Gilgal će biti odveden u golo gonstvo (Am 5,5)

Mjehuri probni

U božićnom Jutarnjem listu, 24., 25. i 26 prosinca 2025., u članku KAKO STVORITI HRVATSKU BIBLIJU (a one prijašnje – čije su) Boris Beck kaže: „Nije bez razloga projekt [prevođenje] trajao 20 godina. Ali to je slučaj kod puno većih naroda od Hrvata. Usudio bih se reći: ako netko prevede Bibliju u kraćem roku, bio bih skeptičan da je to učinio s izvornih jezika.“ Prevodili su „prevoditelji, njih dvadeset i troje“, a „Svi oni imali su svoje druge profesionalne obveze.“ „Neki bi preuzeli obvezu [prevođenja], ali ne bi je ispunili; neki bi prevodili knjigu više godina, a tada, kad bi je predali, tražili bi je natrag da je još malo dotjeraju [unatoč tomu što postoji a se ipso constitutus arbiter elegantiae linguae Croaticae]; neki su pak prevodili knjigu [neku biblijsku] više godina, neki su s lakoćom prevodili najduže i najteže knjige pa bi onda tražili još [knjiga za prijevod].“

Dvojbe koja se nameću: Vrijeme prevođenja mjeri se u satima, ne u godinama, to zna i onaj tko nije polagao statistiku. To je kao da se kaže: Zašto imam tako velik račun za struju kad sam struju imao uključenu deset dana. Struja se mjeri u kilovatsatima, a ne u kilovatdanima. Ako je 20 g. optimalan broj za prevođenje, znači li da je taj broj optimalan i kad bismo udvostručili broj prevoditelja, a oni ne bi radili i svoj posao, nego samo prevodili, te ako bi prevoditelji bili samo oni koji bi „s lakoćom prevodili i tražili još“?

Biser institucionalne mudrosti – vrijeme mjereno u godinama, jer sati su očito previše prostački pojam ili prostakluk.

Tvrdnja da je 20 godina nekakav inherentni dokaz ozbiljnosti prijevoda Biblije zvuči impresivno samo dok se ne dogodi ona neugodna stvar zvana razmišljanje. Jer, da, vrijeme prevođenja mjeri se u satima rada, a ne u kalendarskim listovima koji pasivno otpadaju sa zida dok ljudi rade nešto sasvim drugo. Godine su tu tek poetski okvir, zgodan za intervjue i svečane govore, ali analitički vrijede otprilike koliko i horoskop.

Ako 23 prevoditelja rade „uza svoj redoviti posao”, onda projekt ne traje 20 godina zato što je tekst metafizički gust, nego zato što je radna satnica razvodnjena do homeopatske razine. To nije ep o strpljenju, nego logistički opis hobija koji se radi navečer, vikendom i kad se stigne – uz povremenu kavu i egzistencijalni uzdah.

Ključni apsurd: ako je 20 godina optimalno vrijeme, znači li to da bi: 46 prevoditelja, koji rade isključivo na prijevodu, koji su svi dokazano brzi, kompetentni i motivirani, također trebali 20 godina?

Ako je odgovor da, onda: vrijeme nema veze s količinom rada, produktivnost ne postoji, a projektom očito upravlja neka teološka verzija Heisenbergova principa: čim pokušaš ubrzati proces, istina se uznemiri i pobjegne.

Ako je odgovor ne, onda se priznaje ono što je svima jasno osim, čini se, uredniku: 20 godina nije dokaz kvalitete, nego opis organizacijskih okolnosti.

A ona rečenica o skepticizmu prema bržem prijevodu s izvornih jezika? To je posebno elegantan primjer argumenta iz vlastite sporosti:

Ako netko trči brže od mene, sigurno vara.

Po toj logici: tko piše brže, piše površno; tko čita brzo, ne razumije, a tko učinkovito organizira rad, vjerojatno je sotonist.

Na kraju, tvrdnja da su „neki prevoditelji s lakoćom prevodili najteže knjige i tražili još” zapravo je autogol: ako su takvi ljudi postojali, zašto je projekt strukturiran kao da ne postoje?

Without mercy: 20 godina ne dokazuje vjernost izvorniku, nego samo to da je projekt bio: razvučen, parcijalan, i romantično vezan uz ideju da sporost sama po sebi proizvodi istinu.

