„Vjera u priču“

Nedavno, u ponedjeljak 16. lipnja, na 28. Đakovačkim susretima hrvatskih književnih kritičara, uručena je i Nagrada „Julije Benešić“ Strahimiru Primorcu za knjigu „Vjera u priču“ (Ogledi, prikazi, kritike)“, objavljenu krajem prošle godine u nakladničkoj kući Stajer Graf. Riječ je o iznimnom djelu uglednoga kritičara dvotjednika „Vijenac“, prethodno dugogodišnjega lektora i redaktora u „Večernjem listu“, jednoga od rijetkih (i sve rjeđih) autoriteta hrvatske književne kritike. Knjiga „Vjera u priču“ sadržava dvadeset i dva teksta nastala u razdoblju od 1995. do 2016. godine, objavljena na različitim mjestima. Posebnost Primorčeva pisanja jest neutralnost i neopterećenost književnim imenima, prezimenima, veličinama i „veličinama“. Također, mnogi tekstovi, primjerice „FAK ili samoubojstvo iz zasjede“, „Roman s novinama – brak iz interesa“, „Književnost i mediji“, „Kultura zaborava na hrvatski način“ mogu se iščitavati kao svojevrsno proroštvo. Jer, autor je odavno primijetio spregu medija, marketinga i književnosti, osobito očitovanu u „Jutarnjem listu“, koji je znao godišnje nagrade dodjeljivati veoma prosječnim djelima. Bila je važna podobnost, samohvala i umreženost koja je ciklički stvarala (i još stvara) književne „zvijezde“ od prosječnih, pa i planete od banalnosti. Primorcu je isključivo važan goli književni tekst, koji raščlanjuje do srži, neovisno piše li o Andriću, Pavličiću, Čuiću, Kušanu, Brešanu, Stipčeviću i(li) novijim autorima, od Jergovića do Rudan. Književno djelo, u vremenu senzacionalizma i podvaljivanja važnosti bez djela, analizira u njegovoj estetskoj važnosti, kroz složenu (ili plošnu) karakterizaciju likova, stilsku ujednačenost. Doduše, Primorca ne zanimaju mnogo (ali ne i uopće) političke okolnosti u kojima je pojedino djelo nastalo, često i marginalizirano, poput Čuićeva „Ordena“ ili Horvatova „Ciguli, miguli“. Kao vjerni kroničar medijima odavno nebitne književnosti, Primorac i u devetom životnom desetljeću (1945., Sarajevo) prati hrvatsku književnu produkciju iz tjedna u tjedan, pokušavajući odvojiti žito od kukolja, bitno od nebitnoga, važno od nevažnoga. Naslanjajući se i na prethodne vlastite istovrsne knjige „Pogled u prozu“ (2005.) i „Linija razdvajanja“ (2012.) kritičar Primorac književnost promatra kao civilizacijsku baštinu, svjestan internetske važnosti, ali ne prihvaćajući argument da anonimnost može samim tim značiti i književnu vrijednost. Odavno prepoznavši zamke liberalne tržišne ekonomije, u kojoj vlasnici medija i izdavačkih kuća mahom gledaju profit kao presudnu kategoriju, Primorac poziva na povratak korijenima, svjestan uzaludnosti vlastitoga posla. Zato se, vjerojatno, katkad i vraća Veselku Tenžeri (čije je knjige predgovorio ili pogovorio) kao jednom od dragih uzora, autoriteta koji su mišljenje izražavali i u glasovitom naslovu knjige „Makar se i posvađali“. I još glasovitije Tenžerine misli „Naš pisac poslije tri loše knjige zaslužuje prijezir, a poslije šest loših knjiga postaje klasikom.“

U odavno prohujalom tenžerovskom vremenu izumrlih novinskih polemika (i klasični intervju sve je rjeđa forma) Primorac dostojanstveno piše o osobi svakoga pojedinoga autora, ali ne dopušta da se išta podvali kao neupitna, pa i kanonizirana vrijednost. Poziva i na povratak prepoznavanju važnosti hrvatskih autora iz Bosne i Hercegovine, često svedenih na imena Hasana Kikića i Fadila Hadžića, unatoč moru ostalih književnika. Pomno autor promišlja i pojavnosti hrvatskoga romana na početku 21. stoljeća, bježeći od ideoloških ili klanovskih svrstavanja pisca – „preživljuje dobro pisanje“, da se ponovno naslonimo na Tenžeru. Istinska je šteta što tekstovi Strahimira Primorca zasad većim dijelom ostaju (ne)objavljeni, no Nagrada „Julije Benešić“ ove je godine jamačno otišla u ruke čovjeka čija desetljeća marljivoga praćenja hrvatske književne scene umjetna inteligencija ne će moći odmijeniti. Nema stroj sijedu glavu i osjećaj za kvalitetu teksta.

Tomislav Šovagović