Zapažanja uz knjigu Matije Štahana „Uskrsnuće autora“

Ugledni kolumnist, komentator „Petoga dana“, tajnik Društva hrvatskih književnika Matija Štahan (Zagreb, 1992.) u 2025. godini objavio je tri knjige: „Duševni sladoled“ (Naklada Pavičić), „Uskrsnuće autora“ (Mala knjižnica DHK-a) i „Izvod iz kršćanstva“ (Kako vjerovati u 21. stoljeću) u izdanju „Kršćanske sadašnjosti“. Kao da je komparatist književnosti, koji književne kritike i oglede objavljuje od 2015. u tiskanim, elektroničkim i na mrežnim publikacijama, odlučio upravo ove godine sažeti sve ono objavljeno u prethodnom desetljeću. Točnije, probrati najbolje. Misli Matije Štahana s pozornošću slušaju osobe različitih svjetonazora, mnogi svjesni da je teško parirati spektru koji svojim znanjem pokriva – bilo da je riječ o politici, kulturi, religiji, filozofiji. Kako je spontano ispalo da prije nije objavljivao, tako se i bez posebno utvrđenoga rasporeda dogodilo da čitatelji imaju priliku odjednom kupiti i(li) posuditi tri Štahanove knjige. Doduše, ovo drugo bit će lakše tek kada Matijine knjige Ministarstvo kulture i medija stavi na listu za otkup, jer pokoji primjerak triju knjiga zasad u knjižnicama Grada Zagreba ima dugi red čekanja. Nesumnjivo je Štahanovoj prepoznatljivosti pridonijela i spomenuta televizijska emisija petkom, no i bez nje mnogi pročitaju članke na „Heretici“, gdje je član uredništva, i na drugim portalima (pa i ovom), potraže gostovanje u različitim podcastima, prateći posljednje Matijine spoznaje. Čak se može ustvrditi i da su njegove riječi svojevrsni okvir kršćanskoga humanizma, kao i nacionalne osviještenosti, osobito mlađim naraštajima i onima nevještima retorički izraziti ono što ih tišti. Unatoč nužnom osnovnom predznanju za čitanje, slušanje i gledanje Matije Štahana, on svejedno preciznošću izraza jasno i glasno približi određeni problem svakomu zainteresiranomu iz publike.   

Glede knjige „Uskrsnuće autora“, naslov joj je parafraza „Smrti autora“ Rolanda Barthesa, o čemu je Štahan već govorio na Portalu HKV-a u nizanki o suodnosu umjetne inteligencije i književnosti. Sagledavajući „stvaranje“ umjetnoga čovjeka i umjetne književnosti, odnosno, transhumanizam i postknjiževnost kao posljedice toga (tako ljudskoga) čina, autor se ne libi svakomu budućemu autoru „prave“ književnosti čestitati Uskrs, kao jedini ispravni put u svijetu dominirajuće (klonirajuće) tehnologije. Knjiga „Uskrsnuće autora“ jest skup već objavljenih Matijinih eseja, prikupljenih iz različitih izvora: „Republike“, „Vijenca“, „Nove Istre“, „Arteista“, „Modernih vremena“ i ostalih, kao i sa susreta književnih kritičara. Podijeljena je u pet cjelina koje na 202 stranice uglavnom tematiziraju književne teme, zazivajući trajno polemiku među njima. Štahana od većine autora razlikuje hrabrost kojom ide protiv glavne struje, što je vidljivo već od prvoga teksta „Doba izmeta“ u kojem propitkuje vladavinu FAK-a (Festivala alternativne književnosti) nekada i danas. Točnije, kao i u svakom zapisu, Štahan svodi raspravu na književnoumjetničku vrijednost pojedine knjige, ironizirajući naknadna objašnjenja „što je autor htio reći“, osobito na primjeru djela Ante Tomića i Damira Karakaša. Rečenice kao: „Karakaš, međutim, kao i mnogi suvremeni književnici, pati i od viška monotonije i od viška ekscentričnosti, u isto vrijeme“, pogađaju neuralgične točke u hrvatskoj „civilizaciji spektakla“, da posudim naslov knjige nedavno preminuloga nobelovca Marija Vargasa Llose. Jer, većina autora FAK-a odavno je sebe nametnula kao neupitnu vrijednost, vješto zapakiranu u novinske kolumne putem kojih jedan drugomu trajno odaju priznanja i čine marketinški lanac jači i od onih piramidalno strukturiranih.