Vlč. Mladen Horvat, koji je po uredniku onaj koji prevodi lako i traži još, što nisam mogao zaključiti, osim ako urednik („koji je bio zadužen [ipak je riječ o munere a se ipso suscepto!] za lijepi hrvatski jezik i stil naših tekstova“) nije prekrojio izvrsnost u običnost, rekao: „U svakoj šetnji [u svakoj šetnji – ovakvim se izrazima mjeri ljestvica laži u testovima ličnosti] Torontom slušalice su mi bile u ušima i satima bih slušao Psalme na hebrejskom.“ Bi li sv. Jeronim za eventualne slabosti svog prijevoda Biblije na latinski mogao kazati: „Oprosti mi, Gospodine, jer sam – 'prevodio bez slušalica'.“

Slušalice su teološki ekvivalent sportskih patika s karbonskim potplatom – ne čine trkača boljim, ali daju osjećaj da se sudjeluje u nečemu vrhunskom i moderno mističnom.

Tvrdnja da je prevoditelj „stalno imao slušalice i slušao psalme na izvornom jeziku“ zvuči duboko, gotovo monaški – sve dok se ne zapitate što bi točno slušanje trebalo učiniti što aktivno poznavanje jezika, filologija, tekstualna kritika i kontekst već ne čine. Ali naravno, slušalice imaju jednu veliku prednost: ne mogu se provjeriti. One su savršen rekvizit duhovne izvrsnosti – poput svijeće, ali s Bluetoothom.

Da, slušanje može pomoći u: ritmu, prozodiji, emocionalnom ugođaju teksta.

Ali prijevod nije poetski trans, nego niz konkretnih, često dosadnih odluka: što znači ova riječ ovdje, a ne ondje; je li ovo arhaizam ili semitizam; kako riješiti dvoznačnost bez teološkog šverca, ja, ja theologischer Schmuggel.

Slušalice tu pomažu otprilike koliko i slušanje valova pomaže brodograditelju.

Oprosti mi, Gospodine, jer sam prevodio hebrejski i grčki bez slušalica, bez Spotifyja i bez ambijentalnoga psalmodijskog loopa. Morao sam se osloniti na znanje, rukopise i vlastiti razum. Znam – amaterizam.

Naravno, Jeronim je imao sitni hendikep:

– izmislio je zapadnu biblijsku filologiju

– radio je s rukopisima, ne s playlistama

– i nekako uspio proizvesti prijevod koji se čitao više od tisuću godina, i to bez ijedne noise-cancelling tehnologije.

Izjava o slušalicama stoga nije argument, nego autohagiografija: pokušaj da se vlastita izvrsnost ne pokaže kroz rezultate, nego kroz atmosferu. To je kao da kirurg kaže da je operacija uspjela jer je u sali svirao Bach. Možda jest, ali nož je ipak bio važniji od violine.

Slušanje psalama u izvorniku nije dokaz boljeg prijevoda, nego signaliziranje pobožne ergonomije. A kad se izvrsnost mora dokazivati gadgetima, vrlo je moguće da je urednički već prekrojena u običnost i trivijalije.

(„… jer Gilgal će otići u progonstvo, a Betel će propasti“, preveo čovjek sa slušalicama i – promašio ili je izraz prekrojila osoba zadužena za „ljepotu i stil hrvatskog jezika“. „Gilgal je o-tje-ran u progonstvo“, a nije to učinio svojevoljno kako napisa čovjek sa slušalicama ili čovjek samozadužen za ljepotu hrvatskog jezika. I nije to jedini pogrešan prijevod vlča sa slušama. Malo street language ne škodi.)

Urednik govori da je „u međuvremenu došlo do brojnih spoznaja iz arheologije, biologije, mineralogije pa smo danas mnoge lokalitete, biljke, životinje i minerale koji se spominju u Bibliji mogli identificirati s više [netipično, očekivao sam superlativ – 's najviše'] pouzdanja... Dakle, u ovoj Bibliji sve je što treba biti i nema ničega čemu u njoj nije mjesto.“ A na drugome mjestu kaže: „Mi smo spremni i otvoreni za svaku kritiku i svaki korisni i dobronamjerni prijedlog [dakle, kvaliteta prijedloga ovisi o njegovoj dobronamjernosti, a ne o njegovoj opravdanost ili točnosti] ćemo uvažiti.“

