Jozo Čikeš: Žrtve II. svjetskog rata i poraća u Žeževici – Općina Šestanovac; Čikeševa 54 mučenika – žrtve partizanskih provokacija

Predstavljena je knjiga Joze Čikeša, opsežna zavičajno-povijesna monografija koja se bavi stradanjem stanovništva Žeževice i zaseoka Čikeši tijekom Drugog svjetskog rata i poraća. Djelo je nastalo iz autorova osobnog iskustva i višedesetljetnog istraživačkog rada, potaknutog tragedijom 9. travnja 1944. godine, kada je u Čikešima ubijeno i spaljeno pedeset četvero mještana. Autor je toga dana preživio samo zahvaljujući bijegu s majkom, no sjećanje na pokolj postalo je trajni poticaj za sustavno prikupljanje svjedočanstava i arhivske građe.

Knjigu je izdao ogranak Matice hrvatske u Splitu 2025. godine.

Knjiga na 694 stranice donosi više od 240 faksimila izvornih dokumenata, uključujući popise žrtava, zapovijedi, izvješća i sudska rješenja tadašnjih vlasti, kao i pisana svjedočanstva preživjelih te životopise stradalih. Građa je prikupljena iz državnih arhiva u Splitu, Zagrebu i Beogradu, čime autor omogućuje provjerljiv i neposredan uvid u povijesne izvore koji su desetljećima bili izvan javnog dosega.

Stradanje Žeževice i Čikeša u knjizi se ne promatra izolirano, nego se smjestilo u širi povijesni kontekst ratnih zbivanja u Dalmatinskoj zagori – Zabiokovlju, obilježenih djelovanjem okupacijskih snaga talijanskih i njemačkih – SS trupa, ali i tzv. partizanskog pokreta. Autor posebnu pozornosti posvećuje ideološkim obrascima revolucionarnog ratovanja, u kojima su politički ciljevi često ostvarivani metodama koje su za posljedicu imale masovna civilna stradanja, palež sela i trajno zastrašivanje stanovništva.

U tom kontekstu knjiga donosi i citat autora Moše Pijade, jednog od glavnih ideologa partizanskog pokreta, izrečen na Prvom zasjedanju AVNOJ-a u Bihaću u studenome 1942. godine. Taj se zapis nalazi u Arhivu Vojnohistorijskog instituta u Beogradu, u fondu Štaba Vrhovne komande, poznatom kao Četnička arhiva (oznaka K-12, 30/12), i predstavlja izvor prve kategorije za razumijevanje partizanske revolucionarne ratne doktrine.

Dio citata:

„… Tako ćemo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji poseduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima platu i ima hleba, za nas ništa ne vredi. Mi od njih moramo načiniti beskućnike, proletere. Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira.“

U citatu se izravno govori o strategiji planskog izazivanja bijede i beskućništva – uključujući paljenje sela i poticanje represalija okupacijskih snaga – kako bi se stanovništvo gurnulo u očaj i prisililo na političku mobilizaciju. Prema toj doktrini, stvaranje nesigurnosti i materijalne propasti smatralo se legitimnim sredstvom za postizanje ideoloških ciljeva.

Autor ovu izjavu ne koristi kao retorički ili ideološki argument, već kao povijesni dokument koji, u kombinaciji s drugim arhivskim izvorima, pomaže objasniti obrasce ponašanja na terenu. Prema autorovoj analizi, upravo su takve doktrinarne postavke stvarale okolnosti u kojima su civilne zajednice, poput Čikeša i Žeževice, postajale žrtve planski izazvanog nasilja, dok se odgovornost za zločine često prebacivala na druge sudionike rata.

Posebno potresan dio knjige odnosi se na poratno razdoblje, kada se o tim događajima desetljećima nije smjelo javno govoriti. Preživjeli su šutjeli iz straha od represije, a sjećanja su se prenosila samo unutar obitelji ili su bila odnesena u iseljeništvo. Brojne obitelji bile su prisiljene napustiti svoja ognjišta i život nastaviti u Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi, Australiji i Novom Zelandu, bez mogućnosti povratka ili javnog svjedočenja.

Knjiga Joze Čikeša nadilazi okvire lokalne monografije i postaje vrijedan doprinos razumijevanju složenih i bolnih povijesnih procesa Drugoga svjetskog rata i poraća u Hrvatskoj. Temeljena na dokumentima i svjedočanstvima, ona predstavlja poziv na odgovorno suočavanje s prošlošću, oslobođeno šutnje i straha.

Ovo djelo ostaje trajni spomen na nevine žrtve, ali i važan izvor za buduća povijesna i znanstvena istraživanja te vrijedan doprinos kulturi sjećanja u hrvatskom društvu.

Stjepan Pepeljnjak

(Knjiga se može nabaviti na telefon 091/526-5364)

________

Stjepan Pepeljnjak

Zagora pamti (Zabiokovlje)

Kamen tiho šušti pod nogama,
masline ljuljaju grane u laganom vjetru.
Polja zlatna, tiha, ali puna sjećanja,
pričaju o domovima što su nestali u plamenu.

Dim je nestao, ali ne i glasovi,
oni šapuću kroz grmlje, kroz šutnju dolinu.
Spaljene kuće čuvaju sjenu dana
kada su hrabrost i bol hodali rame uz rame.

Sunce obasjava pustopoljine,
a duše onih što su nestali
gledaju iz sjene smokava i starih stabala,
tiho tražeći da ih se ne zaboravi.

Vjetar nosi pepeo kroz polja i staze,
ali Zagora pamti svaki korak,
svaki dah, svaku ruku koja je klečala
pred silinom rata što je sve spalila.

Ptice lete visoko nad dolinama,
a rijeka šapće priče koje kamen čuva.
U hladu smokava, u tišini polja,
sjećanje cvjeta – bol i hrabrost zajedno.

Pred njima klečimo, potomci,
u tišini poštovanja i šaptanja.
Zagora je svjedok, svaka stijena i trava,
svaka sjenka pamti njihovu žrtvu.

I dok sunce zalazi nad spaljenim kućama,
osjećamo plamen prošlosti,
ali i svjetlo koje nikada ne nestaje –
sjećanje što nas uči, što nas grli,
što kroz Zagoru tiho prolazi,
da njihova hrabrost i žrtva žive zauvijek.