Opća mjesta ili zadah kulture školstva

Bez milosti, bez nadahnutosti,
bez božanske reanimacije

Opće mjesto ili ono što nismo mi

Opće mjesto, locus communis (mn. loci communes) izraz je kojim se označuje 'neki općepoznat, svakidašnji, uobičajen, otrcan, banalni misaoni motiv ili tvrdnja u opreci prema novoj, izvornoj ideji' (podebljao a.). Jednom riječju, stvorimo je – otrcarija!        

Opća mjesta, loci communes, jesu kao leševi što ih je svakidašnji govor naslagao u zajedničku grobnicu. Na njima više nema boje – to bjelilo koje se vidi nije svjetlost, nego izbjeljivanje od preduga boravka na jeziku. Svaka od tih rečenica nekoć je bila živa, imala je tijelo, ranjivost, čak i istinu. Ali istina je isparila, život se odselio, ostao je samo miris ustajala značenja.

Ljudi ih i dalje nose u ustima kao da nose hamajliju, ali to nije hamajlija – to je posmrtni ostatak, prdivek. I kada ga izgovore, kao da na trenutak pokušavaju oživiti (oživiti, oživiti!) nešto što bi davno trebalo pokopati.

Opće mjesto ne umire zato što je pogrešno. Umire zato što više ne misli.

Kao živac koji je prekinut, nastavlja slati signale, ali signali ne znače ništa.

Najdublji trenutak oslobođenja čovjeka jest onaj kada se usudi reći nešto što nema pripremljen oblik. Kad se izloži stidljivoj, nesigurnoj, toploj riječi koja drhti zato što još nema put, ni pravilo, ni publiku. Riječ koja se rađa, a ne reciklira.

Da bismo dokrajčili opća mjesta, ne trebamo ih pobijati – treba ih prestati izgovarati.

Ostaviti ih da istrule u tišini koju nikada nisu priznavala.

Kad bi opće mjesto moglo govoriti, reklo bi: „Molim te, pusti me da napokon nestanem.“

A naša je zadaća samo da mu to dopustimo.

Tri instrumenta za njihovu egzekuciju

1. Anatomija fraze: seciranje do besmisla

Opće mjesto živi samo dok se izgovara kao cjelina. Ako se rastavi na dijelove – riječ po riječ, kao igračku koja se više ne može sastaviti – vidi se kako nema nutarnju logiku.

Primjer:

„Vrijeme liječi sve.“ Ako se rastavi na vrijeme → liječi → sve, ni jedan dio ne nosi istinu, a cjelina je tek bižuterijski ukras za nemoć.

Vrijeme ne liječi samo po sebi. Ono što se događa proces je psihološke, neurološke i socijalne prilagodbe. Emocionalna bol ne smanjuje se linearnim prolaskom dana. Nastaje ili popušta tek kad se dogode nutarnje promjene, poput prihvaćanja, razumijevanja, prerade iskustva ili izgradnje novog smisla. Vrijeme je okvir, a ne lijek. Smrtonosne bolesti vrijeme ne liječi, istinske gubitke nitko ne može poništiti.

Jezgra navedene otrcarije drugačija je: Ne liječi vrijeme – liječi adaptacija. Vrijeme samo pruža prostor da se ona dogodi.

2. Princip sabotaže: preokreni ga u vlastitu negaciju

Opće mjesto umire kada ga se natjera da izgovori suprotno od onoga što navodno tvrdi. To je poput glumca koji zaboravi tekst – odjednom ostane samo čovjek na pozornici, zbunjen.

Primjer:

„Sve se događa s razlogom.“ Sabotaža: „Sve se događa, a razlozi kasne tri epohe.“ Fraza se urušava jer više ne može držati težinu svojih očekivanja.

3. Ekstremno razotkrivanje: pokaži blatnjav trag iza fraze

Svaka opća fraza ima neki kukavički motiv: strah da se kaže istina, potreba da se zavara bol, izbjegavanje odgovornosti. Ako se otkrije zašto je izrečena, fraza se skupi kao spaljeni papir.

Primjer:

„Takav je život.“ Razotkrivanje: „Ne znam što bih ti kazao, a neugodno mi je šutjeti.“ I gotovo – fraza se sruši.

