Mato Nedić, Ponoćni psalmi, Vlastita naklada, Tolisa, 2025.

U ovom vremenu kada, po medijima, u društvu vlada raspoloženje brige za same sebe, teško je za to reći ljubav, pred nama se pojavljuje zbirka pjesama nekoga sasvim drukčijeg stava. Mate Nedić ispjevao ju je u čast života i smrti svoje majke, kako odmah navodi. A tu je i moto Janusa Pannoniusa koji otkriva čime se pjesnik zapravo želi baviti. On kleše spomenik satkan od psalama, riječima drhtavim, spomenik onoj koju tako voli i koju bi trebao voljeti svaki čovjek, majci.

Da, sve je puno psalama, i mogli bismo reći, mirisa tamjana. A to nam onda kaže da se pjesnik ne obraća samo majci, samo sebi, svojoj ljubavi i boli, već i biću zvanom Bog. Može se to biće doživljavati kao pojam, a može ga se i živo osjećati, što nam pjesnik dokazuje svojim pjevom.

Između ulazne i završne pjesme nalaze se ciklusi Hvalospjevi, Tužbalice i Zahvalnice. Svaki ciklus ima po 26 uradaka. Još je tu i pogovor, bilješka o piscu, uobičajeno kazalo. Čeka nas ronjenje u dubinu izrečenih riječi.

O majci Nedić najviše govori u Tužbalicama, dok prvi ciklus Hvalospjevi veliča Boga, čovjekovo postojanje, svijet..., a posljednji ciklus Zahvalnice izriče zahvalu Bogu Stvoritelju na svemu što je učinio. Niti vodilje pojedinim pjesmama su redci ili misli psalama. Pjesnik se potrudio pronaći one koji odgovaraju upravo njegovu stanju te ih vješto uplesti u svoj govor. Tako stvara nove psalme, poput suvremenog Davida svjesnog svoje krhkosti i svoje veličine u Božjim očima. No, i sam treba biti svjestan svega toga.

Pjesnik nije nadmen, ne umišlja sebi da svijet počinje od njega, jednostavan je i skroman pred tajnom zvanom život. Zna da smo se jednoga dana pojavili na ovoj zemlji, ali jednoga ćemo dana i poći s nje. Sve je u Božjim rukama i ako smo mudri to ćemo znati naglas izreći. Tomu ga je učila majka. »Roditeljica mi bijaše oličenjem snage / premda krhka, prepuna bijaše snage« (str. 45.). Nakon tih riječi nastavlja: »Pa kakav bih bio, o Jahve, / ako bih kukao, ako bih jad u sebi nastanio« (str. 45.). Te riječi otkrivaju nam zbog čega je istkao takvu, a ne drukčiju zbirku stihova iščupanih iz dubine srca. Voli svoju majku, voli njezina i svoga Boga stapajući te dvije ljubavi u jednu. Kada smo s Bogom, onda smo i sa svakim čovjekom i sa samima sobom. »Svake noći o ponoći / zapjevat ću Gospodinu, / u novi dan s Njim ću ući, / hvalit ću Ga u samoći« (str. 39.).

Ove riječi otkrivaju nam zbog čega je zbirka prozvana Ponoćni psalmi. Nema tu očaja i crnine, nego sljedećega: »Kada se tuga s molitvom stopi, / zažive psalmi, ovi ponoćni, / što zamjenjuju san, / što razvezuju čvorove« (str. 52.). Kada znaš ići pravim putevima, onda zacijelo dolaziš i do pravog ishoda svoga putovanja. »O ponoći, kada začujem psalme, / ja znam da si mi blizu, Bože moj. / Sav život moj u Tvojoj je ruci: / divno je biti Tvoj!« (str. 96.) Najbolje bi bilo ovdje stati, ali je šteta ne dometnuti još koju riječ o ovoj zbirci.

Duše voljenih nisu odletjele nekamo u nepoznato. One nas dodiruju i vode putem osvjetlanim prema Prapočelu (str. 40.). A mi smo vjerojatno dotle gazili stazama svijeta, dosta vidjeli i proživjeli, zapljuskivani bili milinom i ljubavi, ali i gorčinom i izdajom. Život je takav i tek se smiruje u Gospodinu (str. 40.). Zbog toga treba zazvati Jahvu da nam misli učvrsti u molitvu, u psalam da ih utkamo, kako bismo počastili život i smrt bez koje nema Života (str. 68.). Kako lijepo rečeno!

Ovu zbirku pjesama čitat će oni koji traže smisao života. Ne će je čitati oni koji traže sebe u svijetu koji ih okružuje. Mudrost od davnina govori nam sljedeće. Pronašavši Boga pronašli smo sebe, pronašavši neku svoju ovosvjetsku slavu i veličinu pronašli smo ništavilo i prazninu. Pa izvolimo!

Miljenko Stojić