Dakle, novi prijevod s ponosom naglašava kako je prihvatio najnovije spoznaje mineralogije, arheologije, biologije, čime se smješta među najsuvremenije pothvate duha, gotovo na rub kvantne teologije i epigenetičke egzegeze. No budući da su urednici otvoreni „svakomu dobronamjernom savjetu“, ne bi li bilo dosljedno da već sad uključe i rezultate budućih disciplina – neuroteologije, trnasvremenske filologije, metabiblijske neuroznanosti i proročke futurologije prijevoda. Kad se već skače u usta, a to je disciplina iz diluvijalnog doba (glumi se znanstvenost, otvorenost, suvremenost, a operira se plemenskom logikom jer su otvoreni dojmu, a ne kriteriju; dobronamjernosti, a ne validaciji), zašto se ne bi skočilo i u budućnost. Skok u usta ionako je bez vremenskih ograničenja!

Ovdje je riječ o tipičnome maglovitom scientizmu: nabrajaju se discipline (arheologija! biologija! mineralogija!) kao da sama njihova prisutnost jamči istinu, ali bez ijednoga konkretnog kriterija: koje identifikacije? prema kojim metodama? s kojim stupnjem konsenzusa? i, najvažnije, gdje točno u prijevodu to ima odlučujuću ulogu? Ili prevladavajuću u odnosu na sve prijašnje nehrvatske Biblije?

To je kao da se kaže: Zahvaljujući napretku fizike, kemije i astronomije, danas ovu juhu kuhamo s više pouzdanja. Dobro. Ali, je li juha zbog tih napredaka ukusnija?

A onda dolazi krunska rečenica, biser zatvorenog sustava: Dakle, u ovoj Bibliji sve je što treba biti i nema ničega čemu u njoj nije mjesto. To više nije urednička izjava, to je dogma u sekularnom odijelu.

Ako je sve što treba biti već unutra, tada: kritika može biti samo estetska, primjedba samo dobronamjerna, a pogreška ontološki nemoguća.

Drugim riječima: prijevod je završen, zapečaćen i epistemološki steriliziran. Ne zato što je savršen, nego zato što je proglašen takvim.

I sad dolazimo do druge izjave, koja je s prvom u savršenom, gotovo dirljivom proturječju:

Spremni smo i otvoreni za svaku kritiku i svaki korisni i dobronamjerni prijedlog ćemo uvažiti [uvažiti nije srbizam nego srbendinizam!, onaj s dna srbijanske kace, toliko o lijepome hrvatskom jeziku].

Dobronamjernost ovdje ne znači etičku intenciju, nego lojalnost okviru. Prijedlog je prihvatljiv ako: ne dovodi u pitanje temeljne odluke, ne dira urednički autoritet, ne sugerira da „sve što treba biti“ možda ipak nije unutra.

To je otvorenost tipa: Slobodno govorite, ali samo ako se slažete s nama. Kritika se ovdje ne vrednuje po: točnosti, argumentaciji, filološkoj snazi, nego po emocionalnom tonu i pretpostavljenoj namjeri. To je savršen mehanizam: ako je kritika oštra – nije dobronamjerna; ako je precizna – vjerojatno zlonamjerna; ako je točna, ali neugodna – neprijateljska.

Imamo prijevod koji je: metodološki opravdan neodređenim „više pouzdanja“, proglašen sadržajno potpunim unaprijed, i otvoren za kritiku samo dok ta kritika ništa bitno ne dira.

To nije znanstveni ni filološki stav. To je retorički imunitet. Ako je Biblija doista tekst koji podnosi tisućljeća čitanja, prevođenja i osporavanja, onda joj najmanje trebaju urednici koji je štite od ozbiljne kritike – pogotovo pod krinkom dobronamjernosti.