Smrtonosnost općih mjesta ili sedam smrtnih otrcarija

(na mjestima gdje
se očekuje njihova egzekucija)

Budući da se o školstvu jako puno govori i piše, a pišu i govore mnogi: i nepismeni, i četvrt pismeni, i polupismeni, i tri četvrt pismeni i – pismeni (prvi i zadnji, vrlo rijetki, u ovom kontekstu, najmanje su podložni općim mjestima), katkad se čini da je baš sve što se kaže ili napiše – opće mjesto / opća mjesta, otrcarija. Kad bi bar tako bilo da se čini!

Može li se zamisliti kako su opća mjesta pogubna za maštu djece i učenika.

Evo primjera: tema – Jesen (oko nas jest jesen):

1. opće mjesto / slika, otrcarija: lišće je po cesti;
2. pjesnička / individualizirana slika: Na cesti uveli se list / U čudu digo: gle, ja skačem!

U Cesarićevim stihovima nema ničega što je jezično istrošeno. Njegovi stihovi nisu opis, nego uskličnik postojanja. On radi nešto rušilačko: uzima mrtvo i daje mu začuđenost života. Cesarićeva dva stiha kratki su prikaz postojanja. List je subjekt koji načas shvati da ga je svijet dotaknuo. U tom „gle“ čudo je, djetinjstvo prirode, tren u kojem nešto posve obično dobije nutarnji glas. Cesarić oživljuje list ne patetikom nego malim metafizičkim trzajem – list postane nositelj radnje.

Opće mjesto / slika, otrcarija, mrtvi je izraz o mrtvoj pojavi. Nema očiju, nema nutarnjega gibanja, nema iznenađenja. To je registracija vremena, meteorološki bilten jeseni. Ništa se ne dogodi u svijetu, a još manje u čovjeku.

         Kod Cesarića list je čudo koje se dogodilo neobjašnjivo i samo jednom.

         U općemu mjestu, otrcariji, list je dosadna statistika prirode.

Razlika je jednostavna: u Cesarićevu je prikazu jesen živa, u općem je mjestu jesen otrcarija koja šuška i prolazi neprimijećena.

Samo su reklame agresivniji oblik općih mjesta, otrcarija, od škola: serviraju gotove želje, gotove slike, gotove rečenice, dok se mašta suši kao organ koji se više ne koristi. One nude svijet bez pukotina, bez pitanja, bez unutarnje borbe, pa se unutarnji pejzaž mladih pretvara u katalog tuđih ideja. Tko odrasta u tom bljedilu, piše blijedo: zato se na esejskom pitanju, među ostalim, ruše maturanti, jer, ondje se traži ono što reklama sustavno ubija – vlastiti glas, neponovljena misao, riječ koja nije posuđena iz tuđe blještave praznine.

Evo nekih općih mjesta koje ravnatelji škola ponavljaju. I ne samo oni. (Opća mjesta doslovno su citirana iz dnevnih novina iz intervjua ravnateljice: Jutarnji list, 16. studenog 2025. A ta se opća mjesta, otrcarije, susreću svakodnevno.) U školama je „puno lišća po cesti“ ili otrcarija.

1. „Djecu roditelji najčešće pitaju: ‘Koliko si dobio?’“

Opće mjesto koje se prodaje kao sociološka mudrost, a zapravo samo ponavlja trivijalnu optužbu prema roditeljima.

Ako se fraza raspori ostaje: roditelji pitaju o ocjenama jer školski sustav vrednuje djecu isključivo brojem. Ova rečenica prebacuje krivnju na roditelja, ali skriva strukturu koja ih na to gura. Dakle: problem nije pitanje „Koliko si dobio“, nego logika sustava koja se mjeri isključivo brojčanim posjedovanjem.

Konačno: Fraza je kukavičluk – umjesto kritike sustava, kritizira se simptom. (Kao da se pacijentu kaže: Zašto imaš visoku temperaturu, a znao si da je to bolesno. I kao izlječenje iscrpljuje se samo u tome: zašto, zašto, zašto…) 

2. „Kvaliteta odnosa i povjerenje između učitelja i roditelja imaju velik utjecaj na dječju percepciju škole.“

Pseudopsihološka izjava koja zvuči pametno jer u nju stane – sve i ništa. „Kvaliteta odnosa“ jest apstrakcija, „velik utjecaj“ neodređeni je superlativ ili elativ, ako ćemo baš najtočnije. Maglo, ukloni se s navedene rečenice (da uvedemo i Alibabu!)! Što zapravo tvrdi ova rečenica? Da djeca gledaju školu očima odraslih. Ali ona to kaže na najneodvažniji, administrativni način. Što znači „kvaliteta odnosa“? Govorimo li o povjerenju? Suradnji? Konfliktima? Strahu? Manipulaciji?