Raznovrsne su teme Štahanovih promišljanja, pomalo ih je i nezahvalno zasebno raščlanjivati jer je riječ o čvrstim cjelinama. Mnogo pozornosti posvećuje novim sukobima na književnoj ljevici, ali ljevici koja za razliku od nekadašnje nema svojega Miroslava Krležu. Uspoređujući upravo Krležu i Antuna Gustava Matoša analizira intelektualnost i književnost jednoga i drugoga, priznajući da književniku (zvao se on i Krleža) ne treba glorificirati intelektualne domete, na njemu je bilo pisati svoja djela, koja se nesumnjivo čitaju i čitat će se. Štahan se upušta u razlaganje onih dnevnopolitičkih prisvajanja pojedinih književnika, svrstavanja na desnu ili lijevu stranu, dočim književno djelo ostaje na margini. Kao crvena nit Štahanove knjige prožima se dvostrukost identiteta i dvostrukost duša, na primjerima Andrića i Gogolja, ali i onih koji pišu pod pseudonimom, kao priznati hrvatski pjesnik Sven Adam Ewin kojemu nitko ne zna stvarni identitet. Jednom rečenicom, zalaže se (i) za odvajanje političkoga (društvenoga) djelovanja autora od njegova književnoga stvaralaštva, što je mukotrpan put koji će Hrvatska budakovski prolaziti još mnogo desetljeća. Uostalom, vidljivo je to i po odluci zagrebačkih vlasti o ukidanju imena ulica, među ostalim, Filipu Lukasu i Antunu Bonifačiću. „Crveni“ autori nikada vlastima nisu sporni, a oni „crni“ bivaju označeni godinama nakon smrti, kao da nikada i nisu napisali književna djela. Doista, mnogo je stendhalovskoga u britkim Štahanovim esejima, a njihova najveća kvaliteta leži u spoznaji da autor ne gleda javnu veličinu (priznatost) pojedinoga živoga i pokojnoga imena, već se bavi ogoljenim tekstom, propitivanjem njihova kanoniziranja za vječnost, pozivajući na revalorizaciju i nova čitanja. Za razliku od povijesti, barem je u književnosti dopušten revizionizam, da se i našalimo na često spuštene hrvatske glave kojima se, sukladno klackalici vlasti i oporbe, na dnevnoj bazi priopćava da pojedine teme, kao što je jasenovački logor, moraju ostati tabuom. Srećom pa nametljiva postjugoslavenština nije tabu u književnosti, o čemu Štahan piše secirajući notornu knjigu Borisa Postnikova, svrstavajući i postjugoslavenstvo u korpus hrvatske nacionalne književnosti, a ne kao neku nadnacionalnu vrstu, superiornu „nazadnoj“ književnosti unutar zasebnosti svake republike bivše države. Bakće se Štahan i s kulturom otkazivanja, cenzuriranjem Huxleyja i Orwella u novovjekim wokeovskim miješanjima karata, prema kojima i „Deset malih crnaca“ Agathe Christie postaje okljaštrena inačica pod naslovom „Neki su ostali“. Kao i Meštrovićeve skulpture Indijanaca, sve je podložno otkazivanju, samo se postavlja paradoksalno pitanje: ako se već pojedini monumenti mogu posve ukloniti, zašto se onda i ne uklone čitava književna djela, nego ih se trančira do neprepoznatljivosti, do rukopisa kojemu ne može više doskočiti ni prirodna ni umjetna inteligencija. Hoće li TikTok ili kakva buduća mreža okončati književnost, kako se sve umorniji čovjek (s nizom dostupnih bitova i bajtova) nosi s distopijom (apokalipsom) danas, koji su to novi atentatori na književnost – neke su od tema aktualnih i u ovoj, vjerojatno i u sljedećim Štahanovim knjigama. Nije autor ni želio ni mogao pobjeći od teme književnih natječaja, što je zorno pokazano na primjeru pjesničkoga natječaja „Zdravko Pucak“ kada nije dodijeljena glavna nagrada, u obrazloženju nedovoljno kvalitetnih poetskih rukopisa. Ili jednostavno nije bilo podobnih rukopisa? O svemu tomu detaljno piše mnogostruko verzirani autor.

Na kraju, kao svojevrsni apostrof i privatiziranje prostora, ne i poantu iznimne esejističke vrijednosti „Uskrsnuća autora“, istaknuo bih i svoje neslaganje s tajnikom Društva hrvatskih književnika glede materinske uloge DHK-a u ophođenju prema hrvatskoj književnosti. Dok Štahan priziva zajedništvo mudrošću kralja Salomona u pripovijesti o dvjema majkama, ona druga, šutljiva majka, pomirena da se dijete prepili napola (čitaj: Hrvatsko društvo pisaca) nikada ne će svoje nagrade dijeliti članovima DHK-a, dok DHK obilato i većinski nagrađuje one iz drugoga tabora. Ma kako ih kritizirao (istini za volju, ne odlučuje tajnik DHK-a o nagradama), Štahan nudi ruku pomirenja, no kao rezultat imamo monopol jednoga društva na većinu uglednih priznanja. Od posljednjih devet nagrada DHK-a samo su „Zvane Črnja“ za knjigu najboljih eseja i „Fran Galović“ za najbolju knjigu zavičajnoga identiteta otišli u ruke članova DHK-a – Borisa Becka i Josipa Mlakića. Lako za uskrsnuće autora, pitanje je kako uskrisiti DHK, odnosno učiniti podnošljivom njegovu slabu utjecajnost, medijsku i društvenu (ne)vidljivost. No pitanje za tajnika DHK-a nije presudno u činjenici da je „uskrsnuli“ autor Štahan objavio tri vrsne knjige, na radost svojih sadašnjih i budućih čitatelja.

Tomislav Šovagović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.