Što je duh hrvatskoga jezika,
a što je primjereno za sveti tekst

„Urednici i prva grupa prevoditelja već su se bili okupili i formulirali kako žele da prijevod izgleda, a to je bez onoga na što smo se navikli [valjda naviknuli!], arhaizama, zastarjelih [???, a.] glagolskih vremena, neprirodnog [neprirodan poredak riječi???, a.] reda riječi i slično … Na primjer, izrazi poput 'Bog moj' ili 'Duh Sveti' nisu u duhu hrvatskog jezika [podebljao a.] nego latinskog, zato što se Biblija nekad prevodila isključivo s latinskog. S tim u vezi mogu dodati da na Baščanskoj ploči na početku stoji 'U ime Oca, i Sina, i Svetoga Duha' [bez zareza!, a.], a ne Duha Svetoga što znači da je i to primjereno za sveti tekst [podebljao a.]…“

Dakle: za sveti je tekst primjeren poredak atribut + imenica, a nije primjeren, neprirodan, pogotovo za sveti tekst, obratan redoslijed. Na što se Beck poziva na tu kao primjerenost, kao prirodnost. Na prvi redak Bašćanske ploče. A ja se pozivam i na treći redak u kojem je poredak neprirodan, koji nije u duhu hrvatskoga standardnog jezika i takav neprimjeren za sveti tekst, imenica + atribut: kralj hrvatski, dni svoje.     

Kako glase transkribirana prva tri retka Bašćanske ploče?

Az, v ime Otca i Sina i Svetoga Duha. Az opat

Držiha pisah se o ledini, juže da Zvonimir

Kralj hrvatski v dni svoje v Svetuju Luciju – i 

Pozivanje na „duh hrvatskoga standardnog jezika” kao temeljni kriterij pri prijevodu Biblije, uz istodobno isključivanje normiranih gramatičkih struktura, predstavlja metodološki neodrživ postupak. „Duh jezika” u toj uporabi nije znanstveni pojam: nije definiran, nije provjerljiv i ne može poslužiti kao kriterij za jezične odluke.

„Duh jezika“ nije operativni pojam. On je metafora, retorički alat ili ideološki konstrukt, ali nije znanstveni kriterij.

Hrvatski standardni jezik nije intuitivna esencija, nego povijesno oblikovan i normiran sustav. Stoga tvrdnje prema kojima u „duhu hrvatskoga jezika” nema mjesta postpozitivnom atributu (Duh Sveti), aoristu, imperfektu ili pasivnim konstrukcijama nisu tek diskutabilne, nego lingvistički pogrešne. Sve navedene strukture sastavni su dio standarda, iako su stilski obilježene. Njihovo sustavno isključivanje ne znači stilsku disciplinu, nego reduciranje gramatičkog inventara jezika.

Posebno je problematično brisanje glagolskih vremena, jer se time narušava unutarnja povezanost sustava. Uklanjanjem aorista i imperfekta ne uklanjaju se samo rijetki oblici, nego se dovodi u pitanje i tvorba pluskvamperfekta i kondicionálā, čime se razgrađuju temeljni mehanizmi hrvatske glagolske morfologije.

Takav pristup jeziku tipičan je za naivnu lingvistiku (folk linguistics), u kojoj subjektivni osjećaj „zvučnosti” ili „prirodnosti” zamjenjuje znanstveni opis. Riječ je i o obliku ideologiziranog preskriptivizma, gdje se norma ne izvodi iz jezične uporabe i gramatičkog opisa, nego iz unaprijed postavljenih ideoloških pretpostavki. U pozadini jest jezični esencijalizam – koji pretpostavlja da jezik ima čistu bit, koja je statična i da se može intuitivno prepoznati. Znanstvena lingvistika to odbacuje jer su jezici sustavi varijanta, povijesno promjenjivi i funkcionalno složeni.

U kontekstu biblijskog prijevoda takav je pristup osobito problematičan. Biblijski tekstovi obilježeni su složenom sintaksom i stilističkom raznolikošću, koju prijevod ne smije nivelirati bez gubitka značenja. Prijevod koji se odriče dijela gramatičkih mogućnosti ne postaje „vjerniji duhu jezika”, nego proizvodi stilistički osiromašen i teološki reduciran tekst.

„Duh jezika” koji ne podnosi vlastitu povijest, vlastitu normu i vlastitu gramatiku nije lingvistička kategorija, nego privatno uvjerenje. Takvo uvjerenje može voditi stil, ali ne može legitimirati normu ni prijevod.