Fraza je plastična vrećica puna zraka – pravilno se napuhuje, ali ništa ne sadržava. Poput vukodlaka!

Na kraju: Istina bi bila oštra: „Dijete mrzi školu kad vidi da je odrasli doživljavaju kao bojište.“ Ali to nitko ne želi reći, pa se skriva iza općih mjesta.

3. „Učitelji jasno poručuju da nisu zadovoljni statusom koji imaju.“

Birokratska rečenica koja imitira analitičnost, a zapravo prikriva temeljno pitanje: kako su ga izgubili?

 „Nisu zadovoljni statusom“ zvuči kao da im je status pao s neba.
A „jasno poručuju“ najbesmisleniji je izraz pasivne komunikacije – poručuju, ali komu, kako, kada, čime, i zašto to nema posljedica? Toliko o jasnoći!

Na kraju: Kada oguliš sve slojeve, ostaje: „Učitelji su devalvirani, ali nitko ne želi reći tko ih je devalvirao.“

Status nije samo kvantitativna kategorija pa se ne može izgubiti time što su koeficijenti, osnovice i sistematizacije manji od onoga što učitelji zahtijevaju.

To je ono što opće mjesto prikriva. 

4. „Danas djeca nemaju pravo pogriješiti jer se roditelji u sve upliću [standardno je upleću!].“

Ovo je eho dnevnih kolumni – sveopće moraliziranje.
„Djeca nemaju pravo pogriješiti“ apsolutistička je laž, hiperbola koja se čita lakše nego realnost.

Istina je jednako banalna koliko i brutalna: Djeca smiju pogriješiti – ali posljedice pogrešaka preuzimaju roditelji jer su opsjednuti društvenom slikom, ne dječjom autonomijom.

Fraza skriva narcizam odraslih pod krinkom brige.

Na kraju: Ova rečenica samo je elegantan način da se kaže:
„Roditelji se natječu između sebe preko vlastite djece.“ 

5. „Inženjer građevine može dobro znati matematiku, ali ne može kvalitetno podučavati.“

Besmislica u svoj svojoj praznoj negativnosti. Što znači „ne može kvalitetno podučavati“? Što? Koga? Zašto? Čime? Ova fraza ponavlja se kad se želi obezvrijediti struka bez preuzimanja odgovornosti za argument.

Fraza se raspada čim je dotakneš: Zašto inženjer „ne može“? (Pa na fakultetima gdje inženjeri građevine studiraju profesori su inženjeri građevine.) Je li nesposoban? Neobrazovan? Nepozvan? Ili je to ideološka zabrana?

Ovdje se krije hijerarhijska predrasuda – zatvoreni profesionalni krug koji tvrdi da samo „naši“ mogu poučavati „naše“. (Izmjenjujem, svakodnevno na desetke mailova: najpismenije, vrlo strukturirane, najjasnije, najlogičnije pišu profesor matematike i inženjer strojarstva.)

Na kraju: Opće mjesto prikriva teritorijalni strah: „Ne želimo da nam se miješa netko tko razumije brojke.“

(Je li potrebno navesti profesore na fakultetima koji nisu niti će ikad položiti metodiku kolegija koji podučavaju. Pa, valjda među njima ima i onih koji uspješno ili vrlo uspješno podučavaju ili uvode u predmet, najblaže rečeno. Nažalost, nije potrebno navoditi ni one koji s položenom metodikom kao podučavaju. Kao ni profesore na fakultetima koji kolegij metodike predaju čitajući iz svojih zabilježaka. I to je kao metodika.)

6. „Posljedice za neodgovorne postupke odraslih gotovo ne postoje, dok je za dijete sve precizno propisano.“

Socijalna jadikovka koja se prodaje kao duboka refleksija. Riječ „gotovo“ služi da se rečenica zaštiti od provjere, a „precizno propisano“ zvuči kao pravnički ukras.

Rečenica implicira nepravdu, ali je ne imenuje. Koji odrasli? U kojem kontekstu? Kakve posljedice? Kakvi propisi? Sve je preširoko da bi bilo korisno, a dovoljno prepoznatljivo da se svi slože – zato i jest opće mjesto.

