Josip Marović, Vranjički žrtvoslov 20. stoljeća
Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat i poraće

Qui vivos non reverent,
mortuos vix reverent.
R. W. O.

Knjigu Vranjički žrtvoslov 20. stoljeća, Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat i poraće objavio je autor u vlastitoj nakladi. Knjiga se sastoji od poglavlja: Uvod, 1. Vranjic, 2. Vranjic u Drugome svjetskom ratu, 3. Popis žrtava Prvoga svjetskog rata, Drugoga svjetskog rata i poraća Vranjica, 4. Župnici Župe sv. Martina Vranjic, Izvori i literatura.

Josip Marović dosad je objavio knjige: Mravinski žrtvoslov (2013.), KUD Zvonimir Mravince (2015.), Kučinski žrtvoslov (2016.), Žrtvoslov 20. stoljeća Stobreča i Kamena (2022.). 

Zašto je istina bitna fiziološka kategorija

Kada se čovjeku sustavno oduzimaju istine, događa se nešto slično onomu što Dragojević opisuje s dušom koja gubi zidove (D. Dragojević, Kako se postaje gmaz, ovaj dio Zašto je istina bitna… svojevrsna je parafraza Dragojevićeve navedene pjesme): nestaje okvir u kojem bi se orijentirao, odmjerio se, rastao. Istina je za čovjeka ono što je zid za dušu – nešto čvrsto, neočekivano, katkad neugodno, ali nužno da bi se imao čime mjeriti i od čega se odraziti.

Ako nestaju istine, čovjek polako gubi način da se oblikuje.
Bez istine nema otpora, a bez otpora nema ni nutarnjeg kretanja. Čovjek tada više ne raste, nego se prilagođava. Smanjuje se, spušta, preživljava.

Postaje biće koje puže umjesto da hoda.

Jer hod zahtijeva ravnotežu, a ravnoteža pretpostavlja nešto stabilno na što se može stati. Laž ne pruža oslonac – ona je tlo koje se izmiče. Tada čovjek, kao i duša bez zidova, ostaje pritisnut uz pod. Ne iz lijenosti, nego zato što je to jedino sigurno mjesto u svijetu bez vertikale.

Postaje gmaz u fiziološkom smislu. Ne zato što želi biti nizak, nego zato što mu je onemogućeno da se uspravi. Istina je ono što daje primjer, mjeru, smjer (Put i Istina i Život!). U njezinoj odsutnosti, ostaje samo horizont – širok, ali prazan. A u praznini se ne stoji: u njoj se puže.

Postaje biće koje se više snalazi nego odlučuje.
Kao netko tko je izgubio razliku između unutra i vani. Bez istine čovjek više ne zna što je njegovo, a što mu je nametnuto. Kao da su mu prozori uvijek prozirni, zidovi uvijek tanki, a misli uvijek izložene. A biće koje je stalno izloženo ne može biti uspravno – ono postaje defanzivno, oprezno, mekokožno.

Kad se čovjeku uskraćuju istine, on ne postaje neznalica nego – gmaz. Biće koje se više ne penje. Biće kojem je oduzeto ono o što bi se odbilo da bi naraslo. Biće koje se, u prevelikoj otvorenosti laži, povlači u najniži mogući položaj kako bi uopće ostalo živo. 

Što govoriti o mrtvima?

Latinska sentencija De mortuis nihil nisi bene (O mrtvima ništa osim dobra.) zbunjuje one koji o zapisanom razmišljaju. Naime, navedenom se sentencijom kaže da onaj tko želi (ili žele njegovi!) da se o njemu govori samo dobro, traži da se o njemu – laže. I to je neporecivo točno. Čovjeku nisu strana ni dobra ni zla, ta pravednik sagriješi na dan sedam puta (Usp Izr 24,16). Ali to nije jedini motiv da se o mrtvima govori samo dobro, odnosno laže.  

Nekoliko je slojeva ispod sentencije da se o mrtvima govori samo dobro.

To je strah od suočavanja sa vlastitim životom. Mnogi nose neizraženu strepnju: Jesu li me voljeli? Jesam li bio dovoljno dobar? Jesam li išta vrijedio? Govori o meni samo dobro zapravo znači: Nemoj me natjerati da se suočim s time što nisam uspio postati.

Zatim je ispod sentencije i zbrka između ljubavi i idealizacije. Neki misle da je ljubav znati šutjeti o istini. Kao da osoba prestaje biti voljena ako se vidi onako kako stvarno jest. Zapravo, vrijedi suprotno: ljubav bez istine samo je jeftina šminka.

Može biti i sloj želje za kontrolom priče. Čovjek katkad želi da njegov život izgleda skladno, „pričljivo”, glatko. Istina je uvijek hrapava, neuredna, puna lomova, hladna, pokrivač ispod kojeg su noge uvijek hladne (W. Reich). Zahtjev „govori samo dobro” znači: Dopusti mi da upravljam svojim likom makar umro lažan.