Jesu li sintagme Majka Božja, Sin Čovječji, Jaganjac Božji i Duh Sveti, sintagme iz Jeruzalemske Biblije (dalje JB), upotrijebljene za uzvišene titularne i vlastite nazive, dijelovi hrvatskoga standardnog jezika? Uzdiže li postpozitivni genitiv (imenica + atribut) sintagmu na simboličku razinu iz deskriptivne razine u kojoj su sintagme (Božja Majka, Čovjekov Sin, Božji Jaganjac, Sveti Duh Biblije HBD-a (dalje BHBD) koja fiksira značenje sintagma, za razliku od JB-a koja značenje ili sužava ili ga metaforički proširuje. Prepoznaju li se Marulićevi, Gundulićevi, Matoševi, Tadijanovićevi, Cesarićevi… stihovi s postpozitivnim genitivom kao oni koji nisu napisani na hrvatskome standardnom jeziku? To ozbiljan nitko nikad ne bi mogao učiniti. Prolazim poljima rosnim, Tadijanovićev stih iz antologijske pjesme i mnogi drugi stihovi hrvatskih pjesnika u kojima je atribut iza imenice ne krše sustav hrvatskoga standardnog jezika nego aktiviraju njegove rubne mogućnosti. Hrvatski standardni jezik nije jedan funkcionalni stil, nego skup stilova: neutralni (informativni, administrativni), književni, poetski, retorički…

Duh Sveti ustaljeni je vlastiti naziv, a ne slobodna sintagma pridjev + imenica: Sveti Duh ili sveti duh. Kad pridjev stoji iza imenice, on više ne opisuje nego identificira: sveti duh i Sveti Duh opisno znači bilo kakav sveti duh, a Duh Sveti označuje točno određenu osobu Svetoga Trojstva. Duh Sveti u potpunosti je u duhu hrvatskoga standardnog jezika jer je to ustaljeni vlastiti naziv čija se identifikacijska funkcija upravo ostvaruje postpozicijom pridjeva.

Sintagma Božja Majka iz BHBD-a deskriptivna je sintagma jer govori o relaciji prema Isusu kao Božjem Sinu; semantički 'žena koja je majka onoga koji je Bog'. Jezično je, kako bi rekao Boris Beck, u skladu s hrvatskim standardnim jezikom, prirodna i primjerena za sveti tekst. Da, ali je teološki siromašnija! Jer sintagma JB-a, Majka Božja, ne opisuje, nego titulira, ne znači da je Marija „izvor Božanstva“, nego priznaje puninu Kristove božanske naravi i Marijinu duhovnu, crkvenu i univerzalnu majčinsku dimenziju. Sintagma JB-a lako prelazi granice biologije, otvara se prema Majci Crkve, majci vjernikā, ali i majci nevjernikā.

Jaganjca Božjega genitiv je koji nosi soteriologiju; koji nosi žrtveni, otkupiteljski i eshatološki sloj; koji povezuje Ivanovo evanđelje, Pashu i Otkrivenje. Funkcionira kao naslov, a ne kao imenica s atributom.

Zato su parovi sintagma Duh Sveti / Sveti Duh… semantički asimetrični, a ne sinonimni. U JB-u Duh Sveti, Majka Božja… sintagme su teološki imenovani identiteti, a ne opisne konstrukcije kao što je to u BHBD-u.

U biblijskom jeziku red riječi nije neutralan. On je – nositelj teologije! Postpozitivni atribut u hrvatskom nije ukras, nije nestandardan, nije neprilagođen za sveti tekst. On je semantički vodič!

Ne postoji osoba, institucija ni pravilo koje određuje gdje nešto prestaje biti hrvatsko, prirodno, standardno, ili manje sveto. I to nije slabost jezika nego njegova temeljna činjenica.

Granica je hrvatskoga jezika granica spontanog razumijevanja kompetentnoga govornika hrvatskoga jezika bez metajezičnog napora.

Ne norma. Ne akademija. Ne pjesnik. Ne urednik.

Govornik.

Poezija ne izlazi iz jezika, nego širi njegovu nutarnju napetost, i to čini iznutra. „Duh jezika“, ako se hoće zadržati, nije normativna batina, nego nutarnja koherencija sustava.

Zaključno, pozivanje na „duh hrvatskoga standardnog jezika” kao opravdanje za sustavno isključivanje normiranih gramatičkih kategorija ne pripada znanstvenoj kroatistici. Riječ je o pseudoznanstvenoj racionalizaciji jezičnih odluka koje se ne temelje ni na gramatici, ni na povijesti jezika, ni na suvremenoj lingvističkoj teoriji.

