Pismo samostalnoga umjetnika II.

Draga Republiko Hrvatska,

pišem vam novo pismo, svjestan da ni prvo iz prošloga ljeta (v. ovdje) nije primijećeno, no slučaj Milana Kekina, odnosno njegovo generaliziranje proziva svakoga pojedinoga člana Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, zapravo način priznavanja prava za uplatu doprinosa iz sredstava proračuna RH te dovodi u pitanje i sam smisao postojanja HZSU-a. Možda je uistinu bilo i potrebno da slučaj jednoga skladatelja popularne glazbe i pjevača, medijski prigodničarsko ususret lokalnim izborima, bude dignut na visoku, najvišu razinu omalovažavanja samostalnih umjetnika. Bez i najmanje želje braniti Milana Kekina i njegovu godišnju zaradu, osjećam se dužnim primijetiti da ono što nije valjalo u postojećim propisima – valjalo je odavno primijetiti i promijeniti. U svakodnevnim razgovorima na temu samostalnih umjetnika najednom je, (a)tipično, zarada postala problemom, odnosno pitanje koliki je iznos poreza na dohodak i dobit nužno uplatiti i kako ne biti na teret (prosječnom) poreznom obvezniku. Nisam pravnik, nemam odgovor na pitanja koja mahom ulaze (i) u moralnu kategoriju – zašto osoba koja zarađuje godišnje 130 tisuća eura ne bi iz svojega džepa plaćala doprinose, odnosno mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Ako je sav problem u tomu grmu, molim da se problem riješi bez jednokratnih obećanja nakon kojih vuk pojede magare. Golema je meta nacrtana na čelo svih članova HZSU-a a da imam osjećaj (isprika ako ju ne dijelim s većinom kolega) da mnogi nisu ni luk jeli, ni luk mirisali. Kamoli sarme i hladno pivo.

Veoma su jasni kriteriji po kojima netko postaje članom HZSU-a, unutar svake pojedine grane umjetničke djelatnosti, podložan reviziji svakih pet godina. Pokušao sam u prošlogodišnjem feljtonu o samostalnim umjetnicima (v. ovdje), kroz izjave sugovornika iz različitih područja, ukazati na prednosti i nedostatke postojećih propisa, no slučaj Kekin pokazuje da nije bilo dovoljno. Točnije, rasprave i teme su mahom svedene na koeficijent 1,2, opravdanu težnju za njegovim povećanjem, ali ne i na nelogičnosti glede onih koji mjesečno zarađuju više od prosječne hrvatske plaće, govoreći isključivo o prihodu od umjetničke djelatnosti, ne ulazeći u to, primjerice, imaju li samostalni umjetnici nekretnine koje im omogućuju za budućnost više od dvije stotine eura mirovine. Zbunjen sam, kao i mnogi hrvatski građani, što je tema samostalnih umjetnika pripuštena u područje savjesti, dapače, što riječ „umjetnik“ mnogima ide na živce već samim spomenom u ovim danima predizbornih obećanja. Ne znam kako se (o)braniti od pritužbi da bi valjalo raditi „normalan“ posao, zarađivati kao i sav drugi (pošten) svijet, a ne biti u „krdu“ od 1388 onih kojima vi, draga Republiko Hrvatska, omogućujete ostvarivanje radnoga staža na temelju umjetničkih zasluga. Teško mi je, i ovom prigodom, razglabati o tomu što jest, a što nije umjetnost i koji su kriteriji po kojima će tko u 22. stoljeću „preživjeti“ kao hrvatski zaslužnik, a tko neće. Napose, antologije, barem u književnom diskursu, uglavnom slaže lijeva, progresivna struja, tako da se može naslutiti kako će književnici Hrvatskoga društva pisaca imati prednost pred onima iz Društva hrvatskih književnika, kojemu i sam pripadam i čija će 125. obljetnica osnutka 22. travnja proći u sjeni dnevnopolitičkih afera.