Mogao bi biti i sloj izbjegavanje srama. Istina se ne boji srama, ali ego se boji, itekako. Sram je jedan od najjačih ljudskih bolova – jači i od smrti, kažu neki psiholozi. Tko traži samo dobro, ne želi ponovo osjetiti sram koji je možda životom nosio.

Na kraju se može reći „Govori o meni samo dobro“ najčešće nije zla stvar, nego obrambeni mehanizam protiv osobne boli. Ali posljedica je, neuzemljenost – prekid s realnošću i sa samim sobom.

Puno mi se više sviđa misao, ako već trebam govoriti, onda samo istinito De mortuis nihil nisi verum. Ili De mortuis nihil nisi vera dicere (O mrtvima ne treba govoriti ništa osim istinitoga.). 

Kako, kad i zašto istinovati u ljubavi 

Istinoljubivost je prilično jednostavna; to nije zaodijevanje stvarnosti u beletrističku formu. To također znači biti otvoren za viši stupanj istine nego što može biti vidljivo u jednom trenutku.  Istinoljubivost se nikada ne bi trebala koristiti kao izgovor za nanošenje boli drugoj osobi; ona također ne zahtijeva da se bilo komu govori išta što se te osobe ne tiče. Ono što iskrenost doista zahtijeva jest da govorimo istinu kada odlučimo govoriti; da ublažimo svoje riječi sa svom ljubaznošću koju možemo smoći i da na stvarnost gledamo otvoreno, prihvatimo što imamo i odatle gradimo dalje.

(Meni nepoznata američka autorica)

 Tko se boji revizije još 

Tko zazire od revizije (re + videre = ponovno pregledati)? Nekoliko je razloga zazora:

a) Od revizije zaziru kradljivci tuđih ideja jer se boje da ne budu razotkriveni. U toj će se situaciji morati odreći nečega što nije nikad bilo njihovo. Sitnokradice!

b) Revizije se boje oni koji nisu sigurni u kvalitetu svog rada. Revizija bi mogla otkriti nedostatke različitih fela: netočnosti, nategnutosti, nelogičnosti, neznanja, napukline, neupućenosti, nedosljednosti… Dakle, aljkavluk svake fele!

c) Ako se čovjek poistovjeti sa svojim djelom („ja jesam svoj rad”), onda kritika rada postaje kritika osobe. Revizija tada nije tehnički postupak nego prijetnja samopoimanju.

d) Neki se igraju Boga i boluju od duhovnog narcizma. Takvi smatraju: Moja verzija istine dovoljna je, a tko pita – sumnja u mene. Tu revizija razbija iluziju vlastite posebnosti. Takve često prati sindrom zajapurizma. (Razlika između njih i shar peia samo je u količini kože na licu.)

e) Ako netko gradi svoju poziciju na dojmu, reputaciji, umišljenoj veličini, revizija može pokazati da je to krhka konstrukcija. Takve ništa ne plaši kao spuštanje na obične ljudske mjere.

Istina o mrtvima, kao i revizija rada, nisu opasne same po sebi – opasna je samo ljudska želja da se izbjegne suočavanje s realnošću.

A čovjek koji želi istinu, makar bila hrapava, već time živi rjeđe i vrjednije od lažne svetosti, lažnih pohvala i nepročešljane savjesti.

Knjiga Vranjički žrtvoslov 20. stoljeća predstavlja vrijedan i doprinos lokalnoj povijesti, kulturi sjećanja i humanističkom razumijevanju jednog stoljeća obilježena naglim promjenama, sukobima i dubokim ranama. Sama struktura građe otkriva metodičnost, jasnoću i ozbiljnost pristupa koji poštuje tri ključna stupa svakoga istinskog žrtvoslova: istinu, čovjeka i provjerljivost. 

Istinitost kao temelj

Autor pristupa žrtvoslovu na način koji jasno pokazuje napor da svaka tvrdnja bude ukorijenjena u provjerljivu činjenicu. Korištenje različitih tiskovina – od Novog doba i Hrvatske riječi do Jadranskog dnevnika, Narodnog lista i Slobodne Dalmacije – upućuje na svjesni odmak od jednostranosti. Razdoblju koje je često opterećeno političkim tumačenjima autor pristupa hladnokrvno, s osloncem na raznolike izvore koji omogućuju što potpunije sagledavanje konteksta.

Posebnu vrijednost predstavlja uključivanje stručnih radova poput studije Stanka Piplovića o Solinu u Prvome svjetskom ratu ili Vukovićeva pregleda povijesti vranjičke župe. Time žrtvoslov nije samo popis, nego i povijesna mreža u koju su upletene lokalne društvene, kulturne i vjerske okolnosti. 