Oče naš nasuprot Naš Oče

Prijevod Očenaša ne može biti hladno filološko rješenje. On mora biti govoriv. Mora se moći izreći bez napora, bez nutarnjeg otpora, bez osjećaja da govorimo nešto što zvuči kao izvještaj, a ne kao zaziv. Ako se to izgubi, izgubili smo više od stila: izgubili smo glas molitve. A čini se da je baš takva molitva Naš Oče u prijevodu BHBD-a.

Ne zato što je nepogrešiva, nego zato što pokazuje osjetljivost za ono što molitva traži od jezika, JB ovdje može poslužiti kao važan orijentir. Njezin prijevod Očenaša prepoznaje da se nalazimo u području zaziva, a ne opisa; odnosa, a ne objašnjenja. Kratke rečenice, izravno obraćanje, očuvanje ritma i napetosti – sve to omogućuje da se molitva izgovara kao govor upućen Ocu, a ne kao tekst o Božjim djelima.

To ne znači da je prijevod JB-a jedini moguć, niti da je iznad svake kritike. Ali znači da on razumije temeljnu stvar: Očenaš nije mjesto za eksperiment s neutralnim ili administrativnim jezikom. On traži jezik koji još zna zazivati.

Molitva ili blebetarluk

Ljudska molitva bez razmišljanja vrlo je bliska onomu što Isus izričito osuđuje: „Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštvom riječi biti uslišani.“ (Mt 6,7). Molitva nije recitacija, nego stajanje pred Ocem. Ako srce ne stoji u istini, onda riječi gube snagu.

JB ima u molitvi Oče naš – I otpusti nam duge naše kao što i mi otpustismo dužnicima svojim, a BHBD-a – Oprosti nam naše dugove kao što i / mi opraštamo svojim dužnicima.

Zašto je glagol otpustiti, kao što piše u JB, u molitvi Oče naš molitveno i semantički superioran glagolu oprostiti u molitvi Naš Oče kako piše u BHBD-u.?

Glagol otpustiti ima temeljno značenje: pustiti da ode, razvezati, osloboditi, ukloniti teret, dug. Semantičke sastavnice navedenoga glagola jesu: objektivnost (nešto postoji i pušta se), prostornost/kretanje (nešto se odvaja) i tjelesna dimenzija (olakšanje, rasterećenje). Ovaj glagol čini dug osjetilnim, materijalizira ga. Oprostiti pak, glagol koji ima BHBD, etimološki se veže uz pustiti, dati, ali se u suvremenoj svijesti gotovo potpuno dematerijalizirao. Semantičke su mu sastavnice: nutarnji čin, emocionalna i duhovna odluka, ublažavanje odnosa. Ne može se baš reći da oprostiti nema tjelesnu dimenziju, ali je ne eksplicira, nije ugrađena u glagol kao njegova primarna semantička komponenta. Kod otpustiti jest. „Oprostiti dug“ u svakidašnjem jeziku zvuči gotovo metaforički, naglasak je na stanju srca, a ne na težini duga. Drugim riječima: oprostiti govori o subjektu koji mijenja stav, a otpustiti govori o objektu koji se uklanja. Sažeto: Glagol „otpustiti“ u sebi nosi tjelesno-iskustvenu semantiku rasterećenja, dok „oprostiti“ primarno označuje nutarnju, odnosnu promjenu. Tek otpust dovršava oprost na razini iskustva.

Ne otpustiti zadržava teret i proizvodi somatsku, tjelesnu napetost: oprost bez otpusta može ostati deklarativan.

U JB, otpusti nam duge naše, Bog ne samo da mijenja stav, nego uklanja stvarni teret. U BHBD-u Bog djeluje na razini odnosa, a emocionalno-duhovni okvir dolazi u prvi plan.

Razlika je suptilna, ali dubinska: JB čuva ekonomiju duga, BHBD sklon je psihologizaciji krivnje.

Što molimo po JB-u, a što po BHBD-u?

Tekstualni sloj grčkog izvornika (Mt 6,12): „καὶ ἄφες ἡμῖν τὰ ὀφειλήματα ἡμῶν, ὡς καὶ ἡμεῖς ἀφήκαμεν τοῖς ὀφειλέταις ἡμῶν“, „… kao što i mi oprostismo svojim dužnicima“. Tu je jasno perfekt/aorist: radnja dovršena u prošlosti, do trenutka molitve.

