila, dnevnih i tjednih novina, književnih časopisa, strukovnih i znanstvenih publikacija te knjiga i udžbenika.

Podsjeća kako se proučavajući razdoblje od 10. travnja 1941. do svibnja 1945. "zalijetao" u prethodno razdoblje kako bi bar u osnovama približio sociolingvističko stanje kakvo je bilo prije.

Smatra kako se čitateljstvu samo tako moglo objasniti zašto je poslije ponešto bilo, pa čak i moralo biti, onako kako je bilo.

Istaknuo je i kako naoko kratko razdoblje u hrvatskom slučaju, tečajem nepovoljnih prilika i ne uvijek samo krivnjom "drugih" neprestano bilo vrijeme kušnja i odupiranja politikom podupiranu, gorljivo zagovaranu i ustrajno provođenu jezičnom unitarizmu.

Put gusaka u maglu

"Bilo je to vrijeme odmicanja od 'narodnog jezika' kao temeljca i pramjere pravilnosti u standardnome jeziku, vrijeme propitivanja postojeće i artikuliranja nove standardološke paradigme oblikovane u suglasju s praškim postavkama o posebnoj naravi književnog jezika, o njegovoj funkcionalnoj razgrađenosti, gipkoj postojanosti i potrebi njegova kultiviranja", piše Samardžija i ocjenjuje kako je neizmjerna i trajna šteta što nepovoljne prilike nisu dopustile potpunu smjenu paradigma, kao i da nova nije imala vremena u potpunosti zaživjeti.

Smatra kako je ovako, nakon još dvaju političkih zaokreta, neugodno hrvanje potrajalo još dugih pet desetljeća, da bi se nakon, privremena olakšanja nastavilo do naših dana.

Knjiga "Hrvatski jezik i pravopis od ujedinjenja do kraja Banovine Hrvatske (1918.-1941.)" (653 str.) podijeljena je na trinaest poglavlja, u kojima autor nakon uvodnoga obrazlaganja o "putu gusaka u maglu" 1918. piše o nastavku ekavštine i početku ćirilizacije u Hrvatskoj te filologiji u službi politike, beogradskom "kvarenju" jezika, hrvatskom ili srpskom jezičnom savjetniku Tome Maretića pod kritičkim sitnozorom hrvatskih suvremenika, ujednačavanju pravopisa i nazivlja, našem i hrvatskom jeziku, nacionaliziranju imena naseljenih mjesta na hrvatskim područjima, polemikama o sudbini čakavštine, borbi za pravilnost i čistoću hrvatskoga jezika, hrvatskom jeziku u 19. stoljeću, društvu i časopisu "Hrvatski jezik", neuspjelom povratku hrvatskom rukavcu vukovstva, prijedlogu fra Stanka Petrova za uvođenje jekavice i polemici te razlikama oko razlika u hrvatskom i srpskom jeziku.

Iza svakoga poglavlja objavljeni su tekstovni prilozi, a na kraju knjige usporedni kronološki pregled važnijih društveno-političkih događaja te kroatistička i književna izdanja, bibliografske napomene te kazalo imena.

Marko Samardžija rođen je 1947. u Vođincima kod Vinkovaca. Redoviti je sveučilišni profesor u trajnom zvanju pri Katedri za hrvatski standardni jezik zagrebačkoga Filozofskog fakulteta. Objavio je više knjiga, među kojima i knjigu "Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj".

(hkv/Hina)