Svjestan sam da u ovim danima mnogi važu svaku riječ, trudeći se ne zamjeriti političkim i društvenim neistomišljenicima. No potrebno je štogod učiniti u obranu umjetnosti. Ne, nemam odgovor na pitanje što bi bilo da književnik na hrvatskom jeziku zarađuje milijun eura godišnje, kako su u šali (još su zapravo bile kune platežno sredstvo) govorili za akademika Pavla Pavličića, oni neupućeni, a uvjereni da glasoviti književnik zaradi basnoslovan iznos za svaku objavljenu knjigu. Nemam odgovor, iako znam da većina zarade od prodanih knjiga uglavnom pripada izdavaču, dočim autor svoj honorar (tisuću do dvije tisuće eura) dobije po svakom objavljenom izdanju, u prijevodu – riječ je o zanemarivoj svoti ako pretpostavimo i ono iznadprosječno – da objavi više od jedne knjige godišnje. Ne znam kako argumentirati da se izvan područja umjetničke djelatnosti uistinu može zaraditi pristojna svota eura, a da godišnji financijski izvještaj nema ništa zajedničko sa spomenutim kriterijima i brojčanim odrednicama djela unutar petogodišnjega nerevizijskoga razdoblja.

Kako da samostalni umjetnik opravda smisao svojega postojanja i bavljenja pojedinom umjetničkom granom, kao da je što skrivio izborom životnoga zvanja i(li) poslanja. Ili kao da je kriv što baš svaka struka nema mogućnost uplaćivanja staža iz sredstava državnoga proračuna. Uvjeren sam, moguće i naivno, da mnogi umjetnici jedva krpaju kraj s krajem svakoga mjeseca, no o tomu sam ionako suviše tupio u prvomu pismu, pa je izlišno ponavljati se. Kažu, gotovo biblijski, da je unutar svake skupine potrebno odijeliti žito od kukolja, pa Vas i ovim putem srdačno molim, poštovana Republiko Hrvatska, da to učinite bez jeftinoga prikupljanja političkih bodova, jer preskupo je slušati učestale napade posljednjih dana, napade koji poopćavaju svaku zasebnu umjetničku priču. Ako se tko ogriješio o zakon, o Vaše propise, neka bude primjereno kažnjen, ali vodite računa da jedan slučaj prilično šteti i Vašem, kao i ugledu mjerodavnoga ministarstva.  

Namjerno Vam pišem jednostavnim rječnikom, bez suvišnih pridjeva i ukrašavanja, po mogućnosti i bez patetike, po čijem rubu (ne)uspješno plešem ovim pismom. Kao da nije bilo dovoljno što su kultura i umjetnost trajno u zapećku državnoga proračuna, moralo se dogoditi i ono što bitku za mrvice stvarateljskoga poticaja (u)čini još težom i nezahvalnijom. Ako i sam spomen, produžetak ove teme potakne na korjenite promjene, ako je povratak financijske revizije (usporedno s onom umjetničkom) ono što će pomoći HZSU-u, neka se temeljito odradi i promijeni sve ranije sporno, o šezdesetoj godišnjici postojanja zajednice samostalnih umjetnika. Nepodnošljivo je slušati primjedbe o zgubidanima i niškoristima, nemoguće se braniti mišlju da se i svojim djelovanjem pridonosi kulturnom identitetu RH. Svaki je hrvatski građanin začahuren u svojim egzistencijalnim nevoljama, on pretežito sluša ono što mu serviraju mediji glavne struje, a pred njihovom silinom malo tko može ostati imun i (o)braniti se pred gnjevnim glavama namrijetoga javnoga mnijenja. Svjedoci smo da mediji mogu na dnevnoj bazi načeti i zatvoriti temu, tako uspješno da se o njoj (kao primjerice o koroni ili bivšem ministru zdravstva) više nikad i ne govori.

Zaključno, samostalne umjetnike nužno je podržati mimo obračuna dva odvjetnička lobija, mimo lokalnih izbora, jer većina članova HZSU-a i ne stvara svoja djela za sadašnje ili buduće gradonačelnike i župane, već pokušava riječju, notom, kistom, pokretom i slikom proizvesti nešto mnogo trajnije od četverogodišnjega političkoga mandata, ma kako se on gdjekad reprizirao unedogled. Priča o Milanu Kekinu otišla je daleko, predaleko ovih dana. Čak i ako nam priča pokazuje da nekadašnji punkeri nisu ništa drugo doli mainstream iz centra grada, nema opravdanja da cjelokupna samostalna umjetnička djelatnost bude tako obezvrijeđena i ponižena.

S poštovanjem

Tomislav Šovagović, član HZSU-a u postupku revizije