Tekstualni sloj latinskog izvornika (Mt 6,12): Latinski (Vulgata): „… sicut et nos dimisimus debitoribus nostris.“ Opet perfekt – „oprostili smo“.

U teološkom sloju s aoristom/perfektom, kako je u JB-u, naglasak je na Oče, oprosti mi jer sam ja već oprostio. Naglasak je na odlučnosti i dovršenosti čina opraštanja. Tko moli, već je sve stavio na stol i nema nerazriješenih računa.

U teološkom sloju s prezentom, kako je u BHBD-u, naglasak je na: Oče, oprosti mi jer ja (navodno) opraštam (uvijek), i u sadašnjosti i u budućnosti. Naglasak je na otvorenosti, ali i opasnosti: ako zapravo ne oprašta i u budućnosti, tada molitva postaje kontradikcija. Tada molitva znači Nemoj mi oprostiti, jer ja, zapravo, ne opraštam. 

Koliko ljudi stvarno razmišlja što govore, mole? Koliko nas razumije bit opraštanja? Dobar dan, umišljena mjerodavnosti! I ulazimo u egzistencijalni sloj: Ako se molitva izgovara mehanički, a u srcu se ne oprašta, tada molitva doista odjekuje prazno. Ako je u prezentu, kao u BHBD-u, može se to čitati kao programatski stav: Naš Oče, oprosti mi jer ja sam odsad čovjek koji oprašta. Da, ali to traži svijest i odluku, ne samo izgovor. Prije Očenaša Matej kaže da Bog ne mari za prazne riječi nego za srce (Mt 6,7-8). Ali odmah nakon molitve dodaje, vrlo strogo, kako piše u BHBD: Ako ljudima oprostite [ne kaže opraštate] njihove grijehe, i vama će oprostit vaš nebeski Otac; ako im ne oprostite [ne kaže ne opraštate] grijehe, ni vama neće oprostiti vaš Otac. (Mt 6,14-15).

Eh, eh, čini se da je Naš Oče preveden programatski (teološki i pastoralno), no Mt 6, 14-15 preveden je mehaničkije, bliže grčkom savršeno-uvjetnom uzorku, ali bez naknadne harmonizacije sustava. Drugim riječima BHDB ovdje je nedosljedan samomu sebi. Ne zato što je nešto pogrešno, nego što nisu do kraja ispratili posljedice vlastitog izbora u Naš Oče. Ako BHDB razumije oprost kao trajnu praksu – ne opraštate – a ne kao jednokratan čin – ne oprostite pa je nesvjesno posegnuo za drugim, tada to nije sitnica, nego točka gdje se vidi je li prijevod niz odluka, ili sustav kao u JB-u.

Želi li se biti dosljedan, onda je prevoditelj(i) trebao upotrijebiti nesvršeni vid istaknutih glagola kako u zagradama stoji.  

O razlikovanju aorista i prezenta u molitvi Oče naš i Naš Oče:

S aoristom oprostismo, kako je u JB-u, čin je završen, srce je čisto, spremno za Božji oprost. To znači: ja sam ušao u molitvu bez duga prema bližnjemu. To je objektivno jako poštena situacija, kojoj se može vjerovati.

S prezentom opraštamo, kako je u BHBD-u (u njoj je aorist ekskomuniciran, i imperfekt, a onda posljedično, ako smo dosljedni, i pluskvamperfekt i oba kondicionala, jer su za njihovu složenu tvorbu potrebna ekskomunicirana glagolska vremena, jezični prijeki sud, summary linguistic judgment), stavlja nas u proces, u obećanje (ne želim napisati što je ono ludom). No obećanje nije uvijek pokriveno životom – i tu leži opasnost da se molitva izgovara kao prazna riječ. Prezent može biti dobar ako ga izgovara onaj tko živi u trajnoj spremnosti opraštanja (ne poznam nikoga takvoga!). Ali za većinu ljudi on postaje pokrivač za neispunjeno obećanje.

