O cenzuri i drugim čistim silama

Možda je najbolje krenuti od bilješke pri kraju prve zbirke priča Ratka Cvetnića, književnika iz rekreativne pozicije, kako sam za sebe zna kazati ovaj ugledni športski djelatnik (26. lipnja 1957., Zagreb), čuvar drevnih mraclinskih običaja, hrvatski branitelj i akademik koji od romana „Kratki izlet“ do „Blata u dvorištu“ detaljno upozorava na neuralgične točke hrvatske stvarnosti. Naime, ako pozorno čitamo spomenutu bilješku, u kojoj autor faktografski spominje gdje i kada je objavljeno šesnaest priča koje čine „Nultu toleranciju i druge priče“ (Matica hrvatska, 2024.), poimamo da je akademik Cvetnić i cenzuriran. Jer, stoji doslovno: „Ručak u Fancyju objavljen je samo u tiskanom obliku Večernjaka: kako je u priči malo toga izmišljeno (kao i u ostalima, uostalom), a premijera se nespretno poklopila s početkom Putinovog napada na Ukrajinu, odluci da priča ne bude objavljena na internetu, teško se mogu čuditi. Da upotrijebimo jedan prigodni izraz – predostrožnost. To je, uostalom, tajna Večernjakove dugovječnosti.“ Zapisao je to autor višekratno objavljivan i ovjenčavan nagradom „Ranko Marinković“ za kratku priču, sad, bi li dobio posljednju da je bilješka objavljena prije – teško je dokučiti.

Priča o cenzuri vlastite priče na svemrežju idealna je podloga svim budućim čitateljima „Nulte tolerancije i drugih priča“, jer Cvetnić u svakoj priči, između redaka, u debelim slojevima natopljenima kulturološkim referencijama i humorom (koji zahtijeva predznanje i nije, nogometnim rječnikom, prvoloptaški) riskira biti cenzuriran. Ne će to autoru nimalo smetati, i dalje će iz svoje mraclinske hiže pripovijedati i pisati, no opreza mjerodavnih „Sigurovih Ministarstava“ nikada dovoljno. Da se našalimo s autorom i Markom Grčićem, koji mu je dao ideju da se u priči „Zagonetna priroda“ zapita za odlikovanoga, pa zaboravljenoga književnika – kani li ga počasni vod s puškama i bajunetama odlikovati ili strijeljati? Srećom, prigodom preuzimanja zasluženih priznanja, među kojima su i dvije nagrade „Ksaver Šandor Gjalski“, akademik Cvetnić – preživio je.

Ne ćemo potencijalnim čitateljima, dakako, otkrivati zaplet i rasplet svake pojedine priče. Svaka je moguća skica za portret mnogo šire slike, osobito posljednja i najdulja priča „Mrtvi“ o proslavi godišnjice mature (prema motivima istoimene pripovijetke Jamesa Joycea), zbrajanju nesvedenih naraštajnih računa, promišljanju je li uopće bilo prilike vratiti „Sjaj u travi“ kada život sam nametne svoj maratonski, egzistencijalistički ritam. Grubo bi bilo napisati da se autor u svojoj zbirci, objavljenoj u biblioteci „Kratki rezovi“ kod urednika Luke Šeputa, obračunava sa svim zatupljujućim pojavnostima hrvatskoga društva, no precizno ih detektira, razlaže, ironizira i – rastužuje spoznajom da se malo toga promijenilo u odnosu na razdoblje bivše države.

Stranicama Cvetnićeve zbirke paradiraju dogovoreni poslovni koncepti, veze i poznanstva kojima je u trenu moguće doskočiti veoma upitnom funkcioniranju sustava (ah, taj „Ručak u Fancyju“), zafrkavanje s kulturom otkazivanja u „Zlatnom dobu porna“, odnosno naknadnom pameću pornografskih (karakternih) glumica koje desetljećima kasnije tuže producente i redatelje zbog seksualnoga zlostavljanja, zatim niska slučajnosti kao u „Karlovačkom pravilu“, kada kao u posljednjem filmu Woodyja Allena „Udarac sreće“ jedno autobusno putovanje odredi budućnost dviju žena i jednoga muškarca. Priče Ratka Cvetnića nisu za svakoga, one poput poezije zahtijevaju duboki udah nakon svake pročitane priče i razmišljanje o pročitanom/proživljenom, da se slegne sve ono što mnogi misle, ali rijetki se usude napisati ili izreći. Osobito u vremenu prevladavajuće medijske struje koja uglavnom odobrava prepoznatljivu šablonu po kojoj se mora pisati – kao da ponovno postoji neka vrsta Šuvarove „Bijele knjige“ s jasno naznačenim postavkama – u koga ili što se ne smije dirnuti.

Autor Cvetnić ne može nigdje, osim u Mraclinu, reći muggerima i čuvarima javnoga reda „Get out of my lawn“ kao citirani Clint Eastwood u „Gran Torinu“ (i spomenutoj, tako hrvatskoj „Zagonetnoj prirodi“), ali može nastaviti priče koje će, kao i njegovi romani, imati velik krug poštovatelja. Onih koji razumiju pismo cijenjenomu i neimenovanomu pravobraniteljstvu da se promijene pravila šaha, od čega novovjeka „kultura“ i nije daleko, s obzirom na to da sve preispituje i mijenja, pa zašto ne bi i najstariju svjetsku igru. Ne znam kako nazvati taj novi šah, ali o jezičnim problemima morat će se raspravljati drugom prilikom, nakon izmjene pravila.

Ukratko, ako ima znatiželjnih koji bi čitali o dehumaniziranosti čovjeka koji odlazi u mirovinu, o nevoljama s Hrvatskim željeznicama, o zaboravljenim (je li i napuštenim) običajima dogovaranja mlade za udaju (brižni roditelji pokušavaju skriti njezinu slabovidnost), o zimskim danima i noćima u provinciji, o langošicama („poderanim gaćama“) koje tek rijetke starice još znaju napraviti po originalnom receptu – „Nulta tolerancija i druge priče“ idealno su štivo. Samo da tko ne spomene popis knjiga za ljetovanje jer knjige valja čitati u svim godišnjim dobima. Barem dok ne dođu spaljivači kao u romanu Raya Bradburyja „Fahrenheit 451“ (nap. a. – mnogim gimnazijalcima školovanje počinje upravo s ovom knjigom, vjerojatno jer su starogrčke tragedije preteške za čitanje), ili cenzori u tiskari kojima ni nihil obstat ništa ne predstavlja. Ako se već i ne zaustavi Reuters, a Cvetnić nastavi pisati kako uvijek piše – bit će i „nulta tolerancija“ na njegova djela. Distopijski zvuči, ali u prijevodu – nimalo nemoguće. Zasad je objavljeno, imprimatur još drži vodu.

Tomislav Šovagović