Neka se ogoli do istine: „Odrasli izmiču odgovornosti jer su oni pisali pravila.“ To opće mjesto ne smije reći, pa se zamaskira.

7. „Taj posao traži unutarnju strast.“

Ovo je jedno od najtoksičnijih općih mjesta u obrazovanju. Nije samo prazno – nego služi kao alat za prikrivanje sustavne nepravde.

Učenici, roditelji, javnost – svi ga izgovaraju kao da time završavaju raspravu. „Strast“ je ovdje flaster kojim se zaljepljuje truljenje struktura.

Laž o strasti kao preduvjetu

„Posao učitelja traži strast“ zvuči kao plemenito priznanje, ali je zapravo inteligentna sabotaža. Jer, čim se kaže da je potrebna strast, automatski se sugerira:

Ako ne uspijevaš – ti si kriv, nisi dovoljno strastven.

         Nije sustav loš – ti si mlak.

         Ne treba ulaganje – treba ti vatra iznutra.

To opće mjesto pretvara profesionalnu degradaciju u osobni neuspjeh.

Strast kao zamjena za plaću, uvjete, status

Rečenica se koristi kad netko ne želi govoriti o: nedostatku podrške birokratskoj guši, preopterećenosti, društvenom prijeziru, potpunoj deprofesionalizaciji, nasilju učenika i roditelja, političkoj instrumentalizaciji škole

Ali umjesto da se to prizna, kaže se: „Treba samo strast.“

To je najpodliji oblik prebacivanja odgovornosti – emocionalni šamar zamaskiran kao pohvala.

Strast je univerzalna, pa zato ovdje ne znači ništa

Kao što je poznato: svaki posao traži strast ako se želi raditi dobro. Dakle, rečenica ne govori ništa specifično o učiteljima.

To je opće mjesto koje glumi dubinu, ali zapravo se može zalijepiti: na vatrogasca, na liječnika, na pekara, na strojovođu, na kanalizacijskog radnika.

Kad se rečenica može nalijepiti na sve, ne znači ništa. To je etiketa bez sadržaja.

Platonova opaska razbija mit

Platon nije govorio o strasti, kad je govorio o učiteljima, nego o kazni. Time je rekao nešto puno poštenije: biti učiteljem težak je, nezahvalan, čak tragičan posao.

To je realnost.

Opće mjesto „posao traži strast“ samo je cukar koji skriva gorčinu. Platon je imao hrabrosti reći istinu – mi danas nemamo.

Konačno razotkrivanje

Kad srušiš ukrasne zidove, ostane: „Sustav se raspada, pa ćemo učitelju reći da mora biti strastven – jer mi, kao društvo, nismo sposobni pružiti mu ništa drugo.“

Strast je ovdje samo jeftina valuta kojom se plaća tišina.

Što bi bilo potrebno?

Da se izbjegnu opća mjesta, otrcarije, potrebno je ostati znatiželjnim cijeli život. Nikad ne posezati za gotovim odgovorima samo zato što štede vrijeme – oni otupljuju. U tišini često leži ono novo, zato bi bilo potrebno više slušati nego govoriti. Kad se osjeti da se misao pretvorila u naviku, bilo bi dobro namjerno zakoračiti u ono što nam je nepoznato, nelagodno, neudobno. Treba slijediti žive primjere, prave situacije, iskrene dvojbe. Tragati za svojom autentičnošću: ne tražiti savršenstvo, nego iskrenost.

A iskren čovjek nikad ne ostari u svom radu, samo se mijenja i raste.

Samo takav učitelj može utjecati na vječnost jer se ne može odrediti granica gdje prestaje njegov utjecaj: autentičan i iskren učitelj utječe na živote drugih ljudi, a taj se utjecaj širi dalje kroz njihove živote i živote onih koje oni dotaknu, pa je nemoguće povući jasnu vremensku crtu gdje utjecaj prestaje.

Učitelj utječe na vječnost jer se ne mogu odrediti granice gdje prestaje njegov utjecaj. (Henry Brooks Adams). Pretpostavljam kako je H. B. Adams mislio na maštovite učitelje koji su svježinu, u svakom smislu, zadržali i nakon što su prestali raditi u školi. 

Rudolf Ćurković