Oče naš zauzima jedinstveno mjesto u kršćanskoj tradiciji: to nije tek jedna od molitava, nego molitva koju Isus sâm daje učenicima kao uzorak i normu moljenja. Upravo zato prijevod Očenaša ne može biti tretiran kao puki filološki zadatak, nego kao čin s dubokim liturgijskim, antropološkim i teološkim posljedicama. U tom tekstu Isus ne prenosi samo sadržaj molitve, nego i način obraćanja Ocu, ritam zaziva, položaj govornika i odnos koji molitvu uopće čini mogućom.

Svaki prijevod koji zanemaruje tu dimenziju riskira da očuva značenje riječi, ali izgubi sam čin molitve. U JB-u to je čin molitve.

Živi li se od riječi

Čovjek ne živi samo o kruhu, nego i o riječi (usp. Mt 4,4) – ne zato što je riječ ukras stvarnosti, nego zato što je način na koji stvarnost uopće dolazi do čovjeka. Riječ ne prenosi samo informaciju, ona nosi smisao, a smisao hrani jednako stvarno kako i kruh. Zato nije slučajno da se u biblijskoj rečenici (Mt 4,4) ne kaže o znanju, nego baš o riječi koja izlazi iz Božjih usta: riječ je već čin, već događaj, već odgovornost.

Misao da je je Biblija knjiga koja odgovara na sva pitanja razumljiva je ne zato što daje gotove odgovore, nego zato što otvara prostor u kojem se pitanja uopće mogu postaviti. Nije pretjerano što je jedan pisac rekao da ne može ni jednu riječ u svojoj knjizi promijeniti jer bi onda knjiga – krvarila. Ako promijenim riječ, knjiga krvari. Krvari jer riječ nije zamjenjiva oznaka, nego dio živog tkiva smisla. Paradoks je govora što riječi mogu biti izvor nesporazuma, ne zato što je govor loš, nego zato što je nužan, a nesavršen. Riječi su jedini most među ljudima, ali most koji nije nikad potpuno stabilan. Jedna jedina riječ može promijeniti težinu iskaza, pooštriti ga, učiniti ga apsolutnim ondje gdje izvornik ostavlja prostor.

Zato je u komunikaciji, a osobito u prijevodu, potrebna poniznost: svijest da riječ hrani, ali i ranjava; da povezuje, ali i razdvaja; da nosi istinu, ali je nikad ne iscrpljuje. Prevoditelj i govornik stoje pred istim zadatkom: ne dominirati riječju, nego slušati, jer samo tako ona može ostati kruh, a ne kamen.

Ovdje, na Zemlji, vrijeme je pouzdan sudac. Ako riječi BHBD-a postanu jednostavna svagdanja svetost (A svetost, ako je ima, ne prepoznaje se po jačini osjećaja, nego po tome koliko malo traži pažnju.), ako i kad buka oko njih prestane odzvanjati, a one počnu tiho oblikovati način govora, šutnje, izbora – tada će se znati da su na mjestu na kojem trebaju biti. Dosad su tu jednostavnu svagdanju svetost, među ostalim, ispunjavale riječi Zagrebačke Biblije, odnosno Jeruzalemske Biblije. Jesu li se njihove riječi potrošile, vrijeme će pokazati. Je li dobra preporuka da nam se kaže kako smo se dosad molili molitvama koje nisu u duhu hrvatskoga jezika, s neprirodnim poretkom riječi? I Oče naš jer je već naslov s postpozitivnim genitivom, i Zdravo, Marijo, s postpozitivnim genitivom (… plod utrobe tvoje…)  i Slava Ocu s postpozitivnim genitivom (… i Duhu Svetomu), i Pokoj vječni. Eto, ni naslovi svagdanjih molitava nisu u duhu hrvatskoga jezika. Kako su se urednici Biblije Hrvatskog biblijskog društva dosad molili? U duhu –  kojeg jezika?

Svim riječima i mislima potrebno je vrijeme za prihvaćanje, ne zato što su teške, nego zato što traže da im se napravi prostor u životu, a ne samo u razumijevanju. Kad se to dogodi, one više ne uzbuđuju – nego nose.

Tišina koja slijedi dobru riječ često je njezin najtočniji nastavak. (R. W. O.) 

Rudolf Ćurković

Napomena: Djelomično skraćen tekst osvrta objavljen je u siječanjskom broju Kane, mjesečnika Kršćanske sadašnjosti, a na Portalu HKV-a objavljen je cjelovit autorov osvrt.