Poštovanje čovjeka i dostojanstva pojedinaca

Iz bibliografskih jedinice, iz njihova izbora vidi se autorova pažnja prema osobi kao središtu žrtvoslova. U poglavljima i člancima koji se bave Sokolskim društvom, kulturnima manifestacijama i župnom poviješću implicitno se rekonstruira živa zajednica – Vranjic koji je disao, gradio, slavio i tugovao. Time autor podsjeća da svaki povijesni zapis stoji na ramenima stvarnih ljudi čiji su životi prekinuti ili radikalno promijenjeni događajima 20. stoljeća.

Ovakav pristup u skladu je s načelom smirena i humana jezika, bez ekscesa, bez ideološkog naboja, s jasnom sviješću da je žrtvoslov, prije svega, mjesto tišine, sjećanja i dostojanstva. 

Ekvidistanca i nepristranost

Žrtvoslov se u ovoj verziji pokazuje metodološki vrlo discipliniran: ne favorizira jedan svjetonazor, jednu skupinu ni jednu političku priču. Korištenje raznolikih dnevnih i tjednih novina – uključujući i tiskovine različitih političkih orijentacija – pokazuje želju da se događaji razumiju što cjelovitije.

Naglasak na akademskim izvorima i lokalnim kronikama dodatno učvršćuje nepristran ton. To daje knjizi vjerodostojnost, ali i otpornost na manipulacije – značajku na koju su usmjerena i temeljna načela žrtvoslova. 

Provjerljivost i transparentnost

Bibliografska struktura funkcionira kao kostur na kojem se gradi provjerljivost. Tiskovine, članci, stručni radovi, mrežne poveznice i arhivska građa tvore mozaik koji omogućuje kontrolu podataka i rekonstrukciju metodološkog puta. To je iznimno važno u žrtvoslovima, osobito onda kada se ulazi u osjetljiva razdoblja: Prvi svjetski rat, međuratno razdoblje, ratove 40-ih godina XX. stoljeća i njihove posljedice.

Autor tu pokazuje zavidnu razinu transparentnosti: svaki podatak ima svoje uporište, svaki izvor svoju bilješku, a mrežne poveznice jasno su označene datumima pristupa. 

Jasni i dosljedni kriteriji

Izbor izvora indirektno otkriva konzistentan autorov stav: uključuju se samo oni podatci koji se mogu provjeriti i koji počivaju na dokumentarnom tragu. Time se autor drži – načela prema kojemu žrtvoslov mora više govoriti svojom šutnjom nego neprovjerenim tvrdnjama. Ondje gdje izvora nema, ne iznosi se nagađanje. Ondje gdje su tragovi tanki, autor se zadržava na sigurnom tlu.

Magija ovog žrtvoslova ne rađa se u izgovorenim riječima, nego u onome što između njih šuti. Neizgovoreno je svjetlo koje osvjetljuje izgovoreno: tek kada je riječ obasjana tišinom, postaje vidljiva u svojoj punoj snazi, dubini i nijansi.

Istina, kad se izgovori, nastavlja titrati u zraku i nakon što glas umukne; laž pada mrtva, bez odjeka, čim je izrečena. Za nešto što je praznina, što ne postoji, odjeka ne može biti. Tako se istina ne prepoznaje po glasnosti riječi, nego po vibraciji tišine koja je slijedi.

I kao u ljubavi, riječi su tek svjedočanstvo, korisno ali nedostatno. Ono presudno uvijek prebiva između njih – u neizgovorenom, koje govori najčišće i najdulje o ljubavi. I ne samo njoj.

Koji budu čitali Vranjički žrtvoslov…, moći će osjetiti puno više tišine i neizgovorena nego li izgovorena.

S dubokim razlogom! 

Doprinos zajednici i kulturi sjećanja 

Vranjički žrtvoslov 20. stoljeća ne predstavlja samo historiografski zapis nego i trajnu gestu prema zajednici. Time što se brižno i pedantno prikuplja lokalna građa, autor čuva memoriju jednog mjesta koje je u 20. stoljeću doživjelo snažne društvene i političke lomove. Vranjic, u sjeni Splita, time dobiva svoj arhiv, svoj identitet i svoj trajni dokument.

Ova knjiga osobito je dragocjena mlađim naraštajima, jer nudi model kako se može pristupiti povijesti bez strasti i bez zloporaba – s empatijom i dokumentarističkom strogošću.

Zaključak

Jasno se vidi autorski rukopis koji brižno slijedi temeljna načela istine, humanosti, nepristranosti i provjerljivosti. Vranjički žrtvoslov 20. stoljeća tako se potvrđuje kao vrijedan doprinos lokalnoj historiografiji, ali i kao civilizacijski čin – djelo koje ne podiže ton, nego svjedoči; koje ne tumači, nego bilježi; koje ne presuđuje, nego čuva.

Takva djela ostaju trajna ne zato što su glasna, nego zato što su vjerna.

Rudolf Ćurković

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.